среда, 18. мај 2011.

Lađa... ka zavičaju...


More'l  čoe'k  zarđat' ?
Baš 'nako pravo.
Bezbeli da more.
Jer nije ona rugoba od Džegera džabe dala onakvo ime grupi.Na kamen koji se kotrlja mahovina se ne 'fata...
Joj al' sam se uležo' braćo draga (i seke logično...).Da nije bilo ,,podmazivanja,, masivnog, u zavičaju, savršenom, polumasnom bravetinom i skičetinom podtipa piatren, od ove majske, jesenje kišurine, zarđo' bih garant.Ko onaj limenko iz crtanog filma...
Nisam napisao ništa skoro mjesec dana.Previše.Za mene predugo, sasvim.
Sutra punim osam godina (mislim ono 4+4) pa evo sam sebi ću za rođendan pokloniti ovaj opis nedavnih dogodovština.
Generalno ovaj putopis će, kao i sam naslov biti sačinjen iz uslovno dve osnovne celine.Sa, osim lepog provoda i užitka u oba slučaja, sasvim malo međusobnih dodirnih tačaka.
U prvom delu ću par sitnica u izveštaju, i uspomena sa poslednjeg boravka na Dunavu a u drugom o zadnjem boravku u zavičaju.
Značajnom, zavičajnom.

Bela lađa

Čekao sam slike sa Dunava da ih priložim uz tekst ali još nisu stigle.Prijatelj koji je trebao da ih donese sprečen je ovim jesenjim danima, ladnoćom i kišurinom po kojoj se nikome ne mili napolje.Ne mogu mu zamjeriti.Ne mogu dalje čekati.
Sutra ću se napiti sa gostima pa držeći se zlatnog pravila, da ne pišem kad se ukokam ovo pisanije bi onda moralo čekati kraj nedelje a do tada će i pisac zaboraviti šta je htio reći, he, he...
Ma šala mala.Turiću slike kad dođu.Nije frka.
Daj najprije bitne detalje.Da se malko pohvalim pred rođendan.I 'nako me niko drugi i ne hvali, pa šta ću, moram sam.
Postao sam konačno kapetan.
I to onaj pravi, pravi pravcati.Kapetan bele lađe...


Tokom našeg boravka na Dunavu iskoristili smo jedan predivan sunčani dan kada riba nije radila (a svi su bili takvi...) i otišli do lučke kapetanije Kladovo da registrujemo čamac.Sada došla ova nova vremena, policija preuzela granicu a državi budžet vazda prazan, razni Šojići ga konstantno pelješe, pa i stari čamac mora biti registrovan sa svim onim dodatcima za luksuz, prije proljetnog porinuća.
Ajd kada smo već na terenu, ponijeli smo i pasoše da svratimo u Evropu na kafu.Nikad nam i nije bila bliža.Ja sam bio devedesetih al' to se ne računa.Tada smo i mi bili zajednica.A sad smo isto zajednica, al' prvobitna.
Na Đerdapu bila gužva, Uskrs opet bio blizanac Vaskrsu pa zajedno stigli i napravili gužve na granicama, te smo evropsku krčmu uskoro zamijenili našom.Isti krivak (što bi reko moj jaro Goran...) a pogled na Turn Severin je ovaj puta ostao preko moćne vode.
Mnogo više bi se obradovali pogledu na Turn Severinu (to je bila trenutna pošalica, he, he...) u umjetničinim najboljim danima (onima sa bele lađe...), a ovako osta pogled na lučki grad pomalo ipak previše sivkast za naše nade i buduće evropske perspektive.
Jer to dođe vazda kao prokletstvo druge obale.Preko se valjda uvijek čini ljepše.
Što bi reko' Dule Pacov u seriji ,,Vratiće se rode,, - ,, Da ta Evropa nešto valja, pa Amerikanci bi prvi ušli u nju...,,
U lučkoj kapetaniji smo završili brzo.
Šef moj zemo.Iz Srbca čovek, ko zna kada ga život nanio i nasukao na ove sprudove prošlosti i fatalnosti.Obradovao se jako što vidi svoga (kako on reče...).
Ispite sam neverovatno brzo položio.Jesam, časna pionirska, svih sedam.Ipak sam ja bio kapetan i pre toga.Višestruki i prvoklasni.Dvije slike, pozamašna svota (posuđena naravski...), neki otrcani formular, par tura u klubu penzionera preko ulice i kapetan i zvanično dobi pravo da upravlja plovilima do petnaest meteri dužine.Malo li je? Bilo je i teških pitanja tipa, znam li plivat' i slično...
Dozvolu još nisam dobio, stići će poštom, ali sam upoznao jedan predivan gradić, Kladovo, grad jako dobrih i gostoljubivih ljudi, video prvi puta u životu taj moćni i neverovatni uspeh ljudskog građevinarstva, ogromni Đerdap i proveo još jedan izuzetan dan u izetnom društvu mojih prijatelja Kalče, Mede, Žareta i ... u neponovljivom ambijentu najlepšeg dela po meni našeg najlepšeg nacionalnog parka.I najlepšeg dela zajednice.Meni ubedljivo najlepšeg.
Ajde, nagradno pitanjce za Vas.
Kako se u slengu zove jedino ostrvo neposredno nizvodno od Đerdapske brane na kome je ribolov dozvoljen samo povlaštenima (mi još nismo u toj grupi...)?
Ko odgovori dobije pivo.Ladno, po izboru.Ovi što još ne piju pivo neka se ne javljaju na nagradni konkurs jer naziv ostrva u zavisnosti kako se tumači ima i malko bezobraznih elemenata.Daklem, pitanje je samo za pivopije.Nemo' posle da ja ispadam bezobrazan.
Ipak sam ja sada ozbiljni ,,kapetan na Belu lađu...,,

Dani na Dunavu su prošli što no' se kaže ko san.
Brzo.Lepi, sunčani i puni smeha.Proleće na jednom od najlepših mesta na planeti.Bolje nema.
Riba nije grizla ovaj puta.Kao da je to nama ikada i bilo važno? Biće drugi put.
Sada sam ja ipak kapetan, turim kapče, stavim lulu, brada mi slabo raste hbg i sa pramca starog a 'vakoj državi ipak luksuznog čamca, ispod izboranog i preplanulog čela, svojim čelično, plavim prodornim okicama se zagledam kao folirantski mudro, ka svojoj svijetlo - sivoj budućnosti.
Starac i Dunav...
Pažnja, svi u počasni, pozdravni, stav, kapetan napokon stiže na most...Svoj most.
Most ka slavi i zavičaju...

Slava nam...

Hebem li mu patka pa meni vascijeli vakat prođe u nekoj krizi, frci i prebiranju po džepovima.Istinita je izgleda ona da je jedina svrha novca u tome da pravi razliku između onih koji ga imaju i onih koji ga nemaju.
Ide Đurđevdan tj. išao je, pošto je ovo priča o prošlom vremenu.
Ajd opet nagradno pitanjce.
Kod mojih Jadranke i Karanfila na ovogodišnjoj, nezaboravnoj proslavi Slave Prvog maja sam čuo sjajnu šalu.
Koji je jedini jezik na svijetu koji u istoj rečenici ima buduće, svršeno glagolsko vreme?
Ajd' da Vas ne mučim evo primera pa sami zaključite.
Neposredno pred Slavu (dan pre...) juri Srbin prase po avliji.Taman da ga klepi za uvo a prase se izmigolji, domaćin promaši i padne u blato.Spadne mu šajkača, prase utekne, on jope' za njim kroz neke ostruge sav se izgrebe i na kraju skonta da ga u tom pokušaju neće stići.Vrati se, podigne kapu, nakrivi je na čelu i dok mu ostatci lokalnog ,,asfalta,, klize niz čelo, zagleda se u nestašnu, isprepadanu, klempavu, zadihanu ko i on, mu buduću pečenku na drugom kraju ograđenog dvorišta, onom do tarabe i ljutito, glasno kaže :
,,Eee, hebo sam ti mater, kad te ufatim...,,
Eto i prošlosti i budućnosti na jednom, zajedničkom, lingvističkom čvorištu.

I ove godine se pred Slavu postavilo pitanje kako skrpiti budžet za puta.
Moji slave Đurđevdan.Cijela familija.Red je da se ode.
Ispitni rok i plaćanje profesora, star auto, brdo računa i ova bijeda koji neki još zovu i pemzija nisu baš olakšavajući faktori.No kako da propustim takav događaj i doživljaj? Hajd' posudiću neku kintu, imam još dobrih jarana, valjda sam po nešto do sada i zaradio u ljudima i poštenju, a o problemima ću kao i svaki Balkaneros razmišljati kada se vrnem iz zavičaj'.
Jednom se živi.
Krdža malo trza i srednji lonac mu dodaje ponovo tonalitet sportskog prometala ali procena iskusnog kapetanskog oka i uha je ,,Izdržaće,,.Mora, bar do zavičaja.Tamo ću se već snaći.
Ovaj puta momački sastav ekipe.Zbog raznoraznih obaveza na put krećemo samo Gile i ja.Prvi puta sam sam sa sinom na dalekom putu.Ima tek deset godina i čak ni njegova građa visokog Hercegovca mu ovaj puta neće pomoći da sedi napred.Novi zakon o saobraćaju nije baš milostiv po tim temama i pitanjima.
Posudili smo od seke njen lap top (eh šta ti je sestrinska ljubav, njen lap top je prepun djevojačkih tajni pa osim malog brata, teško kome bi bio dozvoljen takav nivo luksuza...) napunili raznom muzikom i filmčićima (piratskim, naravski...) moćnu memoriju novog MP4 koji je dobio od Vinka, nasuli pune rezervoare i bili spremni za putešestvije.
I da ne opisujem sam put.
Sve je prošlo bez problema, čak nam je i vreme išlo na ruku, ni sunčano ni oblačno, no nako, baš kako treba, a krdža i ovaj puta apsolutno opravdao poverenje.Tandrče ali ide ko zmaj, skoro da bljuje vatru, (probili kablovi za svjećice, tačnije samo jedan ali nikako da ufatim koji je, ko domaćin pečenicu, ,,Hebo sam mu ...,,).
Uglavnom stigli.
A tamo...
Pa ko u zavičaju.Vruća pita i ladan Nektar.Ovaj puta pita pola sirnica, pola zeljanica (još je rano za friške vrganje...) al' nebitno, pola tepsije nesta' ko kod Koperfilda.
I emocije.
Dođu mi dani kad u vazduhu ipak sve osetim (parafraziram onog Joksimovića... iz jedne lepe, meni drage, davne pesme).Znaš ono kad osetiš da si negde svoj i voljen i izuzetan.Naprosto zato što si tu i što si takav.Bio kapetan ili mali od palube, ipak si samo dete.Davno izgubljeno, drago, odraslo, ostarjelo a neodraslo dijete.
Zavičaj, hebi ga.
Roditeljski dom gde svaka sitnica ima svoju priču.Onu jedinu koja se računa...Jedinstvenu, neponovljivu, davnu.
Dom, što no bi lakonski rekli ovi neradnici, tj. mi umjetnici.
Taj prvi dan uvijek je nekako najdraži, možda zato što je najdalji od rastanka...
Ko će ga znati?

Ove godina ću taksativno nabrojati dešavanja na Slavi ili Slavama.
Najpre smo po običaju zaglavili za 1. Maj kod Karanfilovića.Prilika koju ne bih propustio ni zašta na svetu.I ove godine je bilo nezaboravno a pored puno šala među kojima je bila i ova lingvistička sa početka priče, najviše me nasmejala još jedna analiza visočkih piramida i bezalkoholnog piva.
Naša jaranica je mučnih devedesetih sitgla iz Visokog pa je uz odličnu kajsijevaču ovaj puta bilo recimo nekoliko sledećih šala iz njenog zavičaja.Egipatski bog sunca se zvao Amon Ra a visočki pandam Ramo Ba.
Ili šta je pisalo na Tutankamnonvoj mumiji?
Kad su odmotali prvi sloj zavoja ugledali su etiketu KTK Visoko.
A što se bezalkoholne Bavarie tiče moj drugar Tomo je citirao nekog humoristu koji je jednom rekao da je piti bezalkoholno pivo kao gledati tj. slušati pornić na radiju.
Uvertira za dane provoda nije mogla biti bolja.Gigo se toga dana brzo umorio i hteo da ide kući da spava, a ja kao odgovoran otac sam tako morao ranije sa slavlja.Nije mi žao.
No to je bio tek početak.
I sada kratka analiza.
Neću nabrajati sve dane u gostima samo ću reći da su Slave vrlo, vrlo naporan običaj.Poznato je da u pravoslavnim narodima samo Srbi imaj običaj Krsne Slave i to je jedan vrlo fini, ljudski dobar običaj i tradicija.I to kad to kažerm ja kao komunjara onda dobija na težini.Zašto?
Pa da se ljudi barem jednom u godini vide, provesele, pojedu i zašto da ne i popiju po neku.Da se šale, smeju i zašto da ne ponovo i da zapjevaju po neku.Ko pjeva zlo ne misli.I šta je tu loše i teško?
Pa gustina.
Dok je moj deda bio živ bilo je mnogo lakše.Đed je formalni domaćin i okupimo se svi zajedno.Od kako je deda umro svi stričevi slave Slavu u svojim kućama pa u jednom danu moram u pet kuća.Širu familiju i komšiluk ne računam.Oni ostaju za pojutarce, tj. drugi dan slavlja.
I to u svakoj kući redno, najpre žito, pa supa, pa sarma, pa pečenje, pa pita, pa kolači.Lele, lele, teže od kopanja.A o piću i d ane govorim.Ako te na jednom mestu samo ponese priča, gotov si.U narednu kuću nećeš stići.
A svi vole da im dođeš.
Kod nas kažu da se Slava ,,Zajmi,,. Ako želiš da neko kod tebe dođe, moraš i ti kod njega otići.Ili neko od članova tvoje uže porodice.Pa se ljudi dovijaju na razne načine.Rasporede se u strelce i redom u familiju.
Čak postoji legenda o nekom selu kod Mrkonjića u kome celo selo slavi istu Slavu, Đurđevdan.I par godina sve kuće pune a prazne.Pune hrane, pića i raznih đakonija a prazne od gostiju.Kako će ti doći gosti kad svi slave istu Slavu?
I onda odu kod popa svi zajedno i kažu ,,Blagosiljaj ako hoćeš ali mi od sada slavimo od prvog do dvadesetog, na po dva dana.Svaka kuća svake godine po rasporedu.Barem možemo otići jedni kod drugih...,,Tako i jeste, pa Đurđovdan  u tom selu traje duže no kod gazda Ivka.Dvaes' i kusur dana.
Tako sam i ja svojima predložio.
,,Dajte ljudi da ovo razvučemo na po tri dana, svako.Ili da se skupimo svi ko nekada, pa onda negdje pored Vrbasa ili Vrbanje, razapnemo šatru, okrenemo par janjaca i prasića i proveselimo se jedan dan ko ljudi.Ovako je neizdrživo...,,
Sujmam da će me poslušati.
Pa će se slavski maraton nastaviti i narednih godina.Šta ćeš? Odmoriš se prethodnih dana, ne jedeš i ne piješ ništa tri do četiri prethodna i razguli.Ko preživi pričaće.
Ali ono što me najviše impresioniralo nije direktno vezano za Slavu.
Posredno jeste.
Druga grana naše loze, moji dragi braća i stričevi po dedinoj liniji, potomci dedinog brata su nas pozvali sutradan u selo.Njihova mama, tatina strina je još živa i poštujući njenu želju oni istu Slavu slave u staroj kući u selu.U velikoj prostoriji sa stolom od tesane hrastovine i između prastarih buradi sa vinom i rakijom.I tradicionalnim gostima.Komšijama, kumovima i rodbinom iz tatinog sela.
Tako sam ja posle više decenija došao u zavičaj moga oca u ovo doba godine.Stajao sam na uzvišenju ispod Lipovca i gledao poznate predele.Čudno je to sa zavičajima.Kako mi rastemo, oni se smanjuju i jednom nam kao orlu gnezdo, postanu tesni.Poletimo i budemo srećni ako se ikada više vratimo.Zavičaji nekako vremenom okraćaju ko' dečije pantalone.Ono što nam se nekada činilo tako dalekim sad, čini nam se, možemo dohvatiti.Od Visa Lipovca do Osmače i Uzlomca što je nekada bila ivica meni poznatoga sveta sada bih mislim mogao obići za vida.A kako starim sve me više vuče.Lepo je, posebno u ovo doba godine.I posebno u dane slavlja.
Sjećanja na dečije nestašluke u toj priči samo odmažu.
No ovaj kapetan će jednom, čim moji orlići stasaju i napuste roditeljsko gnezdo,  ako budem živ i zdrav, veći deo godine provoditi u svom lepom zavičaju.
Nema tamo reke.Tačnije ima jedna jako mala, premala za lađu, dovoljna za vodenicu, no ja ću biti panonski ( planinski...) mornar.Lađar bez velike reke, uz drage šume i proplanke neke ...
A kakve će tek priče nastati na starom tremu, e to će tek biti nešto.
Ovo shvatam samo kao zagrevanje pred važan meč.

I izgurasmo i Slavu nekako.Sa par kila više i neugodnim osečajem u predelu žuči i jetre.Ali proći će.I samo da javim, na zemljotres smo okasnili par sati (malo rastreslo zgradu, par pukotina na pregradnim zidovima, to u tom kraju ne računaju...), a kiša i mutna voda nas je sprečila u ozbiljnijim ribolovima ovaj puta.
Bezbedno smo se vratili, taman za treći čas u ponedeljak.Preko Babine Grede, Iriga i Novog Sada (prečicom, kum kupio stan i uselio, pa smo morali svratiti da čestitamo...)...
Ej, zaboravio reći...
Na naplatnoj rampi u Babinoj Gredi u dolasku u zavičaj radnik na rampi me upita ,,Kako je ljudino? Oćeš' to na Slavu...Ej, šta ima novo u Nišu, moj brat je služio vojsku na Pantaleju...Kako prođoste u bombardovanju? Da ti vraćam kusur ili ćeš ovo ostaviti za kavu?...,, Ispričali bi se mi još (ostavio sam bakšiš naravno...) nego dođoše još neka auta pa smo produžili a na moje pitanje kako ću do Šamca samo mi reče ,,Samo pravo i ne sikiraj se...,,
U povratku me Gigo sto puta upitao đe je kafana one babe što je iznajmljivala minobacač.Ispričo' mu đed kako je u Babinoj gredi bila neka baba koja je imala kafanu.Pa kad se malo popije baba imala i svoj minobacač i ko oće da prebači koju preko Save, znala se tarifa.Ma ko da ja znam đe je baba i kafana, pusti me dijete, pitaćemo sledeći put, kad kupimo novi auto.Sa ispravnim kablovima.Misli Gigo da je greda dobila ime po toj babi.Srećom nije...

Ej, odoh jarani.Moram ići.
Nisam još ništa spremio, ni piće nisam kupio za sutra.Imam jedan litar izvrsne loze, prave Hercegovke, što sam dobio od kuma i neko dobro vino.Još moram podmiriti ove pivopije i sokadžije.Bezalkoholnog piva u mene nema.Radio ne slušam...
Sutra teško da ću uspijeti išta napisati.Zato ću Vama a i sebi pokloniti za svečanost par sličica moga zavičaja koje mi je nedavno poslao moj dragi prijatelj i izvrstan pilot helikoptera Mujo Mušić i na kojima mu se od srca zahvaljujem.
Hvala legendo.
Evo gledajte i uživajte.
Iz ove žute kuće pored same reke a naspram hotela i teniskih terena je ovaj kapetan negde pre tačno trideset godina uzletio ka svom dečijem snu.
Sa željom da se jednom vratim danas samo tiho, u sebi, kažem...

E pa, srećan ti rođendan druže kapetane...

22 godine, malo li je ? ( mislim u Eurima... :-)  )









Cvele,  slavljenik