четвртак, 24. март 2011.

Grdelica... ili ,,Anđeo, Odisej...,,


 pisano 24.03.2011.godine

Danas se navršilo dvanaest godina od kako je ,,Milosrdni ...,, ušao u naše skromne živote.I tako ih ,,uljepšao,, za vijeke, vjekova.Po više osnova.
Naravno, bar onima koji su preživeli.
Zato ovu priču želim da posvetim tužnoj godišnjici, maloj Milici Rakić, putnicima putničkog voza nastradalih na Grdeličkom mostu, putnicima BUS-a Niš Expresa, žrtvama kasetnih bombi u centru moga grada, žrtvama Đakovičke izbegličke kolone, žrtvama na Varvarinskom mostu toga slavskog dana, gradu Aleksincu, Surdulici i svim onim nebrojenim stratištima tužnog i strašnog, jezivog proleća 1999. godine.
Slab sam ja u tužnim pričama.Nekako prsti neće na tastaturu a ni muziku u ovakvim situacijama ne mogu pustiti.Nije prikladna, osim možda onog smrada Vagnera koji mi je i inače uvek bio odvratan.
Neposredni povod za ovu priču su jutrošnje vijesti.Iz Tripolija i drugih meni nepoznatih mesta koja noćas prolaze sličnu, tešku sudbinu.
Mrtvi i ranjeni i televizijsko prepucavanje i nagađanje jesu li ipak civili ili ne?
Mrtvi su valjda ljudi, prvenstveno.Bili vojnici ili civili.
I vojnici su samo ljudi.

Tema ove priče je i diskusija na susednom forumu o paralelama između ova dva događaja.Sličnostima i razlikama.
Daj odmah da pojasnim, ne pada mi na pamet da se bavim suvim teoretisanjem i političkom pozadinom dešavanja.To nije moj fah a iskreno, takav pristup nisam nikada nešto preterano ni cenio.Sediš u lepoj sobici, toploj i svetloj, sit, umiven i doteran, slatkorečiv do smrdila i nasmejan dokazuješ kao eto ,,taj neki tamo je suštinska pretnja za svetski mir...,,.
Ja sam čovek prvenstveno vojnik, pragmatičan i što je najtužnije već u ovim godinama dovoljno iskusan, da mogu dati neke svoje procene i stavove.
Životne i tragično stvarne.Ukoliko imate drugačije mišljenje po ovim pitanjima slobodno se javite, razmenićemo civilizovano argumente.Ili ćemo to barem probati.Samo da napomenem, ovu stranicu ja uređujem pa ako budete u startu bezobrazni ili nekulturni diskusije i neće biti.U svim ostalim slučajevima (političkih i drugih razlika, nema frke, biće objavljeno...)

Skloni smo brzom zaboravljanju.
Pa onda najčešće dođemo u poziciju da mnoge stvari iz bliske prošlosti već nakon par godina, nema ko razjasniti i govoriti o istima iz ugla sudionika.Zato ova priča prvenstveno i služi.Da upamtimo...Da naša deca upamte...
U njoj ću pokušati dati svoje viđenje nekolicine zločinačkih poteza mojih kolega pilota alijanse i stavove zašto ih ja smatram namernim i egzagtnim zločinima.Jer i piloti, posebno sa takvom tehnologijom mogu biti ratni zločinci.
Naravno da mogu.I jesu, dobro plaćeni zlikovci.
Juče je iznad Libije, oboren, ili je sam, pao F-15.Prvi za koji ja znam u ovim događanjima.Piloti su spašeni.Ali kako?
Drugi avion je verovatno u nameri da ,,zaštiti,, kolege ubio šest libijskih seljaka koji su se našli u blizini.Interesantno ali po izveštajima ovog drugog člana posade su spasli baš seljaci.Oni srećniji.Mnogo.
Kakva je analogija?

Analogija je ka prvom primeru zločina o kome ću u ovoj priči.
Na most u Varvarinu, moravskoj varošici te praznične sunčane, proletnje subote 30. maja 1999. godine, na dan Slave tog gradića...dejstvovali (tj. bombardovali ...) su avioni nemačkog RV (Luftvafe, opet bato...).Prvi avion je srušio most i ranio mnogo ljudi.Ali pilot iz drugog aviona je nakon kraće vremenske pauze sačekao da stigne pomoć ranjenima a onda dovršio zločinački pir.Poginulo je deset a ranjeno i osakaćeno sedamnaest ljudi.Većina njih u drugom napadu.Poginula je i šesnaestogodišnja devojka Sanja, najbolji đak celog tog kraja.Nemački advokat Urlih Dost tužio je svoju državu za počinjeni zločin, nemačkim sudovima ali je proces stao zbog nemogućnosti žrtava da plate enormne sudske takse izražene u stotinama hiljada eura.
U samom gradu i njegovoj okolini nije bilo nikakvih vojnih objekata ili borbenih sredstava.
Za razumevanje svih okolnosti samog događaja važno je napomenuti da je vreme bilo potpuno vedro, vidljivost odlična a po mostu su dejstvovali iznimno preciznim, laserski vođenim bombama.Dakle znali su šta rade i zbog odsustva bilo kakve PVO mogli tačno da biraju momenat dejstva.Zločin ili ne, prosudite sami...Ja već jesam.

Primer drugi.
Aleksinac, mali rudarski gradić jugoistočne Srbije.Peti april 1999. godine i pet bombi direktno u centar grada.Jedanaest poginulih i 52 povređena.Razoren uži centar.Cinizam, vrhunski, ipak leži u tome što su ,,kolege iz NATO-a,, snimili celi događaj i naknadno ga često analizirali.Verovatno ga koriste i u svojim vojnim akademijama da bi pokazali kako se treba odnositi prema ,,neposlužnim urođenicima,,...
Vreme i toga dana takođe lepo, protiv vazdušne odbrane nema, čak ni neposredne, i za dejstvo na raspologanju skoro sve vreme ovoga sveta.A i iskustvo je tu, jer su nepunu nedelju ranije, tačnije 28. marta u istom gradu, bombardovanjem ubili, četvoro ljudi.Ima li potrebe da naglašavam, civila naravno.

Primer treći od bezbroj...
Niš.
Dejstvo kasetnim bombama u dva navrata po samom centru grada.Oba puta u vidnom delu dana, pre podne u oblastima gde u širem radijusu ne postoji ništa što se ikada ranije koristilo u vojne svrhe.
Svi znate kako su kasetne bombe strašno oružje, pisao sam već o tome, zabranjeno svim međunarodnim konvencijama.A kada padnu potpuno neselektivno u uže gradsko jezgro onda je to teško drugačije tumačiti nego kako? Riječ ratni zločin mi vrlo poznato zvuči ako tako strašnim oružjem gađate pijacu u pijačnom danu ili bolnicu tj. regionalni zdravstveni centar.
Mislite da je propaganda?
Pa dođite, povešću Vas da vidite tragove vidljive jasno i danas?
Rezultat tog zločina, 34 poginula civila i bezbroj nedužnih, teško ranjenih.Među stradalima i komšinica naših kumova, Vesna, dvadeset sedmogodišnja trudnica u sedmom mesecu i njena nerođena beba...Krenula na pijacu po jagode i ...
Holandski F-16 je tog 7. maja bacio dve CBU-87 i tom prilikom ubio 15 ljudi, civila, a ranio teško njih 28.Kad smo mi napali Holanđane? I šta li smo im tako strašno skrivili? Da nam tako vrate.
Uništio je 62 automobila oko pijace i oštetio 120 stambenih objekata.Nakon tog događaja dragi naši Holandezi su prestali sa korištenjem kasetnog oružja prema nama, što se za pobratime iz RAF-a ne bi moglo reći.
Pa su isti slučaj ,,... anđeli,, ponovili već 12. maja samo u drugom delu grada, stambenom naselju Duvanište i tom događaju sam i lično prisustvovao.I opisao ga u jednoj od ranijih priča.Na grad u kome živim je ukupno bačeno 36 tovara kasetnih bombi.Nepoznat broj još ni danas nije deaktiviran.I permanentna su, buduća, pretnja za sve žitelje Niša.
Prisutvovao sam i događaju kada su dragi naši Nemci (opet oni...) sa dva MRCA Tornada pogodili most u centru grada.Srećom tada nije bilo poginulih.Jedan od retkih slučajeva da sam video avione koji dejstvuju.Opet po sunčanom danu i opet po nebranjenom gradu.Joj herojstva, matero mila...
Inače, indikativno zvuči ali je lako proverljivo da su u skoro stoprocentnom odnosu uništeni objekti infrastrukture koji su napravljeni od ratnih reparacija iz WWII.Dakle ako su ih braća Nemci već napravili daj da ih i razduže.Nisam na to obratio pažnju dok nisam sinoć razgovarao sa kolegom koga dugo nisam video i prisetili smo se bombardovanja mosta u gradiću Trstenik u centru grada, koji nije imao nikakav vojni značaj osim činjenice da je napravljen kao ratna odšteta od hiljadugodišnjeg, III rajha.Kolega je pecao neposredno pored mosta i šest bombi, preživeo samo pukim slučajem.
Oćemol' dalje?
Oćemo, na žalost ima još puno primera.

Aberdareva.
23. april. 1999. godine
Ubistvo šesnaest mladih radnika televizije.Legitiman cilj? Ma ajde?
Tomahawcima sa više stotina kilometara daljine na nenaoružane ljude, uglavnom tehničko osoblje i radnike u desku.Noću, u gluvo doba.
Junački, nema šta.
Spomenik podignut tim mladim ljudima se zove ,,Zašto?,,
Odgovora nema ...

Surdulica...
7. april 1999. godine
Ovo je toliko strašno da ne mogu ni opisati pa ću samo iskopirati reči svedoka, lokalnog novinara, sa lica mesta...
,,Stotinak metara unaokolo teško da je preživela ijedna porodična kuća. Novinarima koji su u prvi sumrak stigli u Surdulicu iz Beograda neko od prisutnih spasilaca predlaže da napišu kako se ovaj deo grada od sada zove "Žalosne livade". Svi do jednoga tvrde da ovo nije mogla biti greška. Prvi vojni objekat je od nekadašnje kuće Aleksandra Milića udaljen bar 2,5 kilometra, a neki vojni magacini čak šest kilometara dalje. Pilot je morao biti ili slep, ili jednostavno hladnokrvni ubica, a u sedištu NATO-a uporno tvrde da takvi ne rade kod njih. Džejmi Šea, portparol NATO-a, tvrdio je čak nedavno (pošto su njihovi piloti pobili sedamdesetak ljudi u izbegličkoj koloni nedaleko od Đakovice), kako piloti otkačinju bombe uvek u "dobroj veri", držeći se "najviših demokratskih standarda NATO članica". Pa gde udari. A udari obično u neku sirotinju, neki Aleksinac, Grdelicu, Đakovicu, ovoga puta Surdulicu... Uvek neko nezgodno ime. Toliko nezgodno da je, na primer, novinar CNN-a te večeri u Surdulici bar desetak puta morao da ponavlja "stand up" ispred jedne potpuno porušene kuće, ne uspevajući nikako da pravilno pogodi ime mesta iznad kojeg su NATO piloti ponovo delovali "u dobroj nadi". Prašnjavi i gotovo otupeli od bola lokalni spasioci prekinuli su za trenutak posao da uživo odgledaju kako CNN i ostale velike televizije izveštavaju o njihovom jadu. Zatim su se ponovo vratili da baterijskim lampama osvetljavaju ruševine i kopaju po kraterima.

Sa surduličkih "Žalosnih livada" novinari su kasnije krenuli ka lokalnoj bolnici. U tamošnjoj mrtvačnici, u dve prostorije, ležalo je 16 poginulih umotanih u čaršave i ćebad. Jedanestoro njih su deca, od pet do 12 godina. Tek poneki leš imao je glavu, ruke ili noge. Neposredno pre novinara do mrtvačnice je stigao i jedan zamotuljak sa kostima i raskomadanim delovima tela. Čovek koji je dovezao ovaj zamotuljak kaže da je to leš devojčice. Deteta koje je bežeći od NATO bombi takođe potražilo sklonište u kući Aleksandra Milića. Zgroženi onim što su videli neki novinari povraćaju u mraku pored mrtvačnice. Nedaleko odatle istražni sudija Milčo Todorov izražava sumnju da je broj mrtvih možda i veći jer su do mraka raščišćene tek dve velike ruševine.

U surduličku bolnicu smešteno je 11 povređenih. Jedan od njih, sedamnaestogodišnjak Boban Cvetković iz obližnjeg Vladičinog Hana, došao je tog dana u Surdulicu da vidi svog drugara. Dobio je geler u stomak. Kaže da je iznenada nešto udarilo, da je od eksplozije gotovo ogluveo i da mu se činilo kako je na nebu bilo mnogo aviona. Istražni sudija potvrđuje da je bombardovanje potrajalo gotovo punih 25 minuta.
Na povratku za Beograd ređaju se jedan za drugim spomenici "dobre vere" NATO pilota. Surduličke "Žalosne livade", most kraj Grdelice gde još stoji onaj spaljeni voz, zatim Aleksinac gde je bomba prebacila za nekih 600 metara i takođe ubila mnogo civila.
Šta li će sutra na brifingu reći cinični "Džejmi". Hoće li kuću Aleksandra Milića označiti kao strateški vojni cilj, ili ga optužiti što je svoju mukom stečenu imovinu uložio u građevinu podignutu nekoliko kilometara daleko od kasarne? Hoće li mu vispreni Džejmi zameriti što nije podigao još čvršći i veći podrum po NATO standardima? Možda će u svoje brifinge uneti i neku novinu i hladno reći: "U Surdulici smo juče zabeležili novi NATO tripl-dabl. Imali smo 16 ubijenih civila, od toga jedanestoro dece, i za sada 11 ranjenih. Oko 300 uništenih i oštećenih kuća ne ulaze u našu zvaničnu statistiku."
Svaka čast, Džejmi...,,

Suva Reka i Đakovica...
14.maj. 1999. godine.
Užas i strava.Ponovo šest bombi...
Selo Koriša, bombardovanje izbegličke kolone, nepotpuni tužni saldo 85 poginulih i 58 ranjenih Albanaca.Zašto je bitna nacionalnost?
Pa, prosto je.Zločinci nisu birali.I ova kolona je od funkcionera NATO-a proglašena legitimnim vojnim ciljem.Bravo majstori...
A koliko ste samo uranijuma ostavili u amanet lokalnom stanovništvu Kosova i Metohije pokazuje kako ste ,,milosrdni,, i koliko vam je stalo da ciljeva operacije ili je to samo zbog cene placa na Bondstilu...?

I po gradaciji ubedljivo najgnusniji zločini ako se tako nešto uopšte može gradirati.
Voz i autobus.
U selu Lužane 20 kilometara od Prištine 1. maja te zle godine pogođen je autobus Niš Expresa na redovnoj liniji Niš-Priština.
Šta je tu gnusno?Sve, a najviše okolnosti.
Dan, sunčan, oko 13 h. Autobus crvene boje na mostu.Savršen cilj za dokazivanje.Zar ne?Vođene rakete, pilot jasno vidi cilj.Nema promašaja.
Spaljeno pola autobusa i ubijeno 40 ljudi.
Nakon dvadeset minuta novi napad na ambulantno vozilo koje je došlo u pomoć i teško ranjen lekar, član tima.
Znači ,,hajde da sačekamo u zasedi, možda neko dođe da im pomogne.,,
Treba li reći, svi poginuli civili.Većina žene i deca.

I meni lično najužasniji zločin.
Voz na mostu u Grdelici.
12. april 1999. godine, drugi dan Uskrsa.
Poznajem čoveka koji je posmatrao sam događaj.Avion je napravio zalaz čekajući da voz dođe na most a onda ga pogodio tv vođenim raketama.Ponovo su se krvolok Solana i onaj njegov džukac Šej mogli naslađivati analizom snimka samog događaja.Kamera na raketi je zabeležila poslednje trenutke tih jadnih ljudi.
Tačan broj žrtava nikada nije ustanovljen.Posledice su bile tako strašne.Izvučeno je najmanje petnaest tela, ostataka i delova, a mnogi se i danas vode kao nestali.
Spaljeni voz je bio pun za praznik.

I šta posle svega ovoga reći?
Da to naravno i na žalost nisu jedini primeri.Ne bi svi stali u ovih par stranica.
U tih 78 dana bombardovanja poginulo je preko 2500 ljudi, oko desetak hiljada je teže i lakše ranjeno a prema najgrubljim procenama načinjena je materijalna šteta od najmanje sto milijardi dolara (čak i vinovnici ovoga zla, predstavnici alijanse se hvale da su nas vratili u ,,kameno doba,, i da je šteta po njihovoj proceni, najmanje 30 milijardi zelenih...).
Najveći broj nastradalih i nisu bili vojnici.
Kao što rekoh i vojnici su ljudi, a da li su i ovi stranjski vojnici o kojima sam govorio u ovim pričama ljudi, e to ostavljam da sami procenite.
Nedavno sam video sliku gde moj dobri klasić dočekuje američke pilote koji dolaze u posetu jednom našem velikom vojnom aerodromu.Ubica se izgleda uvek vraća na mesto zločina...
Nisam još sreo klasića ali čim ga budem video pitaću ga šta je razgovarao sa ,,kolegama,, i da li je i u jednom trenutku bio u iskušenju da ih pita znaju li ko je Milica Rakić?
Znate li Vi?

Poslednja vest koju sam čuo popodne je da je Miraž u Libiji oborio Galeba.
Eto to bi možda bila najbolja slika ,,kolonijalnog herojstva...,,
Bravo majstori, i svaka Vam čast.Ravnopravna borba, nema šta.
Vaša ,,junaštva,, je stvarno teško ignorisati.Ja pilotski poziv ipak vidim neznatno drugačije.
Što sam ja ovoliko danas ljut i ogorčen?
Pa samo zbog dva kratka pitanja.

Ko je sledeći u ovom zemaljskom ludilu na redu? I ...
Kuda ide ova jeziva vrsta primata?

Ma, hebem ti ove godišnjice, previše je samo ovo užasa i za pet života...
Ali ovo teško mogu zaboraviti.

Za sve ove i druge užase, Međunarodni sud pravde u Hagu se proglasio ,,nenadležnim,,
Liči li ovo na ,,udruženi zločinački poduhvat,,?
Meni, da.

P.S. Jadni svi ljudi u Libiji jer ko zna šta ih čeka narednih nedelja.Bez obzira na stranu na kojoj se nalaze upoznaće izgleda Odiseja u ,,punom sjaju...,,