понедељак, 6. децембар 2010.

Francuska salata...



pisano 06,12,2010, godine

Dan posle.
Jutros je sve nekako lakše i lepše..
Minus napolju, i minus na tekućem, računi za grijanje i struju, skorašnja registracija osobnog prometala pa i sva ostala svakodnevna ,,zadovoljstva,, jutros mogu pričekati.

Danas je dan za slavlje, uživanje, s'mirom (misli se solo...) pregled snimaka svih voleja i servisa i analize nas nestručnih a stručnjaka.
Srbija je pobednik Davis cup-a.
Kažu prvak Sveta.
Lepo brate i mnogo se radujem.Skoro da sam zaboravio spomenute životne pogodnosti.Kolko' će me držati, nemam pojma, ali ovaj sabah je dobar.Bezbeli...

Pa bi, što bi 'nako ulickani političari rekli, shodno tome, današnji dan iskoristio za sjećanja.Sjećanja sportskog tipa.
Hajde da se danas prisjetim svojih najvećih sportskih radosti i tuga.Za ove druge tuge ni arhiva ovog VikiLiksa mi ne bi preterano pomogla...
Kao i obično, trebao bih i muzičku podlogu.Ovog jutra, dok su roletne spuštene i svi moji još kunjaju, slušalice su ponovo tu kao najvažniji artikl za očuvanje komšijskog i porodičnog mira.Mir u kući, neverovatno je, ali mogu čuvati i slušalice, a ne samo ono na šta ste prvo pomislili.
Duško Trifunović, Željko Joksimović i ,,Ima nečeg u tom što me nećeš...,, su trenutno ispomoć koja godi.I bez koje bih teško.

Šta ću prvo?
Radosti il' tuge?
Neverovatno zvuči ali valjda je to u ljudskoj prirodi, tuge se nekako duže pamte.Hajd' njih ću prvo da mogu sa radostima, ko sa šlagom, kasnije zamazati tortu.Da se ne vide ljuske od oraha...Il' košpa od višanja.

Dal' zbog kontrasta tadašnjem lepom i dobrom, mirnom, spokojnom i statusno, Ante Markovićevskom, životu, godina nešto preko dvadeset i osećaja da si gospodar sveta ili moje neuke, bezrazložne i uglavnom tragične, naklonosti ka fudbalu ali i danas me žigne ispod rebara, baš tu negde lijevo kod dvanaestopalačnog, kod jedanaestog neđe, kad se sjetim ljeta 90.
O tom sam već pisao, ali čak i u najdubljim snovima pokatkad ugledam Goikočeu kako se smeši, Piksija  kad utrefi onu prečku i Hadžibegića i Brnovića koji su loptu mlatnuli ko' ni sebi ni svome.
Čudno ali Maradone niđe.Jedino mi se Švabo (Osim...) ukaže nekako pravo razočaran krelcima kojima je u penal ruletu vjerovo'.
Interesantno, ali sve ostale tuge su mi decenijama u sjenci ove.
A bilo ih je, nije da nije.
Bio sam toga jednoga drugoga ljetnjeg dana, poprilčno ukokan (krenulo me od ranog jutra, ono baš...) pa sam tako otupjelih osjetila valjda lakše podnio poznati smeč koji je Đokan spucao u mrežu, u takođe čuvenom meču protiv Rafe u Pekingu...
Bilo bi tu i nekih polufinala Gren slemova (po Vuku...), zatim odbojke protiv Italije u finalu Seula, finale Svetske lige protiv Brazila, zadnjeg vaterpola protiv Hrvatske ali sve je to ništa u poređenju sa šesnestim junom te devedesete, zadnje kol'ko-tol'ko normalne...

Paradoksalno zvuči, ali ja izgleda nisam nekako novokomponovano sportski, komšijsko - nacionalno svjestan.Možda je problem što se još uvijek više ježim na sve rjeđi i zaboravljeni šlager ,,Hej Sloveni....,, nego na ove jopet aktuelne obnovljene ,,državne numere...,,
Tako da me neuporedivo teže drma trema protiv Francuza, Litvanaca ili Amera nego protiv ovih ,,naših,,.
Đe ću protiv svojih ili bivših navijati?Jesam li naivni blećak ili tek čovjek koji želi sakupiti izgubljene mrvice davne normalnosti, kao sa stola poodavno napuštenog od strane pijanih slavljenika.
Šta, kao ne radujem se pobjedama protiv Slovenije, Hrvatske ili Crne Gore?
Nije tačno.Radujem se naravno, no ne podižem poraz na nivo nacionalne tragedije.
Najteže mi u Bosni.Tu sam, kao i velika većina mojih zemljaka totalno pogubljen.Kako šaljivo kažu, hoće li utakmica BiH i SCG biti utakmica ili turnir?Ili ono što je moj bruder od strica, Dragan, pred tekmu u Zenici reko' mom ćaći ,,Striko, ti si 'vako pametan čovjek, reci mi koji su ovde ,,naši,, i za koga ću ja navijati?,, a na to je uslijedilo ,,Marš Dragane, idi malo zahebavaj nekog drugog...,,
Dakle, ni pobede, ni poraze protiv suseda ne doživljavam tragično niti fatalno.Mali smo mi miševi u haosu oko nas, pa mi fali još samo da se oko toga nerviram.Kada susjedi igraju svoje utakmice sa drugima ne mogu se nikako natjerati da navijam recimo za pirgave Engleze ili plavokose Ruje, protiv mojih.Probo' sam, matere mi, čak i u drugoj polovini  devedesetih, ali ne ide mi.Nekako, nikako.Kakvi su da su ,,moji,, su mi draži...
No teška je ovo tema, a i nije tema ovog pismenog rada.Da ne omašim istu...
Vjerujte ako hoćete.A ako nećete, zovite me da zajedno gledamo neki komšijski, budući derby.Spremite samo dosta pivčuge i grickalica pa ćete i sami viđeti.
Možda bi ovo i bio adekvatan zaključak dela o tugama.Ima li veće tuge od toga da bi utakmice nekada mog Hajduka i recimo Reala sa Nišavu...(poznatijeg i kao Radnički...) sada imale epitet međunarodnih?
Meni nema.

A radosti?
Pa lepe su.Jako.
Nema mi većeg meraka nego sjesti sutradan popodne, poslije velikog meča i odgledati snimak neke bitne i značajne pobjede.Tada uživam a već znam rezultat.Kad je obrnuto onda bude ko' ono kad su Mujo (Vojo) i Haso išli u kino gledati neki kaubojski film.
Kauboj jaše na konju i ulazi u neku šumu.Kaže Vojo Hasi ,,Ajd se kladimo u deset marona da će udariti glavom u granu i da će pasti sa konja...,,.
Ovaj odgovara ,,Ajd da neće...,,.
Kauboj jaše i stvarno spotakne glavudžom u ogranak i rokne s konja.
Poslije filma daje Haso Voji pare od opklade a Vojo kaže ,,Nije pošteno da ti uzmem lovu, ja sam ovaj film već gledo'.Znao sam da će tako biti...,,
,,Ma gledo' sam i ja, p. mu materina, ali mislio sam ovaj puta zna, sagnuće se.,,
Tako i ja.
Snimke gledam samo kada pobijedimo.Izbjegavam nisko granje.I propratno s...e (stanje).
Današnji jedva čekam, ako ga bude.
Tenisere nekako stvarno poštujem.I kao individualce i kao intelektualce.Jedan na jedan ili dva na dva.Pošteno.
Malo im zavidim (ili malo više ...) na kinti koju dobijaju ali dok se do toga dođe znam kako je mukotrpan put.Ćerka je još davno pre Jelene i Ane trenirala tenis.Stigla i do medalja i takmičenja, a onda penzija postala premala za potrebe belog sporta pa će joj stečena znanja valjda nekada poslužiti bar za razonodu i foliranje na nekom susretu studentarije ili budućem ,,bizmisu,,.
Spremni smo gledati uspešne kakvi su sada a slabo slušamo priče njihovih najbližih i njih samih, čega su se sve morali odricati godinama na putevima trnjem posutim, da bi oni stigli tu gde sada jesu.
Kad pomislim koliko sam se juče nervirao i oduševljavao mladim i sjajnim Viktorom i Noletom a od toga osim nekog ličnog zadovoljstva nemam nikakve druge vajde, bude mi malo čudno.Ali u tome i jeste jedna od lepota sporta.Zaboraviš malo svakodnevicu.
Hleba i ...Nisu stari Rimljani bili blesavi.
Volim i kada sam svedok istorije.
Da imam o čemu jednoga dana pričati.
Nekako kao David i Golijat, volim kada pobeđuju mali.I ako je veliko pitanje ko je juče bio mali?
Žao mi ,,zemljaka,, Lodre.Kako je siroma' sinoć plako'.Tužna tuga.
Uskoro će biti naš.U novoj sezoni igra u paru sa Zikijem pa ćemo svi na turnirima navijati i za njega.Ali juče nam je učinio mnogo.Fala Michaele...ko bratu.
Tako je to valjda, vazda.Dok jednome ne omrkne...
U svakom slučaju, pored Lanetovog gola Nemcima, Danilovićevog zakucavanja preko Sabonisa i drugih krupnih sitnica, Viktorovi riterni će biti nešto što ću dugo u životu pamtiti.
I pričati o tome.
Posebna priča je veličina, mudrost i znanje Nikija Pilića, drugarstvo koje vlada među tim momcima i budućnost koja stoji pred njima...
A tek frizure?
U Srbiji će narednih dana, bez obzira na spoljnju temperaturu, najpopularnija frizura definitvno biti ,,nularica,,.

Bravo momci.
 Vi ste verovatno jedna od najboljih stvari koje ova zemlja ima, i na moje nerviranje, podršku i navijanje uvijek možete računati.Ako to išta znači?
Hvala za, iako naporan, ipak sjajan vikend.Jer voćna salata je napokon postavljena u adekvatnu posudu...,,Salataru,,...

,,Tisina moljim,, kako često ovih dana reče sudija Molina...
,,Advantage, Serbia...,,
Ova zemlja se malo čime ima zadnjih godina ponositi a Vi ste danas njen najveći ponos. Bez dileme.
Ma za ove račune i nemaštinu ću lako.Samo dok se imam čemu ovako radovat'...
Kak'e veze ova priča ima sa avijacijom?
Pa, jednostavno je.
Ovi trenutci me podsećaju na osećaj kad ono sletim pa skinem masku.Pa poćeram Galeba  na stajanku sa osećajem da je čitav svet samo moj...
Za sreću je najčešće potrebno tako malo...

Cvetko I Strašni