среда, 1. децембар 2010.

13...

   pisano  01.12.2010. godine

 "Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe."

Poznat citat, jel' de?
U slušalicama jutros tutnji ,,Piši mi brate, piši mi Fratelo...,, da ublaži sjetu ovakvih jutara i ovakvih citata.Moćnih, svevremenih i neponovljivo napisanih.Vazda aktuelnih.
Moj Meša, ovih dana iščitavam ponovo tvoga i našeg Nurudina, koliko stignem od putovanja, raznih.I vidim sebe u svim tvojim špiglima.
Pa ako se već moram izboriti sa melanholijom onda neka to bude sada i ovde.Kreći brale...
Ovo je prva priča na mom blogu.Dugo je prošlo od otvaranja, farba se osušila, prijatelji bili i na naselju pa je red da se ubači i po neka friškija pisanija.Nemrem' od sramote ni reći ali još ne znam ni kako se to radi ali probaću, ne griješi samo onaj koji ništa i ne radi.
Šta znači naslov i o čemu će govoriti ove stranice?
Krajem novembra se navršilo trinaest godina od one nesreće koja je promenila celi moj život.Na gore, naravski.Na mnogo gore.U jednoj od narednih epizoda opisaću i sam taj tragični događaj a ovaj puta želim da sačuvam nedavna putovanja i boravak kod roditelja ,,na Slavu.,,
Neka ovo bude putopis posvećen mojima Kaji i Jovi, trudu i ljubavi sa kojom se svake godine upuste u avanturu domaćinskog dočeka tolikih gostiju.
A bude nas mašala, pravo.
U poplavih raznih klerikalnih snažnih i ,,nesportskih,, uticaja tokom poslednjih deceniju i kusur nije lako ostati dosljedan idejama i shvatanjima pravde, jednakosti i poštenja.Moj Jovo to junački čini i često citira našeg dragog Vasu Pelagića i onu njegovu
,,Vjerovo' bi u Boga svako kad mi moglo bit', da očitaš vjerovanje pa da budeš sit...,, ali prije trinaest godina morao je zeru popustiti.
Otišla moja majka Kata u pravoslavnu crkvu (tu preko puta...) i zaklela se da, dok je ona živa, će posluživati taj dan.U slavu toga što sam ostao uspravan i normalan.Dobro nemojte se odmah smejati, to ona veli normalan.A jedna je majka i često ostane i jedina koja nas bez ikakvog interesa voli.
Kakav sam da sam, njen sam.
I tako to traje, već dvanaest godina, neviđenih lumperajki, preterivanja u svemu, osim u teškim temama.
Dvanaest godina sa kraljevskom pečenicom, neopisivo dobrom, jedinstvenom sarmom o kojoj priča čitav kraj i koje koliko god da bude uvijek je knap, supom koja liječi, diže iz mrtvih, salatom od domaćeg, za sina rano ostavljenog, zlatno, žutog kupusa, paprika, neprskanih iz naše bašte, torti i baklava koje uvijek spreme moje dobre drugarice i komšinice, Persa, Goga i Gina...
I svega još, brate.
Sira domaćeg bijelog na kriške, vruće kuruze, pite i onih drugih mnogih dragih, iz djetinjstva upamćenih đakonija.
Pića 'ladnog, sa terase taman za ovaj vakat, po koje je rizično izaći u košulji, bronhitis ti je tu o'ma iza ćoška, i to ono, pića svih vrsta, koje hladi raspjevana grlca, i puno, puno smijeha koji podgrijava davne, nezaboravne momente sjećanja.
Drago mi je i sa ponosom mogu reći da sam bio na svih dvanes' dosadašnjih slavlja.Dođem da pomognem koliko mogu.Ima tu puno posla dok se sve spremi, ali se sve radi sa voljom i ljubavlju.Moja Sloba i ja prilično se potrudimo da stari malo odmore.Te su tako sva pranja, postavljanja, prenošenja, serviranja i posluživanja u našoj nadležnosti.Ostalo završimo zajedno.I vrijeme nas nekako svih ovih godina služilo.Neki bi to tumačili globalnim zagrijavnjem ali neka.Bude nam kao april kraj Vrbanje, krajem novembra.

Ove godine smo putovali malko drugačije.
Kum se iz ove južnjačke bijede odselio u Novi Sad.Svetog Aranđela prvi puta slavi u novom gradu ali mu dolazi staro društvo.Biće svi, pa idemo i mi.Dakle za Čelinac ćemo preko Novog Sada.Bi Aranđel, jedva pretekosmo.
Te 'nako mamuran u poneđeljak ujutro zapucao ja preko Iriškog venca sa familijom i krnjom prema Rumi i dalje na zapad.Kiša ubi.Ne prestaje.Dok sam natočio plina bio sam ko čep mokar.
Što ne volim da vozim kad sam mamuran, to je bruka jedna.A lično mislim da sam i bezbedniji supijan za volanom no ovakav, ali zakon ne kaže tako.
Ovaj puta je još malo nezgodnije.
Prvi puta idemo preko Hrvatske.Ja sam već bio, ali krdža i familija nisu.Imamo sad svi rdeče pasoše (ne one stare, svemoćne...) ali i ovi su kao biometrijski, odvešće nas barem do Slavonskog broda.
Kiša i dalje mariše, a ja sa nekom sitnom nelagodom mašim onaj Kuzmin i dođoh na granicu.Džabe sam se štreco'.Ni na jednoj strani niko te i ne gleda.Uz skeniranje ćaga i ljubazno ,,dobro došli,, razgulimo dalje.U autu slabo pričamo jedno s' drugim.Ko li šta misli, veliko pitanje?Ja kontam, samo da me krdža sada ne izda, jer i SOS telefon pored puta slabo će mi pomoći.
Put savršen, sve skupa sa odmorištima pored i led signalnim tablama iznad.Ograničenje mi ide na ruku.Brzina je zbog kiše smanjena na stoju.Taman.
U tren oka eto nas ponovo na naplatnoj rampi.I tu još jedna lepa stvar.Nemam sitno za putarinu.Dam deset evrića a nasmejani Slavonac iza šube mi vrati petaka, ukrupno, ukrupno (putarina je 5,5 evrića - prim.aut.) i reče ,,Nema problema.Ovaj puta ja častim, sledeći ćete Vi...,,
Fala jarane, ko da si znao da nam je prvi puta, poslije skoro dvije decenije.Mnogo toga se u međuvremenu promijenilo.Dosta toga nabolje. Rodio se moj Gile, ali krdža nam ostario a i ja ušao u Ahmetove četrdesete.
Do Čelzija dalje ko od šale.Prečica normalnosti.Konačno.
Majka me uvijek dočeka vrućom pitom od vrganja (zna da to najviše volim, pa čuva vrganje do ivice mogućeg...),  a tajo 'ladnim Nektarom koji je jedinstven recept i za razbijanje mamurluka i početak svakog dragog slavlja.
I tako, dani prođoše ko neki dječiji san.
Ajde izdvojiću još dvije, tri sitnice, koje su obilježile ove dane.
U utorak smo pekli pečenicu.Svih ovih godina do sada ćale je naručivao dva manja praseta ( he, manja, malo ispod četres' kila svako...).Ove godine ćemo peći jedno veće.Malo ispod šeset' žive vage.Ima ćale štelu u klanici pa mu sve srede i spakuju, stave i na ražanj, ,,njegovi đaci,,.U tom kraju su svi njegovi đaci.Za četres' godina moja Kaja je prala guzu u vrtiću i mijenjala pelene, sadašnjem načelniku SUP, predsednicima raznim a Jovo nije učio samo Budu i Mojsija...
Uglavnom protekcija na djelu.Mesište svake godine bude ko teletina.
Ove smo malo strahovali.Da ne bude masno, nepečeno i slično.Ali naredni rizik niko nije mogao predvideti.Ma nije trihinela, šta se štrecate, to prvo provjerimo.Nego sa prozora garaže iznad, dok je komšija Goja provlačio kabal za okretač ,,drk,, spadne zvučnik od nekog prethodnog slavlja.Pogodi Miću Stojnića, našeg nerazdvojnog višedecenijskog druga i stručnog konsultanta i glavnog za pečenje (i glavnog našeg gosta istovremeno...), u rame, odbi se i roknu moga Jovu u sijedu bašunu sa koje je tek skinuo kapuljaču.
Opa, zacrveniše se sijede vlasi.Pramen skoro kao kod Zorice Brunclik.
Šta ćemo sad?
Nismo ni počeli peći, tek vatra naložena.
Prva pomoć, sto puta bolja od ove skupe nove, auto Srbijanske (po novom zakonu o saobraćaju, mamu im he..m...), sveta mučenica, vazda pri ruci.
Oprasmo ranu.Jes' dugačko, zvučnik je to, al' nije duboko.Staće.I tako cijelog dana.Malo stane al' Jovi ne mogu dokazati da sjedne i ne radi ili se ne češe ispod kačketa i gaze.Hajd' porodični konzilijum, naveče tajo ipak u hitnu.Nije ni za šivenja ni za tetanusa.A sa mladim osoboljem našeg Doma zdravlja ova stara ofucana pilotčina se mora malo i našalit', jel'?
Uđem u ordinaciju dok tatu podšišavaju i lijepe mu neke tanacke flasterčiće i upitam ljubazne seke i doktorke, svi me već tu zaboravili, bili smo mali kad smo se još znali ,,Izvinite, ja sam mu sin.Htio sam samo da pitam, isplati li se u njega još ulagati...,,
Bura smijeha, dva flastera i ajd kući.Nema tetanusa, more tajo sve jesti, biće dobro.Odličan uvod za šale na slavlju.To ipak ne mogu prepričati, moraćete doći jednom na feštu.Nećete se pokajati.Ni zbog pečenice, sarme a ni šege.
Sve je vrh, vrhova...
Druga stvar je manje vesela.
Zbog flastera tajo ne može skinuti kapu pa to znači da ćemo Gile i ja morati odraditi religijski deo priče.Treba da se odnese ,,Koljivo,, (kuvano žito – prim.aut.) u crkvu da se prelije.Mater mi dala dvaes' maraka, kao valja se iz kuće.Neće biti više od deset.
Jes' al' kad bi se šalili.Prota iz komšiluka me ojadi časkom za dvaes' i pet marona.Izvukoh ja i onih pet evrića što su mi ostali iz Slavonskog broda i razdužim i njih. 
,Eto ne treba kusur...,,
Đe ću uzeti kusur u crkvi.Ali ja više koljivo ne nosim.I 'nako smo se Gigo i ja prije toga zezali da je bolje da obiđemo krug oko crkve, odnesemo staroj koljivo a šta bi partija bilijara u ,,Slavenu,, mogli odigrati za te pare, bruka.
Ajd da ne hulim, no da sam bio ljut, bio sam.
Vaso brate, izgleda u pravu si ti.

I treće, nekako najtužnije.
U nedeljno, mrazovito posleslavsko jutro, dok se krdža odleđivao, mi smo se pred zgradom pozdravljali, svi plaču.
Gledam svoje roditelje, na kojima su užasne bosanske godine ostavile svoj danak.Kao da gledam nekako sebe za par godina.
Moj stari grli mog sina.Obojica mokri od suza.
Majka grli mene i plače ko godina.,,Dobro majko, jel' se plače za živima?Šta si mi vazda govorila...,,
,,Ajd' pusti sada to, pazi kako voziš i javite se...,,
Moje kameno srce ne da suzi da krene, a kako mi je, samo ja znam.
I snajka i svekrva se pozdravljaju u suzama.Iskrene jesu a čini mi se da radosnice nisu...
Kada li ćemo se opet sresti? Nadam se uskoro.Zdravi i veseli.

I dođosmo opet do Meše i Nurudina.

,,Četrdesret mi je godina...,,
Ja nekako kontam da mi je tek trinaest.Jer ovo mi dođe kao drugi rođendan.Za moj prvi, dječiji, trinaesti sam dobio ,,Na Drini ćupriju...,, koju sam pročitao do sada najmanje trinaest puta.
Za ovaj drugi trinaesti sam dobio šest dana divnih i neponovljivih sjećanja od kojih sam djeliće posudio evo i Vama.
Ajd pročitajte pa mi vratite.Samo to imam.

I završiću sa još tri Mešine, meni nekako skoro pa najdraže...

- "Ništa nemam osim uvjerenja da sam častan, ako i to izgubim, biću ruševina."

- "Pa u tome i jeste sve - vraćati se. 
  S jedne tačke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati.

- "Bez te tačke za koju si vezan, život nije odlaženje i vraćanje - nego lutanje."

Srećom, ja se imam još gde vratiti i zato hvala mojim divnim roditeljima....


Eto to je izvještaj sa ovog mog rođendana...

P.S. U sledećoj priči ću o tome kako stigoh u Australiju i provedoh izuzetno popodne sa forumskim drugarom.