четвртак, 30. децембар 2010.

Drvce...


Juče smo išli kupovati jelku.
Hebi ga, obećo' sam.
A ja svoja obećanja vazda držim.Ili ih sa godinama makar opreznije dajem.Jer u mome kraju važi poslovica ,,Ko lako obeća, lahko i slaže...,, a to kod djece ne prolazi.Nikada.
Kako bi rekli u onom šaljivom spisku osobina po kojima ćeš sigurno znati da si iz Srbije ,,Kada ti roditelji kažu ,,Videćemo...,, od toga obično ne bude ništa.,,
Kod mene toga nema.U obećanjima oprezan u realizaciji stoprocentan.Ovo jedino ne važi za intimu.Tu obećavam svašta, ko i svako muško, a o ,,realizaciji,, ne bih ovaj put.Ipak je ovo priča za djecu a i da se baš ne posipam sam pepelom, more bit bidne da mi ovo pročitaju i brojne obožavateljake, he, he...
Uglavnom što bi rekao Tom Kruz u jednom od meni dražih filmova tj. jednom od rijeđih te vrste koji daju kakvu takvu poruku, Džeri Megvajer ( ,, Jerry Maguire...,,) i čuvena replika ,,Dobar u prijateljstvima, loš u intimnosti...,, slažem se sa prvim dijelom a za drugi se trudim.Kol'ko se iz 'vakih uslova more...
No dobro, zakomplikovah ga samo zbog riječi ,,Obećanja...,,
Ajmo dalje.
Obišli smo juče čitav grad da bi ustanovili da u ovolikoj čaršiji nema jelke bolje od ove plastične koju smo do sada imali.Ono, ima bolje, ko za hotelsko predvorje, ali košta dvesta evrića a toliko baš nisam spreman da se protegnem.Tako da sam klinji zamazo oči petardama, ponekim novim ukrasom i novom čarapom sa likom Bradatog dekice, koju ćemo sutra napuniti, kao i dogovorom da nabavku drvceta prolongiramo do naredne godine.Možda do tada i zaboravi, ovaj Bome teško.Ali kontam porašće, pa mu možda više neće biti interesanto.
I neka ova priča bude skup mojih mladalačkih uspomena na Nove godine sa jednog drugačijeg, po malo i zaboravljenog stanovišta.
Dok sam bio jako mali, probleme novogodišnje jelke i Badnjaka je bilo neočekivano lako riješiti.Đedo naspe čuturicu brlje, ponese nama suvih šljiva dvije šake, zametne sikiricu na rame (,,O desnooo rameee...,,) i povede nas do prvih obronaka našega zabrana.Onako zamotane kao babuške.I dok se mi u sunčanom i snježnom zimskom danu, valjamo po cjelcu i pokušavamo na sve načine da se za što kraće vrijeme smrznemo i ukvasimo što više, u tren oka ravnotežu na drugom ramenu napravi oveće drvo iz obližnje šume.
To bilo davno i tada bilo jednostavno biti dijete.
Sada očuvanje svega i svačega zakomplikovalo sva djetinjstva.
I mi smo kao mali doprinosili očuvanju fonda stabala.Iznesemo sve ukrase kad mater ne vidi i okitimo boriće u školskom dvorištu na opštu radost školske djece koja veliki deo toga ubrzo i razvuku.A nama privremeno ripne rejting u selu.

Doduše i zabridi nam, takođe privremeno, stražnjica kada majka dođe sa časova, vidi šta smo uradili i posegne za kuvačom (drvenom kašikom - prim. aut.) oklagijom ili nekom iz škole donesenom prosušenom dunjevom ili dudovom grančicom sve u zavisnosti od toga šta joj se prvo nađe pri ruci.Uglavnom sačuvamo školske boriće po cijenu ličnog ,,postradanija...,,
Preteča Grin pisa...
Jel' zbog pomanjkanja borovine ili nečeg drugog ali ja kontam da ni zime nisu ko one moga djetinjstva.Sad klinci moraju strugati ovu štroku sa auta da naprave ikakavu grudvu, a nekada...
Hajmo opet na jelovinu.
Sjećam se da su nas kao pitomce na Akademiji ,,dobrovoljno,, vodili u Liku da sadimo boriće.Barem pola brda oko Gračaca su pošumljena našim promrzlim ručicama.I dok šefovi i komandiri mrse janjetinu i crno domaće sa ,,lokalnim rukovodiocima,, mi u nekoj zavjetrini grijemo rizi-bizi iz SDO-a ( suvi dnevni obrok – za one koji su premladi za JNA sjećanja...) na upaljaču, trošimo poslednje zalihe votke prošvercovane u starinskim čuturicama i spominjemo užu rodbinu onome ko je smislio takav ,,sadržajan vikend,, ...

Prve Nove godine po dolasku u Niš kupio sam kao svjestan i savjestan građanin borić u saksiji.Platio ga debelo, sve sa identifikacionom karticom lokalnog šumskog gazdinstva.Skoro izludio i od njega i centralnog grijanja, jer se do proljeća linjo više no ikakav šarplaninac na Barbadosu, i jedva dočeko' april da ga presadim u dvorište zgrade.I nije mi ga bilo ni žao kad ga je neki takođe ,,savjestan,, komšija uskoro maznuo da mu ukrasi dvorište, verovatno obližnje vikendice.
Od tada samo pvc.Napredak bato.
Svake godine ga pronađem u podrumu, jedva, samo ga otprašim, razvučem one grančice, malo ga istuširam i drvce je spremno za kićenje.
Odakle li potiče taj običaj, nemam pojma?Moraću se raspitati.Uglavnom klinja do ove godine nije imao primjedbe.Odlučio sam da mu zamažem oči, kupiću danas još jednu onu malu jelkicu kod braće Kineza, pa ko fol, nek okiti još jednu u drugoj, svojoj sobi.Taman ću se tako kurtalisati i onog viška šarenih ukrasa jer je gospoja kao nobles, odlučila da ove godine centralno drvo bude u samo dve boje.Crvenoj i zlatnoj...Tako valjda moderno, šta li ?
I 'nako Novu godinu ne gotivim preterano i već odavno i ne smatram nikakvim praznikom (imate to već u nekim prethodnim pričama, koga ne mrzi da čita...) pa se radujem samo dječijoj radosti po zadatoj temi.I budem dovoljno korektan da se za taj ,,impresivan datum,, ne utepam baš sa komšijama barem dok su djeca budna.Tako da mi je boja ukrasa među poslednjim prioritetima te večeri.A i ove godine sam namjerno nabavio plave perlice samo da nerviram ljepšu polovinu.Dobro, manje tolerantnu na spoljnje izazove...


Daklem, rešio sam problem drvceta za ovo jahre.
Bar o tome više da ne mislim.
A od uspomena bilo bi greota ne spomenuti i one adoloscentne.Jer ako želimo biti iskreni svi smo jednom davno imali svoj borik posle koga su se mame naših vršnjakinja i naše prilično jako ljutile kada letnju garderobu ukrasimo mirisnom smolom a sasušene zaostale iglice u kosi su bile efikasnije od najsavremenijeg poligrafa...
I to je jedan od razloga što se ja zalažem za apsolutno očuvanje jelovine u svim oblicima.Kako kaže ona bećarska ,,Gori gora, gori borovina, gori mala naša ladovina...,,
Puno je uspomena vezanih za temu crnogorice a ja ću jednu malko friškiju i smješniju koja bi mogla biti svojevrsna poveznica sa avijacijom.
Prije nekoliko godina ćerka mog komšije i druga izabrala za temu takmičenja iz tehničkog obrazovanja rad pod nazivom ,,Stara srpska vodenica.Potočara...,,
U naše vrijeme to se zvalo OTO (Opšte tehničko obrazovanje - prim. aut.) danas ne znam kako se zove.Naučiću već sledeće godine kad Gileta budu ambiciozni nastavnici masirali istim.Jer to je ono što me jezivo nervira, svima je jasno da te radove ne rade deca i onda se sve svede na roditeljsko ,,podsećanje,, na školske dane.Davne.
Ehe, he, ali ovde u pitanju takmičenje.Treba se pravo potruditi.
I dva matora majora, pilota krenu u izgradnju vodenice, potočare.Otišlo je čak dotle da je ovaj mlađi i zeru tehnički jači, čak iz poslednjeg boravka u prestonici donio iz VSS (Vazduhoplovni savez Srbije – prim. aut..) letvice ,,na mjeru,,.Vodenica original.I potočić ofarban, žrvanj, vodenički kamen od gumice za brisanje, one okrugle veće i ono Štedler ostrugano.Đe si vidio da se vodenički kamen naručuje iz SRNj, iako me sa našim uvoznim disbalansom ni to ne bi začudilo.
Brašno posuto po podu vodenice, prozori i vrata na baglame.Ma sve original, samo treba vodu pustit' i eto tipa 400, il' onog za kuruzu.I krov se more podići.Ali tu problem.U stvari nedoumica koju bi trebalo pod hitno riješiti.
Šta mislite odakle ovoliko znam o poduhvatu?Pa ja sam pisao tehnički elaborat.Ovo ti je bato udruženi zločinački poduhvat i varanje na ispitu.Pola eskadile pravi vodenicu.
Odluka je pala, krov će biti od šindre.Snopići od dvadesetak borovih iglica, skraćenih na deset santimetara i međusobno povezanih će činiti snoplje krova.
I odu majori da nađu iglice.Najbolji i najveći bor ispred komande.
Proljetni topao dan.
Dok su sakupljali i sa grana skidali najravnije iglice osjete da ih neko gleda.Podignu pogled i kroz otvoreni prozor sale za sastanke ugledaju naše vrle prijatelje iz NATO-a kako ne trepćući  zure u pilote koji u poderanim kombinezonima sakupljaju iglice.U toku je sastanak komande aerodroma sa visokim oficirima dragih naših stranjskih okupatora.Gosti za dugačkim stolom sede okrenuti licem prema prozoru a naši ka njima.Dakle leđima ka majorima.

Naš šef ih ne vidi ali amerikanski da.Sa četiri, pet metara.
U tom trenutku moj jaran, stariji od dvojice mejdžora i otac devojčice koja potpisuje rad vodenice učini gest koji će se još godinama prepričavati na svim nivoima naše avijacije a i šire.
Gledajući netremice u vođu stranjske ekipe pokupi iz nekog čudnog inata, one iglice i počne da ih trpa u usta i žvaće.Ono punim ustima.
Šta li su naši budući ,,najbolji jarani,, u tom trenu pomislili, nemam pojma.Ali sam čuo da su im face bile prilično zgrožene.
A kakve su bile tek face naših šefova kada su se konačno okrenuli ka prozoru i vidjeli ovu dvojicu ,,građevinaca,, na djelu, ne mogu ni zamisliti.
Znam da je bilo ono pogledom ,,marš odatle, razgovaraćemo kasnije...,,.No možda je lako uplašiti ovu mlađu raju ali okorelim veteranima devedesteih sa životnim iskustvom južnog Balkana i ambicijama u minusu teško da takva prijetnja išta predstavlja.Jedino možda neće otići u mirovnu misiju.Al' sumnjam da ih je i za to baš mnogo briga.Tako i bi.Sada nam ostali veliki osmjesi.Vidiš kako četinari mogu pomoći u ,,diplomatiji,,.Bar ovoj bilateralnoj.Nikad robom...
A vodenica?
Pa pobijedila naravno. Eno je stoji kod jarana u dnevnoj, ako hoćete da vidite upoznaću Vas sa čovjekom.A krov još nismo pojeli.Do kraja...

Neću stići više priča u ovoj desetoj.
A ako ćemo pravo, bilo je i dosta.Sve sam Vas ugnjavio...

Pa hajd' sad' samo još čestitke.
Ja volim uvijek reći, da Vam bude kako Vi sebi zamislite.Valjda najbolje znate šta Vam treba.
Da budete zdravi i veseli a ostalo nekako samo dođe.
U mom kraju kažu ,,Što mi veliš nek mi bude.Što mi želiš nek ti bude...,,
Želim Vam sve ko i sebi.

Srećno Novo leto, jarani.

Bez obzira na plastiku svuda oko nas, nemojte zaboraviti miris smole vašeg djetinjstva.Često je to i jedino vrijedno što imamo...
Za poneti, u neke Nove godine.

Cvele,  ,,plastičar,,

понедељак, 27. децембар 2010.

Stroboskop...




Umal' da se vratim u krevet.
Ama, zera je falila.

Vani je počeo snijeg.
Onaj koji se neće tako brzo otopiti i kome se i gradska djeca najviše, ono pravo, raduju a putari i oni seoski najmanje.U stanu je prijatno toplo.Ispratio sam Gileta u školu i vratio se u radnu uniformu (pidžamu...) a Željko Joksimović i njegova ,,Mišel,,,,, su konačno prelomili moje dileme.
Jesam se ulijenio, braćo draga.Neverovatno.
Za mene, staru pričalicu, je bilo neobično da i dva dana sastavi bez nove priče a sad viđi bruke.Prošlo je tri hefte od poslednje.Moj jaran Vule mi lijepo reče  ,Ova francuska salata ti se skroz uščula...,, (misli se na poslednju priču na blogu, he, he...).Jes' vala jaro.
Kažu da svakog lošeg hirurga vazda ,,izvadi,, patolog a svakog lošeg kuvara, majoneza.Šta li je sa piscima, nemam pojma.Možda ih izvade ovakva jutra a majoneza iz te blogovske (nije Bogovske, no ove, prethodne...) salate se verovatno skočanjila, ko na onim pitomačkim sendvičima sa kioska brze hrane pored kasarne đe kupuju samo vakcinisani i ovi bromazepaični (mislim bromirana, mlađa raja...).
Dakle ljenčugo, nemoj se više vaditi na praznike, dječije rođendane i starovremenski auto.Ako hoćeš da te ljudi kako, tako upamte daj napiši nešto novo.
Kažu da je mnogo bolje biti zloća.Onda čim se malo i trenutno popraviš svi vele ,,Joj vidi ga, popravlja se...,, A ako se prevariš pa hoćeš biti dobar ne gine ti da pre ili posle neko ,,konstantuje,, (kako bi reko' Milašin...) ,,Šta mu bi, a baš bio fini čova...,, čim nešto malko zezneš.
No kako mi dragi prijatelj jednom davno reče ,,Never complain, never explain...,, i ja ću dalje u priču, bez objašnjavanja.A dosta sam vala i odmaro'.
Oklen' naslov?
Ko god je imao priliku da upravlja, tokom druge polovine dvadesetog vijeka, na Balkanu, nečim što ima motor sa unutrašnjim sagorjevanjem, a da nije disel, ono da ima kablove i svjećice, razvodnu kapu i slične nervirajuće djeliće (ništa me od tehnike ne more toliko iznervirat' ko struja na autu...) znaće na šta se naslov odnosi.
Za ovu ostalu raju, maznuo sam isječak iz opisa pozorišne predstave istog imena a glasi recimo 'vako  .,Značenje reči Stroboskop: strobos (vrtlog) scopeo (gledam), dovodi se u vezu sa stalnom kontrakcijom kosmosa, pitanja svetlosti i tame, života i smrti...,,
E tako.
Lampa istog imena služi za podešavanje tačke palenja ili paljenja na autu.
Ej moram jedan vic.Krenula mlada učiteljica iz Srbije da traži poso' u Bosnien.Jadna skontala da se sve mora prevodit' na ijekavicu.Došla u neku seosku školu a tamo u komsiji za prijem tri frajera.Direktor, pedagod i psiholog.Stala ona ispred njih i kaže ,,Jeste li Vi tr(ije)bali jednu učiteljicu...,, Ovi se zgledaju, šmeknu zgodnu učiteljku i sa smeškom ,,konstantuju,,  ,Nismo ali mogli bi...,, He, he
Vezano je samo za ovo e i ije.
Riknulo mi paljenje.Puca i tandrče, na sve strane.Prekuče jedva došao iz grada.Čim privršim ovu priču, moram to ići i poravljati.Ako pronađem dragog krdžu ispod snega i ako komšina garaža bude slobodna.I ako mi jaran donese stroboskop lampu.
Uvijek me fascinirala ta mala čudna spravica.Svjetlost ko u diskaćima osamdesetih.Toliko trepće da ni sebe ne vidiš.Jedino neke drage oči iz davne uspomene.Pa ne znaš jel' ti to od pive, oblaka plavičastog dima ili agresivnih sjećanja...I tako to ostane.
Od cijelog tog treptanja ugledaš samo tačku paljenja.U smjenama mikrona svjetlosti i mraka protakne se nekako i vrtlog kosmosa, što bi glumci rekli.
I sada ću ja napraviti stroboskop svoje dvehiljadedesete.Svijetli i tamni trenutci.Nije to lako uraditi trijezan pa kontam bil' čeko veče da mi dođu jarani il' da oprobam 'vako ,,nasuvo,,.Ajd krenuću odmah, ako budem čekao možda me nešto drugo odvuče i opet dan osta bez priče.
Ovaj Joksimović i dalje odmaže ,,Milo za drago sve ti život vrati.Prolaze ljudi ali stoje sati...,,
Ne znam bil' posebno jedne, posebno druge, il' nako đuture.
Ajde prvo ću svijetle.Nemojte se sikirati, neću ih ponovo opisivati imate ih već u pričama.Samo ću nabrojati.Pored onog najvažnijeg a što često stavljamo u drugi plan, zdravlja, koje nas je ove godine služilo, bilo je i puno drugih svjetlih trenutaka.Recimo poslovnih.
Divna promocija moje knjige u mom Čelincu i poznanstvo sa izuzetnim ljudima iz organizacije iste koje postepeno i trajno, nepovratno prelazi u neka lepa prijateljstva.Eto to je jedna od iskrica koja je obasjala ovu godinu.
Tu je i odlazak na Ohrid, susret sa mojim neverovatnim klasićima i tri dana dovoljna za tri života sjećanja.Tu je i staparska svadba, susret sa Novim Sadom, Somborom i Bačkom u njihovim najlepšim izdanjima.
Tu su i nova poznanstva sa Srđanom, Stipom, Zoranom, Igorom, Vinkom, Akrofobom ... i svim onim divnim ljudima koji su na razne načine došli do moje tj. naše knjige, pročitali je i na neki lep i jednostavan način našli sebe između njenih redova.Hvala prijatelji.

Obećao sam opisati kako jedna malecka i slabašna knjižica poput ove, lako prelazi balkanske gudure, čak i okeane, bez ikakvih problema stiže do nekih meni dragih, poznatih, mesta ali  i na nove teritorije kontra hemisfere, ali to moram odvojiti u celu novu priču da ne skarabudžujem sada.
U svijetlim trenutcima moga ovogodišnjeg stroboskopa bilo je i nezaboravnih pecanja, noćenja u stoljetnim planinskim šumama i druženja za čiji opis ja nikada neću biti dovoljno dobar pisac.
Drage trenutke godine koja se više neće vratiti oplemenili su i moji nerazdvojni vođe i pratioci  Vule i Cole, moj dragi jedinstveni drug i mentor SMBG i oni su mi nekako kao visoka zvjezdica ličnog vatrometa..Samo što ove traju.I nadam se da će trajati.Zvjezdice moga drugarstva, sve dok ih ja budem mogao oslikati u svojim slovensko plavim zjenicama...
Dođe mi da pomislim da sam slavan.Nisam.Ja sam samo dobar i jednostavan čovek, po malo i umoran dečak u ranim četrdesetim, vedro zagledan u neke buduće dane.
A tamna strana?
Bilo je i toga.Kako bih inače oslikao kontraste života. ,,A crnu nisi štedela, ali bez nje bi bela manje vredela...Bez crne bela bi još izbledela...,,
Nije me poštedila ni ova godina.
Light motiv je ponovo bila surova balkanska bijeda i jad koji ti srozaju i najsvetlije ideale, ponos samelju u prah beznađa, a život pretvore u hrvanje sa svakondnevnicom.Taj produženi i ogorčeni klinč čini srećom većinu tamnih trenutaka prethodnih tri stoje i kusur dana...
Loše vesti i neispunjena obećanja u vezi ikakvog konkretnog posla ,,vani,, su kap žuči u čaši desete (il' ono bi jedanaeste...) godine novog milenijuma.
Jedna bezazlena rasprava sa bratom koja je dovela do toga da  trenutno ,,ne divanimo,, i što pod hitno moramo prevazići je još jedna od tamnih ,, stroboskop,, flekica.
Nepovratno su otišli neki dragi ljudi i prijatelji...
I tako, mogao bih sada kao Bane Bumbar da počnem ,,A te dvehiljade desete ...,,

Od opštih i teških tema sam odavno digao ruke, pa njih neću ni uvrstiti u lične statistike.Još od ranog djetinjstva sam najviše volio samo sportske preglede prethodne godine.Bila mi je po malo smešna analiza jednog jarana sa kamarom morbidnih elemenata.Moram je ovde, možda je malko degute ali zaboraviću pa šta onda...Parafraziram.
,,Nedavno je kveknuo onaj Ričard ,,mišije srce,, Holbruk.Kažu da je bio u sobi sa Hilari kad mu je prezubila čuka.Da nije bilo kakvog ,,Levinski,, sindroma tu?I to baš na petnaes' godina Dejtona.Jel' se to neko odgore šegači sa nama?Možda je i od jarana Hašima mogao dobiti i novo da je na vrijeme tražio...,,

Sa čim se slažem, a sa čim ne u ovoj floskuli?
Ne slažem se sa tonom iste.Dalje, trudim se da se nikada ne radujem tuđoj nesreći ali nisam bio preterano tužan kada sam čuo da je smrad pandrknuo.Volio bih da se svim balkanskim kasapima jednom popišam na humku.Ne bi to ništa binto rešilo, kao što i priče ne mogu ništa bitno promeniti ali osjećao bih se nako' malko bolje.Osim oko bešike i oko srca bi mi bilo lakše.
Moj Ričarde, šta ste ti i tebi slični, meni dragih ljudi, ovde zavili u vječnu cninu, barica na tvoj krajputaš je ništa, sića.Ali u ime svih njih nišanio bih pravo u podnožje mete.Mislim mlazom...
Dobro, dosta o tome.
Kakva li će biti sledeća?
Indijanci sakupljaju drva.He, he...Mogla bi biti vesela.
Kakva god da bude, biće mi lakše uz Vas a valjda i Vama sa mnom.
Neka smo zdravo a stroboskop života će nastaviti svoj neumitni rad dok jednom ne ostane samo tama.

Kakvi su budući vazduhoplovni elementi ove priče?
Dogovorio sam sa dragim prijateljem naredne godine buduće nezaboravno jedrenje.Nećete verovati ove godine nisam uopšte seo u avion.Ili bilo kakvo sokoćalo.Osim u snovima.
Bruka.
Nastojaću to popraviti  u budućnos'...

Valjda ću naći i neki ljudski posao (mislim, ono da se bar nešto plaća...) imam već i pozive za putovanje u nekoliko bliskih i daljih zemalja (,,ko Bajernova špica,, što Vule reče...He, he ) počeo sam knjigu da prevodim i na Njemački pa viđećemo (ma ne ja, no lektor, nemojte se štrecati...).Kažu da je čovjek živ onoliko koliko putuje.Viđećemo i to, i ko što rekoh, nek' smo zdravo.

Pre dosta godina, devojčica, naša rođaka iz Ciriha je bila u gostima.Dok sam je vozio sa aerodroma dječije naivno mi je rekla ,,Vojo, što je ovde kod Vas popularno da se voze stara auta...,,
Jes' ,,popularno,, je.
Zbog te ,,popularnosti,, odoh da iskopam krdžu i da ga probam prećerati u garažu.A onda stroboskop u šake i razguli.
U Vašim stroboskopima želim vam što svijetliji ritam.
Da tamnih tačkica bude manje a i da se zbog njih manje sikirate.

Što bi Lala reko' za novogodišnju želju...

,,Da me Sosa ne vara.
Ta ako me i vara, da ne saznam.
A, ta i ako saznam, da se ne jedim...,,

Na ovom mestu neću Vas prevariti.Sledeće godine pisaću o nesreći koja mi je promenila život, o tome kako sam umalo postao vođa, stigao skoro do Canade, USA i down under te o još nekim dragim sitnicama...A 'volike pauze više neću praviti.Osim...
Drugar mi reče da je moju knjigu nedavno video na stolu jednog vrlo ,,visokog,, čoveka ove zemlje.Dakle možda karijeru nastavim kao Karl Maj.
No raja, zagledajte se u vaš stroboskop.I što glumci rekoše, dobrodošli u vrtloge života...
Joj jes' dosadan ovaj Joksimović ,,Ponedeljak, hladan i siv...,, i ,,Sad zauvek, i slab i jak, gledam u mrak...,, ,,Više se ne okrećem ni za jednim prolećem...,,

Neću Vam još čestitati Novu.Čućemo se do tad'.
Sad samo pozdrav drugari.Moram ići srediti svoju tačku paljenja.Mislim krdžinu ali toliko smo već dugo zajedno da smo postali ko jedno.Ono jedna duša...A moram ići i skinuti pidžamu, sramota je.Možda pozvoni poštar sa računima.Čestitke već odavno ne stižu...

Vaš...
Vinetuov Cvetko.

понедељак, 6. децембар 2010.

Francuska salata...



pisano 06,12,2010, godine

Dan posle.
Jutros je sve nekako lakše i lepše..
Minus napolju, i minus na tekućem, računi za grijanje i struju, skorašnja registracija osobnog prometala pa i sva ostala svakodnevna ,,zadovoljstva,, jutros mogu pričekati.

Danas je dan za slavlje, uživanje, s'mirom (misli se solo...) pregled snimaka svih voleja i servisa i analize nas nestručnih a stručnjaka.
Srbija je pobednik Davis cup-a.
Kažu prvak Sveta.
Lepo brate i mnogo se radujem.Skoro da sam zaboravio spomenute životne pogodnosti.Kolko' će me držati, nemam pojma, ali ovaj sabah je dobar.Bezbeli...

Pa bi, što bi 'nako ulickani političari rekli, shodno tome, današnji dan iskoristio za sjećanja.Sjećanja sportskog tipa.
Hajde da se danas prisjetim svojih najvećih sportskih radosti i tuga.Za ove druge tuge ni arhiva ovog VikiLiksa mi ne bi preterano pomogla...
Kao i obično, trebao bih i muzičku podlogu.Ovog jutra, dok su roletne spuštene i svi moji još kunjaju, slušalice su ponovo tu kao najvažniji artikl za očuvanje komšijskog i porodičnog mira.Mir u kući, neverovatno je, ali mogu čuvati i slušalice, a ne samo ono na šta ste prvo pomislili.
Duško Trifunović, Željko Joksimović i ,,Ima nečeg u tom što me nećeš...,, su trenutno ispomoć koja godi.I bez koje bih teško.

Šta ću prvo?
Radosti il' tuge?
Neverovatno zvuči ali valjda je to u ljudskoj prirodi, tuge se nekako duže pamte.Hajd' njih ću prvo da mogu sa radostima, ko sa šlagom, kasnije zamazati tortu.Da se ne vide ljuske od oraha...Il' košpa od višanja.

Dal' zbog kontrasta tadašnjem lepom i dobrom, mirnom, spokojnom i statusno, Ante Markovićevskom, životu, godina nešto preko dvadeset i osećaja da si gospodar sveta ili moje neuke, bezrazložne i uglavnom tragične, naklonosti ka fudbalu ali i danas me žigne ispod rebara, baš tu negde lijevo kod dvanaestopalačnog, kod jedanaestog neđe, kad se sjetim ljeta 90.
O tom sam već pisao, ali čak i u najdubljim snovima pokatkad ugledam Goikočeu kako se smeši, Piksija  kad utrefi onu prečku i Hadžibegića i Brnovića koji su loptu mlatnuli ko' ni sebi ni svome.
Čudno ali Maradone niđe.Jedino mi se Švabo (Osim...) ukaže nekako pravo razočaran krelcima kojima je u penal ruletu vjerovo'.
Interesantno, ali sve ostale tuge su mi decenijama u sjenci ove.
A bilo ih je, nije da nije.
Bio sam toga jednoga drugoga ljetnjeg dana, poprilčno ukokan (krenulo me od ranog jutra, ono baš...) pa sam tako otupjelih osjetila valjda lakše podnio poznati smeč koji je Đokan spucao u mrežu, u takođe čuvenom meču protiv Rafe u Pekingu...
Bilo bi tu i nekih polufinala Gren slemova (po Vuku...), zatim odbojke protiv Italije u finalu Seula, finale Svetske lige protiv Brazila, zadnjeg vaterpola protiv Hrvatske ali sve je to ništa u poređenju sa šesnestim junom te devedesete, zadnje kol'ko-tol'ko normalne...

Paradoksalno zvuči, ali ja izgleda nisam nekako novokomponovano sportski, komšijsko - nacionalno svjestan.Možda je problem što se još uvijek više ježim na sve rjeđi i zaboravljeni šlager ,,Hej Sloveni....,, nego na ove jopet aktuelne obnovljene ,,državne numere...,,
Tako da me neuporedivo teže drma trema protiv Francuza, Litvanaca ili Amera nego protiv ovih ,,naših,,.
Đe ću protiv svojih ili bivših navijati?Jesam li naivni blećak ili tek čovjek koji želi sakupiti izgubljene mrvice davne normalnosti, kao sa stola poodavno napuštenog od strane pijanih slavljenika.
Šta, kao ne radujem se pobjedama protiv Slovenije, Hrvatske ili Crne Gore?
Nije tačno.Radujem se naravno, no ne podižem poraz na nivo nacionalne tragedije.
Najteže mi u Bosni.Tu sam, kao i velika većina mojih zemljaka totalno pogubljen.Kako šaljivo kažu, hoće li utakmica BiH i SCG biti utakmica ili turnir?Ili ono što je moj bruder od strica, Dragan, pred tekmu u Zenici reko' mom ćaći ,,Striko, ti si 'vako pametan čovjek, reci mi koji su ovde ,,naši,, i za koga ću ja navijati?,, a na to je uslijedilo ,,Marš Dragane, idi malo zahebavaj nekog drugog...,,
Dakle, ni pobede, ni poraze protiv suseda ne doživljavam tragično niti fatalno.Mali smo mi miševi u haosu oko nas, pa mi fali još samo da se oko toga nerviram.Kada susjedi igraju svoje utakmice sa drugima ne mogu se nikako natjerati da navijam recimo za pirgave Engleze ili plavokose Ruje, protiv mojih.Probo' sam, matere mi, čak i u drugoj polovini  devedesetih, ali ne ide mi.Nekako, nikako.Kakvi su da su ,,moji,, su mi draži...
No teška je ovo tema, a i nije tema ovog pismenog rada.Da ne omašim istu...
Vjerujte ako hoćete.A ako nećete, zovite me da zajedno gledamo neki komšijski, budući derby.Spremite samo dosta pivčuge i grickalica pa ćete i sami viđeti.
Možda bi ovo i bio adekvatan zaključak dela o tugama.Ima li veće tuge od toga da bi utakmice nekada mog Hajduka i recimo Reala sa Nišavu...(poznatijeg i kao Radnički...) sada imale epitet međunarodnih?
Meni nema.

A radosti?
Pa lepe su.Jako.
Nema mi većeg meraka nego sjesti sutradan popodne, poslije velikog meča i odgledati snimak neke bitne i značajne pobjede.Tada uživam a već znam rezultat.Kad je obrnuto onda bude ko' ono kad su Mujo (Vojo) i Haso išli u kino gledati neki kaubojski film.
Kauboj jaše na konju i ulazi u neku šumu.Kaže Vojo Hasi ,,Ajd se kladimo u deset marona da će udariti glavom u granu i da će pasti sa konja...,,.
Ovaj odgovara ,,Ajd da neće...,,.
Kauboj jaše i stvarno spotakne glavudžom u ogranak i rokne s konja.
Poslije filma daje Haso Voji pare od opklade a Vojo kaže ,,Nije pošteno da ti uzmem lovu, ja sam ovaj film već gledo'.Znao sam da će tako biti...,,
,,Ma gledo' sam i ja, p. mu materina, ali mislio sam ovaj puta zna, sagnuće se.,,
Tako i ja.
Snimke gledam samo kada pobijedimo.Izbjegavam nisko granje.I propratno s...e (stanje).
Današnji jedva čekam, ako ga bude.
Tenisere nekako stvarno poštujem.I kao individualce i kao intelektualce.Jedan na jedan ili dva na dva.Pošteno.
Malo im zavidim (ili malo više ...) na kinti koju dobijaju ali dok se do toga dođe znam kako je mukotrpan put.Ćerka je još davno pre Jelene i Ane trenirala tenis.Stigla i do medalja i takmičenja, a onda penzija postala premala za potrebe belog sporta pa će joj stečena znanja valjda nekada poslužiti bar za razonodu i foliranje na nekom susretu studentarije ili budućem ,,bizmisu,,.
Spremni smo gledati uspešne kakvi su sada a slabo slušamo priče njihovih najbližih i njih samih, čega su se sve morali odricati godinama na putevima trnjem posutim, da bi oni stigli tu gde sada jesu.
Kad pomislim koliko sam se juče nervirao i oduševljavao mladim i sjajnim Viktorom i Noletom a od toga osim nekog ličnog zadovoljstva nemam nikakve druge vajde, bude mi malo čudno.Ali u tome i jeste jedna od lepota sporta.Zaboraviš malo svakodnevicu.
Hleba i ...Nisu stari Rimljani bili blesavi.
Volim i kada sam svedok istorije.
Da imam o čemu jednoga dana pričati.
Nekako kao David i Golijat, volim kada pobeđuju mali.I ako je veliko pitanje ko je juče bio mali?
Žao mi ,,zemljaka,, Lodre.Kako je siroma' sinoć plako'.Tužna tuga.
Uskoro će biti naš.U novoj sezoni igra u paru sa Zikijem pa ćemo svi na turnirima navijati i za njega.Ali juče nam je učinio mnogo.Fala Michaele...ko bratu.
Tako je to valjda, vazda.Dok jednome ne omrkne...
U svakom slučaju, pored Lanetovog gola Nemcima, Danilovićevog zakucavanja preko Sabonisa i drugih krupnih sitnica, Viktorovi riterni će biti nešto što ću dugo u životu pamtiti.
I pričati o tome.
Posebna priča je veličina, mudrost i znanje Nikija Pilića, drugarstvo koje vlada među tim momcima i budućnost koja stoji pred njima...
A tek frizure?
U Srbiji će narednih dana, bez obzira na spoljnju temperaturu, najpopularnija frizura definitvno biti ,,nularica,,.

Bravo momci.
 Vi ste verovatno jedna od najboljih stvari koje ova zemlja ima, i na moje nerviranje, podršku i navijanje uvijek možete računati.Ako to išta znači?
Hvala za, iako naporan, ipak sjajan vikend.Jer voćna salata je napokon postavljena u adekvatnu posudu...,,Salataru,,...

,,Tisina moljim,, kako često ovih dana reče sudija Molina...
,,Advantage, Serbia...,,
Ova zemlja se malo čime ima zadnjih godina ponositi a Vi ste danas njen najveći ponos. Bez dileme.
Ma za ove račune i nemaštinu ću lako.Samo dok se imam čemu ovako radovat'...
Kak'e veze ova priča ima sa avijacijom?
Pa, jednostavno je.
Ovi trenutci me podsećaju na osećaj kad ono sletim pa skinem masku.Pa poćeram Galeba  na stajanku sa osećajem da je čitav svet samo moj...
Za sreću je najčešće potrebno tako malo...

Cvetko I Strašni

среда, 1. децембар 2010.

13...

   pisano  01.12.2010. godine

 "Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe."

Poznat citat, jel' de?
U slušalicama jutros tutnji ,,Piši mi brate, piši mi Fratelo...,, da ublaži sjetu ovakvih jutara i ovakvih citata.Moćnih, svevremenih i neponovljivo napisanih.Vazda aktuelnih.
Moj Meša, ovih dana iščitavam ponovo tvoga i našeg Nurudina, koliko stignem od putovanja, raznih.I vidim sebe u svim tvojim špiglima.
Pa ako se već moram izboriti sa melanholijom onda neka to bude sada i ovde.Kreći brale...
Ovo je prva priča na mom blogu.Dugo je prošlo od otvaranja, farba se osušila, prijatelji bili i na naselju pa je red da se ubači i po neka friškija pisanija.Nemrem' od sramote ni reći ali još ne znam ni kako se to radi ali probaću, ne griješi samo onaj koji ništa i ne radi.
Šta znači naslov i o čemu će govoriti ove stranice?
Krajem novembra se navršilo trinaest godina od one nesreće koja je promenila celi moj život.Na gore, naravski.Na mnogo gore.U jednoj od narednih epizoda opisaću i sam taj tragični događaj a ovaj puta želim da sačuvam nedavna putovanja i boravak kod roditelja ,,na Slavu.,,
Neka ovo bude putopis posvećen mojima Kaji i Jovi, trudu i ljubavi sa kojom se svake godine upuste u avanturu domaćinskog dočeka tolikih gostiju.
A bude nas mašala, pravo.
U poplavih raznih klerikalnih snažnih i ,,nesportskih,, uticaja tokom poslednjih deceniju i kusur nije lako ostati dosljedan idejama i shvatanjima pravde, jednakosti i poštenja.Moj Jovo to junački čini i često citira našeg dragog Vasu Pelagića i onu njegovu
,,Vjerovo' bi u Boga svako kad mi moglo bit', da očitaš vjerovanje pa da budeš sit...,, ali prije trinaest godina morao je zeru popustiti.
Otišla moja majka Kata u pravoslavnu crkvu (tu preko puta...) i zaklela se da, dok je ona živa, će posluživati taj dan.U slavu toga što sam ostao uspravan i normalan.Dobro nemojte se odmah smejati, to ona veli normalan.A jedna je majka i često ostane i jedina koja nas bez ikakvog interesa voli.
Kakav sam da sam, njen sam.
I tako to traje, već dvanaest godina, neviđenih lumperajki, preterivanja u svemu, osim u teškim temama.
Dvanaest godina sa kraljevskom pečenicom, neopisivo dobrom, jedinstvenom sarmom o kojoj priča čitav kraj i koje koliko god da bude uvijek je knap, supom koja liječi, diže iz mrtvih, salatom od domaćeg, za sina rano ostavljenog, zlatno, žutog kupusa, paprika, neprskanih iz naše bašte, torti i baklava koje uvijek spreme moje dobre drugarice i komšinice, Persa, Goga i Gina...
I svega još, brate.
Sira domaćeg bijelog na kriške, vruće kuruze, pite i onih drugih mnogih dragih, iz djetinjstva upamćenih đakonija.
Pića 'ladnog, sa terase taman za ovaj vakat, po koje je rizično izaći u košulji, bronhitis ti je tu o'ma iza ćoška, i to ono, pića svih vrsta, koje hladi raspjevana grlca, i puno, puno smijeha koji podgrijava davne, nezaboravne momente sjećanja.
Drago mi je i sa ponosom mogu reći da sam bio na svih dvanes' dosadašnjih slavlja.Dođem da pomognem koliko mogu.Ima tu puno posla dok se sve spremi, ali se sve radi sa voljom i ljubavlju.Moja Sloba i ja prilično se potrudimo da stari malo odmore.Te su tako sva pranja, postavljanja, prenošenja, serviranja i posluživanja u našoj nadležnosti.Ostalo završimo zajedno.I vrijeme nas nekako svih ovih godina služilo.Neki bi to tumačili globalnim zagrijavnjem ali neka.Bude nam kao april kraj Vrbanje, krajem novembra.

Ove godine smo putovali malko drugačije.
Kum se iz ove južnjačke bijede odselio u Novi Sad.Svetog Aranđela prvi puta slavi u novom gradu ali mu dolazi staro društvo.Biće svi, pa idemo i mi.Dakle za Čelinac ćemo preko Novog Sada.Bi Aranđel, jedva pretekosmo.
Te 'nako mamuran u poneđeljak ujutro zapucao ja preko Iriškog venca sa familijom i krnjom prema Rumi i dalje na zapad.Kiša ubi.Ne prestaje.Dok sam natočio plina bio sam ko čep mokar.
Što ne volim da vozim kad sam mamuran, to je bruka jedna.A lično mislim da sam i bezbedniji supijan za volanom no ovakav, ali zakon ne kaže tako.
Ovaj puta je još malo nezgodnije.
Prvi puta idemo preko Hrvatske.Ja sam već bio, ali krdža i familija nisu.Imamo sad svi rdeče pasoše (ne one stare, svemoćne...) ali i ovi su kao biometrijski, odvešće nas barem do Slavonskog broda.
Kiša i dalje mariše, a ja sa nekom sitnom nelagodom mašim onaj Kuzmin i dođoh na granicu.Džabe sam se štreco'.Ni na jednoj strani niko te i ne gleda.Uz skeniranje ćaga i ljubazno ,,dobro došli,, razgulimo dalje.U autu slabo pričamo jedno s' drugim.Ko li šta misli, veliko pitanje?Ja kontam, samo da me krdža sada ne izda, jer i SOS telefon pored puta slabo će mi pomoći.
Put savršen, sve skupa sa odmorištima pored i led signalnim tablama iznad.Ograničenje mi ide na ruku.Brzina je zbog kiše smanjena na stoju.Taman.
U tren oka eto nas ponovo na naplatnoj rampi.I tu još jedna lepa stvar.Nemam sitno za putarinu.Dam deset evrića a nasmejani Slavonac iza šube mi vrati petaka, ukrupno, ukrupno (putarina je 5,5 evrića - prim.aut.) i reče ,,Nema problema.Ovaj puta ja častim, sledeći ćete Vi...,,
Fala jarane, ko da si znao da nam je prvi puta, poslije skoro dvije decenije.Mnogo toga se u međuvremenu promijenilo.Dosta toga nabolje. Rodio se moj Gile, ali krdža nam ostario a i ja ušao u Ahmetove četrdesete.
Do Čelzija dalje ko od šale.Prečica normalnosti.Konačno.
Majka me uvijek dočeka vrućom pitom od vrganja (zna da to najviše volim, pa čuva vrganje do ivice mogućeg...),  a tajo 'ladnim Nektarom koji je jedinstven recept i za razbijanje mamurluka i početak svakog dragog slavlja.
I tako, dani prođoše ko neki dječiji san.
Ajde izdvojiću još dvije, tri sitnice, koje su obilježile ove dane.
U utorak smo pekli pečenicu.Svih ovih godina do sada ćale je naručivao dva manja praseta ( he, manja, malo ispod četres' kila svako...).Ove godine ćemo peći jedno veće.Malo ispod šeset' žive vage.Ima ćale štelu u klanici pa mu sve srede i spakuju, stave i na ražanj, ,,njegovi đaci,,.U tom kraju su svi njegovi đaci.Za četres' godina moja Kaja je prala guzu u vrtiću i mijenjala pelene, sadašnjem načelniku SUP, predsednicima raznim a Jovo nije učio samo Budu i Mojsija...
Uglavnom protekcija na djelu.Mesište svake godine bude ko teletina.
Ove smo malo strahovali.Da ne bude masno, nepečeno i slično.Ali naredni rizik niko nije mogao predvideti.Ma nije trihinela, šta se štrecate, to prvo provjerimo.Nego sa prozora garaže iznad, dok je komšija Goja provlačio kabal za okretač ,,drk,, spadne zvučnik od nekog prethodnog slavlja.Pogodi Miću Stojnića, našeg nerazdvojnog višedecenijskog druga i stručnog konsultanta i glavnog za pečenje (i glavnog našeg gosta istovremeno...), u rame, odbi se i roknu moga Jovu u sijedu bašunu sa koje je tek skinuo kapuljaču.
Opa, zacrveniše se sijede vlasi.Pramen skoro kao kod Zorice Brunclik.
Šta ćemo sad?
Nismo ni počeli peći, tek vatra naložena.
Prva pomoć, sto puta bolja od ove skupe nove, auto Srbijanske (po novom zakonu o saobraćaju, mamu im he..m...), sveta mučenica, vazda pri ruci.
Oprasmo ranu.Jes' dugačko, zvučnik je to, al' nije duboko.Staće.I tako cijelog dana.Malo stane al' Jovi ne mogu dokazati da sjedne i ne radi ili se ne češe ispod kačketa i gaze.Hajd' porodični konzilijum, naveče tajo ipak u hitnu.Nije ni za šivenja ni za tetanusa.A sa mladim osoboljem našeg Doma zdravlja ova stara ofucana pilotčina se mora malo i našalit', jel'?
Uđem u ordinaciju dok tatu podšišavaju i lijepe mu neke tanacke flasterčiće i upitam ljubazne seke i doktorke, svi me već tu zaboravili, bili smo mali kad smo se još znali ,,Izvinite, ja sam mu sin.Htio sam samo da pitam, isplati li se u njega još ulagati...,,
Bura smijeha, dva flastera i ajd kući.Nema tetanusa, more tajo sve jesti, biće dobro.Odličan uvod za šale na slavlju.To ipak ne mogu prepričati, moraćete doći jednom na feštu.Nećete se pokajati.Ni zbog pečenice, sarme a ni šege.
Sve je vrh, vrhova...
Druga stvar je manje vesela.
Zbog flastera tajo ne može skinuti kapu pa to znači da ćemo Gile i ja morati odraditi religijski deo priče.Treba da se odnese ,,Koljivo,, (kuvano žito – prim.aut.) u crkvu da se prelije.Mater mi dala dvaes' maraka, kao valja se iz kuće.Neće biti više od deset.
Jes' al' kad bi se šalili.Prota iz komšiluka me ojadi časkom za dvaes' i pet marona.Izvukoh ja i onih pet evrića što su mi ostali iz Slavonskog broda i razdužim i njih. 
,Eto ne treba kusur...,,
Đe ću uzeti kusur u crkvi.Ali ja više koljivo ne nosim.I 'nako smo se Gigo i ja prije toga zezali da je bolje da obiđemo krug oko crkve, odnesemo staroj koljivo a šta bi partija bilijara u ,,Slavenu,, mogli odigrati za te pare, bruka.
Ajd da ne hulim, no da sam bio ljut, bio sam.
Vaso brate, izgleda u pravu si ti.

I treće, nekako najtužnije.
U nedeljno, mrazovito posleslavsko jutro, dok se krdža odleđivao, mi smo se pred zgradom pozdravljali, svi plaču.
Gledam svoje roditelje, na kojima su užasne bosanske godine ostavile svoj danak.Kao da gledam nekako sebe za par godina.
Moj stari grli mog sina.Obojica mokri od suza.
Majka grli mene i plače ko godina.,,Dobro majko, jel' se plače za živima?Šta si mi vazda govorila...,,
,,Ajd' pusti sada to, pazi kako voziš i javite se...,,
Moje kameno srce ne da suzi da krene, a kako mi je, samo ja znam.
I snajka i svekrva se pozdravljaju u suzama.Iskrene jesu a čini mi se da radosnice nisu...
Kada li ćemo se opet sresti? Nadam se uskoro.Zdravi i veseli.

I dođosmo opet do Meše i Nurudina.

,,Četrdesret mi je godina...,,
Ja nekako kontam da mi je tek trinaest.Jer ovo mi dođe kao drugi rođendan.Za moj prvi, dječiji, trinaesti sam dobio ,,Na Drini ćupriju...,, koju sam pročitao do sada najmanje trinaest puta.
Za ovaj drugi trinaesti sam dobio šest dana divnih i neponovljivih sjećanja od kojih sam djeliće posudio evo i Vama.
Ajd pročitajte pa mi vratite.Samo to imam.

I završiću sa još tri Mešine, meni nekako skoro pa najdraže...

- "Ništa nemam osim uvjerenja da sam častan, ako i to izgubim, biću ruševina."

- "Pa u tome i jeste sve - vraćati se. 
  S jedne tačke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati.

- "Bez te tačke za koju si vezan, život nije odlaženje i vraćanje - nego lutanje."

Srećom, ja se imam još gde vratiti i zato hvala mojim divnim roditeljima....


Eto to je izvještaj sa ovog mog rođendana...

P.S. U sledećoj priči ću o tome kako stigoh u Australiju i provedoh izuzetno popodne sa forumskim drugarom.

недеља, 14. новембар 2010.

Pozdrav

Dragi drugari,
na nagovor prijatelja, odlučio sam da napravim i ovo čudilo zvano Blog.Nemam ama baš nikakva iskustva sa ovom problematikom pa ćemo sve laganice iz početka.
Naslov je vezan za visinu kao dimenziju i avijaciju kao ljubav i profesiju.Iza sebe imam stotinjak priča o vazduhoplovstvu i životu, na raznim vazduhoplovnim forumima, pa ćemo ih postepeno postaviti ovde.
Svi ste dobro došli i unapred Vam se zahvaljuem na pomoći i komentarima...

Vojo.

субота, 30. октобар 2010.

Šta je pisac htio kasti...?

Dobro jutro, dobri ljudi.
Verovato se ovako osećao Kolumbo prvo jutro na San Salvadoru ili Magelan zauzet vođenjem barke kroz nepoznati prolaz.Nove teritorije...
Za mene je ovo potpuno nova materija pa kao što nalažu pravila pristojnosti red je da se najpre predstavim.Ime vidite u naslovu a za ostale detalje pobrinuće se neke naredne priče.Bio sam pilot borbenog, ali kasnije i transportnog aviona, sada u penziji i sa dovoljno volje i želje, da neke lepe stvari ostanu upamćene.

Zašto sam se odlučio za ovakav vid komunikacije?
Pa iz nekoliko veoma važnih razloga.
Jednostavan je, jeftin i pristupačan velikom broju ljudi.Ako za blogove kažu da su neka vrsta elektronskog dnevnika, hteo bih lično da delimično izmenim takav pristup.Na jednom fudbalskom terenu u okolini sam nedavno video natpis na tribinama koji glasi ,,Ako nam publika ne dolazi, šta ćemo svi mi ovde...,,.Dakle ako niko ne čita napisano onda se postavlja pitanje smisla i suštine truda.Te samim tim ovo neće biti samo moji tekstovi i priče već mi je bazična želja da što više ljudi uzme učešće u kreiranju istih, svojim komentarima i primedbama.
Iza sebe u ,,minulom radu,, imam već objavljenu knjigu ,,Dobrovoljno janjičari,, koja govori o odrastanju i stasavanju generacije borbenih pilota u SFRJ, moje generacije i oko stotinjak priča objavljenih na raznim vazduhoplovnim forumima.
Postaviću ovde i integralni tekst knjige, kao i priče koje će ići nekim hronološkim redom.Stare ali i puno narednih,  novih.One govore o jednom moćnom vazduhoplovstvu i zemlji koje više nema, a u kojoj je odrastala generacija 60 i neko.Biće tu stvari i sitnica vezanih za borbenu avijaciju ali i životnih priča koje ruše neke tabue i brišu zablude o nedavnim vremenima.Neće biti politike, mirisa baruta i slinčnih mučnih stvari koje su prošle mimo i preko svih nas.
Ove stranice će odisati dobrotom i pažnjom ka sitnicama koje život znače.Bar sa mog gledišta.
Kao što rekoh, svi ste dobro došli, a unapred se zahvaljujem za sve primedbe i sugestije, kao i eventualnu buduću pomoć u uređenju moje avlije tj. ovog virtuelnog skloništa od svakodnevnice.
Sebično zvuči, ali ovakav pristup će mi poslužiti da malo pregledam i uredim ovoliki broj priča za neku buduću knjigu.Jer kampanjac poput mene to inače drugačije ne bi ni učinio.
Ne očekujte previše, velika očekivanja obavezno donose i velika razočarenja.A toga nam je svima dosta.

Dakle, kao Vuk Karadžić, odoh ja samouk u ,,svijetlu budućnost,, a tamo ću kao i do sada na forumima sigurno sresti puno divnih ljudi.Nemojte da hodam sam.

U nove radne pobede, naprijed i nikad robom.

Vojo.