недеља, 6. март 2011.

Umal’ Duce, postah’ davno juče ...


 Nećete vjerovati, mislio sam da se ovo Duce piše sa h (recimo Duche...).Talijani su me samo ovaj puta prilično razočarali, bolje bi mi se rimovalo barem.Pa jel' im ovo nekakav sinonim za lidera ili vođu? Doduše, pošteno rečeno, kakav vođa takav i naziv...
Ajd' da ne gnjavim, odmah ću Vam reći o čemu će se raditi u ovoj priči.
Ova će pokazati kako se brzo, vrtoglavo, mogu podgrejati sitne ambicije a takođe kako se još brže i vrtoglavije (joj glagola za robije...) mogu i prohladiti.I kakav ukus ostavljaju tako ladne.Ladne ambicije su gore od iste takve pure.
Nikad progutat'.
Ova priča će govoriti o tome kako sam i ja jednom davno umal' posto' vođa vazduhoplova, prvi pilot ili Captain...Ama zera je falila.Ili možda i nije, he, he...Evo prokontajte sami.

Najprije, večeras mi neobično, pravo.
Tišina u stanu.
Što je kod nas jednostavno, ekstremno rijetko.Definitivno smo najbučnija familija u cijeloj zgradi.Ili se smijemo ili bezazleno svađamo.Kao što reče jednom davno meni jedan od definitivno najdražih pjevača Petar Grašo ,,A kod nas ti je u familiji tiho samo kad je neko bolestan...,,
Svi smo zdravi, fala Bogu.
Ali mališa se sprema za neko takmičenje iz matematike a ćerka je u sred ispitnog roka pa mi matori ni TV upaliti skoro ne smijemo.I eto meni se otvorio termin za priču kad mu vrijeme nije.Obično pišem rano ujutro, to je moj cajt al' greota je da kompjuter stoji 'vako slobodan a ova tema mi se već odavno vrzma po glavudži.
Malo sam se i zabrinuo.Počeo sam pisati roman i već nakon drugog poglavlja stao.Ne sviđa mi se to što sam do sada uradio.Nema težinu a nije ni smiješno.Daklem, bljak...Kako ono kažu ,,Ako ti se ne dopada to što si počeo ostavi pa nastavi kasnije...,, Dok ne dođe to ,,kasnije,, daj da ja napišem priču da ne dangubim.Možda se ovde i Vi sa mnom malko nasmijete a možda i mene podrži takvo raspoloženje pa se vratim onom mom napaćenom čedu u izgradnji.
Pre par dana sam video izuzetan, stvarno izuzetan, prizor.
Sin mog starijeg kolege i druga me zamolio da se nađemo u gradu i da kupi moju tj. ovu našu knjigu ocu na poklon.Dečko studira pa smo jedva nekako uklopili termine.
Ja krenuo ka gradu da uradim jedan poslić koji me dugo nervira.Sa odlaskom u penziju dobio sam od ovih mojih iz eskadrile neku dasku (bukva, bukvi...) sa bakrorezom aviona i ugraviranom posvetom.
Sve bi bilo u redu da avion nije nedavno dobio i treću dimenziju.Počeo da se krivi u stranu.Tj. bakar počeo da se odvaja na ćoškovima.Da dobija ,,uši,, ko sveske loših đaka.
I nađem ja majstora koji me momački ,,utješi,, da se džaba patim i ko ono kad je Muji (Voji) poplavila ćuna a onaj vrač ga obradovo' da to ne treba sijeći da će to otpasti samo...Tako i majstor Mića meni ,,Uzmi ti super lepak i blago meni, to sam pokušaj zalijepiti da ti ja ne uzimam pare džaba...Drugačije se riješiti i ne može, jedino da se iznova kalajiše, a šteta ti je...,,
Dobro, 'oću.
Sad kad sam se naljutio uzeću one bakarne ukrasne eksere pa kad mu šibnem u ćoškove ima i elise da mu se iskrive.Pa neće on mene...Ima sve da ga iskahlajishem...Ima da se sija ko bakarni rakijski kazan poslije kruškovog prepeka.
Tako ljut, završio ja sa majstorom brzinski, pa u sebi 'nako malko popljuvo' i jarane iz eskadrile, što mi ne kupiše štap za pecanje, onaj što mi se sviđo' da bi ga neđe kraj vode ko čovjek zaboravio ili priklještio vratima od auta, pa da mi bude ljudski žao, umijesto ove daščurine ali u ljutnji nesvjesno i ubrzo' hod pa  na mjesto sastanka u centru grada stigao petnaestak minuta ranije.
Uh, ladno prilično.
Ni kapu nisam ponio a moja frizura marinca, fazana mi baš ne pomaže.Čekam ,,Kod konja,, mog, još tada budućeg, drugara Marka.
Interesantno, ali u Srbiji u skoro svim većim gradovima u centru obično stoji spomenik nekom davno zaboravljenom vladaru ali nijedan žargonski nije poznat stvarnim nazivom.Imenom vladara.Svi se zovu po ragama ispod.Pa tako imamo jedno najmanje tri najvažnija spomenika časnom, anonimnom kljusetu.
Čekam ja tako ,,kod konja,, u stvari ovde bi moglo biti recimo ,,čeka više konja,, kao u nekim davnim vremenima kad nije bilo mobilnih a cura misli da ćeš je zeru više voljeti ako zakasni bar petnaest minuta.Naročito zimi.
Ko ono kad Eskim čeka na randesu, te u jednom trenu vadi termometar, pogleda i kaže ,,E čekaću je do minus dvaes' ako ne dođe, odoh vala kući...,,
Ja čekam Markana.
Ko mi je kriv?
Požurio ljut, a on čovjek precizan. I dok tako čekam imam vremena da se osvrnem oko sebe i pogledam lica mnogobrojnih prolaznika u subotnjoj,  smornoj, prepodnevnoj trci sa životom.Ovim surovim.
Današnjim...
Dok nisam došao u Niš, subota pre podne mi je bila nekako najdraži dan.Ovde svima služi da završe ono što nisu stigli preko nedelje pa se trudim da izbegnem gužvu kad god to mogu a više mi i nije tako drag.Doduše od kada sam u penziji svaki dan mi je petak popodne pa i ne žurim nigde.
Pažnju mi privuče šestoro malih cigančića koji se igraju po klupama, nedavno renovirane, lokalne, autobuske stanice u centru.Bučni, štrokavi i vrlo oskudno odeveni za takve vremenske prilike.Oko nule ili duplo 'ladnije.
Ajd' nagradno pitanjce, ako je spoljnja temperatura 0 stepeni, koliko treba još da padne da bi bilo duplo 'ladnije?
Ne sikirajte se, to je šala.Ni ja ne znam odgovor.
Ali znam sigurno samo jedno.
Od svih ljudi koji su prošli toga jutra pored mene, a bilo ih je u ukupnom zbiru skoro nekoliko stotina, jasne i glasne osmehe sam vidio samo kod koga?
Ajmo, ovo nije teško pitanje.
Pa kod dečice koja možda nemaju ni svoj rodni list.Prema kojoj će život tek biti surov a oni ga ipak već obasjavaju takvim neponovljivim, grlenim i jasnim radostima.I to jedino kod njih.
Ej, jedino.Gde smo mi svoje izgubili?
Usput, ovih godina nam negde poispadali.
I moje, nervozno i hladno jutro čudom obasjali.Nekako nečujno i nenametljivo, njihovi osmesi razvukli i moje lice u smešak dok sam ih gledao.Prišao do njih i sav sitniš koji sam imao (nemojte o'ma, imao sam još samo 500 dinara ukrupno, oko 5 evrića u nominali, da Marko i ja popijemo negde kafu...) im od srca i bez reči, dao.
I ako mi to nisu tražili a onda oni otrčali dalje još srećniji i nasmejaniji uz jedno gromoglasno i jednoglasno ,,Eee 'fala ti kumeee...,,
Marko stigao uskoro, popili mi piće u gradu, uzeo knjigu, malko Vas sve otračarili ali to ću u nekoj narednoj priči.Valjda.
Sad upamtite ovaj osmeh.On je veza sa pričom, vratićemo se na temu.Podsetiću Vas, ne brinite.
Ajd, klinja je legao da bude odmoran za takmičenje pa nema smisla da drndam po tastaturi, ovo je možda pravi momenat da priču prekinem za večeras.
Nastavak sutra, a onda ću Vam valjda javiti i rezultate takmičenja.
Lepo spavajte...

Hoćemo li uvoditi ovde kakvu fabulu?
Ajd' Fabula, ulazi.Nastavljamo, dobro jutro.Jeste li odmorili?
Rezultate takmičenja još čekamo, pa ako stignu u toku pisanja, javiću Vam.
Priču ćemo nastavit' u četvoročetvrtinskom taktu.Ili kao u svetskom vaterpolo finalu protiv Španije.Na Vašu sreću ovaj puta ipak bez onih silnih peteraca.
Četiri priče promenjivog intenziteta i završetka.Sa dijametralno različitim rezultatom...

Prvi čin...Poručnik, skretničar...

Mladi (relativno zgodni...), vrlo samosvestan i kur..viti poručnik došao u novu jedinicu.Jedinicu matoraca gde je bitno samo da ne talasaš previše.
Ćuti, lezi i uživaj.
Lezi, ali ne i vraže.
Ima nekih ljudi koji nikada ne mogu ćutati.Čak i iz čiste dosade .Jednoga ovde već poznajete, dobro.
Kasno proljeće '91 ve.
Sranje još počelo nije, no ni daleko nije.Neki dugi i dosadni dani tog zlog, trebalo bi biti meni nekada najlepšeg godišnjeg doba.
Jednoga od bezličnih dana, bezličnoga doba, otvorila se neka još bezličnija rasprava.Po običaju oveća grupa matoraca visokih činova protiv moje malenkosti.Same.
Tema
,,Da li godine provedene na akademiji treba priznati u ukupan radni staž?
I ako treba, kome i kako?,,
Dok svi ostali zastupaju tezu da staž akademije treba priznati samo onima koji su završili srednje vojne škole i na akademiju došli kao vodnici ili sa nekim drugim činom, ja se borim za stav da staž akademije, ako se već priznaje, treba priznati svima koji su tamo bili.
Slikovito pojašnjavam da su kolege vodnici koji su došli kod nas na akademiju imali već sasvim dovoljno problema sa tim što su par meseci prve godine, zbog kašnjenja administracije primali i vodničke plate pa su ih poslije jedva vratili.
Na kamaru i sa kamatom.
Zatim, da sam uvijek prezirao benificiranje stažom a ne novcem, i ono što mi je najodvratnije smatram da bi to bilo razdvajanje ljudi u osnovnim pravima za vreme koje su zajedno proveli u identičnim uslovima.Zakuvalo se.Sam protiv svih...
U tom trenutku se u razgovor uključuje i komandir prvog avio odelenja, major R, koji je do tada nešto pisao za svojim stolom ali izgleda odvojio i uvce za našu raspravu.A kako i da ne odvoji kad ja nikada nisam ni znao tiho pričati (valjda uticaj zavičaja, s' brda na brdo...he, he...) a verovatno time i smetam čoveku.
Mejdžer R je divan čovek kome posvećujem sve četiri naredne četvrtine jer smo nekako nas dvojica i sudbonosno povezani.Major je odavno u penziji a ja mu želim dobro zdravlje i svaku sreću jer takvih pilota, ljudi i vojnika sam u životu malo sreo.Pošten, prepošten, pravedan i strog.Ljudina.
Ali ajde da se vratim u priču, shvatićete i sami do kraja o kakvoj se veličini radi.
No, poručnik kada je stigao u jedinicu čuo svojevrstan kuriozitet.Pikanteriju...
U svojim mladim danima, a pre dolaska na VVA, major u svom zavičaju završio srednju železničarsku školu.Kasnije završio akademiju, radio kao izuzetan nastavnik letenja i kasnije komandant.
No komandir ovaj puta nije na mojoj strani.Ne poznajem tada čoveka dobro al' kakav sam seronja i da ga poznajem verovatno ne bih oćutao.Čovek reče sasvim korektno, da je njegovo stanovište da bi u tim slučajevima trebalo priznati staž akademije u radni staž ljudima iz srednjih vojnih škola jer bi se to moglo smatrati stručnim usavršavanjem.Ostalima, ne...
Poručnik recimo blago zapjenušao kao ,,Don Perignon...,, i odgovorio nepromišljeno sledeće...
,,Druže majore, kada bi se to smatralo takvim, selektivnim stručnim usavršavanjem, Vi bi ste verovatno sada bili otpravnik vozova u Z.........ma,,
 a na to usledi pogled koji ubija ili bar ozbiljno ranjava i blago promukli odgovor...
,,Druže poručniče, mislim da ste daleko premašili nivo diskusije koji je prikladan Vašem činu i položaju i ja ovaj razgovor smatram završenim...,,
Uh miševa niđe.Utekoše.
Vidi i poručnik da je uneredio motku ali sada nazad nema...No i danas mislim isto.Danas kada svi bježe od dodatnog radnog staža, jer to znači i raniju, bijednu penziju.Ipak je bolja benificija lova...Bez obzira na srednju školu.

Kraj prvog čina...

Drugi čin – Jabuka razdora...

Poručnik postao kapetan.
I što bi Balašević ono rekao ...

,, Ej, davno bilo, otad se
sedam mora Dunavom slilo
dok jedro mog kaputa
burnim su morem terali vetri
na tvoje epolete
sletele su zvezde dve, tri...

I tad su došli popovi
pa topovi, pa lopovi
i čitav svet se izobličio
ispuzali su grabljivci, pa lažljivci, snalažljivci
pa, ko je smeo
da te podseća šta si
dobro se pamti samo prvi u klasi...,,

Isto mlad, sada malo i uobražen.Ime Vojislav mu značajno pomoglo da u razvoju situacije ranih devedesetih nenadano postane komandir avijacijskog odelenja.O tome sam već jednom pisao pa koga ne mrzi da čačka po prašnajvoj arhivi, bujrum...Mene mrzi pa ako se malko ponovim, prašćajte...
Komandir doduše poslednjeg odelenja u eskadrili, ali kad te ponese talas karijere ko bi smeo da te podseća šta si...
Komandir ljudima starijim po desetak i više godina.Komandir koji nema zvanje, nalet i znanje vođe ili prvog pilota da bi mogao da daje kontrole u vazduhu.
Jak komandir.
Možda sujetan i jesam ali glup nisam.Barem ja mislim.Samo 'vaka vremena mogu dati 'vakog komandira.Ako su vremena zla ne moram i ja biti takav.Sa svojim ljudima sam se već dogovorio da ne talasamo i da se primirimo dok sranja ne minu.Polako ćemo zajedno pa kako nam bude.
Ali stiže novi komandant eskadrile na dužnost.
U stvari stari, samo sada sa novim činom i iz visoke škole.Ko bi to mogao biti?
Naš mejdžer R, sada u stvari ppuk R.
I ja, šta ću?
Sredim se, ko za paradu.Onu ispred skupštine.Veliku.
Svečana, plava uniforma, opasač, uprtač, čizme uglancane za ogledanja, bijele rukavice i svo ordenje što sam imo'... Zezam se, na uniformi mi i danas prašinu sakupljaju  letački znak, znak naše akademije i ona medalja, zadnja ,,50 godina JNA,,.Ko bi normalan meni 'vakom dao orden? Ikada.
Prijavim se za službeni razgovor sa novim komandantom.Još mi se u glavi šunja vrlo jasan, onaj razgovor o uređenju i postavljenju kadrova železničko - transportnog saobraćaja u centralnoj Bosni.
Ali šta je tu je?
Pokucam, uđem, stanem mirno na sred omalene kancelarije, pozdravim kao u filmovima Nikite Mihalkova i najvojničkijim glasom koji sam mogao izvući iz svog siromašnog arsenala zatutnjim
,,Gospodine potpukovniče (tada smo već postali gospoda, što bi reko' moj jedan kolega ,,Dok sam bio drug, bio sam gospodin a sada kao gospodina moš' me hebati...,,) kapetan taj i taj, javlja se na službeni razgovor...,,
On ugasi Moravu bez filtera i reče mi očinski ,,Nemoj tako službeno, hajde sjedi.Hoćeš da popijemo kafu?,,
Potvrdim, srećan ko pudlica.Sjednem, skinem šapku i rukavice ali uprtač me još žulja.
Ne čekam da kafa dođe.Odmah počinjem
,,Gospodine potpukovniče, ne bih nipošto hteo da moje postavljenje na ovu poziciju bude jabuka razdora u jedinici.Prema tome ovaj moj razgovor služi da Vam saopštim da ako smatrate ovu odluku pogrešnom ja neću imati ništa protiv da je promenite...,,
Uđe i kurir.Ćutimo.
Zapali novu i gleda me pogledom koji je nešto između ćaće koji te ufatio u laži i učitelja koji se razmišlja da te propita pjesmicu za koju je skoro siguran da je ne znaš dobro...
Vojnik ostavi kafe i izađe a komandant R mi reče ono što će još godinama graditi neboder mog respekta prema njemu.
,,Slušaj me sada pažljivo.
U vojsci ne postoji termin kao što je ,,jabuka razdora,,.Postoje termini ,,pretpostavljeni,, i ,,potčinjeni,,...
Imaš svoje potčinjene a ja sam tvoj neposredni pretpostavljeni.Da sam se ja pitao ne bi bio postavljen tu gde jesi.Ili barem ne sada.Još si mlad i smatram da ima nekoliko ljudi u eskadrili koji to mesto zaslužuju više od tebe.
Ali kada je već tako, nećemo za sada ništa menjati.Pratićemo...Za sve što budete uradili dobro, bićeš nagrađen i moći ćeš nagrađivati, a za sve ono loše, bićeš kažnjen i moraćeš kažnjavati...
Jel' to jasno i kao takvo, u redu?,,
Klimnem glavom, a on nastavi ,,Dobro, pusti to...,, pruži mi kutiju ,,Hajd' zapali i uzmi kafu, kako su ti kući?,,
Dalje nismo u narednih pola sata više o poslu.Osim primjedbe uz osmijeh kada sam izlazio ,,Uh, ala si se dotjerao.Odavno nisam vidio takvu vojničku zverku...,,
Ja pozdravim, nasmijem se i izađem.
Komandir, zver.
Doduše, narednih godina sam uživao sa mojim ljudima, nisam imao razloga da kažnjavam (osim jednom, ali to je za dugačku priču...morao sam), a nagrađivao koliko i kada sam mogao, čitaj, i šakom i kapom.Što da budem upamćen ko neki smrad? Ne dajem iz svog džepa...Kao što rekoh, ako su već vremena zla daj da barem R i ja budemo ljudi...
Ode i drugi čin, ja ipak osta' neki šefić...


Treći čin...Leptirići...

Nećete vjerovati, ali...krajem te godine opet je, po nekom cikličnom paganskom običaju, došla jesen.
Prijatna na ovim tužnim geografskim širinama kao dugo odlagana i zanemarivana zubobolja subotom uveče, dečija nezahvalnost kada porastu, hronična bolest probavnog trakta ili dugogodišnja svađa među braćom i nekada najboljim drugovima ili bivšim ljubavima.Prvim.
Ratovi smanjili, prekrojili i suzili, nekima domovinu, nekima pribježišta a nama, apatridima poglede na život i vjerovanje u srećniju budućnost.Kakva je ovo usr..a mladost i nije valjda da to što sam se poslije onakve bolesti ponovo vratio u kabinu aviona neće biti nagrađeno, ukrašeno putovanjima po svijetu, susretom sa novim krajevima i svemu onome što sam vidio kao kompenzaciju mom dragom ,,klempi,, (G4 - prim. aut.) i tužnom odlasku sa borbene avijacije ?
I aerodromi se pravo prorijedili.
U čitavoj zajednici, dva, tri komada.
Nešto poput poštenih preduzetnika tranzicije.Ili iskrenih političara.Tuga.
Atmosfera nepovoljna čak i za mutaciju agresivnih virusa.
Vani još gore.
Para niđe, podstanarstvo, na vjestima krvi više no u ikakvoj klanici.Svako jutro kada ustanem prokontam kako sam sasvim drugačije zamišljao svojih dvadeset i nešto.Bože, ipak sam ja u prethodnoj reinkarnaciji nešto debelo zas.o čim mi se sve ovako razmotava.
Jednog od takvih ponedeljaka prepunih ničega, kišovitih, oblačnih i vjetrovitih lepih kao ponedeljci osuđenicima na doživotnu, dobio sam zadatak da se pripremim za let sa komandantom.
Odavno sam na stalnoj trenaži.Selidba raznih aerodroma i ratni zadatci najtužnijeg tipa doveli su do toga da mladi pilot ima i onu rečnicu u svom CV koja bi oduševila čak i tupavog privatnika koji je odlučio da te ne zaposli ali je lepo što si ipak došao na razgovor za posao (,,Sačuvaćemo Vaša dokumenta u arhivi, pa...,,).Mlad sa iskustvom.Ko pripravnica u parkiću pored ekonomskog fakulteta prestonice.
Računam, rutina.
Avioni već skoro sami znaju put.Samo pokreneš, dovezeš do piste, vikneš ,,aport,, i eto, on umalo sve sam.
No ovde nije tako.Danas idemo u Tivat.Moje prvo slijetanje tamo.U svojstvu pilota, valjda ovo neću morati plaćati kao neka prethodna na istom avionu i u istoj eskadrili.
Imam nekih sat vremena za pripremu.Biće dovoljno da proučim procedure za prilaz i malo ponovim neke postupke.Ipak idem sa šefom, nisam odavno.Možda odluči da me po nešto i propita.
Brine me mnogo više, vrijeme.Užas živi, na ivici ili ispod QGO-a (ovo sam u knjizi propustio da naglasim a sada mi krivo ali oznaka za nepovoljne vremenske prilike – za raju van avijacije – prim.aut.).A mi letimo po svakakvom vremenu.Transportnjaci uvijek stižu.Kažem ja, ko željeznica.Možda malko okasnimo ali bez greške smo tu.
Biće čupavo.Posebno onaj tunel u usjeku kod Budve.Ako to mašim, biće dobro.
Pripremam proceduru preko Podgorice, pa onda na more.
Spreman ko zapeta puška.Vazdušna.
Krećemo.Do rasterećenja motora u penjanju sve rutinski.Ja letim, šef ćuti i već nakon izlaska na level ( nivo leta-prim.aut.) pali prvu.Odavno smo u oblacima.Stratusima i nimbostratusima, ali drmuckaju po malo.
Ništa ozbiljno, radar čist.
No sa oblasne kontrole nam javljaju da ćemo na Nikšić, NDB NIK pa onda na NDB (non-directional (radio) beacon  tj. radio far – prim.aut.) TAZ.Ovo smo do sada rijetko radili, ja nikada ovde, a nije baš ni drugima bila česta procedura.Prilično nezgodna sa velikim ,,rate od descent,, ( procentom ugla snižavnaja – prim. aut.).
Veselje se tek sprema.Šef samo ćuti i pali.Naredim navigatoru da isčitamo proceduru i ček liste, duboko udahnem i krenem sa ,,procedurom na dole,,.Pratim situaciju, kontrolišem nestabilne kazaljke koje bi trebalo da nas provedu kroz tj. bolje preko i iznad vrleti pred nama i dovedu nas na more.Povremeno pogledam u šefa.Ćuti. ugasio Moravu i prekrstio ruke.
Počinje da drmusa vani.Neznatno povećam nagib prema TAZ-u i pokušavam da vidim da li smo negde pred izlazak iz oblaka.Po onom što čujem sa tornja i radio visinomjeru koji se bliži ivici pištanja trebali bi uskoro da ugledamo i plažu u Jazu.
Svi u avionu ćute a napetost bi se mogla sjeći nožem.Samo motori bruje monotono i jednolično.Ostatak posade netremice gleda u mene.Osećam im poglede na potiljku.Nije lako biti mehaničar, letač.Ko zna kakva ti taraba od kopilota more zapasti, a život ti ujegovim rukama.Bukvalno.
Moja posada u mene ima poverenja.Prošli smo do sad sve i svašta zajedno ali ni ja ne dišem skoro, još uvijek u sivilu primorskih nimbusa.
Puče pogled na put ka Tivtu.Jedan od najlepših osećaja.Oči jesu ogledalo duše ali su i spas guz..e.Iz oblaka izbismo baš gde je trebalo.
Pređem na vizuelno, javim tornju, nema čekanja, prvi smo na redu iz prilaza u pravoj.Ko je još lud da ide na more po ovakvom danu?
Pripremim konfiguraciju za sletanje, ček lista i ,,francuski liz,, na aerdoromu na kome sam se pu - spasio po prvi puta.Eto skinuo mrak u sred 'vakog ponedeljka.

Završili to što smo imali, odmorili malo, popili kafu, osušili mokra leđa i ne sjećam se više šta.
Nazad talašika. Na gore je lako.Vazda je tako.Gas ,,na poletni,, razguliš prema moru po odlaznoj proceduri i za čas te eto kući.
Popodne na pustom niškom aerodromu.Malo prostora može izgledati toliko pusto kao prazni aerodromi.Stepa, novi model, moravska.
Vojnik kurir, pametan, ko što jednom rekoh, najmanje za sedam dana nagradnog.Već se izvještio.Čim čuje ,,skidanje elisa sa upora,, ( način usporavanja kod An-a 26 i drugih aviona sa elisnim motorima – prim. aut. ) koji se čuje na drugi kraj doline, on turi džezvu.Već zna kakvu ko pije, a ovde ipak šef i nećete verovati, pa komandir 4. ao.It's me Le' clerc.
Spakujem procedure, slušalice i po gašenju motora sačekam da svi izađu iz kabine.Šef se otokopča i provlačeći se između sedišta reče mi ,,Dođi u moju kancelariju...,,
Eh, samo mi još ovo fali, šta li sam usro'?Zar ovakav ponedeljak može biti još gori?Izgleda, da more.Komotno.Sjetim se moga najdražeg dijaloga iz najdražeg filma ,,Ovo malo duše,, :
,,Babo, dobio sam danas tri jedinice,,
,,Jel' tri il' četri?,,
,,Ćetiri, babo, ćetiri.Reko mi učitelj da sam najgori u školi...,,
,,Pa jel' more neko bit gori od Nihada?,,
,,Izgleda da more...,,

Već mi nekako svejedno, ako bude taslačine onda je bolje da bude danas.Sve u totalu, i onako sam ovaj dan izgleda trebao prespavati.
Ostavim opremu, umijem se i operem ruke (zube neću i ne stižem, valjda se nećemo ljubiti i ako bude sexa biće to čisto poslovno, ko pripravnice iz parkića...).
Joj, moram jedan vic.Sad sam se sjetio a senilko, zaboraviću, izvin'te.
Došlo vrijeme u ZOO vrtu mečki za parenje.Niđe slobodnog mužjaka.Ni u okolnim vrtovima.I pitaju Muju (Voju) radnika na održavanju higijene, bil' on to sredio za 200 eura.
Kaže higijeničar ,,Mogul' malo razmisliti, javiću sutra...,, Dobro.
Dolazi sutra i kaže ,,Može, ali imam tri uslova,, Dobro, ajde više govori, poješće nas mečka ovde, sve.
,,Prvi, nema ljubljenja u usta (eto to me asociralo...)
Drugi, da me mečići ne zovu ,,Babo...,,
I treći, nemam dvjesta eura, more li za stotinu?,,

Ovde neće biti ni stotinu.Tako mi izgleda.
Ja kod šefa u kancelariju.Kafe već na stolu, čekaju.Mali će izgleda dobiti deset dana nagradnog, ladna voda a od nekuda iskopan i ratluk je tu.Čini mi se onaj prirodni, od ruže.
Na šefovo ,,Sjedi...,, ja se samo smuljnem u stolicu.Ovako umoran nije mi ni teško.Samo što sam srknuo vreli napitak, R me presiječe
,,Koliko ti sati do sada ukupno imaš na ovom avionu?,,
,,Morao bih provjeriti precizno u knjižici naleta ali ugrubo negde malo ispod tri stotine.,,
Na njegovo ,,Računajući i preobuku...,, samo klimnem.
Srkućem i dalje kaficu nespreman potpuno za ono što će uslediti.
,,Hm, to je nekako premalo.
Trebalo bi bar duplo toliko.
Mislio sam te predložiti za školovanje za vođu uskoro.Ovo danas je bilo izvrsno.Zrelo, odgovorno, hrabro, stručno i promišljeno.Bravo...Videćemo za dalje.,,

Šta ja to čujem?
Hebo ratluk, kako je ovo slatko.A i ne lijepi se za zube.
Rijetko dobijam komplimente od bilo koga, a posebno od onih koji me dobro poznaju pa još ne mogu vjerovati u sve što sam čuo.I to od takvog autoriteta.
Samo procijedim ,,Hvala gospodine potpukovniče...,, i posle kratke opservacije njegovog lica dok je gledao u sto, čisto da vidim da se ipak ne šali, zarumenim se ko drugarica parkovska pripravnica na svojoj preobuci.Na prvom ,,samostalnom,,,.
Joj leptirića u stomaku, poletiću, poletiću...
Jedva doradim kafu, sav se ispeko' od uzbuđavanje (Šojić...) jezik mi ko daska za peglanje.Zahvalim se još jednom, pozdravim i izađem.
Kako ću sad ćutat' ? A moram.
Jooooj,  moje muke niko ne zna, slatke.Srećan ko ker, a nemam ni rep da mahnem.Volio bih se pohvaliti nekome više no išta, no ne smijem.Svrbi me jezik.Falite me usta moja...Ćutim.
Ponedeljak nekako magično, iznenada postade majski, sve skupa sa ružama, beharom, Vrbanjom u pozadini i tamburašima...
A kažu da sujeta nije opasna rabota.Lažu, vala...

Kraj trećeg čina...


Četvrti čin – Otrežnjenje...

Davno. vrlo davno, sam čuo izreku da se čovek milion puta pokaje za ono što je rekao a vrlo retko ili nikada za ono što prećuti.
Pameeetne su te izreke, valjda ću i ja 'vako bajat i mator nekada u budućnos' smisliti neku sličnu.
Bolje što sam ćutao.Mnogo bolje.Videćete.
Jedva sam izdržao.
Čak i najbliži vide da blistam a kolege se ne mogu načuditi mom dobrom raspoloženju.Ne svađam se tih mjeseci ni na fudbalu previše.Čekam da prođe zima, malo popuste ove sankcije i eto mene na preobuci sa levog sedišta.Četiri ćize, će uskoro.Na žalost na traci za čin a ne na rukavu ali poslije onolikih nesreća i bolesti, pravi Eldorado.
Šta? Ne vjerujete da sam ćutao.Jesam, svega mi.Ko riba.
I hoćemo li u final?
Moraćemo, ne može priča trajati ko roman.Lijepo mi jedan klasić iz Amerike reče ,,Ko će meni platiti što ja ovoliko dangubim čitajući ove tvoje brljotine?,,
Parama se ne nadajte, bolje da skratim priču.
Naredna godina je donijela, čak i ovde, sunčano proljeće.Zver u meni je dobila još po neki sat naleta a ja sve češće zagleđujem suprotno sedište i analiziram postupke vođa jer, nema sumnje, uskoro će i baja tako.
I jednog lepog sunčanog prepodneva, šansa koja se ne propušta.Ponovo put sa šefom.Ovoga puta Batajnica.Prava prilika, plasiran šut sa ivice šesnaesterca i eto zgoditka.
Šta ima da se spremam za takav let? Pa avion će sam naći i Pančevo i put nazad.Skoro ispred naše zgrade se vidi Bataja.
Poletimo, avion prazan, posada raspoložena a šef  ćuti.
Već negde poslije Jagodine zatražim od oblasne kontorole snižavanje.Surduknem se ka Smederevu.U svakoj vojsci na svetu se samoinicijativa kažnjava ili nagrađuje, zavisno od posledica koje donese, jel?
E ovde ćete tek videti kakve će meni doneti.Bruka.
Spustio ja oko Smedereva, proveravam Dunavce gde još nisam pecao.Imal' čamaca i dešaval' se išta? Dan sunčan, ja skoro u brisanjcu.Ma ljepota jedna.I od dana i od leta.Prilaz i sletanje na pistu ,,jedan,, ko iz udžbenika.Liz, šteta što nema putnika da aplaudiraju.
Vođa je to.Budući i samouvereni...
,,Ma to je nešto više od toga, nekome lijek a nekom droga...Ja potpuno trijezan umireeem...,, Znate onu od Merlina.Evo slušam je upravo dok čukam...
Šef ćuti.
Izađe i ode.
Meni još ništa sumnjivo nije.A trebalo je biti.Po broju cigara u sunčanom danu...
Povratak popodne, ko kući.Ladovina.Ajd malo nekih oblačića na Jastrepcu pa ću uraditi proceduru.Čisto da oduševim nadležnog.
Nešto me zeza VOR Kraljevo, stalno ,,ispada,, i tandrče mi kazaljka, pa rutinski oba navigacijska kompleta neposredno pred čuvenu ,,petnaestu milju,, prebacujem na Niš.Proceduru ko od šale, oćete da Vam je sada nacrtam zatvorenih očiju ? Pa šta, prošlo je tek 16-17 godina od tada.
Slijetanje ponovo na slovo T i bez trošenja guma.Ups, šššvić, kao Grunf Fon Grunt, ko na ljusku jajeta...E ako ovo nije dosta za početak preobuke onda ja i ne znam šta bi moglo biti.
U predivno popodne moga naivnog uspjeha, neposredno pred izlazak iz parkirane grdosije čujem šefa ,,Dođi kod mene u kancelariju...,,
Oho, ho.E vala, danas ću da uživam i u kafi i u ratluku.Ima da meračim, neću žuriti ko prvi puta.
Na brzaka operem ruke, ostavim stvari i žurno kod šefa.
Tamo kafa čeka, samo ovaj puta njegovo ,,Sjedi,, nekako drugačije, oštrije zvuči.Sjednem a onda poče vrijeme moje bruke, otrežnjenja i bolnog prizemljenja.
Bez uvoda, tihim glasom, odmereno i strogo, ko što je uvek i činio ppuk R poče...
,,Mislim da sam se ipak prevario u tebi.Nisi ti još za vođu...,,
Ja, ko popišan.Ladnom mokraćom.
Ne mogu vjerovati šta sam čuo.Kako bi mi sada ratluk dobro došao.Ali nema ga...
Promuklo, uvrijeđeno moje ,,Zašto...,, otvorilo je prevodnicu duže analize.
Recimo :
 ,,Dobro šta ti misliš?
Po kakvim mi pravilima letimo? Da li ti je ono snižavanje iznad Dunava bilo po ICAO-u (International Civil Aviation Organization – prim. aut...) ? Šta bi tvoji putnici rekli na tvoje izlive tehnike pilotiranja ,,borbenjaka...,, i tvoje brisanjce? Znaš li koliko si goriva tako više potrošio?
Očigledno ja da si još neiživljen.
A zatim u povratku...
Ko ti je dozvolio da oba kompleta opreme prebacuješ na isti VOR? Šta ako VOR Niš greši?Nije bitno što je vreme lepo i što VOR Kraljevo, nije u pravcu našeg prilaza.
Šta ako ti u sred neke oblačne procedure otkaže jedan VOR (VOR, skraćenica za... VHF omnidirectional radio range – prim. aut.) , onda ćeš dalje po gledanju u pasulj...,,
Na moje tek za ,,vađenja,, ,,Paaa, bilo je svuda lepo vreme...,,
Usledilo je njegovo, efikasno kao matadorovo ,,Jednom neće biti, a to je u ovom poslu sasvim dovoljno...,,
Lakše bi mi bilo da se derao na mene, bilo bi mi mnogo manje krivo.
Za izgovore kasno i bljak.Čovek je sasvim u pravu.Vidim da sam uneredio i stanicu i onih sto metara pruge u Tivtu, a nije mi čak ni izgledalo tako strašno.
A ova grkača u šoljici mi samo odmaže.Da mi je da je nekako eksiram i izgubim se u ponor svoje sramote.Sreća, bar nikom nisam ništa pričao...I tada sujetu spakovao za naredni, dugi niz godina, u dubine podsvjesti.
Mračne.

R je kao moj komandant bio pored mog bolesničkog kreveta zajedno sa mojim ocem, prilikom buđenja iz kome (imate u jednoj, prethodnoj pričii ...) i ja mu to nikada ne mogu zaboraviti.Nikada.
Ni mnoge druge lepe stvari.Dugo ga nisam video, čuo sam da je imao i on neku ličnu nesreću i da je odavno u penziji.A volio bih ga sresti i podsetiti se svih ovih dana koji izgledaju teški ali ni blizu bolničkim.
Definitvino jedan od najboljih, najstručnijih i napoštenijih ljudi sa kojima sam ikada letio.Hvala puno, na svemu, šefe R...A posebno na iskrenosti. Ko zna zašto je to dobro?
Na žalost moja naknadna tragična sudbina me nikada kasnije nije odvela do nivoa vođe na transtportnim, višesednim avionima, i za time ću kao i za letenjem na MIG - ovima doživotno žaliti ali morate priznati da su moje žalosti mrvice u poplavi svih, ovih naših, poslednjih, opštih.
Ja barem imam sačuvan osmeh kao oni dragi cigančići.
Eee, kume, pa ipak su ovo lepa sećanja...
Tj. imao sam ga samo posle trećeg čina i onih šarenih leptirića...

Od mog dragog prijatelja Vinka iz Norveške dobio sam na dar i jednu neverovatnu pesmu koju sam pre par dana prvi puta čuo (neverovatno ali istinito...) a koju bi voleo da i Vi čujete.Za mene tekst uglavnom čini dobrom svaku pesmu a bolji od ovoga nema.
Sigurno...

http://www.youtube.com/watch?v=RZQO3f4TP4w

Eh, da.
Stigli su malopre i rezultati takmičenja iz matematike.
Plasirali smo se u viši rang.

Matematičko, roditeljski ponosni ,,duce,,  Cvetko.

1 коментар:

  1. Ajde šibni ovo na "Letove koji se pamte". Bilo bi šteta da ne pročita i društvo na ABG-u :)

    ОдговориИзбриши