недеља, 19. јун 2011.

Solenoid ...

Lipanj...
Konačno i napokon je ponovo stigao u moj život.
Još jedan put je tu.Drag, topao i mirisan...
Dođe mi da, kao Crnogorac iz vica, samo legnem pod drvo i čekam narednu proljetnju kišu.Čaj, lipov...
Moj dragi, prvi učo, Taib me u prvom razredu izmariso’ jer nisam bio naučio siječanj, veljača, ožujak, travanj i dalje...Dudovim, žilavim, čvornovatim, pravilno balansiranim i prosušenim prutom, četiri puta po jagodicama i bez protekcije.Ko’ i svu ostalu sapatničku raju iz razreda.
Uravnilovka.Svima jednako.To mi bile jedine službeno, vaspitne batine u životu.Do sada, naravno.
Poslije brzo naučio i upamtio.Posebno lipanj...On mi nekako u toj priči i najlogičniji.I najviše ga volim.Malo ponekad, dok pažljivo ne prokontam,  možda i pobrkam studene, prosince, travnje i ožujke, čak i moj rođeni svibanj ali lipanj nikada.Baš nikada.
I našom, Knjaževačkom ulicom, rado prolazim ovih dana jer miriše slično kao lipe moga zavičaja.Kao Vis Lipovac...Kao lipe u Lipovcu.
Eh, kada bi mogao živjeti negde u vječnom lipnju to bi bilo skoro ko vječna mlados’...
No pošto to ne more, daj onda da ostavim jednu priču kao uspomenu na neke skorašnje i davne lipnjove.
Zašto solenoid u naslovu?
Viđećete u nastavku ali on mi ‘nako asocijacija na životne spirale koje nas svojim magnetizmom čudno privuku da se vraćamo dragim događajima i predelima sa samo nama znanim, naizmeničnim strujama koje nose balast relativnosti, one koje ni onaj mršavi brko sa smešnom frizurom i ženom mu Milevom, Albert, ne bi mogo’ definisati i opisati bez obzira na sve nejasnoće svojih teorija.
Neću se sasvim držati hronologije u ovoj priči.Barem ne konstantno.
Rezultirano lipanjskom ljenošću, maloazijskog podtipa i umirujućim mirisom lipa, od poslednje priče nakupilo se puno događanja pa bi hronologija prilično smorila detaljima.
Najpre ćemo odeljak vezan nekako za naslov.

Zavoj...

Skoro celu prethodnu nedelju proveo sam u ribolovu na jezeru Zavoj, na Staroj planini.Bez struje, vode (osim jezerske i brojnih izvora u okolini, a kud ćeš bolje...) i signala za mobilnu telefoniju.Signal doduše postoji veoma slab na nekih desetak kvadrata jedino na udaljenom delu površine jezera, onoliko nelogičan i nestalan koliko samo takav signal može biti, kada ti stvarno treba.Nešto odbijeno preko Bugarske i dalekih brda i dolina.
Srećom nije nam trebao i nismo se zbog toga osećali ugroženim.
Više smo bili ugroženi bajatim crvićima koje nam je uvalila komšinica u ribolovačkoj radnji a koji su se pretavarali u učaurene lutke obrnuto proporcionalnom brzinom tempu ugriza očekivanih jezerskih nemani...I rakiji koja je nestala upravo proporcionalno proljetnoj kiši koja nas je nemilice zalijevala već poslije prvog dana.Daklem, signala nema, sledovanje provijanta naručit’ ne moreš, najbliža civilizacija je nekih dvadesetak kilometara daleko, izvoli jarane, izoštri instinkte i snađi se.
Samo da Vam javim...
Onaj Bear sa TV-a je lažov i ser..a ili nikada nije bio na Balkanu.Što bi moj ćaća reko ,,Ko se u prirodi u proljeće ne zna snaći i preživjeti, pored vode i šume i ne zaslužuje da živi...,, Il’ tako nekako.
Uglavnom nismo dali da nas išta obeshrabri a riba je grizla tako neverovatno da smo imali vremena čak i remi da igramo.Oluje nas nisu mimoišle a ulovili smo dovoljno bele ribe da svaki dan imamo klopu.Trofeja nije bilo ako ne računamo štuku od nekih 3-4 kilograma koja je pokidala sve na jednom štapu, najslabijem,  namamčenom nestašnim kederom na udarnom mestu.Nije mi žao, sretni joj puti, no niko mi vjerovat’ neće, jer najveće se uvijek one što spadnu.
Ali nije mi namjera pisati o tome.
Ljut sam, zgađen i razočaran...A zašto? Čak i u takvoj prekrasnoj prirodi čovjek, to zlo stvorenje, koje će na koncu konca ipak do’akati ovoj planeti je našlo način da umiješa svoje prste.
I prljave profitske kandže.
Nivo jezera stalno varira, sada u lipnju je poluprazno bez obzira na oluje koje ga permanentno zalivaju ( i nas logično...).Zašto?
Lopurde iz HE Zavoj prodaju struju.Izvoze lopuže na crnjaka.Evropa je o’ma iza brda.Doduše Evropa u Bugarskoj izvedbi ali eto i oni su Evropa.I šta se onda desi? Sva riba se u proleće izmresti a oni snize nivo jezera za nekih desetak metara, po vertikali.Dakle nekoliko stotina metara po horizontali.Ikra ostane na suvom a sav živi svijet tako pretrpi nemerljivu štetu nanetu promišljenim bezumljem.I čime li samo planiraju napuniti ljetos to isto jezero, nemam pojma.
Zatim, pošto su pojedine guzonje iz vlade (malim slovom...) bacile oko na te krajeve i proglasili ih parkom prirode, naložili su lokalcima i ribolovcima da uklone sve objekte oko jezera.Osim objekata onih podobnih ...Partijski podobnih, naravno.Već su se potezale kose, sjekire i noževi u procesu ,,uređenja,, okoliša a ne bih reko’ da će i budućnost biti svijetla.Nešto kao kauboji u čovečanskim pohodima na indijance.Prvo uništi bizone, ostalo će rešiti oružje...
Naš drugar srećom ima prikolicu, mobilnu i spremnu za pokret ali da će se  ovi indijanci predati bez borbe, teško.
I onda recimo ponavlja se ona iz Bosne ,,Kad životinje poprime ljudske osobine to se zove Basna.A kada ljudi oponašaju životinje e to se zove Bosna...,,I ovde je priroda bila izdašna, više no darežljiva, kraj je srećom sasvim i skroz pust a što je priroda ljepša izgleda da su ljudi već blećci.Vazda je tako.Barem ovde, na ovim geografskim širinama.
Moj ćaća ima nekog kolegu sa faksa koji je kasnije postao hodža.Šmeker i švalerčina.Prozvali ga Hodža lubenica, okolo zelen, unutra crven.Tako i ja.
Vazda uz prirodu, njene zakone i potrebe.
I iskreno se nadam da će me zavojnice moga životnog solenoida što pre dovesti ponovo na Zavoj, na ovo prelepo mesto koje je srećom infrastrukturno još uvek daleko od ljudske pohlepe i gluposti.Izgleda, ipak nedovoljno.Kada je par kilometara makadama sprečilo lopove? Nikada.
Gore je još visoko, tek je procvetao bagrem, lipa još ne miriše, a vrganja je bilo tek toliko da se dodaju u omlet.Ulovili smo dovoljno ribe za hranu i nezaboravne uspomene.I želju da se što pre vratimo.
Tako to valjda ide.Magnetizam životno lepih mesta proradi kada mu se najmanje nadaš...I uvek im se nekako, bar u mislima, vratiš.Jer takva tišina se retko i teško ,,čuje,,.
Uostalom, pogledajte slike.

A raj je najčešće ipak tako blizu ...

Vidi i sreća, na dohvat ruke, i to dupla ...

Suljpa, na početku kreacije ...

Iz vode ...

Dovoljno za neverovatna sećanja ...

Pogled nesuđenog komandanta (Flotile :-) )

Logistika, preko mojih leđa ...

Suljpa, srednja faza kreacije ...Da odmori i umorna kuvarica.

Suljpa  ,,u finalu,, ...


I ker legne ...

Bonaca, krajnjeg istoka ...

Panulanje ...

Ni ,,Lusox,, ne pomaže ...

Naša ,,plavo-bela,, lađa ...

Pitanje, nagradno, za pivčugu: Za šta ovo služi ?

Selo pre potapanja, mi smo negde gore, desno...




Aki...

Bilo je to poslednje lepo proleće u Mostaru.
Poslednje meni lepo.Negde baš pred lipanj ’91. ve.
Na Rondo-u, čuvenom skveru predivnoga grada, inače poznatog između ostalog po svojim lipama i kestenovima, jednog sunčanog prepodneva zatekli smo se nas troje na jutarnjem kapućinu.Anja je još bila u maminom stomaku ali dovoljno ,,odrasla,, da već ima personality.
U novom, predivnom restoranu, sve je delovalo kao na Monmartru.Jedino je svjetlosti bilo više.
Za susednim stolom do našeg sedeli su gazda restorana i članovi ,,Parnog valjka,, .Aki Rahimovski i družina.
Opušteno, sasvim, momci u jednom trenu, odšetaše do podijuma, uzeše instrumente, suva akustika, i za nas par prisutnih i personal, odsviraše kolaž svojih tada najboljih.Moja Sloba je nakon prvih taktova sa osmehom uzela moju ruku i stavila je sebi na poveliku tibu.To je bilo prvi puta da sam osetio pokrete svog prvenčeta.Još nije imala ime, lik i zvanje ali je već nepogrešivo, nožicama pratila blagi ritam Akija i društva.I kada osjetite tako nešto tek tada shvatite koliko ste blagosloveni onim što se zove novi život i roditeljstvo.
,,Parni valjak,, je pre par dana, posle puno godina, decenija čak, stigao nanovo u Niš.Bio je to kažu koncert za pamćenje.U neponovljivom i skoro nestvarnom ambijentu niške tvrđave, na žalost inače nedovoljno iskorištenom, te večeri je bilo nezaboravno.Nekoliko desetina hiljada ljudi je prisustvovalo hepeningu.Svi su gromoglasno pevali, stare a i nove pesme, orio se čitav grad.
Naravno i naš ,,brucoš,, je bio tamo.Nekoliko puta u toku noći mobilnim se bratu prenosio delić najpoznatijih i najdražih numera i deo same atmosfere.
Devojka je znala za priču iz detinjstva i kada je Aki u jednom trenutku upotrebio onu čuvenu pjevačku ,,Neki od Vas nisu bili ni rođeni kada je nastala ova pjesma...,, ni suze nisu izostale.
Eto to su spirale života koje svetlost življenja nehajno prenose i preko decenija razdvojenosti, ratova, starosti, bolesti i nemaštine.Eto to su ti solenoidi koji te moćnim strujama privuku za čitav život i kojima se vredi radovati...Eto to je ono što nas čini boljim ljudima i daje kakvu, takvu nadu da i pored zavojskih i sličnih lopurda ipak ljepota, ljubav i sreća mogu opstati i obojiti neke buduće mladosti svjetlostima onih naših.
Skoro zaboravljenih...




Inžinjer...

,,Ma nije ovo bolan za mene.Biću ja maneken...,,
Sjećate se one čuvene, iz ,,Audicije...,, ?

Pssst, znate li čuvati tajnu?
No viđećemo.Ako niste jaki na tom polju bolje da ćutim.Kako ono kaže stara, muška šovinistička ,,žena će sačuvati samo onu tajnu koju ne zna...,, tako mu dođe i sa internetom, valjda.
Rečenicu iz podnaslova je izgovorio Gile prošle nedelje, a u kojim okolnostima saznaćete iz naredne priče.
Moj najbolji drug, klasić i bivši komšija je stigao velikom Anuškom na desantiranje padobranaca u naš grad.Pored kafane, preferansa i puno dobrih starih, ali i novih šala, našli smo priliku i vreme da se provozamo s njim u jednom brzinskom desantu.U stvari, više u dva.
Dugo nisam seo u avion, nisam se čak ni vozio istim.Stigla neka zla, nova, vremena pa takvu inicijativu mora da ti odobri skoro premijer.Čak i ulazak na aerodrom skopčan je sa moljakanjem i izvrdavanjem gomile novopečenih ,,profesionalaca,, regrutovanih iz sirotinje okolnih sela.I to sam da uđeš, a sa detetom tek, a i posebno.
No nisam ni ja tikva bez korena.Par telefonskih poziva kod pravih ljudi sve rešava.Sunčanog i sparnog jutra stigli smo na odredište.Usput sam ispljuvao mladog majora,  bez mu.a, dežurnog, koji nije smeo da nas pusti do parkinga autom pa smo morali zvati komandanta lično.Biće on jednoga dana u 'vakoj vojski odličan oficir, ali pilot i čovek teško, ko što rekoh zla vremena, gori običaji...Ako treba, mislim nema potrebe J
Smestili se u novu zgradu, imamo vremena i za jutarnju kafu dok se padobranci dogovore, organizuju i provere vetar.Skaču jadnici iz svega što još leti.Trenutno iz Gazele.Po trojica unutra, pa do hiljadarke polako, klaj, klaj.Logistika moćna, nešto kao lovačko društvo Babušnica.
Uskoro je došao i naš red.
Par fotki u dragoj makini, u kabini pilotskoj i teretnoj dok posada ne uđe.Osvrtanje preko ramena da neki dežurni građanin ne dođe da proverava šta civili rade u avionu i nekoliko šala sa instruktorima 63. pbr mojim komšijama i drugarima.Skače se osnovna obuka.Momcima prvi skok, pa su svi nekako blago svečani, napeti  i ozbiljni.
Ulazi i posada, kompletni smo.Ček liste i sve ostale provere su gotove.Jutro je, ali je u punom avionu već jako sparno.Mnoge predrasude važe za avijaciju, kao udoban i komforan način prevoza.Za putničke avione to možda unekoliko i prolazi ali za vojne teško.Čak i za ove velike, remontovane.Na klimatizaciju bilo koje vrste možemo računati tek nakon poletanja, sređivanja konfiguracije (uvlačenja stajnog trapa i flapsa – prim.aut.) ili čak ni tada, pa bi jedina osvežavajuća komponenta mogla biti otvaranje teretne rampe pred skok.
Situaciju dodatno komplikuje čekanje na odobrenje za pokretanje motora.
Naime naši jarani padobranci su vrlo organizaciono osjetljiva bića.Dok je bilo koji padobran u vazduhu po strogim pravilima ništa ne smije da se kreće ili vrti.
Trojka je tek iskočila iz helikoptera pa ćemo morati sačekati par minuta da se prizemlje sa hiljdarke.Drugari iz posade čine Giletu uslugu, uključuju mu ventilator i podešavaju pravac mlaza, da oznojeni mališa ne fasuje i bez sladoleda neku upalu grla ili slično.
Minuti prolaze, mi se dinstamo a uskoro stiže i odobrenje za pokretanje motora.Vozimo se do piste.Avion pun padobranaca, tesno je i zagušljivo.Ni ventilator na pomaže preterano.Moj potomak je već bledunjav ali pošto je od instruktora dobio i slušalice pažljivo prati konverzaciju među posadom.
Polećemo, vreme je vrlo lepo.Malo toga možemo videti napolje kroz oskudne otvore našeg najvećeg transportera.
Dok gledam mog druga kako rutinski odrađuje radnje posle poletanja nekako me magnet mog intimnog solenoida vraća u to sedište a u mislima mi prsti sami klize ka prekidačima koje treba uključiti.
Realtivno brzo smo na 800 metara. Idu signalna svetla, ide pravac naleta i ide rampa u podvlačenje.Idu i padobranci na noge lagane.Kače sigurnosne trake.
Svi osim jednog.
Jednom od njih nije dobro a Gigo se čudi kako je i to moguće.Ali eto, moguće je.Svi smo mi u osnovi samo ljudi.Njihov instruktor ga teši i smešta do nas tj. na deo sedišta najbliži pilotskoj kabini.Mislim da je njegova padobranska karijera, bar u vojskama, upravo završena.Nekako mi ga je žao.Bled je i zbunjen, gleda u pod i prebrojava zamišljene zakovice na podu.
Ostali nemaju vremena za sažaljenje.Padobranski uzvik, slavni moto brigade iz punog grla.Valjda da i sebe malko ohrabre a i da ne stignu razmišljati o otvorenoj rampi i ambisu iza.
Par fotki jednom rukom, drugom ipak držim Gileta, da bi predupredio iznenadne nagibe ili turbulencije i to je to.Za tren su napolju.Instruktor uz šuštanje i brujanje metala o metal, uvlači gurtne i ide uobičajeno među posadom ,,Skočili svi...,, (dobro ovde nisu svi, ali svi oni koji su se zakačili, nemojte biti bukvalci, obično skoče svi, no ...).
Zatim dalje rutinski ,,Gurtne unuitra, ide rampa...,,  Period raslađivanja je gotov.Rampa zatvorena uz karakterističan porast pritiska u kabini i pucketanje u ušima, Ide još jedan krug, da skoči i druga polovina, sa druge strane aviona.Naime uvijek u jednom naletu u školskim uslovima, skače  grupa sa jedne klupe, tj. sa jedne strane, osim na vežbama.Zbog veličine desantne prostorije i brzine moćne grdosije.Da ih ne tražimo po okolnim selima.
Isti krug i sve isto do tančina.Gledam Gigu a on gleda ovog siromaha koji nije smio iskočiti.Vrlo je saosećajan i osetljiv još od rođenja.Dok je bio sasvim mali ponosni tata je pokušao jedno več da ga uspava i dok sam se srećan igrao sa njim pevao sam mu čuvenu meni dragu ,,Feelings... ooo, oo, o my feeeeliiings...,, i nakon par sekundi beba, nasljednik, je umesto zadovoljnog sna počela neutešno da plače.
Možda zbog svojih predispozicija ka emotivnosti a verovatno neuporedivo više zbog ćaćinih mu muzičkih talenata.Ali nećemo sad o tome.Eto kako te solenoidi sećanja mogu za tren odvest' koje kude.
U drugom krugu odoše i ostali.Ponovo idu gurtne, ide rampa, ali ide i vrućina.I turbulencija kumulusnog tipa.Trucka malko ništa posebno ali vidim da mi je Gile blijed ko krpa.Jednom sam ćerku dok je bila srkoz mala vodio na na neku zdravstvenu kontrolu.Sada odrasla devojka je tada bila bledunjava, sitna, jedinica, devojčica.Dok smo šetali ja joj ko fol ljutito kažem ,,Daj Anja, pogledaj kako si bleda...Ko krpa.,, a ona uvijek samosvojna mi ljutito replicira ,,Sta, sta mi ti plicas ...Pogledaj sebe, ti si bled ko krpelj...,, Eto nisam nikada saznao zašto se kaže ,,Bled ko' krpa.,, ali od tada znam da se muški rod krpe zove krpelj.
Na istočnim obroncima Jastrepca u tom kratkom krugu za prilaz, negativa nam je suknula jedno dva puta želudac prilično ka grlu.Nikada to nisam volio i u mladosti sam često razmišljao, kako bih u eventualnoj zamišljenoj vazdušnoj borbi glatko izgubio od nekoga ko to bolje podnosi.Za pozitivu je tu anti G odelo ali za prašinčinu po kabini i crevca u nosu još nije pronađeno rešenje.Barem ne efikasno.Barem ne za moj želudac.
Vidim Gile je na ivici.Usne blijede kao krpelj.Već tražim kesu po torbici.Srećom padosi su skočili, instruktor sedi preko puta nas i tješi ovog jaru, hrabrišu.Uzalud, kao što jednom rekoh odavno, ne postoji lijek za srušene snove.Jer jedan od najboljih načina da se suočite sa svojim strahovima jeste da stanete na vrata aviona.I zakoračite napred.Vjerujte iskusnom liku, dva skoka, he, he...
Gile pažljivo sluša realtivno glasan razgovor od  preko puta, dovoljno glasan da nadjača i huk motora.Dodatno mu odvlačim pažnju elementima prilaza.Sitnim, odavde Burago, autićima na auto putu, trapom koji se izvlači i pistom u uglu okruglog, kao brodskog prozorčića, na sirotinjskoj kabini u nižim nivoima nekog belog kruzera...
Klasić sletanje odrađuje šampionski, kao i obično, dodira kao da nema a samo skidanje elisa sa upora i brujanje ruskog modela riversa, nam javlja da smo već na zemlji.Metodski klaso, što no bi se reklo.
Dobro je, kesa nije trebala.
Nude nas da krenemo sa sledećom grupom na tri hiljade.Neka.Dosta je i ovo.Umal' i previše.Za naviše i nagore bi nam po ovakvom danu plastika garant trebala.Možda i meni.
Izlazimo na spuštenu rampu pored nove grupe odvažnih i idemo prema letačkoj zgradi.Posmatram okrpljene rupe sa specifičnim šarama kasetnih bombi na betonu, čudno zamišljen, kao i uvek poslednjih godina kada izađem kao putnik iz aviona i držim Gigu još uvek za ruku.Nekako mi neobično, tako brzo porastu pa mi sad truba i da ga držim za ruku.Doduše više njemu ali ovde su okolnosti specifične a okruženje opasno.
Odmakli smo dovoljno i dok pravim poslednje fotke sa avionom u pozadini sin mi se obrati važnim i ozbiljnim rečima :

,,Znaš šta tata? Ipak ću ja biti inžinjer, teško je ovo...,,
Sakrivam osmeh kao poslednji kliker, porcelanac, u džepu kratkih pantalonica i odgovorim ko fol' pedagoški ,,Dobro sine, razgovaraćemo o tome kasnije.Može li sada jedan sokić?,,
U prijatnom ambijentu nove letačke zgrade (jedinog novog objekta na aerodromu ili barem jednog od rijetkih...- prim.aut.) i sjajnom društvu naših prijatelja, popili smo kafu i kolu, malo se umili i što bi u Bosni rekli ,,došli sebi,, (Kako li se to dolazi sebi? Valjalo bi nam to svima a posebno u ovoj našoj basni...).
Upravo slušam moju omiljenu Merlinovu ,,Nemam ja onih osamnaest godina...,, i stih ,,I neka bude što biti mora, al' bez suza i velikih riječi, predugo gledah u sunce, kao da to ne zna opeći ...,, mi nekako daje divan šlagvort za kakav takav zaključak ove priče...
Kako?
,,Nemam ja onih osamnaest godina ni mač u grudima da bih mogao sve ispočetka.Nemam ja milion sudbina, pa zar nije dovoljna i ova jedna, tako bijedna...,,
Sa mojim dragim prijateljem, čiji sin želi biti pilot sam nedavno razmenio utiske po ovoj temi.Stara poslovica kaže ,,Muškarac želi biti bolji od svih ljudi na svetu a lošiji samo od jednog čoveka.Svog sina...,,
E nećete verovati, kada mi je sin rekao da želi biti inžinjer bilo mi je drago.Nisam to mogao odmah pred njim pokazati ali shvatio sam da na ovim prostorima tako ima barem neku budućnost i da je ovo desantiranje nenamerno sasvim postiglo svoj cilj.Vaspitni.
Sve ove moje priče i milioni slova koje sam napisao nisu ništa u usporedbi sa naporom, mukom i nikada pravilno vrednovanom opasnošću u samo jednom rutinskom desantiranju.
Bar na Balkanu.
Zato sine ako, tako treba, na tvom putu ka zvanju inžinjera imaćeš moju apsolutnu podršku.Ne mora nas baš svaki životni solenoiod privlačiti ka istom cilju.Jel' tako?
Kol'ko ja kontam u užoj porodici nemamo još ni jednog inžinjera.A baš bi nam valjo'...
Eto, slikali smo se još par puta i vratili sa aerodroma uz izvinjenje onog borca na kapiji, zbog apsolutnog poštovanja procedure.Ej, nemojte nas odati.Čuvajte tajnu.Neka i bezbednjaci zarade za leba i s' leba (što bi rekli u Niš...).

A meni šta drugo preostaje po ovako vrelom i sparnom danu?
Da još jednom pročitam šta sam ovo izbrljo', dodam na blog koju sličicu, otvorim ladnu pivu, legnem predveče po ladovini pod lipu, čekam kišu i zapjevam iz svega glasa onu našu staru ,,Feeeeliiiings, ooo oo o my feeelingsss...,,
Mali od ,,komandnog mosta,, ...

Sjaj u oku ...

I osmjeh na licu ...

Prošlost i budućnost ...

Radno mesto ...

Ta sjećanja mogul' da se kupe, ej dječačke uspomene glupe ...

Posada za najlepše situacije ...

Na 800 meteri ...

Tera ga klasa, metodski ...

Već nam je malko vrućo ... I trese ...

Ajmo, ustaj vojsko na noge lagane ...

O'šli ...

Bogatstvo na dohvat ...

Tu je i pruga ...

A srećom i pista ...

Lizzzz il' što bi Grunf reko' Šviiiićććć ...

,,Inžinjer,, na stajanci ...


,,Inžinjer,, i LEGENDE ...

,,Inžinjer,, i Inžinjeri...

Po trojica u Gazelicu ...

Pa tako probajte nešto slično i viđećete da i Vaš solenoid radi.
Treba ga samo uključiti i to na dugme na kome piše ,,memoryes,,...
Il' tako nekako.

Vaš Cvele,
nesuđeni hirurg...Plastičar...