петак, 4. фебруар 2011.

Hajka na slavu...Il' obrnuto




Glory... alijas Slava mi


Eh, ako od 'volke slave ne ofalim onda mi spasa nema.Definitivno.
Joj ljudi moji al' me krenulo ovih dana.
Drugar Zvonko postavio, recimo reklamu za ,,Janjičare...,, na FB i sad, ko šta radi, ja dva dana samo odgovaram na lijepe i drage, drugarski moćne, sadržajne poruke i planiram kako od mog Vese (izdavača i druga...) nabaviti dovoljno knjiga za sve moje sadašnje i buduće prijatelje iz celog sveta koji su izrazili želju da je poseduju.
Knjigu mislim.He, he...
Kao da se otvorila brana drugarstva i sada me nosi bujica nekakve, skoro dečije, popularnosti i slave.Ko' da sam dao presudni gol u zadnjoj sekundi fudbalskog finala, osmih razreda.
Jutros nisam mogo' ni doručkovati od ,,uzbuđavanje,, (www.Šojić). Pa ako ostanem i zeru dosljedan triatlonu u preskakanju obroka, more bit' od mene i bidne nešto i rešim se konačno ovog sredovečnog ,,air bega,, .
Jako sam srećan, baš ono, jako.Hvala Vam drugari.
Siromašna je ovo reč za toliku zahvalnost, a i šteta je što mi sada ne vidite osmeh.Čak i recidiv onog davnog facijalisa mi jutros nekako ljepše stoji.Šmekerski.Belmondovski.
Sad je na probi čvrstina mog karaktera.Uzdam se u ovu sirotinju, poštenje i kućno vaspitanje da se ne pokvarim, uobrazim i da ostanem, bez obzira na naslov bloga, mojim krivim nogama, čvrsto na zemlji.Sa obe.
Bio sam ja i na većim visinama i tužno, na sopstvenom primeru naučio onu među-narodnu ,,Ko visoko leti ...,,
No i stra' me nekako.Trebo' bih pisati novu knjigu, a čini mi se da ja i ne znam bolje od ovoga.Možda drugačije da, al' iskrenije, ne...
Za ovih stotinjak priča tek me čeka golgota ,,izdajstva,, ( izdavanja, he, he...) pa možda to bude blaga ćuprija, jednostavan prelaz, time out i odmorište do mog ,,Apatrida,, (zamišljenog, budućeg romana...).
Dakle drugari, hvala još jednom.Puno.
Ostajem pri datom obećanju.Svi koji žele da pročitaju moje prvenče neka mi se slobodno jave na mail.Rado ću im poslati text knjige u elektronskom obliku.
Dajem reč.Pionirsku.To mi je poslednja a da je skroz časna... (jedan moj kolega se u šali uvek zaklinje ,,sestre mi, časne,,...).


O čemu sam ono htio pisati prije ove popularnosti?
Mene pamćenje srećom dobro služi, da kucnem u drvo.Kuc, kuc...
Ko je?


Zezam se.Htio sam opisati protekli vikend.
Moju, drugu po redu, hajku na vuka...Oprostite na rukopisu, pišem jednom rukom.Rokno' sam na friškom ledu, u poneđeljak, ispred kuće našeg drugara Mede, potpuno trijezan i na sred asfalta.Ruke u džepovima, dočekao se na lijevi lakat, pa sad i nos moram čačkati desnim malićem.Nisam se stigao dočekati na glavu i eto.Znate kako ide ona pitalica ,,Ide Mile lajkovačkom prugom i drži ruke u džepovima.Čime se Mile igra? Pa životom...,, Ovde niđe voza ali umalo da zglajzam.A ruke u džepovima sam držao samo zbog zime.Pionirska...
Bi kako bi.Proći će, nisam ništa slomio, samo je plavo.
Nešto 'nako ko boja onih davnih šinjela.Tamno, temeljna.


Dani proteklog vikenda zaslužuju celu knjigu obzirom na količinu događanja, provoda i sadržaja al' neću toliko.Navešću samo detalje jer su dešavanja slična prošlogodišnjim pričama ( ,,Doktori života,, i ,,Pomor vukova... Rosseom,,) pa da se ne ponavljam.
Šta je bilo isto, a šta drugačije u odnosu na prošlu godinu?
Isto je bilo nezaboravno druženje, šale, fešta u hotelu, preterivanje u hrani i piću, kao i tužni rastanci...
Promenili smo neke stvari na bolje.Mnoge, ako je to u opšte moguće.
Sreli smo drugare iz cele Evrope, od prošle godine.Moj prijatelj Goran je održao obećanje, pa su naši dragi drugovi i istomišljenici ,,Doktori života,, svi ove godine, umesto u hladnom hotelu, noćevali u njegovoj kući.U toplom, čistom i prijatnom ambijentu.
U petak uveče nas dočekalo pečeno jagnje, vruća pogača, domaća ljuta, sir mladi, turšija, ajvar, još mnogo drugih đakonija ponuđenih na ,,slavski,, postavljenom dugačkom stolu...
Pećka, bubnjara, založena i pucketa, a mi željni priče jedva stigli oprati ruke dok gostoljubivi domaćin već goni za sto.Mraz na prošaranom prozoru nas jedino opominje da je budući rizik šoranja sa trema jednak Fon Paulusovom.
Resto, sublimirana merakuša.
Jedva se, oko ponoći, rastali i rasturili po sobama spremnim za konak i ugrejanim, svaka svojim ,,kubeom,, (lokalizam a znači, mala okrugla peć, ekstremno efikasna u svojoj jednostavnosti...). u krevete sa čistom posteljinom, vojnički zategnute.Nije zaća još zaboravio kako se to kvalitetno pitomački radi, he, he...
Subota je donela jedno od najsjajnijih jutara poslednjih nekoliko mojih, srednjih godina.Sneg od dvadesetak santimetara, predivni krajolici i savrešno sunačno jutro su doprineli tome da mi ni ranac sa zajedničkim doručkom, vodom i brljom, svetom mučenicom, ni karabin, napunjen i spreman (ne brinite, puška je zakočena, he, he...) tih desetak krivudavih, samotnih a tako sadržajnih kilometara ne budu teški.
Seo sam na ranac na ivici hrastove šume i posmatrao predeo ispred sebe.Na cjelcu se octavaju samo tragovi divljači od prethodnih dana.Sunce odskočilo, mraz štipa.Naslonim tandžaru na kolena, cugnem mali gutljaj, tek da okvasim usta i pomislim ,,Bože kakva jutra propuštamo u našim gradskim džunglama...,, i kako život može biti lep u svojoj jednostavnosti.
Izvadim telefon i sms-om čestitam mojoj dragoj tetki i njenima Slavu šaljivom porukom karakterističnom za ovakvo piskaralo.
Nigde ne žurim.Ja sam svoj trenutak sreće u ovoj hajci već ulovio.
Sam a srećan.Nešto mi nije dobro.
Uto zvoni telefon.Gladna družina se vratila na čeku kod koje smo ostavili auta.Svi čekaju samo ja na drugom kraju prevoja.
Kome se raduju, meni ili rancu, veliko je pitanje? Ma i nije, al' ja nogu pred nogu nazad lagano.Kako ono Britanci vele ,,Ako hoćeš da te poštuju, pusti da te čekaju...,, Moram ipak malko požuriti.Znam ih.Kad su gladni, jako su nervozni.A ovaj puta su i naoružani, vrlo.
U nekih po i kusur sahata eto i mene.Sreća našo' sam direktnu džadu.Pravo od sela ka asfaltu.Sa prtinom.Sve ki upisano.
A tamo oko parkiranih vozila pedesetak lovaca.Nive parkirane jedne ka drugima a haube iskorištene kao najveća trpeza na otvorenom.Suvovine, pogače, salata i alkohola u neograničenim količinama.Pravi lovački doručak sa svime što uz njega ide.
Fotografisanje, intervjui, nekoliko TV ekipa i na kraju takmičenje u streljaštvu.U plastičnu flašu na vrh štapa rokalo se bokericama, hamerleskama, jednocevkama, pumparicama i svim ostalim što nosi sačmu.Ja sam puco' u vazduh.I pogodio sam vazduh...
Potrajalo bi to, da nas nije čekao hotel i čuvena popodnevna fešta.
Sa dolaskom u grad saznali smo i rezultate hajke.Jedna vučica, jedno prase , 50, 60 kila i dve lisice...Eto to je skor.Odličan, tj. dovoljan.Meni.
Imo' sam se i ove godine sa čime slikati.


Kući da se presvučemo, umijemo i namirišemo pa ponovo pravac, grad.
Fešta je bila ko prošle godine.Izvrsna.
Na lutriji takođe nismo dobili ništa.Jedino je pjevaljka bila katastrofa.Kako krešti, majko mila.Da je bar zgodna pa da istrpiš.Moro' sam tuknuti brzinski par špricera da bi je ikako mogo' slušati.
Neš' se ti sestro od pevanja leba najesti.Mlada si, idi radi nešto drugo.
Poslije smo mi sami pjevali, nazdravljali i neverovatno ali na spavanje otišli pre ponoći jer smo za nedelju imali planiran ozbiljan lov.


U nedelju rano, u šest ujutro, smo već bili kod domaćina kući u malom selu ispod planine.
Uspon nagiba na ivici trpeljivosti i desetak kilometara pravo uzbrdo testiraće našu odlučnost i mogućnosti.Pre polaska smo videli vrh na koji stremimo i ne bi nam baš pravo.No da se ne brukamo pred domaćima.Domaćinov sin, izuzetan lovac Marko i njegov drugar već odmiču napred sa psima.Kreću u pogon još nekoliko kilometara dalje.
Mi se vučemo ko Savina kolona sa centralnom bolnicom, a Sale odlučuje da nam čuva leđa na početku šume.On ne može dalje.
Srećom, poneo sam rezervnu majicu u rancu.Ovo je uspon koji testira volju, snagu a i kardiovaskularne parametre do maksimuma.Domaćin usporava ritam.Vidi nas, gradsku čeljad, potkresanu maliganima, obavijenu oreolom slobodno radikalnih isparenja i nezdravom bojom lica pa računa bolje da utanji tempo, no da mora još nekoga nositi.
I na duši...
Naredna dva sata ćutimo, tačnije duvamo i hukćemo ali pratimo.Sneg upada u čizme a puška postaje nepodnošljivo teška.Što li sam je ponio?Meni nikada ni trebati neće.
Stigosmo, jedva.
Presvlačenje (samo do pojasa, na gore, nemojte biti bezobrazni...) i pravac na čeke.Čuju se psi, gone nešto.Svi ćutimo, raspoređeni na razinu dogledanja.Upozoreni na moguće pravce nailaska divljači, ali i oštro upozoreni da pravimo razliku između Marka, žuće i vuje ili veprine.
Psi, uvežbana i hrabra stvorenja, neugledna u svojoj spoljašnosti ali izuzetna u svojoj hrabrosti, nastavljaju posao narednih četrdesetak minuta.Lavež odleže različitim tonalitetima i učestalošću.Čekamo.
Ja zagrlio majčicu bukvu.Kakva pucnjava, neka sam samo ovo preživio.Hebo Igman.
Javorac je pravi, iskonski, test izdržljivosti.
Sunce koje se kao stari, dugo otsutni, prijatelj pojavilo iza obronaka Kopaonika, slaveći svoju pobedu nad maglama visokog pritiska, signalizira loženje vatre i vreme za doručak.
Na stolu od oblica i klupicama istog sastava odmaramo, dok se vatra razgori i doručak bude serviran.Apetit mi je slab, zbog krešatlice od sinoć i preventivnih špricera, a izvorska voda jutros prehladna ako želim da prođem bez nekog ozbiljnog laringitisa.
Sliku Vam ne mogu predočiti.Moraću Vas odvesti.
Doručak, repriza onoga od juče po ponudi, količini i raznolikosti.U trenu žuća ponovo zalaja i otrča ka šumi, Marko zgrabi pušku i potrča za njim.Mi ga samo sa zavišću gledamo, ma obojicu, tada spremni da potrčimo recimo u procentima kao Hosni Mubarak i slični, da podnesu ostavke.
Nisam stigao ni do trećeg komada domaćeg mladog, neslanog sira, kada se iz šume iza brega začuo pucanj.
Nakon par minuta eto žuće (ker se zove drugačije ali sam ja zaboravio pa je zato ovo žuća, malim slovom, meni je svaki pas takve boje o'ma i tog imena) a eto i Marka.
Nosi kunu zlaticu.Štetočina je platila glavom da se gosti ne bi brukali.
U povratku je bilo neznatno lakše.Nizbrdo.
I ako po takvom snegu ni to nije jednostavno.
Smeh i neke priče koje nam inače nikada ne bi pale na pamet.Pauza na pola puta da probamo moj karabin i testiramo našu preciznost.Penzioneri protiv mlađarije.U grupi sam logično, kluba penzoša.Izgubili ubedljivo.Rezultat neću.Naša bukva jedva ogrebana a njihova će se osušiti garant...
Do sela se dovukli zadnjim snagama.Neutronima snage, nekada moćnih spodoba.
Kući stigli kao Zagor te Nej (duh koji hoda...).Po slobodnoj proceni u ta tri dana sam prešao više od 30 kilometara.Po najslobodnijoj.Nek' sam i ovo preguro' da se ne brukam.Samo se žućo danas umorio više od mene.
Gosti se razišli popodne.Uz par pića i čudnim nivoom tuge.Kao kada se rastaju najrođeniji.
Na rastanku već pali dogovori za naredno druženje.Goran gaji dva divlja praseta ( Micika i Gile iz prethodne priče...) pa ako baš zagusti ni sledeće godine nećemo biti bez ulova.Ma šalim se, prije bih pucao u žuću...Mislim ako ja prvi padnem sa drveta, Vi o'ma pucajte u žuću.Ne časite ni časa, he, he...
Pa je red da iskoristim privilegiju sopstvene avlije i ovde se srdačno zahvalim Goranu posebno, zatim Peri, Saši, Ivanu i njegovom ocu, Micku, Dušanu, Tomi, Marku, Kaleji, Đoletu, Pekiju, i još jednom našem vodiču, kome sam na žalost zaboravio ime.
Hvala Vam ljudi za jedan vikend koji ću dugo, dugo pamtiti.
Uskoro nas čekaju novi susreti koji će doneti i nove osmehe i atmosferu šale koja barem prividno, produžava detinjstvo.
Hvala Vam posebno na tome, prijatelji.


Ajmo zaključke, razvuko' sam pitu.
Najprije ove za slavu.
U mom kraju ima poslovica ,,U dobru se ne ponesi a u zlu se ne pokunji...,,.Kad me, u smislu slave, nije slomilo ovih dvadeset godina zla, neće me uobraziti ni zadnjih par dana dobra.Garant.A molba za Vas je ako ipak primetite da sam drugačiji, o'ma mi recite.Kritika i to najbolje javna, je jedini poznat serum za uobraženost.
Hvala i Vama, unapred.
Moraću svratiti i do banke da otvorim devizni račun.Nikad se ne zna, šta glory more donijeti.Da ja budem ipak spreman  .


A zaključke za život ću teško dati.
Ko je to još uopšte uspio?Niko.
Ja se držim sledećeg : Možda ja imam Alchajmerovu bolest, ali barem nemam Alchajmerovu bolest  ( ovo se foliram, pročitala mi ćerka na FB ). Dobro zvuči a trebalo bi da znači, samo opušteno.Sećajte se samo lepog.


Kada Vam se pruži prilika da boravite u prirodi nemojte je propustiti, bez obzira na izgovor i povod.U dobrom društvu nikakav napor neće biti preveliki.
Ako mi ovi pređeni kilometri prethodnih dana i preskakanje doručka ne donesu top liniju onda za mene više pomoći i nema.


Imal' kakvih zrakoplovnih elemenata u priči ?
Pa ima, naravski.
Dva dana sam se šetao oko VOR-a BLC i malo, malo pa gledao kolege koji šaraju sunčano januarsko nebo visoko, na parnim i neparnim nivoima.
I uživao namanje kao oni.


Pozdrav drugari.Ovo beše izveštaj o hajci na slavu.Ili Slavi na hajci, ko bi ga znao?
Do sledeće priče, sve najbolje.
Vaš


Cvetko Điđimilović...