уторак, 8. фебруар 2011.

Dr. Ljuba

 Juče sam, u sred grada, iznenada, posle ko zna koliko godina, ponovo sreo doktora Ljubu.Prepoznao me, on mene  i ja njega.Ostarili smo obojica poprilično, ali eto još uvijek smo na platformi uzajamnog prepoznavanja.Doduše na ivici, ali još smo tu...Kako ono bi, kad Mujo (Vojo) kaže ,,Bio sam nedavno na godišnjici mature.Ovi moji školski drugovi su se toliko udebljali, ostarili i oćelavili, da su me jedva prepoznali...,, Doktor je znatno stariji od mene, al' bolje očuvan.
Sa osmehom razmenismo nekoliko uobičajenih rečenica o zdravlju, porodici i trenutnim interesovanjima i dešavanjima.
Jedan od onih razgovora koje obavite nekako usput i rutinski, još uvek sa jedne strane, razmišljajući o obavezi koja stoji pred vama i pravcu radi kog ste se tu našli, a sa druge, vraćajući iz sećanja sve događaje, smešne i neobične situacije po kojima pamtite dotičnu osobu ...

Noćas sam gledao Super bowl.Četrdest peti po redu.
Odavno naviknut na činjenicu da okolina sa podsmehom i nerazumevanjem posmatra moja pojedina sportska interesovanja, celu noć kao mesečar hodao po stanu, umivao se sedamnaest puta  i tek oko šest jutros legao delimično razočaran.U neverovatnoj utakmici, punoj dinamike i preokreta, moji izgubili.Big Ben (Rotlisberger...) zabrljao sve što se moglo u tri četvrtine zabrljati i novajliji iz suprotnog tabora prepustio tako radost velikog pobednika.Utakmica je bila više no dobra ali vremenska razlika me dovela do toga da po ovom divnom sunčanom danu bunaram kao zombi.Čekam da uplate ovu crkavicu od pemzije pa da idem oprati auto, jer se zima napokon smilovala i udelila nam par skoro pa proljetnjih dana.A dok čekam, da ne dangubim, daj da realizujem ideju koja mi se javila dok sam noćas na poluvremenu pokušavao da se ne uspavam slušajući kao neke zvezde,
Zapadnjačke padavičare koje ne razumem.Ni po tekstu, a ni po muziki.

Odlučio sam da u nekoliko narednih priča opišem par legendi koje su ostale upamćene u sećanju velike većine pripadnika vazduhoplovstva SFRJ.
Moje viđenje istih.
Sam sam odavno smislio poslovicu da je vazduhoplovstvo (tada bilo...) što se poznanstava tiče, kao jedno veliko selo.Iz viđenja se skoro svi poznaju (svi smo u neku ruku vizuelci...).Jeste da možda trenutno ne možeš čoveka pred sobom svrstati u određeni pretinac i nisi o'ma siguran odakle ga poznaješ ali si definitivno siguran da ga znaš.Sa Ljubom nije takav slučaj.Njega svi znaju.Pouzdano.Nema zabune.

Pokušaću da opišem neke ljude koji to definitvno, po mnogo osnova, zaslužuju.
Prvi i jedan od najbitnijih kriterijuma će biti humor.Male a velike ljude.Neće to biti komandanti ni oni koji će ostati upamćeni po ,,važnim,, odlukama.Ovi junaci u mojim pričama mesto su zaslužili samo šegom.
Zbog te činjenice i detalja da sam nenadano sreo našeg docu, neka on bude prvi.
Zaslužio je.

Nekoliko godina smo radili na istom aerodromu.Ljuba je bio naš letački doktor.Jedan od njih.Ali to mi nije pomoglo da zapamtim kako se doktor prezivao, i preziva.I da bi sačuvao delove privatnosti junaka moje priče neka tako i ostane.Ko je ikada sreo Ljubu, znaće.Ostali zamislite.
A ja ću se, ovako bunovan, potruditi da dočaram koliko mogu.Ako nešto ne bude na nivou, dakle, ne krivite doktora, no mene...

Njegov nadimak je bio totalno neobičan strogom poručniku tek pristiglom u prekomandu.Zvali su ga Travka, Ljuba Travka.
Valjda aluzija na njegove ambicije na nivou sakupljača ljekovitog bilja.
Naime, ukoliko si želio da ga pronađeš, morao si to učiniti do sedam ujutro.Do tada je bio u ambulanti.Zatim mu se, do kraja radnog vremena, gubi svaki trag.Mobilnih telefona tada bilo nije, mnogobrojni aerodromski jataci čine mrežu dostojnu ugleda poslednjih ,,haških ljubimaca...,, i tako našeg docu obično možeš sresti samo slučajno.Negde pred kraj radnog vremena...
Ili kada su u pitanju neke unapred zakazane obaveze.Kada je u pitanju letenje i izvršna priprema, onda Ljuba sav nasmejan, sa svojim ogromnim crnim brkovima razvučenim u jedinstveni kez, uđe u salu za pripremu, izvuče blok sa receptima i lakonski, lapidarno uzvikne ,,Hajmo raja.Za tetke, strine, ujne i ostalu familiju.Daj da čika Ljuba o'ma napiše recepte.Nem'o posle, dok igram šah, da me gnjavite...,,
Letački doktor u trupi je veoma lep posao.Uglavnom radiš sa sasvim zdravom populacijom.Odgovornom prema sebi i drugima, sa redovnim lekarskim pregledima na godišnjem nivou i takođe, praćenjem svog zdravlja na najvišem kvalitativnom nivou.
Dakle par rutinskih pregleda, pritisak, puls i tako to...Blok recepata i lezi lebe.
U svakom slučaju ako iskrsne nešto stvarno ozbiljno, uvijek mogu da te upute specijalisti.
Ali Ljuba nije bio čuven po tome.
Bio je čuven po svojoj nepredvidivoj nevidljivosti, kao Fantom, kao i po dijagnostici južnajčkog tipa.
Recimo dođeš kod doce i kažeš mu ,,Doktore curi mi nos.,, a on na to nasmejan odgovori ,,Ne brigaj, će zadune...,, ( u stilu izjave najboljih pintera, izumrlog zanata majstora za pravljenje drvenih buradi tj. nešto poput drvenog rakijskog bureta kada se rasuši pa se u njega sipa voda da se drvo proširi i zaduje – prim.aut.).Ko biva, prestaće.
I njegova čuvena dijagnoza po kojoj ga zna kompletna avijacija je bila ,,Jedini i najbolji lek u životu je TRPENJE...,,.Kasnije sam čuo proširenu verziju.
U Leskovac se naime veli da je ,, jedini lek za nemanje, samo trpenje...,, .Ko je od koga čuo? Ljuba od Leskovčana ili oni od Ljube, ne znam ali znam da je najbolja koja se može dati.I to bez anamneze.Svima.Kad ti nešto nije po volji univerzalno pomaže jedino trpenje.
Molio bih, pošto se ovo čita po celom svetu, da obratite pažnju na akcentovanje.To dodaje južnjački šmek.
Uglavnom, sa Ljubom je bilo malo ozbiljnih situacija...

Izvinjavam se drugari.Nisam izdržao.Podlegao sam vremenskoj razlici pa priču nastavljam tek sutradan.Ko da me konj ritnuo.Nakon jučerašnjih sitnih obaveza uveče sam se samo svalio u krevet.Nisam dovršio.Čak me i Gile siroma' budio da gledamo neku emisiju na Discovery-u, al' džaba.Ovo pojašnjavam čisto da ne bude da sam šta slago' oko datuma a i da se zna da i ove priče ne nastaju preko noći, he, he ...
Jutros je predivno, sunčano i toplo, pa dok opet nisam neđe razgulio daj da završim ovo za docu...
Dve ubedljivo najkomičnije situacije koje su se godinama prepričavale su bile sledeće :
Prva.
Dosada se najbolje leči zahebancijom.Dokazano.
Dva matora potpukovnika, mapetovca, presvlače se ujutro za posao.
Mala digresija.
Bio sam zgađen nivoom standarda pilota na niškom aerodromu kada sam stigao u prekomandu.Dok su na svim drugim aerodromima postojale posebne prostorije za presvlačenje ovde je duž dugačkog hodnika oronulog, ruševnog,  aneksa bio poredan niz metalnih ormara, duž oba zida, pa su se piloti 677.trae ( transportne avijacijske eskadrile – prim.aut.) presvlačili na smenu u mračnom, promajnom i prašnjavom hodniku, gurajući se između onih metalnih ormarića.U svim godišnjim dobima i svim uslovima.
Ni ostatak standarda nije bio bolji (bez tuševa, wc-i čučavci, 50 ljudi u istoj radnoj prostoriji, krov koji prokišnjava i slično...) ali to je za dužu priču a ovde težište i 'nako nije na hodniku no na priči pa o tome drugi put.
Kaže jedan od Mapetovaca, balkondžija, drugom, nisu jedini u hodniku pa i mi slušamo...
,,Juče, rano ujutro, sam bio u ambulanti i vidio sam doktora Ljubu kako se presvlači...,,
,,Pa šta...?,,
,,Znaš šta? Ljubi qu..c do kolena...,,
,,Ma nije moguće, kako se nije 'falio?,, sav začuđen i ljubomorno mrtav ozbiljan drugi.
,,Jeste, jeste, ljubi, ljubi...,, i posle dramske pauze, namigne u onom polumraku nama mlađariji i dovrši ga ,,A možeš i od kolena, naviše...,,
Eto, doktor nije ni znao šta od alata poseduje.Barem u priči.
Eh, da.Da ne bi ste žalili preterano ovog drugog, vratio je ovom prvom to prvom prilikom.Stalno oni tako.Dosada, kažem ja.

Druga situacija, još bolja.
Bio i doca prisutan.
Početak devedesetih.Recidivi nekih sitnih protekcija i vojnih muvanja.Nema za sve, samo povlaštene.Našli mangupi negde šemu da na recept uzimaju foto-gray naočale.Nemaju svi kintu za Ray-ban pa ajd' da se ogrebu za vojnu logistiku.Barem stakla da valjaju, ram će doplatiti.Svima se vid iznenada pokvario.Naročito za sunčanih dana.Ali svi kurve.Ćute i kriju jedan od drugog.
Kod Ljube nema frke, svima napiše recepis pa se ti dalje snađi jarane.
Proljetni dan, pred kraj radnog vremena došao doca kod nas u eskadrilu i sa šefom igra šah, za stolom ispod čuvenih mirisnih lipa, koje su nam kasnije kolege iz OTAN-a prijateljski razdužile.Njih i još po nešto, al' nije to tema.
Uglavnom, na našem omiljenom mjestu okupljanja gužva.Puno gledalaca.
Dolazi stari major i doktoru koji je izgleda pred matom izokola
,,Ej, Ljubo, ajd' daj mi recept za ono...,, .Doci nije ni do čega, pad kralja je o'ma tu iza ćoška ,,Koje ono?...; odgovori preko volje i preko poteza, sa topom već u vazduhu.
,,Ma znaš ono što smo juče pričali...,, konspirativno ponavlja ,,pacijent,,.
Da mi ne bi čuli.I skontali.
,,Aha, tooo...Ej, nema problema, samo da odigram ovo...,,.Izvadi stvarno blok sa nekim receptima, nažvrlja nešto karakterističnim doktorskim švrakopisom (uvijek sam se divio farmaceutima, kako mogu pročitati sve one škrabotine, jer još nikada nisam sreo doktora koji lijepo piše, il' to nije ni bitno, šta god ti daju, popićeš...) i dade mu recept.Ovaj sakri i od sebe, a i od nas, o'ma turi u padže i zamače u aneks.
Sledećih par dana, nema majora na poso'.Al' nema ni Ljube.Niđe.Prevazišao je svoj konspirativni nivo.
Dok mi nismo čuli šta je bilo i dok se mejdžor nije malko o'ladio od ljutnje i bruke.
O'ma toga dana izašo iz bus-a u centru.Da ne izdangubi.U strogom centru tada još radila radnja Ghethaldus-a.I to dobro radila.Uđe majorčina u uniformi, pruži gospoji u belom recept i kaže ,,Molim Vas došao sam da mi date ovo...,,.Žena pročita, sa značajnim osmehom pogleda ,,visokog oficira,, i kaže mu ,,Druže, najpre, idete preko reda a drugo, ne mogu Vam ja ovo izdati...,,
Uvrijeđeni major glasno ,,Kako ne možete pa recept je sa svim podatcima...,,.Vidi žena s kim ima posla, pokuša još jednom tiho, a kada se ,,mušterija,, značajno pobunila, na sav glas saopšti
,,Čoveče, na ovom receptu stoji da treba da uzmete mast za hemeroide, a to sigurno ne možete dobiti u optičarskoj radnji...,,
Verovanto je jedini komentar uniformisanog lica, crvenog kao rak u sebi bio ,,Joj Ljubo, odrobijaću te...,,
Konspiracija nije uvek pozitivna stvar.A posebno kada je šah background.
Ni majora, ni Ljubu nismo štedili narednu deceniju.

Šta bi mogao za zaključak?
Avijacija je takav posao da svaštarenje, javašluk i nerad obično dovedu da tragičnih posledica.Pre ili kasnije.I naučeni smo od malih nogu da tako nešto ne tolerišemo.Nipošto.
Ali postoje neki ljudi kojima jednostavno ne možete zameriti.Doduše u perifernim oblastima, ne vezanim direktno za bezbednost letačke obuke...Razoružaju Vas svojim osmehom, nedostatkom ambicije i pristupom životu  u onom obliku kakav bi trebao biti barem povremeno kod svih nas.Svojom šegom dodaju nešto prave i šarene boje sumornim vojničkim danima.
Znate kakvi su i ne očekujete od njih previše.Čak i kada ste im šef.A oni i ne kriju svoje mane.Žive sa njima i pružaju se u skladu sa svojim talentima i željama.
A to treba poštovati.Na neki ljudski način...
Jer bez smeha i ne vredimo bog zna šta.I to je jedna od retkih prednosti ovih čudnih primata.
Teško je napisati pravu iskrenu priču, sastavljenu samo od sećanja, vodeći računa da akteri ne budu njome povređeni.
Ovde toga nema, niti će biti.I u narednim pričama biće samo šaljivih podsećanja na ljude iz našeg okruženja koje smo voleli, poštovali i koji su nas uveseljavali.
Verujte, oni su mi mnogo draži, od ovih strogih i mašala ambicioznih...
Njih se tek treba čuvati.U svakoj vojsci na svetu.

Živ i zdrav mi bio doco.Još dugo.Drago mi je da sam te sreo.
I hvala na svim onim osmesima koji su nam zbog tebe i tvojih fazona godinama borali lica.Eee, hvala ti i za one silne recepte.Barem ti 'očale nisam nikada tražio...

Cvele, foto-gray, travar...

P.S. I upamtite čuvenu docinu ,,Jedini pravi lek je ...,,
        Valjaće Vam.