петак, 25. фебруар 2011.

s...Udbina


                                                                      pisano 25.02.2011.godine
Lepo je biti pisac.Pravo...
Razloge, razne, bih mogao sada prosuti ko' orahe iz ribolovačkog ranca.Onih dana kad riba ne grize pa ojadiš susedne aleje poludivljih koštunjavaca.

Najpre, nemaš radno vreme i ako sebe ne forsiraš nikada i nećeš imat' one kreativne krize.
Ne moraš ni ustajati rano.
Zatim moš' pisati šta oćeš' niko te i 'nako ne shvata ozbiljno.I na kraju ali ne i najmanje bitno iza tebe ostaje neki trag vredniji i sjajniji od tragova uobičajenih puževa golaća.
Zato ja i 'oću da bidnem piskaralo.I trudim se momački.A rezultati i 'nako dolaze posthumno.Daklem, šta me briga.Mogu kako hoću.Ne mogu baš doklem 'oću pa daj da počinjem, da ne dangubim.

Propustio cijelu prethodnu heftu, bruka.U književnom smislu.
Stavio na čekanje (ko ono kad se zezneš na mobilnom pa drag poziv turiš ,,on hold,, a poslije ne znaš vratit' ) ideju o budućim pričama o legendama JRV (Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva – prim.aut. - kuku bruke i ovo  moram dodavat' i pojašnjavat' skraćenicu) pa će me tako deda Žika, Mita Dolar i ostali junaci budućih, veselih storija, malko pričekati dok časkom elaboriram lična dešavanja prethodne nedelje.
Ajmo, put pod noge.Razvaljuj.

Danas dovršio celonedeljnu epopeju.Izmaltretiro' se i umorio ko onaj zgubidan Odisej što je rajzovo' po celom tada poznatom dunjaluku al' on barem našo' odličan izgovor.Moja malenkost ga tek traži.
I to kako i zbog čega.Ne on, no ja.Ispravio sam skoro decenijsku nepravdu.Volim da ispravljam nepravde.Bar ove malecke, koje su u mom domenu.Kao recimo kada sam varao sa izvlačenjem iz šešira da bi sinu obezbedio ime koje sam ja nekada trebao nositi ( na četiri od pet papirića je pisalo ,,Igor,, a taj peti ceduljčić je i 'nako bio zamotan u manju lopticu pa je žreb bio nešto poput FIFA - inog po pitanju neizvesnosti...Što da mi dete bude uskraćeno za tako lepo ime? Ako sam se ja morao zvati po kumu, on će se bar zvati lepo.Međunarodno.
Ovih dana drugačija dešavanja.Skroz.
Išao na komisiju za procenu telesnog oštećenja.Pobjesnio, bezbeli.
Više o deset godina u invalidskoj penziji a nisam imao definisanu nikakvu invalidnost.Bruka.
Jednom, pre par godina, čak podnio sličan zahtev ali me neki kancelarijski štakor iz prestonice otkačio sa obrazloženjem da nemam pravo na bilo kakve povlastice jer mi se nesreća desila van posla i ja, blećak, to prihvatio kao Sveto pismo.Izgubio silne godine.
No prije jedno mjesec dana saznao neke drugačije detaljčiće.
Najpre me iz takta izbacila cena ribolovačke dozvole.Prvi puta su ove godine dali neke povlastice za invalide (do sada bilo samo za one penzoše preko 65 godina a to što ja ne mislim živit' toliko, to nikom ništa... u vječnim lovištima pravda je valjda drugačije tumačena, neće mi trebati dozvola za pecanje a sve rijeke su plavetne i prepune ihtioloških nemani...bar se nadam, jer ovde je sasvim suprotno).
Presavijem nedavno ćage ponovo a na moje iznenađenje sa birokratskih orkanskih visova mi stigne uput za komisiju.Te ti ja cijelu prošlu nedelju u bolnicu.Ma nije mi ništa, samo papirologija.Ali i to ovde na izvestan način, boli.
Joj šta su mi radili i na kakve sam sve kretenske preglede morao ići, majko mila.Srećom prostata mi je još u redu pa nije bilo one simpatične drevne balkanske igrice ,,prst u bulju,,...A i unutarnji organi mi takođe srećom još dobro funkcionišu (osim jetrice koju povremeno maltretiram, he, he...i želudca u doba slavlja.Kako ono Britanci vele ,,Do četrdesete Balkanci muče svoj želudac a posle četredesete želudac muči njih...,, .Ovaj moj je još dobar i fini je prema meni a šta ja sve njemu radim, sramota.Ali vratiće mi znam, kad, tad...) pa sam preskočio i razne ,,skopije,, tj. nisam morao gutati ili na drugi manje prijatan način ,,apsorbovati,, nikakva crevca i kamere.U ovom slučaju bilo je više smorno no bolno.Urnisali me.
Ono što nikako nisam mogao shvatiti i zbog čega između ostalog i nastaje ova ,,prekoredna,, priča jesu trenutni odnosi u zdravstvu.Ne mislim na štrajk o tome ne znam dovoljno, no na neke drugačije ,,sitnice,,..
Lekari specijalisti su dovedeni na nivo kurira.Čak ni na očigledne stvari, propraćene brdom dokumentacije ne smeju staviti svoj potpis.I dati svoju procenu.Plaše se svoje senke i najbolje bi bilo kada bi to mogao uraditi neko umesto njih.Čak me jedna starija gospođa dr. spec. te i te medicine, toliko iznervirala svojim strahovima da sam joj morao objasniti da sam ja kapetan, pilot a ne neki ,,ugovorac,, folirant.I da me ta davna nesreća uništila lično i stručno.I da od nje ne tražim milostinju nego realnu procenu da bih rešio neke statusne sitnice (parkiranje, autoput, tu usr...u dozvolu za ribolov...) jer su me njeni prethodnici zakinuli za više od deceniju apsolutnih prava.
Klasična balkanska demokratska pravila.Imaš sva prava ali ih baš i ne možeš koristiti.
Onda sam odlučio da ubuduće idem samo kod načelnika klinika.Jes' da ću morati malo duže čekati ali odmah ću barem znati na čemu sam a i nekako razgovaraću sa ljudima koji valjda imaju petlju.Sa njima se vazda lakše komunicira nego sa ovim miševima koji se boje i svoje senke.
Tako i bi.

Ajmo malo o naslovu.
Jeste li čuli za ,,saobraćjno čvorište,, iz naslova.Vazduhoplovno, iz ranih devedesetih.Ko li se dosjetio da tamo izgradi aerodrom volio bih mu dati jednu kratku ,,nastavničku,, i ljudsku analizu.Bez i trunke moje volje sredinom i krajem te ,,čuvene,, mučne godine ušao je taj aerodrom u moj život.I to kako?
Ako nikada niste čuli kako zvuči avion pun teških ranjenika ili još gore, kakav je miris leševa pronađenih i spakovanih u metalne sanduke nađenih posle ko zna koliko dana u nekoj pustopljini onda ste vi srećni ljudi.I želim Vam da nikada i ne saznate.
Zaleđena pista, nikakvi elementi za prilaz i puno ljudi sa decom i najnužnijim stvarima u nekoj vrsti savremenih zbegova, bez nade, osim očekivanja da ih povezete ka bilo gde odatle su moje asocijacije na to vreme i to mesto.Asocijacije zbog kojih sam slabo spavao i video neke tužne oči koje su još uvek povremeno tu.Kad vidim vesti iz Bengazija i slične...Da mi pokažu sve dubine besmisla i ljudskog ludila.
Eto, tako je ja pamtim.
I još po jednom prevarantu koji je umotanu u tubu plastike za plastenik pokušao mojim avionom prebaciti AK-47 do novog prebivališta a ja ga ulovio, oterao i predao vojnoj policiji.Kao i po jednom ruskom smradu iz UN koji nije hteo da se menjamo za beretke iako sam mu objašnjavao da mi treba samo za ćerku, za uspomenu.Džaba.
Ne bih želio to pitomo mestašce nikada više da vidim.Daklem, ne pamtim ga skoro ni po čemu dobrom.
Sve do ovih dana.
Kada sam već mislio da ništa od papirologije završiti neću i čekao ko zna kog po redu doktora, na hodniku sam sreo dvojicu načelnika klinika.Pošli sa nekog sastanka na pauzu.Stariji i visočiji od njih me pogleda i reče ,,Šta Vi čekate?,, ja objasnim.
Pogleda me čovek pažljivo i usledi ,,Da se mi ne poznajemo?Jeste li Vi te i te godine bili tu i tu...?,,
Jah, jesam, jesam, ja šta sam.
,,E pa ja sam bio lekar u poljskoj bolnici, ja se Vas sećam...Dođite posle pauze u moj kabinet, rešićemo, ne brinite...,,
Nakon pauze, popili smo kafu, pogledao moja dokumenta i malo smo popričali o tim smutnim vremenima.Setio se i ja njega posle dvadeset godina.Neznatno je stariji od mene, samo on sada načelnik a ja zgubidan.
Ali zgubidan sa papirima, he, he...
Čekam odgovor i rešenje iz Beograda a da se malko pohvalim.Biće izgleda dozvola...He, he...

Eto šta ti je sudbina.
Nikada se ne zna kada će ti neko iz prošlosti valjati.A čovek je samo pošteno radio svoj posao i potpisao ono na šta ima pravo nekome kome je pravo bilo uskraćeno celu deceniju...Ispavio i on jednu nepravdu.Meni veliku.
Već narednih dana kupiću jedan viskić (celu flašu, naravno...) doca valjda ima čaše a leda ima napolju (ne moram na Igman, ili spomenuti airport...) i svratiću pred kraj radnog vremena da se još malo ispričamo jer tih mjeseci nikako nismo stigli. Opravdano.
Hvala doco, puno.
Naći ćemo i neku veselu temu, valjda.Već kod treće kockice biće sve ok.

Pa kad god ovih dana pomislim na te davne dane setim se  reči našeg nobelovca Ive Andrića: "Kad dođu smutna vremena pametni zaćute, fukare se obogate, a progovore budale."
Da sam pametan ćuto' bih, ali šta ću.Ja volim biti pisac.
A to nije lako. I ova vremena su mi malko sumnjiva 'vako smutljiva.

Bar nisam fukara...

Sudbonosac Cvele...


P.S. Vreme provedeno u bolnici  dobija svoju težinu tek kada uživo vidite masu nesrećnih ljudi koji tu nisu došli zbog ,,papirologije,,.
Onda se tek surovo potsetite koliko i kako je zdravlje bitna kategorija.
Najbitnija.
Hebo papire i sitne povlastice.Najveća povlastica je da me jutros ništa ne boli.Osim malko bašuna, od onog sinošnjeg rozea...
Ah, da, umal' da zaboravim.Komisija je bila samo matematička.Sabrali procente...