петак, 30. децембар 2011.

Joey Quits...

Uf...
Ja sam izgleda jedini blećak koji naredne snimke do sada nije vidio :-).Bruka.

Brat Vule mi reče da sada razgulim po nekoj veseloj priči.Joooj buraz, bih rado, al' došo' mi ,,u goste pretprazničke,, neki skup aminokiselina u narodu poznatiji kao virusčina i moš' misliti kakav sam kad jutros ni na oproštajno pecanje u 2011. toj nisam otišo'.

No sinoć sam se pravo oduševio.
Pa evo za one sapatnike koji Džoijev otkaz još nisu videli kao recimo ja, ali i za one koji su već videli, a žele da se potsete i nanovo oduševe, ovih narednih nekoliko snimaka sa Tubea kao moj avans ili predujam, kapara, kako god oćete, mojim dobrim željama za sve ljude dobre volje i moje drage prijatelje u 2012. godini.
Pogledajte kako to Džoi radi, pa takav isti osmeh sačuvajte za sve one momente kada Vam u 2012. toj bude teško...
Zdravi bili, ostatak čestitki ćemo ovih dana.Ajd' i 'nako se nećemo ljubiti, nije higijenski, pa uživajte u snimcima i u deliću muzike...









Eto tako...
Čini Vam se iz ovih kratkih snimaka, da Jenkijevci malko skreću ,,u lijevo,, ili je zbog SEKE, po običaju stvar namješćena...
Meni je ipak Džoi neizmjerno simpatičan a hajde budite iskreni i recite (nije lepo lagati pred Novu...) koliko puta ste na poslu poželjeli da uradite baš ovo...
Vidim ripnula mi jopet čitanos' pa fala jarani.
Ajd' dok pravite poslednje pripreme za Novu da Vam i ja ne oduzimam vreme dodatno.
I za kraj, da malko amortizujem ovu ,,zgodušnu,, novinarku CNN i ovu lihvarsku ,,rozikavu TV,, daj jedan ,,snimčić,, (što bi reko čika Srećko...) kao pravi izvor svega...


Srećno raja, uživajte sa Vama dragima a vreme čestitanja je tek počelo.Ko što rekoh, glavu gore i samo hrabro.Kad je mogo' Džoi moremo valjda i svi mi...Bravo i za tebe Džoi, postade ti zvijezda pravo...
P.S. Obratite pažnju na šefovu facu...Šta bi dao da sam mogao biti tamo.Eto, brate Vučino, jel' ovo barem zeru veselije ?


Slino Cvele,                           I'm stay...























недеља, 25. децембар 2011.

BizMismen Prnjo ...

...Čovek mašta od detinjstva o velikim gradovima i slavnim poprištima, ali stvarne i odlučne bitke za održavanje svoje ličnosti i ostvarenje svega što ona u sebi nagonski krije, mora da bije tamo gde ga sudbina baci, bog zna na kakvom uskom, bezimenom prostoru, bez sjaja i lepote, bez svedoka i sudije...

Čini Vam se k'o da sam ja ovo napiso'?
E, hvala lijepo, no na Vašu rados' a moju popriličnu žalos' ovo su Andrićeve riječi kojima počinjem priču sa citatom u slavu velikana jer se ovih dana  navršilo pola vijeka od njegove šetnje tepihom Akademije.Kraljevske...
Te će stoga, ova analiza na koju me dotični citat podsetio, pričati o mojim bitkama za ostvarenje suštine svih ovih zlih godina.Egzistencije i pukog preživljavanja.Pričaće o poslovima, razno raznim, koje sam ili nisam radio, sa više ili manje stida, nakon odlaska  u pemziju da bih đeci obezbedio leba i mirnoga sna, kao i o mom poslednjem boravku u zavičaju sa odlučnim ciljem da napokon  postanem bizmismen u pokušaju.
Sudbina najčešće nije uvek lepa, mazna i gostoljubiva.Tačnije, nije skoro nikada.Ni prema Nobelovcima, a ni prema sitnoj boraniji, raji.No ima ona jedna dobra taoistička, da žaba provede celi život u bunaru videći samo komadić neba iznad sebe i misleći da je to to i da baš tako treba...Nikada se ne usudi ili ne uspije da izađe vani uljuljkana u sigurnost svoje vlažne, naizgled bezbedne, memljive ladovine.
Ovi dani mi baš i nisu neposredno pogodni za priče.Nakon povratka oca sa ,,službenog puta,, sačekalo okeansko prostranstvo besmislenih i onih manje obaveza.Korespodencija sa mufljuzima raznih kalibara, uglavnom popriličnih, iz raznih javnih preduzeća, sa perfidnim pokušajima naplate nekih njihovim viđenjem uređenih, tzv. realnih računa.No i to sam pregurao.Jedva.
Izbortao i dečiji rođendan, pretposlednji, predtinejdžerski, sa balkanski snalažljivom kupovinom novog kućišta za kompjuter (obećao lakomisleno ima dvije godine, pa sada stiglo na red...) i instalaciju raznih programčića ispod tezge da bi se uopšte mogao ovako javiti.Sada se trenutno borim sa nekim nedostajućim . dll fajlovima i patch i crack ovima potpuno ,,legalnih,, sirotinjske varijante, skupocenih ,,pucačkih,, igrica.
A ako i to izguram, čeka me registarcija auta za koju ovaj puta, iznenađujuće ali  ne strahujem od tehničkog pregleda, pribavljanja čekova za rate, nego od štrajka uposlenika MUP-a , jer možeš ti sve lijepo uplatiti i skockati, ali ćeš se teško provozati dok siromah pozornik, kursadžija, ne dobije platu veću od učiteljice.Što lično smatram sasvim poštenim, no baš se pitam kako ovih dana auta registruju paličari i učiteljke?

Tu je i nova knjiga.
Zvuči neverovatno ali odvojio sam pedeset priča za novu knjigu, spakovo' to, kako tako, u sirovu varijantu, i kao francusku obradu prosledio mojim jaranima i ostalima koji su bili zainteresovani da pročitaju i daju svoje poslednje sugestije.
Da ne bude da sam ko prvi puta sve sam brljo i švrljo.Krivicu uvijek mogu prebačiti na raju, a slavu ako je eventualno bude, pokupiti za sebe.Jesam se izvještio na ovom Balkanu u svim lokalnim pravilima, Tito dragi...
Hajde da odam tajnu.Knjiga će se zvati kao i moj blog (ovaj na kome ste trenutno) ,,Treća dimenzija,, sa podnaslovom ,,O nebu životu i drugim krupnim sitnicama,, sastojaće se od prethodnih priča sa foruma i bloga pa ako imate kakvu primjedbu o'ma recite.Ko na onim filmskim vjenčanjima,,Neka kaže sada...,, ili neka kaže kasnije, he, he...
A još ako vam je tetka, ujna, stric ili dalja rodbina neki izdavač, po mogućstvu uticajan i pošten. što je ovde doduše retko, no nikad se ne zna, e onda ćete iznenada postati i jedan od mojih najboljih prijatelja, a mama će mi reći da se samo sa vama družim :-) I to je Balkan, ha ? ,,Prilagodljiv,, pisac pravo, jes' vidio?
E skonto' sam koliko muke je potrebno za ikakvu knjigu pa ću sada malko razguliti po pričama oko praznika, ali pričama koje neće tako skoro ugledati sebe na papiru pa samo opušteno, što bi mlađa raja rekla.
I dani praznika su svuda oko nas.Pa evo savršene prilike da u ovoj lepoj atmosferi dragim prijateljima i delu rodbine koji su proslavili Božić i ovako čestitam isti a svima Vam zaželim Srećnu Novu 2012.godinu.No još ćemo narednih dana o tome sigurno.
Ipak hjademo na temu, ne daj Vojkane da ova storija  oko posla ode jopet u širinu ( a kao, ovo do sada, bilo usko, he?) .Već je poznat deo o tome kako sam i zašto otišao u penziju.Da se ne ponavljam.
Ono što nisam opisao jeste osećaj koji sam imao tih meseci, baš onih godina kada je nekako u ove krajeve stigla demokratija i kapitalizam najliberalnijeg oblika.Mislio mladi penzoš da svi samo njega čekaju raširenih ruku i da se viđi još nije van vojničke žice pojavio takav Mirko S. Kojotovski, genijalčina i naučnik :-) Biće posla ko pljeve  a samim tim i lova ima da kaplje ko iz pokvarene česme u školskom dvorištu područne, seoske škole, blatnjavoga dvorišta, okruženog polutrulim tarabama.
Otići u penziju u 32. goj san je svakog džabalebaroša.No nije tu baš sve ko u snovima.Neznatno je bolji osećaj kad istu isfoliraš, što ni ovde nije retko, ali je makice nezgodno kada te čak i firma kao moja, posle osam operacija, razduži ko rashodovanog.Onda ti to sasvim suzi izbor budućih zanimanja izbacujući iz opticaja ona ovde najčešća ,,bauštel,, i ,,auto praone,,.Da ne naglašavam da sama reč ,,invalidska,, penzija u rešenju o istoj podrazumeva da ti je mogućnost legalnog zaposlenja država time svela na nulicu, apsolutnu.
I onda te sa ovolikom penzijom, studentom i đakom i nezaposlenom gospojom, šutne ko najbolji šuteri NFL-a direkt u sivu zonu.Margina je još i dobra, ovo bude preko ćize.Ko žrtva tranzicije, ja?Ni slučajno.Viđećete već.
Kako sam se sve snalazio i u kakve septičke upado' tih godina, mila matero.Za kakve sve morome radio ali i za kakve divne ljude, teško ću to dočarati.Uglavnom ponosim se time da nikada nisam ušao u politiku i kriminal, što mu nekako ovde dođe na isto.
Posao kojim se namjanje ponosim u životu, tačnije koga me najviše sramota, srećom trajao je samo par dana, jeste zamena jednog kolege i komšije, u prodaji goriva ,,na flaše,, ono pred sam početak normalnog snabdevanja, tu ispred naše zgrade.Na stepenicama koje vode u sami ponor dostojanstva.Kratko trajalo, bez ikakve zarade ali dovoljno da te komšije upamte.Pumpadžija pilot, đe to ima?Ima na Balkanu, tu sve more komotno.Što bi Nadrealsti rekli ,,Pumpaš moj...,,
Odmah do njega po nomenklaturi je i posao u agenciji za promet nekretnina.Tu mi čak trebala i veza, ali i želudac za takve prevare, koji nisam imao.Obraz mi nije trebao, a imao sam ga, pa sam video da Balkan Rules Real Estate u takvim okolnostima definitvno nije moj fah.Društvo bilo dobro ali posao užasan pa ga nisam video kao svoju svijetlu budućnost.
Zatim je posle kraće pauze, par meseci usledio rad u maloprodaji ribolovačkog pribora.To sam baš volio i uživao, kako u kontaktu sa ljudima, u snimanju emisija o ribolovu, tako i u saznavanju noviteta u svetu opreme za sportski ribolov.No tu bila očajna lova, a i gazda bio neviđeni smrdlja, a ja ipak imao kakvu takvu zaleđinu sa penzijom pa smo se prilično burno razišli.Urednik TV emisije mi dao neposredan kompliment da su oni kao firma tako ipak na velikom gubitku, no šipak, i ja bio na gubitku zbog, čak i takve, minorne platice.
E onda bile jedno dve dobre godinice.
Radio penzoš u veleprodaji kompjutera u jednoj maloj, finoj firmici.Kod sina mog kolege sa posla.Nas bilo samo trojica pa je posla, ali i uživancije i upoznavanja kako novih ljudi tako i novih, izuzetnih znanja bilo kolko' oćeš.Ni tu para nije bilo aman nešto al' tu sam bar bio ,,direktor,, (mislim, u šali smo se dogovorili da svako od nas trojice bude direktor za nešto.Ja bio recimo za logistiku i resto...) a zeza bila neverovatna.I sve što znam o kompjuterima toga doba tu naučio i to dobro i lepo.I danas mi valja.No jedne Nove godine država odlučila da uvede PDV i na kompjutere a mi kao mala firma bili među prvima na udaru i zbog teške situacije u firmi ja prvi otišao da ljudima ne budem na teretu.Ipak ja imam pemziju a oni, mladi inžinjeri, ništa.Sad se vidimo po nekad, žbunjare sa nekim softverima za kladionice, vode igraonice i slično da prežive.No, ostali smo stvarno dobri prijatelji.
Nakon kompjutera odmorio izvesno vreme a zatim, uz genijalnu ideju mudrog starešine, nabavio sa ortakom mašinu za vez.Njemu posle svega ostala mašina, a meni naivčini, dug prema rođenom strikanu od skoro tri milje evrića.Još mi stoji ko kamenčina oko guše, no mojom srećom striko strpljiv, a i ja se nadam nekoj skoroj apanaži ili poslu pa ću to najprvo rešiti.
Eto vidite kako izgleda pravi neoliberalni pristup poslu.Daj šta daš.Ili ,,iskali ste eto Vam...,, k'o u Bronxu, recimo '29. te.
To tek toliko da vidite da ni pre ,,književne,, karijere nisam zabušavo'.Il' da ne bude ono što mi reče zlobno jedan jaran ,,Ti tražiš posao, a moliš Boga da ga ne nađeš...,, E to me stvarno naljutilo.Ali to je već tema za nastavak...
Ovu, ko što rekoh, pisačku (joj kako ovo rogobatno zvuči) karijeru i ne shvatam srećom ozbiljno, jer ko iole poznaje zadati krajolik zna i da tu leba nema, nikavog.Pa ovo tretiram ko' hobi pored pecanja, a znate onu prastaru vojničku šalu ,,Radiš posao koji voliš i još očekuješ da za to budeš i plaćen.Pa gde to ima...?,, Ovde radim posao koji jako volim, a velike pare i ne očekujem i eto ljepote.Dovoljna su mi sasvim i ova drugarstva koja me okružuju.
Samo sam jedan posao volio više od ovoga.Volim ga i danas, to je letenje u bilo kom obliku.Najčešće onda kada ga ne doživljavaš kao posao, ono ti pruži najviše.Ubedljivo najviše.Znam da nikada više neću raditi nešto što volim više od toga niti, uz dužnu skromnost, neću nešto raditi bolje, no ako već tražimo surogate za sreću onda neka to bude pisanje.Časno je, kreativno i donosi u ljudskom pogledu puno.Pa je u tom segmentu, u izvesnom smislu i samom letenju jako, jako slično.Iako...
Hajmo' malko' u današnjost.Da ne bude ko kiša oko Niša.
Ova SEKA  (svetska ekonomska kriza - prim. aut.) ko fol najprije tresne najveće ali zato ko i svaka druga, najgore razguli najmanje.I eto došla i kod nas u goste.
Jug Srbije je ispaćen i od svojih lihvara podtipa BGD, pa mu ovo stvarno nije trebalo.A tek penzošu na jugu, nikako, bar ovih godina.Što kaže onaj Batko u BiH ,,Pričaju o smaku svijeta 2012. pa meni je u finasijskom kontekstu smak svijeta svako jutro...,, Eto meni n'ako bezbeli stigla i 2012. neznatno ranije.
I odlučio pisac da testira, sebe, jarane iz djetinjstva i familiju, na pravi i jedino izgleda moguć, način.Tačnije, da testira obećanja.Da im pružim šansu...Da ne bi bilo ono ,,Da si juče doša'...,, eto ja ove jeseni stigao u zavičaj da tražim posla.Odvojio se od familije, posudio neku kintu i stigao u Čelzi po zaposlenje.Da bih izbegao izglednu sudbinu one kineske, bunarske žabe.Da provirim malko okolo.
Najprije mala digresija i za mene vrlo, vrlo važno pojašnjenje.Neposredno sa  odlaskom u penziju, 2000. te godine, bio sam kod buraza od strica na Slavi u Banja Luci.Đurđevdan u jeku i puno familije za stolom.Naravno među muškim dijelom populacije koji je ostao za tim parčetom hastala i puno radnika u inozemstvu od moje najbliže rodbine.U neko doba i ja prelomim dok sam još trijezan.Kažem glasno otprilike ovo ili slično.Draga familijo imam jednu molbu i pitanje za sve Vas, danas je datum, taj i taj, sati toliko i toliko, pa da upamtim.Ako neko od svih prisutnih ima ideju kako da radim bilo kakav posao u inostranstvu, molim da mi javite.Molim još samo jedno, nemojte mi vako supijani obećavati brda i doline, no se konsultujte sa vašim ljepšim polovinama pa ako ima neđe u tim uređenim zemljicama, neko mesto baštovana, čuvara plaže u zimskom periodu, šarena rampa i parking ili slična šihta da mi u budućim godinama budete saradnici.Takvu uslugu neću zaboraviti.Ono tri mjeseca godišnje, meni knap.Na vrijeme sam kren'o sa pitanjem, nisam odugovlačio u pemziji, al' dal' zbog tadašnjih viza ili problema drugojačijeg niza ne dobih ja do dana današnjeg odgovora ni jednoga...Ni izbliza.
Već sama ta činjenica je trebala da mi bude signal za uzbunu.No ofca ipak ostaje ofca.Vazda...
Mic po mic, eto i suštine.
Proveo sam ove jeseni nepuna dva meseca u zavičaju, bio na najmanje dvadeset ,,informativnih razgovora,, predao kamaru CV-a, dobio takođe najmanje  dvocifren broj praznih obećanja, izgovora podtipa ,,Kriza eto, vidiš i sam...,, (nekima bio ,,preškolovan,, , nekima eto politički nedovoljno aktivan, nekima prepošten, neki morali naprečac da me prijave i za mesto noćnog čuvara, neki su iznenada eto otpustili i braću od tetke i slično, naravno većina koristili i spomenutu ,,Eh, da si ranije došao...,,) i to od onih kojima je jedina nedoumica u ovim zlim vremenima hoće li ove zime u Garmiš Parten Kirchen ili Madonu di Kampiljo (jel' se 'vako veli?) , razočarao se u doduše jednocifren broj poznanika i rođaka, te takav rećemo blago razočaran, kao recimo Slavko Štimac u seriji ,,Salaš u Malom ritu,, stigao ponovo ovde u Jakobsfeld da prezimim.
Upoznao sam doduše i nekoliko izuzetnih ljudi, ove jeseni. U odlasku svratio kod dragog prijatelja i kolege Dragana u Obrenovac, napisao posvetu za knjigu, upoznao njegovu sjajnu porodicu, dogovorio neka buduća zajednička pecanja, i proveo sa njima par vrlo lepih i sadržajnih sati Uz puno smeha i anegdota, na koje su me sećanja pratila i dalje mojim putem kroz osunčanu Mačvu i Semberiju.
Bio kod mog druga Darka u Piprecima, kod Brčkog, prenoćio tamo, upoznao njegovog  brata Mišu i ostalu familiju.
Sreo se sa još par puta sa mojim klasićima u Banja Luci a posebno mi je drago što sam proveo nekoliko neverovatno dobrih dana sa dragim, dokazanim prijateljem Aleksandrom, sa kojim sam stigao i u berbu kasnih jesenjih pečuraka i na nekoliko takvih kafa u gradu da bi cela ova priča mogla biti samo o njima.Dobio za slavski poklon neobično moldavsko vino koje planiram probati za Božić i analizirao sa drugom neobično mnogo toga...
Aco mi je u razgovoru, kao odličan poznavalac tamošnjih prilika rekao i pokazaće se, krucijanu istinu u datim okolnostima.Otprilike da, ako za uzvrat ne možeš ponuditi političku (a samim tim i revizorski neproverljivu novčanu podršku...), nekretninu u vlasništvu ili (recimo za dame a u ova novija vremena može i za dečke, he, he...) permanentne seksualne usluge, onda je teško očekivati da u procesu balkanskog obiznismenjavanja uspiješ.
Tako bogumi i bi.Zla vremena, gori običaji.
Pokazala se i ona iz međunarodne politike da ne postoje stalni prijatelji, postoje samo stalni interesi.I što je najgore, to se izgleda ne odnosi samo na međudržavne relacije.Ljudi jesu kvarljiva roba a ovakve savremene prilike izgleda pogoduju tome.Jako.
I šta sam uspio dobro, ovaj puta, uraditi u zavičaju?
Biti sa roditeljima prvi puta nakon tri decenije u to doba godine.Sagledati malo kako izgleda njihova svakodnevica, vanpraznična.I pomoći u nekim sitnicama (montiranje kuhinje majci, zajedno sa jaranom Vinkom i njegovim zetom, ljudinom  Rašom...).
Zatim, montirati kutiju za makete koju mi je moj dragi drugar Stipe poslao iz Zadra preko Zagreba do Čelzija.Eskadrila je konačno spakovana i na mjestu.Sigurna i uljuljkana za budućnost.
Otići dva puta do Zagreba i uživati u vožnji novog Aurisa izuzetnim putevima.
Otići samo dva puta na pecanje, ali sam se u poslednjem preladio ko ćuko i sad me leđa bole.Nismo ništa ufatili osim reume, jer nema vode.Presušile skoro rijeke.
I možda za budućnost najvažnije, posuditi od komšinice lap top i pripremiti tj. izabrati i složiti priče za novu knjigu.Nije bilo lako.Od oko 140 priča jedva sam suzio na 50 u užem izboru.
A za posao?
E tu sam tek puno naučio.Strašno puno.
Kažu da se čovek uči dok je živ.Za pilote posebno važi da pilot uči dok je živ da bi bio živ.Odnosi se na stručne teme pa je teško primenjivo ovde.Ovde je primenjivije ono da je životna škola opasnija, korisnija i teža od bilo kakve vojne ili srodne.Ali i ona se uči dovijeka.
Jesam li razočaran neispunjenim očekivanjima? Naravno.
Povređen mnogim neodržanim obećanjima? Očigledno.
Besan na sebe zbog svoje, ko zna koji put, dokazane naivnosti i gluposti?
Sasvim, stoprocentno.
Spreman da se predam i ubuduće uljuljkam u apatiju soja ,,Ja i moj daljinski,,.?
 Nikako i nikada.
Biću doduše malko licemjer.Tek dovoljno da sačuvam slogu u široj familiji.I među rajom...Ćutaću i neću nikome pričati o ovome, nemojte ni Vi.Ali i biti neuporedivo oprezniji u budućim kontaktima. Ako je to mudrost, onda hebi ga.A đe je ljudskost, riječ i obraz , i ono najvažnije, šega bez koje stvari ništa i ne vrede?Ima ona dobra stara ,,Mislio sam da sam pametan i pokušavao da promenim svet.Sada sam mudar i pokušavam da promenim samo sebe...,,
E ja se vala u pravcu budućeg poslovno značajnog, muljenja (ćutanja, žargon), muljanja (petljanja i laganja, jopet žargon) i proračunavanja svakog svog narednog koraka, ne mogu više mijenjati pa makar ostao doživotno neupošljen a od rodbine i jarana mi ostali samo ovi sa bloga.Života mi moga.
I umesto komplikovanih zaključaka neka posluži jedna šaljiva priča i jedna zezalica sa naravoučenijem.
Prošle godine je moj kraj, posebno meni najdraži njegov deo Opsječko, pogodio težak zemljotres.Rasturio mnoge objekte, a opština uputila komisiju da proceni štetu i odredi simboličnu naknadu.Moj bivši komšo, lokalni vagabund i jedna od maskota kraja, mornar Rašo, dobio za svoju kuću čitavih 170 km (konvertibilnih maraka - prim. aut.).I kaže Rale ,,Joj dobar ovaj zemljotres, vratio sam od njega sve dugove...I pekaru sam dao 5 maraka...,, a naš takođe komšija i drugar Neđo u šali mu veli ,,A meni Rašo, nisi vratio onaj davni dug?,,
,,Eee, oprosti brate Neđojlo, tebi ću prvom vratit' od sledećeg zemljotresa...,,
Moj sledeći pokušaj bizmismenovanja će garant biti uspješan, pod mus, he, he...

I druga zeza u skladu sa meteo prognozom napolju.
Došla zima.
Vrabac stoji na grani i crkava od hladnoće.Gotov, ama baš ono...
U narednom trenutku, padne sa grane na zemlju i počne da se oprašta sa ovozemaljskim.I poslednji tren pred suđenu fatalnost prođe krava i na njega, buuuććć...Dampuje precizno veću količinu prerađenog sadržaja iz buraga i kapure, narodski poznatijeg kao balega.
Pravo na sirotog vrapca.Ali razlika u temperaturi sasvim prihvatljiva.Domaća šarulja ode svojim putem ne znajući za usputno ,,dobročinstvo,, a vrapčić shvati da mu je iznenanda toplo i prijatno i pored sporednih efekata naturalnih miomirisa.
Raširi paperje nenadano ugrejan i isto tako zadovoljan situacijom počne da cvrkuće.Sve jače i jače...
Lunjajući u neposrednom okruženju cvrkut ponovo udahnutog života, čak i u takvim okolnostima, čuje i stari, ugojeni, šareni mačor kome bi sledeći februar mogao biti i poslednji.Prišunja se nikad lakše ulovljenom plijenu i uz dozu logičnog gađenja ščepa neopreznog ,,rekonvalescenta,, .Ćap.
Očisti ga od produkata varenja biljojeda i kao neočekivani snack smaže u trenu.Na poprištu, u neumitnom finalu, tako ostane samo hrpica štrokavog perja...
Koja su naravoučenija ove, na prvi pogled, tužne priče?

Prvo: Nije ti neprijatelj svako ko te jednom nenamerno uvali u go..a do vrata.

Drugo: Nije ti prijatelj onaj ko te jednom ciljno izvadi iz balege u merki do kljuna.

I treće, i meni se čini apsolutno najvažnije za ovu priču: Ako si već u govnima do guše, barem ĆUTI.

E oprostite ali ja NEĆU, nema šansona, neću da ćutim.Nikada mi to i nije išo baš najbolje, a tek sada otkako sam pisac, može mi se, he, he...Ofucanih mačorčina ima okolo koliko hoćeš okolo, a nas vrabaca je sve manje i manje.
Kad vidim ove gazde i snalažljive ,,tajfune,, svuda okolo liče mi na one metalne male kalupe za kolačiće, šape.Nije važno odakle su i kojim novopečenim zapadnobalkanskim jezikom zbore ko da su vešto pravljeni na one modle za kolače.Svi na isti kalup, jezivo.
Ne samo da neću da ćutim, nego ću u skladu sa praznicima nastaviti da se smejem, borim i uživam u životu.I da tražim način da nekako pošteno dođem do ,,angažmana,,.Videćemo šta vreme nosi, ono je jedini pravi, pošten sudija.
No moj moto, još od rane mladosti je ono čuveno ,,nikad robom,,...Mora da su za to krivi oni Mirko i Slavko.
Ili možda i ono ,,Pazi Mirko metak,, i odgovor ,,Hvala Slavko spasio si miživot,,
,,Neka, neka Mirko, nije sada vreme za zahvaljivanje, sad je vreme za juriše.Uraaaa...,, Napred i nikad robom.
Sada je ipak prvenstveno vreme za čestitanja.
Pa koristim ponovo priliku da svim mojim dragim prijateljima i rodbini, čak i inozemnoj, čestitam Božićne i Novogodišnje praznike.
Srećno i berićetno dobri moji ...Sutra je novi dan.

Ide i ta 2012. kojom nas svi plaše.Ja je se vala ne bojim.Izgurali smo mi i gore.Samo glavu gore i osmjeh na lice.Biće svega, i pravih poslova, samo nas jednom biti neće.A Vi dragi prijatelji budite tu, kada ja jednom  konačno postanem veliki i moćni Bizmismen Prnjo da me opomenete da se slučajno ne uobrazim...Valjda neću morati čekati do sledećeg zamljotresa?
Ivo po običaju si u pravu, bitke su tu, svuda oko nas.I to one normalnom čovjeku danas, u ovaj vakat, najteže, egzistencijalne.Vodićemo ih bez predaje i ubuduće, a uz takvu raju poraz nije i neće biti nikada, jedna od mojih opcija.

Napred u nove radne pobede , he, he...

P.S. Posebno se zahvaljujem mojoj neznatno starijoj braći Coklji Ethemu, Coletu, Vinku Kurtoviću, Šljisu, i mojima, dragima Felipeu i Aci, na izuzetnim i neponovljivim gestovima drugarstva tokom ovog mog usamljeničko-radnog boravka u zavičaju.
Znaju oni i sami dobro sve razloge....Hvala ljudine.

P.S. 2 A kao ilustarcija u tekstu navedenog izuzetni i trenutno vrlo popularan (na žalos' i istinit...) spot danas najoriginalnije B i H grupe.
Najdraži mi onaj stih ,,...Marka mi ko tepsija...,,  A ni Rizlu nikad nisam znao smotat'...




Prnjo I, budući Veličanstveni.



недеља, 2. октобар 2011.

A sad, adio...

Drugari,
sutra odlazim ,,grlom u jagode...,,.
U zavičaj, u potrazi za poslom.Bilo kakvim...
Vrlo verovatno je da jedno duže vreme neću biti u prilici da se javljam.Kako ovde, tako sasvim sigurno, ni na drugim mestima.Kako ono kažu ,,Naćerala orla zla godina da spava s' kokošima...,,.
Tako i ja.
Sramotno je reći ali od ove penzije se ovde živit' ne more.
Nikako.
Oćeš ti da budeš pilot? Ako, tako ti i treba prijatelju.
Eee, državo, sram te bilo ...

Nisam stigao napisati ni priču o prethodnim danima.
Moj dragi prijatelj, komšija i klasić je pre par dana doživio dva teška infarkta pa sam bio angažovan u pomoći njegovoj porodici, pakovanju za put i sličnim obavezama te ću priče ostaviti za neke mirnije dane.
Poslije ugrađenog stenta, moj drugar se srećom sada dobro osjeća.Imao je puno, puno sreće ovaj put.A ja mu želim što brži i uspješan oporavak.

A pred moj put za oproštaj ću Vam postaviti samo nekoliko fotki sa mog poslednjeg boravka na aerodromu.
Moj drugar Darko je došao izdaleka pa sam uspeo da mu organizujem posetu mojoj bivšoj firmi a tamo su bili ljubazni da nam neposredno pred početak letenja otvore par aviona da se slikamo i da Darko u svoj kraj ponese prekrasne uspomene.Seo sam, posle puno godina u dragi G4 i vratiel se neke davne uspomene.Dok sam ono još bio živ...I tako videćete emocije uostalom i sami na slikama...
U ovoj svojevrsnoj oproštajnoj poruci želim da Vam se svima zahvalim na poseti ovom blogu, nadam se da ova pauza neće uticati na čitanos' he, he...Ima tu minulog rada pa se malko zabavite dok ja nađem kakvu, takvu šihtu...Posebno mojim prijateljima koji su svojim komentarima značajno popravljali ovo mesto.
A i svima ostalima.
U zdravlje raja...
,,Nije ovo bolan za mene, biću ja maneken ...,,

Šmekeri...

Memo i Darko...

,,Klempo,, i starac Fočo ...

Viđu tigra...

Anfas ...

Poizdalje...

Ovde se i sam sebi sviđam, bruka...

Poluprofil...

Matori krelac...

Ispred eskadrile...

Kum i ja se sećamo nekih davnih dana...

Face ... (a sve namješćeno...) 

Ko Ameri...

Ajde, matorac, napolje...

Umal' da se nasmijem...

Još jedna za kraj...

,,Eeej, dječačke uspomene glupe ... ,,


Hvala  Vam svima puno, 
i do neke naredne priče, srdačan pozdrav... 

Vaš Vojo. ,,gastarbajter...,, u pokušaju ...


понедељак, 26. септембар 2011.

Vršnjaci ...


Došlo 'vala, neko zadnje vreme.Izvanje...
Više nije ni pitanje kvaliteta.Daj šta daš...
Ako hoćeš pročitati išta, moraš to izgleda sam i napisati.E sada, koliko je zdravo čitati sopstvene brljotine i kakve sve posljedice more ostavit', eee to je za dužu i logično, stručniju analizu...
No, događaji uglavnom nikada i nikoga ne čekaju.
Život nema ,,ručnu,, a ni ,,servo,, ... ABS i slična ćeresta.Pa obično ide kuda sam hoće a mi budemo samo svedoci događaja, koji ako se ne zapišu, lako skliznu u kanal zaborava.Dubok i zatravljen.Neograničeno, skoro beskrajno dug i prostran.

Setan i tužan početak.Skoro bljak totalno, ali...
Sa vrlo dobrim razlogom.Videćete.
Htio sam ovo staviti i u podnaslov ,,Uspomene na ljudine...,, ali ljudi o kojima ću ovde govoriti nisu direktno vezani za vazduholovstvo, a da su ljudine jesu.
Ili bolje, bili su...A uspomena o njima vredi da bude barem ovde pomenuta.

Bude tako dana koji te ono baš zakopaju.Totale...
Neozidana septička popusti i onda bujica krene ka tebi.Ti se povlačiš, odmičeš noge i kao u ružnom snu, pokušavaš izbjeći bar gustinu ali ne ide.
I nikdar taj dan ne dođe sam.
Bude tu vazda više stvari ali se serijski uvežu pa te pritisnu finansije, jesen, ljudski inat i bezobrazluk, ove o'srednje godine i još svašta nešta...No, ništa me ne može baciti u bulu toliko kao kad izgubim nekog dragog.Tad ne pričam ništa danima a da bih se, sasvim sebično, povadio, evo podijeliću bar deo sjećanja sa Vama jer sam skoro siguran da se slično ili isto osjeća svaki insan za ovakvih dana.
Ni Toše Proeski mi jutros baš ne pomaže.,,Trešnja,, je svakako jedna od mojih omiljenih al' je brate teška za 'vaka jutra.
Daj da Vam kažem o čemu se radi da više ne patim i sebe i raju.
U poslednjih par dana desilo se neverovatno mnogo smrtnih slučajeva mojih poznanika.Umrli su ljudi koji su mi bili vrlo dragi.Nisu mi bili rodbina, bili su mi prijatelji.A to mi je teško bilo da odvojim.Uvijek.
Nekoliko kolega pilota, koje sam samo ovlaš poznavao i trojica mojih drugara.
Sve u tri dana.
Ne mogu tu nikoga izdvajati.I neću.
Ali ću ova sjećanja ipak ciljno posvetiti Medinom bratu Nemanji.
Tuga. '69. to godište.Tromb do pluća, iznenanda i to je to...Osta' život nedoživljen.

I Kalči...
Našem dragom prijatelju, Milanu Kalčiću...
U suboru 24.09. ujutro, zazvonio mi je mobilni.Draganče, naš, u mojim ranijim pričama, često pominjani,,komšo,, sa Dunava, je imao čudan glas.Vrlo...
Rečenice koje su uslijedile su samo potvrdile ono čega smo se pribojavali...
,,Znaš Vojo, umro'  je Kalča...Maloprije ga je Dumba našao na čamcu,,

Naš prijatelj je završio baš onako kako je i želio.
I kako bi trebalo, po mom mišljenju, da se završava životna priča svakog ribolovca, ali i pilota. U čamcu, sam na sredini Dunava, sa zabačenim, namamčenim štapovima i u očekivanju udarca velikog brke.Sa svojom istorijom bolesti i četiri bay-pas-a, znao je da ne smije nipošto sam u čamac ali je, kao veliki čovek, verovao u svetost prava na svoje pravo ličnog izbora.
I držao se toga do samog kraja.
Nisam stigao ni da napišem priču sa našeg zadnjeg, skorašnjeg ribolova, pa ću kao nekrolog našem drugu postavit ovde i njegove poslednje slike, kao uspomenu na njega i par ostalih ribolovačkih slika.

Postoji dobra poslovica koja kaže ,,Piloti ne umiru...Oni samo odu i ne vrate se...,,Tako bi trebalo da bude i sa ribarima.Barem krajevi...
Japanci kažu da ribolovci duže žive jer Bog ne uračunava dane provedene u ribolovu.To ispadne nekako ,,gratis,, .Gratis su i ovakvi završetci.Ne znam da li žive duže ali bolje, sasvim sigurno.
Slava ti Kalčo, i hvala za sve zajedničke dobre momente a pored drage slike na zidu, poklona za jedan od prošlih rođendana još kamaru neponovljivih slika nosiću u sjećanju na tebe sve dok i moja noga bude stajala kraj bilo kakve vode...
Laka ti zemlja i vazda bistre i mirne, neke bolje i srećnije vode, dragi prijatelju...

Morao sam napraviti malu, jednočasovnu pauzu, u pisanju, da jutros odvezem klasića do vojne bolnice, gastro i kod kardiologa.Uklapa se nekako u light motiv ove priče.
Ono što je tužno, a ipak tako često zadnjih godina nad ovom geografijom i orografijom nakalemljeno jesu statistike, friška godišta i datumi.Skoro niko ne boluje, samo kvrc i gotovo.Valjda nam je to naša borba dala.
I zato joj neizmerno 'fala...
Nikad ovde i nije bilo neke masovne starosti.Što jes' jes'...
Ono tipa, svi živimo srećni i veseli, gerontološki se situiramo i umremo sami  sebi i drugima dosadni, prividno bogati i do balčaka, europski sparušeni.
O'đe baja, odvajkada traje neka jeziva, smrtna svježina.Umiremo mladi, ili od dušmanske il' od bratske ruke ili od naše sikiracije, bijede i tuge.
Sve vršnjaci...Junaci i oni manje...
Na kraju svima isto.
Sjećam se, kada sam bio dijete.Pa kada vidiš ono smrtovnicu đe je neko napunio pedesetak, pomisliš na kvarnjaka ,,. ,,Ko ga šiša? Šta bi htio? Dosta mu je...,,
Ili kad prokontaš ,,Kad će više ta Dvijehiljadita ...Ej, tada ću imat' tries' tri...,,
A sada se sve nekako naglavačke izmijenilo.
Valjda vizura drugojačija.Ili obična starost?Ko će ga znati?
I nije to loše.Tako i treba da bude.Nije važno kad je, samo da se čovjek ne pati.Sjećam se šale koja se u mom kraju prepričava a koju je na ispraćaju starih učiteljica izgovorio Sreten, legendarni direktor škole moga djetinjstva.
Parafraziram...
,,Eto radili smo tolike godine zajedno, tra. la. la ...Sad idete u penziju i ja Vam želim da je dugo primate, ali i da umrete od srca...,,
Na tobož, zgražavanje kolektiva on im je lakonski poručio ,,Razmislite Vi malo pa ćete vidjeti šta sam time mislio...,,
Tako i jeste.
Ali nivo rizičnih godišta se na Balkanu definitivno snizio.Valjda pusta sikiracija...Primera je bezbroj a ja lično poznajem najmanje dvocifren broj mojih kolega, pilota, koji nisu napunili ni godinu dana penzije...Ili nisu uopšte stigli do nje.Puno brate.
Debelo sam premašio taj prosjek i ne brinem za ličnu budućnost.Ič' ...I ne bojim se više ničega, osim zeru sebe u ovakvim danima.Srce mi je kontam naivno, zdravo i još neizraubovano, skorom mlado, mozga srećom imam premalo za sikiraciju a eto sjednem za tastarutu s vremena na vrijeme, isčukam po koju, i o'ma mi lakše.
Moj kapital su ove priče a u njima se ipak živi vječno.
Ili barem blizu tome.
Moj ćale citira svog starog profesora koji mu je prilikom slučajnog susreta u Banja Luci neposredno poslije Dejtona rekao ,,E moj Jovo, samo vrijeme poslije rata je gore od ratnog vremena...,,
Nekako mi zadnjih godina, postaje jasnije šta je stari profesor htio reći.Šta nam je užasa, žala i mladosti odnijelo ovo naše ludilo, Tito dragi...A sada nekako ista generacija biva pokošena recidivima...

Došao mi je sinoć drugar, vlasnik jednog lepog sajta pa čekam jutros njegov poziv da ga vodim na aerodrom, pa da tamo sa jaranima natenane popijemo kafu, malo se prozezamo i slikamo, ako budu dali, pored dragog ,,Klempe,, (G4 – prim aut...) i u ,,Orliću,,  te ovu tužnu analizu, krajputaške podvrste privodim kraju.

A kako bih ja dugojačije no kroz šegu...
Ima jedna lepa poslovica, koja kaže otprilike ovako ,,Živi svaki dan kao da ti je poslednji i jednoga dana ćeš sasvim sigurno biti u pravu...,,
Ili bi se to u prevodu moglo zvati onom bećarskom ,,Udri brigu na veselje...,, ako je ikako moguće.A u dobrom društvu, uvijek je moguće.
Moje društvo su oni koji ovo čitaju i čuo sam nedavno sjajnu izreku jednog savremnog kompozitora koju bih iskoristio ovom prigodom.
,,Ovo za ovim dirkama ( tastaturom u mom slučaju – prim. aut. ) sam ja ... Sve ostalo je kompromis...,,
Dok ne dođe dan finalnog odlaska, daklem samo šega, bez obzira na okolnosti.
A kada jednoga dana krenem, volio bih da to bude avionom ili čamcem.
Za avion sam malko okasnio, no za čamac taman ima vremena.

U međuvremenu ću samo još po neku priču, ako nemate ništa protiv...
I onako niko drugi ništa ne piše pa bar da vrijeme što prije prođe.E sada da li će biti i kvalitetnije potrošeno, e to sujmam.Al' hbg (hebi ga...) ne more sve...

Slava mojim drugarima.Vječna...I pokoj im duši.
Ipak mi je drago što smo pretekli sudbinu i proveli mnoge nezaboravne trenutke zajedno.Dunav više nikada neće biti isti bez našeg Kalče...
Neka Vam o svemu što napisah bar malo posvedoče ove, friške, sličke...

Vaš Vojo, kobajagi književnik ...
Poslednji fotos našeg druga...

Pecanje bez tranzistora - nije to, to ...

Poslednji zajednički ribolov...

Kapetan ,,lađe,,...

Odgovornost je to ...

Lucky luzer ...

Ma, šta nas briga...

Priprema ,,vodenog cveta,, ...

Prljave ruke, al' obraz ,, ko suza...,,

Mamuti ...

,,Brod na vidiku...,,

Taman, zeru ,,preko mjere ...,,

A tu je i smuđ za čorbice...

I još jedna za, baš ono dugo, sjećanje...Dunav ko' ulje, pogled na Kazan i savršenstvo u stvarnosti...
  Eto tako...
Bijaše to dani za duuuga sjećanja...

U zdravlje raja.
Sve naj... 

уторак, 20. септембар 2011.

Album III

Sve što ne moraš da učiniš danas, sačekaće te, garant sutra...
Pa zato prije ikakvog daljeg rada još nekoliko obećanih slika...

Nektar i sač 
Neko na koga se uvijek možeš osloniti, posebno nakon napornog ribolova...

Gooori vatraaa...

Nek' se prvo malko ugrije...

A 'vamo dodaj svega i ...

Termika počinje...

Samo da ovaj put' ne zagori...

Još malko i gotovo...

Sadržaju srcu miooo...Ovo samo mom Coletu da ,,vadim mas':-) ,,

I neki dragi, drugi događaji... 
Za 8. mi ( 4 i 4 ) rođos...

Primopredaja ...

Dobri ljudi i naši dragi gosti...

,,...Sogan dolme, svega ispod sačaaaa...,,

,,Veliki transport...,,
 A bilo je tu i puno dana savršenog ribolova...
Na mlađima svijet ostaje...

Škobalj u pauzi kupanjca...

Genetika...

Jutarnji klen na vobler

Pod ,,punom opremom,,...

Fishing team ,,The Masni bureci...,, 

,,Mostovi okruga Rekavice...,, sa mojim mentorom i drugom Kajkutom 

I ćorava koka..., lipljen (46 cm...) i som (od oko 85 kg...)

Najbolji ugao ...  

Vrbas, Catana i Nektar, najčešće sasvim dovoljno za sreću...

 Priču o ponovnom odlasku na Pleso ću popodne, to ipak zaslužuje i više teksta.
Pozdrav drugari...

Cvele