четвртак, 30. децембар 2010.

Drvce...


Juče smo išli kupovati jelku.
Hebi ga, obećo' sam.
A ja svoja obećanja vazda držim.Ili ih sa godinama makar opreznije dajem.Jer u mome kraju važi poslovica ,,Ko lako obeća, lahko i slaže...,, a to kod djece ne prolazi.Nikada.
Kako bi rekli u onom šaljivom spisku osobina po kojima ćeš sigurno znati da si iz Srbije ,,Kada ti roditelji kažu ,,Videćemo...,, od toga obično ne bude ništa.,,
Kod mene toga nema.U obećanjima oprezan u realizaciji stoprocentan.Ovo jedino ne važi za intimu.Tu obećavam svašta, ko i svako muško, a o ,,realizaciji,, ne bih ovaj put.Ipak je ovo priča za djecu a i da se baš ne posipam sam pepelom, more bit bidne da mi ovo pročitaju i brojne obožavateljake, he, he...
Uglavnom što bi rekao Tom Kruz u jednom od meni dražih filmova tj. jednom od rijeđih te vrste koji daju kakvu takvu poruku, Džeri Megvajer ( ,, Jerry Maguire...,,) i čuvena replika ,,Dobar u prijateljstvima, loš u intimnosti...,, slažem se sa prvim dijelom a za drugi se trudim.Kol'ko se iz 'vakih uslova more...
No dobro, zakomplikovah ga samo zbog riječi ,,Obećanja...,,
Ajmo dalje.
Obišli smo juče čitav grad da bi ustanovili da u ovolikoj čaršiji nema jelke bolje od ove plastične koju smo do sada imali.Ono, ima bolje, ko za hotelsko predvorje, ali košta dvesta evrića a toliko baš nisam spreman da se protegnem.Tako da sam klinji zamazo oči petardama, ponekim novim ukrasom i novom čarapom sa likom Bradatog dekice, koju ćemo sutra napuniti, kao i dogovorom da nabavku drvceta prolongiramo do naredne godine.Možda do tada i zaboravi, ovaj Bome teško.Ali kontam porašće, pa mu možda više neće biti interesanto.
I neka ova priča bude skup mojih mladalačkih uspomena na Nove godine sa jednog drugačijeg, po malo i zaboravljenog stanovišta.
Dok sam bio jako mali, probleme novogodišnje jelke i Badnjaka je bilo neočekivano lako riješiti.Đedo naspe čuturicu brlje, ponese nama suvih šljiva dvije šake, zametne sikiricu na rame (,,O desnooo rameee...,,) i povede nas do prvih obronaka našega zabrana.Onako zamotane kao babuške.I dok se mi u sunčanom i snježnom zimskom danu, valjamo po cjelcu i pokušavamo na sve načine da se za što kraće vrijeme smrznemo i ukvasimo što više, u tren oka ravnotežu na drugom ramenu napravi oveće drvo iz obližnje šume.
To bilo davno i tada bilo jednostavno biti dijete.
Sada očuvanje svega i svačega zakomplikovalo sva djetinjstva.
I mi smo kao mali doprinosili očuvanju fonda stabala.Iznesemo sve ukrase kad mater ne vidi i okitimo boriće u školskom dvorištu na opštu radost školske djece koja veliki deo toga ubrzo i razvuku.A nama privremeno ripne rejting u selu.

Doduše i zabridi nam, takođe privremeno, stražnjica kada majka dođe sa časova, vidi šta smo uradili i posegne za kuvačom (drvenom kašikom - prim. aut.) oklagijom ili nekom iz škole donesenom prosušenom dunjevom ili dudovom grančicom sve u zavisnosti od toga šta joj se prvo nađe pri ruci.Uglavnom sačuvamo školske boriće po cijenu ličnog ,,postradanija...,,
Preteča Grin pisa...
Jel' zbog pomanjkanja borovine ili nečeg drugog ali ja kontam da ni zime nisu ko one moga djetinjstva.Sad klinci moraju strugati ovu štroku sa auta da naprave ikakavu grudvu, a nekada...
Hajmo opet na jelovinu.
Sjećam se da su nas kao pitomce na Akademiji ,,dobrovoljno,, vodili u Liku da sadimo boriće.Barem pola brda oko Gračaca su pošumljena našim promrzlim ručicama.I dok šefovi i komandiri mrse janjetinu i crno domaće sa ,,lokalnim rukovodiocima,, mi u nekoj zavjetrini grijemo rizi-bizi iz SDO-a ( suvi dnevni obrok – za one koji su premladi za JNA sjećanja...) na upaljaču, trošimo poslednje zalihe votke prošvercovane u starinskim čuturicama i spominjemo užu rodbinu onome ko je smislio takav ,,sadržajan vikend,, ...

Prve Nove godine po dolasku u Niš kupio sam kao svjestan i savjestan građanin borić u saksiji.Platio ga debelo, sve sa identifikacionom karticom lokalnog šumskog gazdinstva.Skoro izludio i od njega i centralnog grijanja, jer se do proljeća linjo više no ikakav šarplaninac na Barbadosu, i jedva dočeko' april da ga presadim u dvorište zgrade.I nije mi ga bilo ni žao kad ga je neki takođe ,,savjestan,, komšija uskoro maznuo da mu ukrasi dvorište, verovatno obližnje vikendice.
Od tada samo pvc.Napredak bato.
Svake godine ga pronađem u podrumu, jedva, samo ga otprašim, razvučem one grančice, malo ga istuširam i drvce je spremno za kićenje.
Odakle li potiče taj običaj, nemam pojma?Moraću se raspitati.Uglavnom klinja do ove godine nije imao primjedbe.Odlučio sam da mu zamažem oči, kupiću danas još jednu onu malu jelkicu kod braće Kineza, pa ko fol, nek okiti još jednu u drugoj, svojoj sobi.Taman ću se tako kurtalisati i onog viška šarenih ukrasa jer je gospoja kao nobles, odlučila da ove godine centralno drvo bude u samo dve boje.Crvenoj i zlatnoj...Tako valjda moderno, šta li ?
I 'nako Novu godinu ne gotivim preterano i već odavno i ne smatram nikakvim praznikom (imate to već u nekim prethodnim pričama, koga ne mrzi da čita...) pa se radujem samo dječijoj radosti po zadatoj temi.I budem dovoljno korektan da se za taj ,,impresivan datum,, ne utepam baš sa komšijama barem dok su djeca budna.Tako da mi je boja ukrasa među poslednjim prioritetima te večeri.A i ove godine sam namjerno nabavio plave perlice samo da nerviram ljepšu polovinu.Dobro, manje tolerantnu na spoljnje izazove...


Daklem, rešio sam problem drvceta za ovo jahre.
Bar o tome više da ne mislim.
A od uspomena bilo bi greota ne spomenuti i one adoloscentne.Jer ako želimo biti iskreni svi smo jednom davno imali svoj borik posle koga su se mame naših vršnjakinja i naše prilično jako ljutile kada letnju garderobu ukrasimo mirisnom smolom a sasušene zaostale iglice u kosi su bile efikasnije od najsavremenijeg poligrafa...
I to je jedan od razloga što se ja zalažem za apsolutno očuvanje jelovine u svim oblicima.Kako kaže ona bećarska ,,Gori gora, gori borovina, gori mala naša ladovina...,,
Puno je uspomena vezanih za temu crnogorice a ja ću jednu malko friškiju i smješniju koja bi mogla biti svojevrsna poveznica sa avijacijom.
Prije nekoliko godina ćerka mog komšije i druga izabrala za temu takmičenja iz tehničkog obrazovanja rad pod nazivom ,,Stara srpska vodenica.Potočara...,,
U naše vrijeme to se zvalo OTO (Opšte tehničko obrazovanje - prim. aut.) danas ne znam kako se zove.Naučiću već sledeće godine kad Gileta budu ambiciozni nastavnici masirali istim.Jer to je ono što me jezivo nervira, svima je jasno da te radove ne rade deca i onda se sve svede na roditeljsko ,,podsećanje,, na školske dane.Davne.
Ehe, he, ali ovde u pitanju takmičenje.Treba se pravo potruditi.
I dva matora majora, pilota krenu u izgradnju vodenice, potočare.Otišlo je čak dotle da je ovaj mlađi i zeru tehnički jači, čak iz poslednjeg boravka u prestonici donio iz VSS (Vazduhoplovni savez Srbije – prim. aut..) letvice ,,na mjeru,,.Vodenica original.I potočić ofarban, žrvanj, vodenički kamen od gumice za brisanje, one okrugle veće i ono Štedler ostrugano.Đe si vidio da se vodenički kamen naručuje iz SRNj, iako me sa našim uvoznim disbalansom ni to ne bi začudilo.
Brašno posuto po podu vodenice, prozori i vrata na baglame.Ma sve original, samo treba vodu pustit' i eto tipa 400, il' onog za kuruzu.I krov se more podići.Ali tu problem.U stvari nedoumica koju bi trebalo pod hitno riješiti.
Šta mislite odakle ovoliko znam o poduhvatu?Pa ja sam pisao tehnički elaborat.Ovo ti je bato udruženi zločinački poduhvat i varanje na ispitu.Pola eskadile pravi vodenicu.
Odluka je pala, krov će biti od šindre.Snopići od dvadesetak borovih iglica, skraćenih na deset santimetara i međusobno povezanih će činiti snoplje krova.
I odu majori da nađu iglice.Najbolji i najveći bor ispred komande.
Proljetni topao dan.
Dok su sakupljali i sa grana skidali najravnije iglice osjete da ih neko gleda.Podignu pogled i kroz otvoreni prozor sale za sastanke ugledaju naše vrle prijatelje iz NATO-a kako ne trepćući  zure u pilote koji u poderanim kombinezonima sakupljaju iglice.U toku je sastanak komande aerodroma sa visokim oficirima dragih naših stranjskih okupatora.Gosti za dugačkim stolom sede okrenuti licem prema prozoru a naši ka njima.Dakle leđima ka majorima.

Naš šef ih ne vidi ali amerikanski da.Sa četiri, pet metara.
U tom trenutku moj jaran, stariji od dvojice mejdžora i otac devojčice koja potpisuje rad vodenice učini gest koji će se još godinama prepričavati na svim nivoima naše avijacije a i šire.
Gledajući netremice u vođu stranjske ekipe pokupi iz nekog čudnog inata, one iglice i počne da ih trpa u usta i žvaće.Ono punim ustima.
Šta li su naši budući ,,najbolji jarani,, u tom trenu pomislili, nemam pojma.Ali sam čuo da su im face bile prilično zgrožene.
A kakve su bile tek face naših šefova kada su se konačno okrenuli ka prozoru i vidjeli ovu dvojicu ,,građevinaca,, na djelu, ne mogu ni zamisliti.
Znam da je bilo ono pogledom ,,marš odatle, razgovaraćemo kasnije...,,.No možda je lako uplašiti ovu mlađu raju ali okorelim veteranima devedesteih sa životnim iskustvom južnog Balkana i ambicijama u minusu teško da takva prijetnja išta predstavlja.Jedino možda neće otići u mirovnu misiju.Al' sumnjam da ih je i za to baš mnogo briga.Tako i bi.Sada nam ostali veliki osmjesi.Vidiš kako četinari mogu pomoći u ,,diplomatiji,,.Bar ovoj bilateralnoj.Nikad robom...
A vodenica?
Pa pobijedila naravno. Eno je stoji kod jarana u dnevnoj, ako hoćete da vidite upoznaću Vas sa čovjekom.A krov još nismo pojeli.Do kraja...

Neću stići više priča u ovoj desetoj.
A ako ćemo pravo, bilo je i dosta.Sve sam Vas ugnjavio...

Pa hajd' sad' samo još čestitke.
Ja volim uvijek reći, da Vam bude kako Vi sebi zamislite.Valjda najbolje znate šta Vam treba.
Da budete zdravi i veseli a ostalo nekako samo dođe.
U mom kraju kažu ,,Što mi veliš nek mi bude.Što mi želiš nek ti bude...,,
Želim Vam sve ko i sebi.

Srećno Novo leto, jarani.

Bez obzira na plastiku svuda oko nas, nemojte zaboraviti miris smole vašeg djetinjstva.Često je to i jedino vrijedno što imamo...
Za poneti, u neke Nove godine.

Cvele,  ,,plastičar,,

понедељак, 27. децембар 2010.

Stroboskop...




Umal' da se vratim u krevet.
Ama, zera je falila.

Vani je počeo snijeg.
Onaj koji se neće tako brzo otopiti i kome se i gradska djeca najviše, ono pravo, raduju a putari i oni seoski najmanje.U stanu je prijatno toplo.Ispratio sam Gileta u školu i vratio se u radnu uniformu (pidžamu...) a Željko Joksimović i njegova ,,Mišel,,,,, su konačno prelomili moje dileme.
Jesam se ulijenio, braćo draga.Neverovatno.
Za mene, staru pričalicu, je bilo neobično da i dva dana sastavi bez nove priče a sad viđi bruke.Prošlo je tri hefte od poslednje.Moj jaran Vule mi lijepo reče  ,Ova francuska salata ti se skroz uščula...,, (misli se na poslednju priču na blogu, he, he...).Jes' vala jaro.
Kažu da svakog lošeg hirurga vazda ,,izvadi,, patolog a svakog lošeg kuvara, majoneza.Šta li je sa piscima, nemam pojma.Možda ih izvade ovakva jutra a majoneza iz te blogovske (nije Bogovske, no ove, prethodne...) salate se verovatno skočanjila, ko na onim pitomačkim sendvičima sa kioska brze hrane pored kasarne đe kupuju samo vakcinisani i ovi bromazepaični (mislim bromirana, mlađa raja...).
Dakle ljenčugo, nemoj se više vaditi na praznike, dječije rođendane i starovremenski auto.Ako hoćeš da te ljudi kako, tako upamte daj napiši nešto novo.
Kažu da je mnogo bolje biti zloća.Onda čim se malo i trenutno popraviš svi vele ,,Joj vidi ga, popravlja se...,, A ako se prevariš pa hoćeš biti dobar ne gine ti da pre ili posle neko ,,konstantuje,, (kako bi reko' Milašin...) ,,Šta mu bi, a baš bio fini čova...,, čim nešto malko zezneš.
No kako mi dragi prijatelj jednom davno reče ,,Never complain, never explain...,, i ja ću dalje u priču, bez objašnjavanja.A dosta sam vala i odmaro'.
Oklen' naslov?
Ko god je imao priliku da upravlja, tokom druge polovine dvadesetog vijeka, na Balkanu, nečim što ima motor sa unutrašnjim sagorjevanjem, a da nije disel, ono da ima kablove i svjećice, razvodnu kapu i slične nervirajuće djeliće (ništa me od tehnike ne more toliko iznervirat' ko struja na autu...) znaće na šta se naslov odnosi.
Za ovu ostalu raju, maznuo sam isječak iz opisa pozorišne predstave istog imena a glasi recimo 'vako  .,Značenje reči Stroboskop: strobos (vrtlog) scopeo (gledam), dovodi se u vezu sa stalnom kontrakcijom kosmosa, pitanja svetlosti i tame, života i smrti...,,
E tako.
Lampa istog imena služi za podešavanje tačke palenja ili paljenja na autu.
Ej moram jedan vic.Krenula mlada učiteljica iz Srbije da traži poso' u Bosnien.Jadna skontala da se sve mora prevodit' na ijekavicu.Došla u neku seosku školu a tamo u komsiji za prijem tri frajera.Direktor, pedagod i psiholog.Stala ona ispred njih i kaže ,,Jeste li Vi tr(ije)bali jednu učiteljicu...,, Ovi se zgledaju, šmeknu zgodnu učiteljku i sa smeškom ,,konstantuju,,  ,Nismo ali mogli bi...,, He, he
Vezano je samo za ovo e i ije.
Riknulo mi paljenje.Puca i tandrče, na sve strane.Prekuče jedva došao iz grada.Čim privršim ovu priču, moram to ići i poravljati.Ako pronađem dragog krdžu ispod snega i ako komšina garaža bude slobodna.I ako mi jaran donese stroboskop lampu.
Uvijek me fascinirala ta mala čudna spravica.Svjetlost ko u diskaćima osamdesetih.Toliko trepće da ni sebe ne vidiš.Jedino neke drage oči iz davne uspomene.Pa ne znaš jel' ti to od pive, oblaka plavičastog dima ili agresivnih sjećanja...I tako to ostane.
Od cijelog tog treptanja ugledaš samo tačku paljenja.U smjenama mikrona svjetlosti i mraka protakne se nekako i vrtlog kosmosa, što bi glumci rekli.
I sada ću ja napraviti stroboskop svoje dvehiljadedesete.Svijetli i tamni trenutci.Nije to lako uraditi trijezan pa kontam bil' čeko veče da mi dođu jarani il' da oprobam 'vako ,,nasuvo,,.Ajd krenuću odmah, ako budem čekao možda me nešto drugo odvuče i opet dan osta bez priče.
Ovaj Joksimović i dalje odmaže ,,Milo za drago sve ti život vrati.Prolaze ljudi ali stoje sati...,,
Ne znam bil' posebno jedne, posebno druge, il' nako đuture.
Ajde prvo ću svijetle.Nemojte se sikirati, neću ih ponovo opisivati imate ih već u pričama.Samo ću nabrojati.Pored onog najvažnijeg a što često stavljamo u drugi plan, zdravlja, koje nas je ove godine služilo, bilo je i puno drugih svjetlih trenutaka.Recimo poslovnih.
Divna promocija moje knjige u mom Čelincu i poznanstvo sa izuzetnim ljudima iz organizacije iste koje postepeno i trajno, nepovratno prelazi u neka lepa prijateljstva.Eto to je jedna od iskrica koja je obasjala ovu godinu.
Tu je i odlazak na Ohrid, susret sa mojim neverovatnim klasićima i tri dana dovoljna za tri života sjećanja.Tu je i staparska svadba, susret sa Novim Sadom, Somborom i Bačkom u njihovim najlepšim izdanjima.
Tu su i nova poznanstva sa Srđanom, Stipom, Zoranom, Igorom, Vinkom, Akrofobom ... i svim onim divnim ljudima koji su na razne načine došli do moje tj. naše knjige, pročitali je i na neki lep i jednostavan način našli sebe između njenih redova.Hvala prijatelji.

Obećao sam opisati kako jedna malecka i slabašna knjižica poput ove, lako prelazi balkanske gudure, čak i okeane, bez ikakvih problema stiže do nekih meni dragih, poznatih, mesta ali  i na nove teritorije kontra hemisfere, ali to moram odvojiti u celu novu priču da ne skarabudžujem sada.
U svijetlim trenutcima moga ovogodišnjeg stroboskopa bilo je i nezaboravnih pecanja, noćenja u stoljetnim planinskim šumama i druženja za čiji opis ja nikada neću biti dovoljno dobar pisac.
Drage trenutke godine koja se više neće vratiti oplemenili su i moji nerazdvojni vođe i pratioci  Vule i Cole, moj dragi jedinstveni drug i mentor SMBG i oni su mi nekako kao visoka zvjezdica ličnog vatrometa..Samo što ove traju.I nadam se da će trajati.Zvjezdice moga drugarstva, sve dok ih ja budem mogao oslikati u svojim slovensko plavim zjenicama...
Dođe mi da pomislim da sam slavan.Nisam.Ja sam samo dobar i jednostavan čovek, po malo i umoran dečak u ranim četrdesetim, vedro zagledan u neke buduće dane.
A tamna strana?
Bilo je i toga.Kako bih inače oslikao kontraste života. ,,A crnu nisi štedela, ali bez nje bi bela manje vredela...Bez crne bela bi još izbledela...,,
Nije me poštedila ni ova godina.
Light motiv je ponovo bila surova balkanska bijeda i jad koji ti srozaju i najsvetlije ideale, ponos samelju u prah beznađa, a život pretvore u hrvanje sa svakondnevnicom.Taj produženi i ogorčeni klinč čini srećom većinu tamnih trenutaka prethodnih tri stoje i kusur dana...
Loše vesti i neispunjena obećanja u vezi ikakvog konkretnog posla ,,vani,, su kap žuči u čaši desete (il' ono bi jedanaeste...) godine novog milenijuma.
Jedna bezazlena rasprava sa bratom koja je dovela do toga da  trenutno ,,ne divanimo,, i što pod hitno moramo prevazići je još jedna od tamnih ,, stroboskop,, flekica.
Nepovratno su otišli neki dragi ljudi i prijatelji...
I tako, mogao bih sada kao Bane Bumbar da počnem ,,A te dvehiljade desete ...,,

Od opštih i teških tema sam odavno digao ruke, pa njih neću ni uvrstiti u lične statistike.Još od ranog djetinjstva sam najviše volio samo sportske preglede prethodne godine.Bila mi je po malo smešna analiza jednog jarana sa kamarom morbidnih elemenata.Moram je ovde, možda je malko degute ali zaboraviću pa šta onda...Parafraziram.
,,Nedavno je kveknuo onaj Ričard ,,mišije srce,, Holbruk.Kažu da je bio u sobi sa Hilari kad mu je prezubila čuka.Da nije bilo kakvog ,,Levinski,, sindroma tu?I to baš na petnaes' godina Dejtona.Jel' se to neko odgore šegači sa nama?Možda je i od jarana Hašima mogao dobiti i novo da je na vrijeme tražio...,,

Sa čim se slažem, a sa čim ne u ovoj floskuli?
Ne slažem se sa tonom iste.Dalje, trudim se da se nikada ne radujem tuđoj nesreći ali nisam bio preterano tužan kada sam čuo da je smrad pandrknuo.Volio bih da se svim balkanskim kasapima jednom popišam na humku.Ne bi to ništa binto rešilo, kao što i priče ne mogu ništa bitno promeniti ali osjećao bih se nako' malko bolje.Osim oko bešike i oko srca bi mi bilo lakše.
Moj Ričarde, šta ste ti i tebi slični, meni dragih ljudi, ovde zavili u vječnu cninu, barica na tvoj krajputaš je ništa, sića.Ali u ime svih njih nišanio bih pravo u podnožje mete.Mislim mlazom...
Dobro, dosta o tome.
Kakva li će biti sledeća?
Indijanci sakupljaju drva.He, he...Mogla bi biti vesela.
Kakva god da bude, biće mi lakše uz Vas a valjda i Vama sa mnom.
Neka smo zdravo a stroboskop života će nastaviti svoj neumitni rad dok jednom ne ostane samo tama.

Kakvi su budući vazduhoplovni elementi ove priče?
Dogovorio sam sa dragim prijateljem naredne godine buduće nezaboravno jedrenje.Nećete verovati ove godine nisam uopšte seo u avion.Ili bilo kakvo sokoćalo.Osim u snovima.
Bruka.
Nastojaću to popraviti  u budućnos'...

Valjda ću naći i neki ljudski posao (mislim, ono da se bar nešto plaća...) imam već i pozive za putovanje u nekoliko bliskih i daljih zemalja (,,ko Bajernova špica,, što Vule reče...He, he ) počeo sam knjigu da prevodim i na Njemački pa viđećemo (ma ne ja, no lektor, nemojte se štrecati...).Kažu da je čovjek živ onoliko koliko putuje.Viđećemo i to, i ko što rekoh, nek' smo zdravo.

Pre dosta godina, devojčica, naša rođaka iz Ciriha je bila u gostima.Dok sam je vozio sa aerodroma dječije naivno mi je rekla ,,Vojo, što je ovde kod Vas popularno da se voze stara auta...,,
Jes' ,,popularno,, je.
Zbog te ,,popularnosti,, odoh da iskopam krdžu i da ga probam prećerati u garažu.A onda stroboskop u šake i razguli.
U Vašim stroboskopima želim vam što svijetliji ritam.
Da tamnih tačkica bude manje a i da se zbog njih manje sikirate.

Što bi Lala reko' za novogodišnju želju...

,,Da me Sosa ne vara.
Ta ako me i vara, da ne saznam.
A, ta i ako saznam, da se ne jedim...,,

Na ovom mestu neću Vas prevariti.Sledeće godine pisaću o nesreći koja mi je promenila život, o tome kako sam umalo postao vođa, stigao skoro do Canade, USA i down under te o još nekim dragim sitnicama...A 'volike pauze više neću praviti.Osim...
Drugar mi reče da je moju knjigu nedavno video na stolu jednog vrlo ,,visokog,, čoveka ove zemlje.Dakle možda karijeru nastavim kao Karl Maj.
No raja, zagledajte se u vaš stroboskop.I što glumci rekoše, dobrodošli u vrtloge života...
Joj jes' dosadan ovaj Joksimović ,,Ponedeljak, hladan i siv...,, i ,,Sad zauvek, i slab i jak, gledam u mrak...,, ,,Više se ne okrećem ni za jednim prolećem...,,

Neću Vam još čestitati Novu.Čućemo se do tad'.
Sad samo pozdrav drugari.Moram ići srediti svoju tačku paljenja.Mislim krdžinu ali toliko smo već dugo zajedno da smo postali ko jedno.Ono jedna duša...A moram ići i skinuti pidžamu, sramota je.Možda pozvoni poštar sa računima.Čestitke već odavno ne stižu...

Vaš...
Vinetuov Cvetko.