субота, 8. јануар 2011.

Sasvim običan dan...

  
Bio je to jedan sasvim običan dan.
Ni slutio nisam da bi to mogao biti momenat kada će se završiti moj život.Umalo bukvalno i trajno.
Ili barem onaj i onakav njegov deo, koji i kakav sam do tada poznavao...
Zamke prošlosti nekako uvijek leže u trenutcima zaborava.Volimo pamtiti lijepe stvari, čak i uljepšati ružne ako će ih to lakše upasovati u ramove sjećanja...
Hajde da pravim ram.
Ovo bi morala biti jedna od mojih najznačajnihjih priča.Ne po dužini trajanja, ljepoti fabule ili utisku koji će ostaviti na čitaoce.Morala bi biti najvažnija zbog ,,utiska,, koji je ostavila na mene.Više utisaka, jakih i bolnih.Utisnula me, brate, ono neviđeno.
Toliko toga bih Vam želio reći o tom danu i danima neposredno posle njega a nisam sasvim siguran u uspeh.A uspeh bi trebao biti, bar sa moga stanovišta, da dočaram ono kroz šta sam prošao i prolazim od tada, poslednjih trinaest i kusur godina.Surova kritika moje mame, stare učiteljice, vaspitačice mnogih generacija je bila da su mi pojedine priče poprilično ,,zbrkane,,.Valjda puno detalja na malom prostoru.Prepliće mi se i puno različitih tema.Zabolila me kritika ali takav mi valjda stil.Oprosti mila majko, nadam se da su mi priče barem životne a život nikada nije jednostavan ni linearan.Bolje i to no da mi je mati rekla da sam dosadan.Ova priča more bit' bidne zbrkana al' dosadna, jok, jok (ovo ,,jok,, sam pokupio iz nedavne, najpopularnije sage o Onuru i Šeherzadi...).
Od samih početaka mojih ,,književnih brljotina,, izbegavao sam pisanje o narednoj temi.Nekako sam je se uslovno i plašio.Nesvesno je ostavljajući pod pepelom svakodnevice.No, kako sve u životu jednom dođe na dnevni red, obećao sam nedavno mom dobrom prijatelju da ću pisati o ovom događaju, pa idemo.
Da ne odlažem dalje.
Ne volim patetiku.I moje priče ne vode ka tome.
Ni u jednom obliku.
Zato bih neuporedivo više volio da mi zavidite, čak i da me mrzite, nego da me sažaljevate.Do kraja ove priče videćete da imate elemenata za sve.Jedino eto mržnju isključite.Ako morete...

Evo i fabule.
24.11.1997, godine.

Dan, kao što rekoh, običan.Novembarski, hladan i siv.
,,Prvoklasni,, kapetan taj dan ima posla.Lepog.
Sa dobrim drugom, izvrsnim pilotom i jednim od najboljih ljudi koje poznajem, mojim i ribolovačkim ,,saradnikom,, Sokolom, krećem na put.Ostatak posade takođe izuzetni likovi, vreme u meteo smislu, sasvim prihvatljivo za to doba godine sa tendencijom poboljšanja i gde ćeš bolje.
Eto zaboravio sam šta smo prevozili.A to je u ovoj priči i totalno nebitno.Za trenutak ću iz priručne bibilioteke, uzeti i svoju Knjižicu evidencije naleta da proverim ostale elemente maršute za taj dan.
Ovako.
Marš ruta Niš-Priština-Podgorica-Batajnica-Niš. Ukupno, 4 leta, dva sata i dvadeset pet minuta.Cela država, tadašnja.Sve u složenim meteo uslovima.I sve bez ikakvih problema.A sam let daleko od složenog.Sa takvim sastavom posade pravo uživanje i zadovoljstvo kakvo samo može biti na višesedim avionima.Ja letim sve letove toga dana a moj dragi drug i vođa, samo održava vezu, sređuje spiskove prevoženja (što je teži deo tih godina, na tim relacijama...), zeza se sa putnicima i ostatkom posade.
No ovo je, na žalost priča o drugom delu toga dana.Ne o lepoj obdanici no o užasnoj noći i dugačkom mraku moje budućnosti...Daj prvo da završim dan.
Taj dan.Ovaj danas ću tek videti.
Od celog puta u sećanju mi je ostao prilaz za sletanje u Nišu.Za pravac 29, zalaz preko grada i nisko preko autobuske stanice i prigradskih hala Mašinske industrije.Pistu vidim i ovoga trena.Još u nekim snovima gledam u nju.Časna pionirska...
Uslovi dobri.Vetra nema.Oblaci povisoko.Anuška sama klizi, volan takođe nekako sam krene u ,,ravnanje,, blago prema meni i eto.To je to.
24 tone metala i tereta, lagano kao perce, dodirnu beton piste baš na onom mestu gde se to i treba desiti.
Pogled u vođu, i mehaničara Velju, osmeh mojih prijatelja, skidanje elisa sa upora, lagano kočenje i silazak sa PSS-a (poletno, sletna staza – prim.aut.), su bili i poslednji trenutci moje letačke profesije.Zato ih možda tako dobro i pamtim.
A ko bi rekao?Sve je tada ukazivalo na nešto sasvim drugo.Na jednu impresivnu karijeru i jedan zadovoljan život.
Dan još nije gotov.A ostatak bolje da sam prespavao.Zera je falila do onog, vječnog sna...
Standardno, došao predveče kući, malo nešto čalabrcnuo, otišao po ćerku u predškolsko i sačekao veče uz smorni TV program.Nešto kasnije te večeri nas drugar iz komšiluka pozvao na slavlje.Poslije puno curica u porodici, njegovom bratu se rodio sin.Viđi, crnogorska tradicija.Da se počastimo.Loza i meza.I častimo se mi tako, ja već suknuo nekoliko tura kad zvoni telefon.Zove ćerka od kuće, doći će nam gosti.
Komšija iz podstanarstva sa ženom i klincem.Kud baš večeras da dođu?Šta ću, moram kući.
Jaran ne da da krenemo...,,Ajde ostanite još malo, gledaćemo sa terase kada stignu.Kakvim autom dolaze...?,,
Šaljivo prokomentarišem ,,Onim ko' mrtvačkim, samo krem boje...,, (Ford Granada, caravan - prim. aut.).Umalo da tako i bude.
Gosti su nam stigli nakon pola sata, a mi smo bili kući ipak neposredno pre njih.Džezva i voda za kafu je već turena, a na moje pitanje šta će popiti, moj bivši poznanik, Zvonko mi reče da sada neće ništa i da bi trebali samo nakratko nas dvojica da odemo do grada da završi neki poslić.Dok kafa bude gotova mi smo već nazad.Razlog više nego banalan.
Držao je neki dragstor, obijali mu ga često i par puta mu razvaljivali i kasu.Pa je ustanovio praksu da je na kraju radnog dana zaključava u magacin.
Srećom, nije prihvatio moj predlog da povedemo i decu sa obrazloženjem da ćemo se za tren vratiti.Nismo nikada više.Bar ja ne.
Skratiću detalje.
Do centra, nekih tri kilometra, došli vrlo brzo.Noć je mračna, sa sumaglicom ali ulice bez snega.Suve.
On završio šta je imao, ja ga sačekao ispred, pored kola, i krećemo nazad.Poslednje čega se sećam jeste da sam ga pitao da mi da da ja vozim do kuće, jer nikada nisam vozio Forda.Interesantno ali to nikada do tada nije bio moj običaj.Odgovorio mi je da mu nešto zaglavljuje sajla kvačila pa ćemo to neki drugi put.Seo sam na mesto suvozača i krenuli smo ka mojoj zgradi...
Kao što bi Čerčil rekao posle El Alamejna, u novembru 1942. god.  ,,Ovo još nije kraj.Nije ni početak kraja.Ovo je kraj početka...,,
Taj ulazak, te večeri, u tu Granadu, je bio kraj svih mojih početaka.Ili početak svih mojih krajeva...

I tako...
Sledeći trenutak koga se kontinuirano sećam zbiva se nekih tri dana kasnije, kada budeći se iz kome na VMA, pored mog bolesničkog kreveta sa jedne strane vidim moga oca Jovu, a sa druge mog komandanta brigade, Radovana.Ljudinu i izuzetnog čoveka o kome bih mogao i o kome ću pisati još puno priča.Istinskog poštenjačine, pilotčine i vojničine kakvih sam malo sreo.Jedan od najboljih.Čak i da mi u životu nije uradio ništa više dobro, taj boravak pored moje bolesničke postelje u trenutku moga buđenja mu nikada ne mogu zaboraviti.
Nikada.Hvala ti Radovane...
Ajd vodim klinju na trening, prvi u novoj 2011. toj pa da ga ne propusti.A i raznježio sam se nekako što nije najbolje za jednu ozbiljnu priču pa ću nastaviti popodne.

Vratio sam se.
U ovim trenutcima, srećom samo u sjećanju, vratio sam se u krevet, onaj do vrata, neurohirurgije naše, bez premca najmoćnije sanitetske institucije.Bar tada i bar meni.
Nikako da povežem Jovu i Radovana.
Otkuda oni tu i otkuda zajedno?I šta uopšte ja radim tu?
Pitanja konfuzna, objašnjenja izokolna.Skontam da sam imao nesreću i da se već nekoliko dana nalazim u stanju retrogradne amnezije, kako doktori vole reći.
Dakle, ne sjećam se skoro ničega.
Dolazi pukovnik Tadić, neurohirurg i načelnik odeljenja, moj stari poznanik.Osmjeh sa vrata, inače ozbiljnog i sijedog, koščatog genija.
,,Ej, de si pilot? Budan si, napokon.E znaš, hebi se, mi skontali da si avionom rokno' u neko brdo pa ćemo te par nedelja ,,krpiti,, a ti spuco' u banderu...Bruka.Ne brini ništa, sada samo odmaraj, sve je gotovo i bićeš ti sasvim dobro...,,
Ode čovek.Ima puno posla.Ćale i Rašo stoje i gledaju ka vratima na kojima zamiče beli mantil.Zatim još malo popričaše sa mnom pa me ostaviše da odmaram.Ubrzo i ja utonuh u neki polusan rezultiran verovatno silnim lijekovima koji su kroz razne cevke koje su iz mene virile stizali do mog izmučenog organizma.
U narednim danima saznao sam i detalje.
Čuo sam, od mojih najbližih, šta se u stvari desilo te večeri.U povratku smo se našli u delu grada na kome počinje centralni Bulevar.Vozač je velikom brzinom ušao u krivinu koja je jako problematična, oštra i sa kontra nagibom, decenijama neuređena, i do sada je uzela najmanje dvocifren broj života.Izgubio je kontrolu nad tako teškim autom, izašao na zelenu površinu između traka i mojim vratima spucao u stub ulične rasvete.Savio ga do pucanja a bandera prošla kroz taj deo automobila, isekla ga skroz do kutije menjača, suvozačevo sedište polomila i dovela do širine od desetak santimetara a samim tim razdužila i moju malenkost.U totalu.
Hitna pomoć odmah došla, odvezli me u gradsku bolnicu.Neurohirurg Nebojša Stojanović, smrad iz civilne bolnice, odbio da me primi kada je čuo da sam vojni osiguranik, pa su me prebacili u Vojnu bolnicu gde sam priključen na aparate i medikamente proveo tu, prvu noć.
Odmah došli moj drugar Vošta i moja supruga koji tvrde da sam tu noć pričao sa njima, pitao šta se to desilo, otkuda mi u tom delu grada, rekao gospoji da pazi dete, da nisam siguran kako će se ovo završiti, čak i ispričao po neki vic ali ja se toga ne sećam...
Sećam se samo jarke svetlosti i pitanja doktora da li sam nešto pio prethodne večeri, moga odgovora kao saobraćajcu sa duvaljku ,,Nekoliko pića, pre par sati...,, i toga dela kada sam ženi rekao da čuva dete.Ostalo, tabula raza.
Sećam se  bola i hladnoće dok su me vodili tj. nosili na skener i to je sve.
Kažu da sam izgledao užasno ( a kao sada izgledam bolje, he, he...).
Krv iz nosa, usta i ušiju.Levo oko van ose i lice već modro, natečeno i sa početkom facijalisa.Ali daj da Vas ne strašim detaljima.Nema smisla ali detalja ima.
Kamara.
Sutradan su me prevezli na VMA.
Moje kolege iz vazduhoplovstva su bili više nego korektni nudeći bilo koju vrstu letelice koja bi mogla pomoći.Ordinirajući lekar je odbio sa objašnjenjem da je za moje stanje i bezbednost, najboja varijanta udobnog sanitetskog automobila uz pratnju anesteziologa.Najmanje prebacivanja iz ruke u ruku.
Iz ta tri dana sećam se još samo situacije kada su moje pustili u šok sobu na VMA a moj ćale namerno obukao džemper u kome sam ja bio te noći.Kažu da sam mu tada rekao ,,Što si stari obukao taj džemper?Krvav je.,, Sećam se da sam ih video ali toga detalja  i te priče se već ne sećam.
Imao sam sreće.Opet.U nesreći.Puno.
Na to je dežurni lekar intenzivne nege rekao otprilke prvu utešnu rečenicu ,,Ne brinite.Biće on dobro, čim tako rezonuje.Krvarenja u mozgu nema, čekamo da spadne otok i šaljemo ga na odelenje.Biće ok, imao je sreće...,,
U ta tri dana ljudi su uradili skoro nemoguće.Sve operacije su bile završene.
Plastika orbite (kosti ispod oka - prim.aut.), DHS klin butne kosti, desno i visoko, imobilizacija dvostrukog preloma vilice i dreniranje desnog pneumotoraksa, ušivena arkada, obrađena bubna opna i još par sitnica..Dok sam se ja probudio, sve gotovo.
Sad bi možda i mogao kraći spisak povreda.Sedamnaest ukupno.Ko za prazničnu kupovinu.Ajmo neke.
Tri frakture lobanje.
Prelom baze lobanje (onakav kakav se preživljava jednom u milion...).
Teži potres mozga (ko bi reko' da ga imam...?).
Lezija, teža (nagnječenje – prim.aut.) abducensa (očnog nerva...), i facijalisa (nerva lica) levo...Duple slike i facijalis, žešći.Sam sebi šapućem na uvo, tiho...
Dvostruki prelom vilice.
Prsla desna bubna opna.
Dvostruki prelom dva rebra desno i pneumotoraks (probijena plućna maramica...) u njihovoj visini.
Prelom butne kosti, komplikovan, visoko, dva santimetra ispod glave butne kosti, ali srećom čist, kao nožem, bez fragmenata...Još par sitnica.
I kao šlag, obnovljena stara povreda tj. fiksacija kičme.Polomljen fiksacioni materijal.
Sve u svemu, ko' podgrijan mrtvac.Što bi reko' moj burazer.

Sada bi trebao potrošiti još puno prostora da opišem te dane u bolnici.Drugarstvo, zalaganje osoblja te neverovatne firme koja mi je spasila život, bukvalno.Trud i pažnju mojih klasića i kolega, moje supruge koja je skoro svaki drugi dan iz Niša dolazila da me poseti i donese mi brdo tečnosti, jer sam kao jednu od posledica imao i višenedeljni gubitak ukusa i potpuni prestanak lučenja pljuvačke.Grozan osećaj.Sve suvo, jedino infuzija tečna.
Neću.

Probaću izdvojiti par pozitivnih i negativnih situacija i detalja u celoj priči.

Najstrašniji, za mene, definitivno je bio kada su moje kolege dovezli iz Niša moju suprugu a sa njom i ćerku da me posete.Šestogodišnja devojčica, ušla je na vrata bolesničke sobe i nije me prepoznala. Ona stala na vratima a meni srce stalo od tuge...Eto tako je to izgledalo a ja uopšte i nisam izgledo'.Ogledalo su mi dali kao u Survivor-u, tek dvadesetak dana kasnije.Imam i sliku iz tog perioda, koja mi služi ,,za tješenje,,.Nosim je u novčaniku, pa kad otvorim, vidim da je prazan, ugledam i sliku čudovišta i kažem sebi ,,pusti, dobro je...,,

U nizu užasnih stvari recimo visoko drugo mesto zauzima kreten koji me je vozio.Došao sa ženom u bolnicu nakon par dana da me poseti, a onda se dve godine sakrio od suda i nije mi se ni javio ni telefonom da me upita kako sam.Đubre se zove Gašić Zvonko a kada su ga konačno pronašli i pozvali na suđenje došao je na moja vrata da me pita hoću li ga primiti u kuću i hoću li se priključiti njegovom gonjenju u krivici.U kuću sam ga primio, pojasnio mu kakav je čovjek i da ne želim više da ga vidim, da ja tako ne gledam na prijateljstvo, a gonio ga nisam, neka ga goni neko odgore.Onaj koji sve vidi.On dobio godinu robije, dve godine uslovno, a ja dobio ruševine od snova i zdravlja.Lakše bi mi bilo da je bio pijan, ovako sa 0 promila vozio po gradu 110-120 na sat.To je mom ćaletu kasnije rekao inspektor koji je vodio uviđaj.
Na niz mojih pitanja upućenih ,,mom priajtelju,, toga dana kada je došao u bolnicu tipa recimo ,,Komšo, molim te reci mi šta se to desilo?Odakle mi u tom delu grada koji nije logičan put za povratak da mog naselja?Kako je tekao sam događaj, kako se to desilo?Koliko brzo smo išli?,, nejasno je mrmljao neke gluposti, gledajući u pod, iz kojih sam shvatio da smo sa šezdeset na sat proklizali zbog toga što su prali ulice, preleteli stotinjak metara, odbili se od trotoara i presekli banderu...Ajde.
Srećom nisam ga posle suđenja nikada vidio.I ne želim.A ćerka je nedavno odbila zahtev za prijateljstvo njegovog sina na FB.Ako, ćeri...No nije smrad vredan prostora na ovako lepom mestu.
Ajmo dalje.Imam još detalja.
Da li možete zamisliti da lekar, neurohirurg, odbija da primi pacijenta životno ugroženog? Da, da.Uradio je to ,,časni,, Nebojša Stojanović, hirurg kliničkog centra u Nišu.Verovatno se uplašio kada je čuo da sam pilot.
Pukovnik Tadić mi je kasnije rekao da je to više nego dobro za mene.,,Pusti Vojkane, ko zna šta bi ti ta neznalica uradila...Ovako si došao u naše ruke.,, U Bosni ima odlična poslovica ,,Vrana, vrani, oči ne vadi...,, Doktori se esnafski drže zajedno.E pa možete zamisliti dokaz za moju priču gde mi u otpusnoj listi iz VB Niš stoji ,,Doktor, taj i taj odbio da primi pacijenta u stanju opasnom po život...,,Pitao sam kasnije u istrazi istražnog sudiju Gorana Pantića, sjajnog čoveka, da li tog smrdlju mogu sudski goniti a on mi je odgovorio otprilike ,,Možete, naravno.Odbiti pacijenta u takvom stanju je nešto što ne sankcioniše samo Hipokrat, nego i zakon.To je krivično delo.Ali da Vam dam jedan drugarski savet.U ovoj zemlji od 1945. do danas nikada ni jedan doktor nije osuđen za takav i sličan prekršaj, pa ćete samo potrošiti vreme, živce i novac uzalud...,,
Shvatio sam.Posle moji drugari 'teli da sačekaju docu noćom ispred zgrade i delimično ga ,,ručno obrade,, ja nisam dao.Nek i njemu sudi ,,viši sud...,,.Vide ateiste u šta se uzda?
Daj sledeće malko veselije.
Uvijek sam u letačkoj profesiji obožavao pilotske kombinezone.Ko li je to izmislio zaslužio je Nobela (ko što kaže moj jaran ,,Ko je izmislio helanke i vruće pantalonice trebo' bi dobti Nobela.Il' se mi muška goveda ložimo na svašta....,,).Ja se ložio na kombinezon.
Ljepota.
Dođeš ujutro na poso' samo uskočiš u kombinezon, obuješ čizme, tri rajsfešlusa i obučen si za rađu.Lagana, lepa jaknica i to je to.Ali ubedljivo najbolji i najkvalitetniji deo letačke opreme koji smo ikada dobili je bio plavi, pamučni, dugački, donji veš.Kako je to bilo udobno i lepo, ljudi moji.I čim mesec ima slovo R u kalendaru (od septembra do aprila, he, he ...) skidao ga nisam.Dobro nemojte o’ma, imao sam dva kompleta, jedan sam uvek mogao oprati.Tako sam ga na sebi imao i te noći.Ej skinuli mi preko skrckane glavudže ono sranje od rol džempera, a isekli mi onakav veš.
Ma šalim se naravno, ne ljutim se zbog toga.Moja mati mi je često govorila ,,Uvijek sine obuci čist veš, nikada se ne zna…,, .Teško da mati misli na švaleraciju, prije će biti da ima na umu ‘vake situacije.No kako god bilo, moj čisti veš,ode te noći u froncle.I ja sam bio okupan prethodne večeri, ali i ja odoh u froncle…
Dobro, dosta o neprijatnim stvarima.
U nekim narednim pričama ću o hororu kada ti na živo stavljaju torokalni dren u pluća, vade destine metara gaze iz sinusnih šupljina (taođe u Live prenosu…) i još nekim sitnicama koje savršeno bruse karakter.I o nekim anegdotama koje olakšavaju bolničke dane.Prikoliko.

A sada o lepim stvarima.
Ima li ih?
Naravno.Ima ih puno, ali su malko u senci ovih ružnih, zato sam godinama i izbegavao ovu priču.
Podška moje porodice, prijatelja i kolega sa posla, ljudskost i stručnost medicinskog osoblja Vojne bolnice Niš i VMA su nešto što svakako zaslužuje da se ispriča.Doktori koji su mi spasili život ovom prilikom su sušta suprotnost sinu Nebojši.Srećom.Ali oni zaslužuju celu priču ako ne i knjigu pa da ne brzam.
Navešću jedan detalj koji mi je i istovremeno najveći kompliment koji sam u životu dobio.Stručne prirode.
Jutro posle nesreće, u našu eskadrilu je stiglo obavešetenje da jednog čoveka iz jedinice treba uskoro poslati na školovanje za komandanta eskadrile.Komandant je i nehotice, čuvši za moju nesreću, o kojoj je vest odjeknula aerodromom, prokomentarisao ,,Pa koga ćemo sada poslati?... Te godine i nisu poslali nikoga.
To su drugari i kolege.Prave.

O šest meseci na štakama, nakon izlaska iz bolnice, još par ,,sitnih intervencija,, na vađenju metala, šrafova i slično, više od godinu dana fizikalne terapije, anegdote sa mojim vidom sa duplim slikama i slane i neslane šale sa drugarima iz bolnice neće stati u ovu priču.Već sam dovoljno ugnjavio.Biće u nekim narednim, ako budu…
Uglavnom, potrošio sam bezmalo dve godine u pokušaju da se ponovo vratim na letenje, vratio sam se i u ovaj zadnji, ludi rat, kada smo ovo uspješno ,,srokali,, NATO i nakon toga sa mojim prijateljima, doktorima i kolegama sa posla zajednički donio odluku o penziji.Jedinu ispravnu.Tako i bi…
I to ćemo u neku novu priču.Narednu, kada budem manje tužan…

Šta sam htio postići ovom pričom?
Rekao sam već da mrzim bilo kakvu vrstu sažaljenja pa ova priča služi da pokaže tj. opiše bliže, jednu poslovicu iz moga kraja ,,Nije sramota pasti.Sramota je ne ustati...,,
Ja ust'o i evo uspravan, vedar i bezrazložno optimističan hodam uzdignute glave, duže od trinaest godina, nakon šetnje kroz pakao.
Na šta li sada ličim?
Pa, lep sam.Ki upisan, što no bi rekli kraj Moravu.I veseo, bez obzira na svakodnevne nedaće.Naivan ili ne, svejedno ali bolji čovek posle tog životnog udesa, sasvim sigurno.Sigurno znam bolje ceniti neke stvarno važne stvari.
Često koristim ličnu poslovicu da je najbolji predmet na svetu, luster.
Kakav luster?
Pa onaj sa puno sijalica u operacionoj sali.Kada takvu spravicu ugledate iz ležeće perspektive kažete sebi ,,Hebo miša, samo da se odavde izvučem, ni za šta se u životu više neću nasikirati.Nikada.,, Ne džri dugo ali pomaže sigurno.Barem oko računa, ljudske gluposti, pohlepe i nemaštine.
Čuo sam za knjigu jednog divnog čoveka pod naslovom ,,Trn u nozi na dugačkom putu.,,.Divan naslov, pa kad bolje razmislim svi smo mi na dugačkim putevima a ovakvo trnje pomogne da razaznamo šta su pravi trnjaci a šta voćnjaci.
Šta sam dobio ovih godina?
Puno toga.Mir i spokoj.Penzija je lepo, stečeno pravo.Doduše tu Balkan i zemlja Srbija malo komplikuju nominalom.Ali kako ono kažu, nije važno kolika je, važno je koliko se dugo prima.Samo nemoj trošit' nakupi se na hrpu.Planiram živit' još bar ovoliko pa će biti para.Samo zdravlja i osmeha treba.
A šta sanjam?
Pa, nebo ponekad, neke niske zone i visinske letove.I o tome ne pričam nikada.Nadam se, ako ćutim možda se jednom ponovo i ostvari.
Vojska mi ne fali.Ni u jednom momentu, ni u promilu.
I za kraj umesto zaključka.
Moj Gile je nedavno počeo da me zove ,,Ćale,,.To mi uvijek izmami osmijeh na lice.Drago mi.Anja i on su ukrasi moga života i sve dok je tako, sve ostalo može pričekati.
Sav je u ,,pucačkim,, igricama.Utepao je do sada više Švaba nego Bata Živojinović, Boris Dvornik i Ljubiša Samardžić zajedno.
Pre par dana, smrtno ozbiljan me upitao ,,Ćale, da si ostao da radiš, šta bi ti danas bio po činu?Da li bi bio potpukovnik ?,,
Ogovorio sam, ,,Sigurno.,,
Ne posustaje mališa.Njemu to ko zna zbog čega, jako bitno. ,,A pukovnik...,, ,,Verovatno,,   i dalje ,,A general?,, na kraju nisam sakrio osmeh i rekao ,,Moguće.Ali ja imam nešto mnogo bolje...,,
,,Pa šta ima bolje od generala?Šta imaš?,,

,,Paaaa, imam tebe...,,

Kad sve saberem i oduzmem, vidite i sami, ili bar naslućujete, koliko je strašno sve ovo što sam opisao i kroz šta sam prošao.Ali potpisao bih da ponovo prođem sa istim trnom u nozi i istim putem, za njihovo zdravlje i  osmehe i ovo tako lepo, drago i zvučno ,,Ćale...,,
Jer svi generali ovoga sveta ne vrede koliko jedno slatko ,,Ćale...,,.

Kao što vidite.

Bio je to jedan sasvim običan dan.

,,Banderaš,,  Cvele.

P.S. Neposredno posle nesreće, kolege sa posla su me zezale da ću morati delimično učestvovati u finansiranju novog samodoprinosa, kojim će na bulevaru biti postavljene gumene bandere.Moja bosanska glavudža, puno, puno sreće i divnih ljudi pomogli su da se sve zavši ovako kako jeste.Na istom mestu u gradu stradalo je posle mene još puno ljudi, a konačno su pre dve, tri godine na toj krivini postavili sinhronizovane semafore i zaštitinu ogradu.Eto vidite valja i moja glavudža za nešto...
Dakle kad god padnete, ma koliko teško i bolno bilo, glavu gore, osmeh na lice i pogled u daljinu.Jer, nije sramota pasti...