среда, 20. јул 2011.

Temeljac...

Obećo' sam da neću, što jes', jes'...Jesam vala.
Sam, dobrovoljno i bez ikakve prisile.
E sada, hoću li ostati tako karakteran te tako dosljedan do kraja ove priče, veliko je pitanje, čisto sumnjam.Muke su to, slatke doduše, al' jopet, šta ga znaš.Da ne ispadnem lažov pred svima.
Šta sam to obećao?
Olako i brzopleto sam dao reč da neću hvaliti aktere ove priče, a sada mi krivo.Pravo...Pa hajde onda malecki džentlmenski sporazum.Ja ću se pretvarati da ih ne hvalim a Vi se ko fol, pretvarajte da niste ni skontali tako, pa mi onda ne mogu ništa, he, he ...
Ova priča je definitivno značajno drugačija od drugih.Od mojih drugih.
Najpre u geografskim odrednicama.
Prva je koja nastaje na jednom od meni najdražih mesta na planeti.Na terasi mojih roditelja.Dok ove julske, sparne, tople i mirisne noći slušam šum Vrbanje, koja letnjim mrmorom prolazi o'ma tu, i cvrkut slavuja, sve nešto kontam bil' ustao, i iz friza uzeo orošenu limenku ,,Nektara,, il' da prvo barem ,,iznabadam,, uvod najdražih sjećanja...Zašto pridjev, bezbeli opisni ,,iznabadam,, ?
Zato što je ovo i prva moja priča koja ne nastaje na prašnjavoj, mrvičastoj (zasutoj raznim mrvama... prim. aut.) tastaturi moga kućnog krdže (kršine...) nego na nekom ćerkinom mini lap topu, na kome, pošteno govoreći, slova ne zvone poznatim krešendom no više nekako mekano klize ali ih je zato proporcionalno, neuporedivo teže naći i ovarisati ovim mojim bagljavim prstićima.
Potrajaće zato ovo pisanije.No neka.Noć je mlada a razlog savršen.
Želim da ovo bude moja najlepša priča.Lepa barem upola onoliko koliko su u mom životu bili lepi, moćni i sadržajni prethodni dani o kojima će zboriti.Zato imam tremu.Skoro prvi puta i skoro ogromnu.
Da ne propustim važno i da budem na visini zadatka onda kada treba.Kao da se recimo bližim bijeloj tački da izvedem odlučujući penal u finalu SP...
Odoh po ,,Nektarinu,, uvod uvoda je skoro finito.

Uh, ladna, ko zmijče...Malo toga može tako prijati kao prvi gutljaj omiljenog napitka po ovakvom danu.
Tu je još jedan tehnički problem karakterističan za Čelinac.Sa ove terase nad rijekom ne mogu uloviti intenet (meni je svejedno al' to izgleda nem're bez kabla...).Gazde kafića u gradu su se modernizovali pravo.Naručiš ,,pijačo,, a konobar ti donese i lap top džabaka na poslugu.
Probo' sam sinoć.Jesam, Kaje mi moje.
Otišli Gigo i ja da prošetamo i provjerimo šta ima novo na forumu i ja malko mail a on FB.Dobili i kompjuter od konobara a onda frka...Umal' se nisam uroko' ko deva.Jedva uteko' kući poslije skorom četvrte ture.Ko god prođe vikne turu ,,književniku,, i hebi ga...Ni slike našo' nisam.Piće bilo džaba, al' džaba, ništa uspio nisam...
Zato sam ćeri instaliro' OpenOffice i krenuo u osami u akciju na terasi.Da ovo pišem u kafiću jetra mi izdržala ne bi.Garant.
Kad noćas završim i ako završim, prišunjaću se autom do centra, ufatim negde net i iz kola postavim priču i nadam se slike.Dragu priču, drage slike na draga mesta.Daklem inkognito.
Sutra ujutro moram poraniti sa ćaćom i sinom na klena na višnju pa hajd' da se radi.
Uvod definitive finito.Razguli po fabuli radnje.

Kako je sve počelo?
Kao dogovor na kraju dječijeg raspusta.Prije par mjeseci...U startu toliko nerealan i optimističan da je bilo teško i očekivati da će biti realizovan.Svima osim nama.Ali dobri ljudi izgleda sve mogu.Samo ako još uvek znaju da sanjaju.
Ovo će biti moja priča zahvalnosti o neverovatno lepom danu ,,na livadi,,.
Do Sinja sam stigao od Niša, preko Nevesinja, Mostara, Sarajeva, Kaknja, Čelinca, Tučepa, Duilova...I to nabrajam samo duža zadržavanja.
Nakon puno dana puta.
Pričaću u ovoj samo o poslednjoj etapi ovoga puta.U nekoj sledećoj priči ili mnogim pričama ću o ponovnom dolasku na Stari Most, upoznavanju sa super Mariom, susretu sa klasićem iz Kanade nakon 25 godina, odlasku u svoju dragu gimnaziju, piću kod Zuje nakon 26 godina, neponovljivom boravku kod mojih divnih kumova u Sarajevu, susretu sa mojim dragim Bracom, mojim nastavnikom letenja, ćevapima na Baš Čaršiji i obilasku roditelja našeg pokojnog Safe, kraljevskom ručku koji su nam moj dragi Muzaferija i njegova divna gospođa Fata pripremili negde oko Kraljeve Sutjeske i svemu ostalom što je na jedan ljudski način bila uvertira za vikend koji ću pamtiti cijelog života.
No hajdemo na sam događaj.Ako se sada raspilavim neću završiti nikada.A nisam još ni počeo.
Taj prokletnik, novac, se vazda, uglavnom i najčešće na ružan način, ušunja u svako događanje.Nikad ga dovoljno.
Stigao sam u zavičaj u prošli četvrtak, po danu.Paklenom danu u kome radarske kamere centralne Bosne nisu od pomoći.Nikako.
Jedva živi, blago prodinstani... Petak poslužio za finalne pripreme i uklapanje budžeta.Buraz ne može dobiti slobodno pa će naš dragi i dobri jaran Vinko, tek prihajao iz Osla, do Sinja morati busom.Na žalost, no njemu, ljudini, čak i toliko klackanje ne pada teško.
Plin je nasut, može da se krene.Krdža (Beauty,YU suzica...) spreman koliko njegovo godište more biti.I putnici spremni.Osim ćerke, cijela familija.Ženski deo ide na put zbog mora a muški definitivno zbog zaleđa...Primorja.
Subota, zorom na put.
Preko pustog prostranstva Manjače, avetinjski praznog glamočkog polja oko jako velikog Buškog jezera, preko nekada poznatih orjentira na navigacijskoj marš ruti, Stiba i Ciste Provo, eto nas poslije ko zna koliko ljeta, vrlo brzo, toga jutra na Makarskoj rivijeri.Smještaj u Tučepima je već ugovoren kod ljudi kod kojih moji roditelji ljetuju zadnjih par godina.
No tu počinje i jedina ozbiljna neprijatnost cijelog vikenda.Cijena smještaja se vrtoglavo promijenila od juče.Na našu štetu, naravski i to skoro za četvrtinu našeg ukupno planiranog budžeta.Izgleda da turistički radenici lopovskog tipa nisu karakteristika samo viđi ,,ekološkog čuda,,...Kajem se što nisam prihvatio Felipeovu velikodušnu ponudu da prenoćimo na a. Sinj, bez obzira na mogući kvalitet smještaja i sigurno gunđanje gospoja.
Ali šta je, tu je.
Moj očka je vrlo razočaran i ljut i tvrdi da u ovu kuću više kročiti neće.A obzirom na njegovu principijelnost, treba mu vjerovati.Posebno zbog činjenice da su istim tim domaćinima na ljetovanje i smeštaj do sada ,,uputili,, najmanje dvocifren broj porodica iz Čelinca i okoline,a ovi se tako jadno izgubali na sitnicama.Prekršili prethodni dogovor i izgubili prijatelje za neki minimum dvocifrenih evrića.Jad i bijeda.Romština (da ne velim ciganjenje, he, he...)
Izguraćemo nekako.Srećom u pitanju je ipak samo jedna noć.Jadran zove, dok gužva na plaži nije počela.Divan, topao i jedinstveno plav, baš kao u sjećanjima.
Plaža savršena, uređena i čista a more takvo da požališ što nisi tu rođen.Prvi utisak izuzetan.Jedinstven.
Ali drugi utisak već problematičan.Čuo sam da je skupo ali ovo prelazi i prevazilazi sve granice.Pa kako ovi ljudi žive ako im ovakve cene ostanu i kada turisti odu?
Užas živi, sve je ko u Nišu ali recimo puta četiri do pet.Koeficijent za vrisku.
Kad vidiš ovakve cifre da budeš srećan što nisi tu rođen ako nemaš vilu za izdavanje...
No, daj da ne smaram.Ko što rekoh, srećom, to bejahu i jedine neprijatnosti predivnog vikenda.
Kupali smo se celi dan.Vozač tj. moja malenkost, uspio i dremnuti u hladovini borovine na plaži.Dal' sam hrkao, ne znam?Oko mene sve Česi i Slovaci pa me srećom nisu ni razumeli.A ni ja ne znam kako li se hrče na slovačkom.
Nestrpljivo ipak čekam veče.
Te večeri stiže legenda koja hoda.
Treba da u živo sretnem i upoznam mog jarana Coleta.Poslije puno vremena, prvi puta se srećemo.Joooj, ja nestrpljiv ko pred ispitni let.Kad će više to veče?
Srećom, Vinko mi uplatio pozamašan kredit za mobilni, pa nisam odsječen od svijeta jer odavde je sms poruka skupa ko sedam običnih...
Umorni i od vode iscijeđeni ,,paradajz turisti,, smjestili se u sobu, istuširali i večerali a onda je usledila dugo čekana poruka.Stigao Cole u Makarsku.
Gigo se kontuzovo', ne more mrdnut', more, krivo je more :-) i ako nas je cijelo jutro molio da ga povedemo, ali zato babo Jovo i ja časkom u krdžu i u Makarsku.Skoro je ponoć.Čak i parking časkom nađemo a dok smo tražili meni skoro suze smjeha izazvao komentar nekih mladića ispred jednog od brojnih kafića....,,Vidi, Opela, ajme ća je lip...,,
I sretnem tada brata, kumu, jarana, čiku i ko zna šta još.
Mog druga zanavek.Coleta, ljudinu.
Dobro, dobro, znam šta sam obećo' šta o'ma čekate u zasjedi ? Još ne mogu vjerovati da u centru predivnog gradića konačno sjedim sa mojim dragim drugom.Ožujsko točeno je ukras u priči.
Još jedan ukras je i vijest da je naš treći jaro, ljudina takođe, Vinko krenuo iz Banja Luke i da je ujutru u Splitu.Dogovor za sutra, tj. već danas, pada munjevitom brzinom a vreme leti.Treba se malko i odspavati dok Cole za sutrašnju bazu predlaže Duilovo.On će po Vincerea na stanicu a mi gospoje da razdužimo u ladovini odmarališta.
Tako i bi.U životu nisam ranije stigao na plažu.Ustali ko vampiri, vratili ključ od sobe i bez pozdrava sa gazdama, jer smradovi nisu to ni zaslužili, prije vrućine, stigli u grad pod Marjanom.
Sam centar u Duilovu sada otužno djeluje.Nisam bio ranije, nije me dospjelo (poručnici nisu dobijali odmarališta :-) ) ali sada izgleda kao jeziva ruina, bez obzira na predivnu plažu.
Susret sinjske petorke na ovom lipom mjestu.Još malo plina u rezervoar, par flaša osvježavajućih napitaka (bezalkoholnih...), kojim nas Vinko časti da proba karticu i krećemo uzbrdo prema Klisu.Cole je navigator, već je bio i sve zna.
Oduševljen sam hrvatskim putevima ali začuđen odsustvom policije i priličnim javašlukom u vožnji.Felipe mi kasnije veli da su izgleda policajci dobili upute da u sezoni budu blaži.Ali toliko suludih preticanja preko pune, a i duple pune, takva višestruka prekoračenja brzine i druge cake stvarno nisam očekivao.
Opelče već zagrijan brekće uzbrdo.Mislim da se Vinko a posebno Cole, odavno nisu vozili u ovakvom prometalu, ali iz pristojnosti za sada, stoički to podnose.
Klima ulazi jedino kroz šiber.Mediteranska.
A u autu, smijeh i šale da sve trešti.Svi pričaju istovremeno.Konačno zajedno, pravi ljudi na pravom mjestu.Brzo smo u Sinju, stižemo i na aerodrom.Predivno mesto, održavano entuzijazmom izuzetnih ljudi.Ajd' i ovde se pravite da ne vidite hvaljenje, tek sam počeo.
U susret nam dolazi nasmijan i vedar naš domaćin i jedan od glavnih ,,krivaca,, za ovaj antologijski događaj.Felipe, Veliki, Dalmatinski.Prvi i najbolji, među jednakima.Opet se pravite da ne vidite pohvale, biće ih još, samo da on ne bude na mene ljut :-).
Zagrljaji, osmjesi i pozdravljanje ko da se znamo milju godina.
Za tren je veliki drveni sto u hladovini žalosnih vrba, nivelisan i sa stolnjakom iz ,,bogate kuće,, (Felipe se zeza da fleke znače da se ima šta jesti...) Ma zezam se.Stolnjak tu, klupe tu, pršut i neverovatan sir tu.
A tu je i piće, i razmena poklona.Kakvi divni pokloni, dostojni takvih ljudina.Šta sam predivnih stvari dobio, ljudi moji.Ne smijem počinjati sa nabrajanjem, neću završiti do kraja ove priče.Uglavnom, tako nešto nisam nikada doživeo.Naši ,,norvežani,, prednjače ali ni Felipe ne zaostaje.Mi donijeli koliko smo mogli.Neke davno obećane ambleme i domaću ,,mučenicu,,.Sve je opet praćeno smijehom.
Moj stari kaže Felipeu da će nam u današnjem danu ova predivna hladovina žalosnih vrba danas spasiti glave.Felipe se po običaju šali da su to nekada u stvari bile vesele vrbe ali ova kriza... :-).
Dok se mezi, a Gile prednjači, motajući dugačke, tanke šnite pršuta kao sarmice u usta čujemo i dve nove vesti.
Dobru i lošu.
Najpre dobru.
Na put, čak iz Zagreba je krenuo naš izuzetni Rookie.I ako sve bude po planu stiže neposredno pre ručka.Divna novost, kojoj se svi radujemo.
A zbog loše samo trenutno tugujemo, no ne pokazujemo.
Inspektor koji je trebao Vivatu (motornoj jedrilici na kojoj treba da letimo-prim.aut.) da produži resurs za pito-statičku instalaciju i pored dvomesečnih apela do nedelje nije došao a u svetlu novih događaja i tragedije na Lučkom izgleda da nećemo danas sesti u jedrilicu.
No nije važno.Ubeđujemo Filipa da to nije presudno i da ne treba zato da mu bude žao a eto i nama razloga da opet dođemo u ovu lepotu i među ovakve legende.Dok Cole i Felipe idu po piće, Filip nam sa njegovim karakterističnim osmehom saopštava da je pozvao u pomoć Miroslava, Miru, ljudinu i pilotčinu i da će se ipak leteti Mirinom amfibijom.
Šale za stolom se nemilice arče a tada stižu Miro, Pero i Brne u odvojenim grupama.Brne se šali sa mojima a Pero priupita ,,Otkuda Vi sa toliko strana svi zajedno? A kontam, sigurno internet ...,,
I jeste, istina je.Cole nam se pohvalio svojim novim Anti G odelom a i da imam te slike, ne bih ih pokazo', to je ipak za našu, internu upotrebu.No nemam.Vinko je to čini mi se sliko' često, ali tuga, zaboravio aparat u bus-u, nazad za BL.Zato molim poštenog nalazača da aparat slobodno zadrži a samo nam karticu nekako dostavi...
A videćete vi...Nećete se smejati i zezati ga, kada Cole uskoro u tom odelcu, sve sa novim rajsferšlusom i ispravnim ventilom, sedne u P51, nama je obećao po krug a drugi mogu samo da nam zavide.Imaju itekako na čemu...
Dok Cole i Miro uz šale koje ih prate idu po gorivo za slatku, malecku, belu amfibiju mi ostali predvođeni Felipeom, Branimirom i Perom pomažemo izgurati letjelice.Po Marfijevom zakonu složene, logično.Amfibija među zadnjima.
Brzo ide i dok su se snabdevači vratili, makina već spremna.Gigo se slika u svemu što ima u hangaru, a ima mnogo toga a Vinkec i moj stari obilaze sumnjičavo oko amfibije.Vinko je iskusan padobranac sa preko sedamsto skokova pa je njegovo interesovanje više stručne prirode ali zato moj babo čak povlači lagano upornice i sav ozbiljan (on ko i ja retko ćuti a kad ćuti tad je il' isprepadan il' ozbiljan, jako...) posebno gleda u košarkašku loptu zaglavljenu u nosu divne letjelice (postavljenu za uslove mora i služi za bezbedno pristajanje ...) i natpis na boku kabine ,,Amaterski građen zrakoplov,,... Vidim nije mu lako al' ćuti.
Miro časkom nasu čorbu i 'ajmo ,,Ko će prvi?,,
Ja ću, hoću da vidim tu divnu spravu.Sa popriličnim žaljenjem prolazim pored onako lepog i elegantnog Vivata, ispravnog a neispravnog i žalim što Felipe i ja nećemo danas neku akrobaciju, ali biće dana.
Zahvaljujući Vinku koji mi je donio fantastičan novi foto aparat, ja sam let vidio samo kroz objektiv.Nemam nalog na YouTubeu pa čim ovih dana otvorim i pregledam snimak (da vidim šta smo to Miro i ja brljali dok smo se šalili u vazduhu...) staviću ga na net da vidite kako amfibija lepo leti.Vreme je bez vetra a i termika je retka, pa laganom spravicom kružimo iznad Cetine i tog divnog polja.Uživam u svakoj sekundi leta, a opušten sam kao u majčinom naručju...
Sve se završi po mom ukusu prebrzo i ako je Miro radio prošireni školski krug ali svi trebaju doći na red.
Za tren su u vazduhu po istom poslu i moj Jovo i Gigo a zatim i Vinko.Cole kao ljudina od znanja i zvanja, ustupa svoje vreme nama da se Miro ne bi premorio a i makina ostala ,,ladna,,.
Divno vreme, neponovljiv ambijent.Ako ne mislim samo o ovome knjigu, onda moram na druge teme.Iz anfibije svi izašli ko predsednici, a let ćemo pamtiti čitavog života.Miri se srdačno zahvaljujemo što je spasio situaciju a Felipe insistira da svi ostanu na ručku.Ima puno toga za izist, za sve se domaćin pobrinuo temeljito.A ima i za popit.Ostala raja sada može sebi priuštiti i po nekog ladnog Ožujka ili Karlovčanina.Ili brlju što sam ja donio.Moram vozit' čitav dan pa pijem samo kiselu a Gigo merači sa novim foto aparatom po celom aerodromu.
Neposredno pred ručak stiže i Rookie.Divan čovek i izuzetan drug.
Eto tu je vrednost ovakvih dana i ovakvih situacija.U tim neponovljivim pričama pred ručak.Felipe pravi pire, mi svi zajedno salatu.
Gospodin, kome ne znam ime, vlasnik helikoptera koji je letio taj dan na aerodromu, na Felipeovu molbu, takođe ostaje na ručku a sav nasmejan gleda u nas i sluša priče skoro otvorenih usta.
Meni je najsmešnija bila Mirina priča o tome kako je slijetao na nosač, kako je uparađeni Amer pola sata gostima pričao o F18 a onda ga neko iz publike upitao za njgovo mišljenje ,,Da li su bolji ruski ili američki avioni...:-),, na šta se vodič samo okrenuo i otišao...
Ali to nije jedina.
Bilo je puno šala oko vrste cigareta kojima su jedni druge nudili, o ,,simultanom prevođenju,, uz osmjeh, riječi časnik u oficir ili satnik u kapetan...Ma šta da Vam pričam, bilo je divno.Jedan od najljepših dana cijelog mog života.
Pero nam je rekao da želi da kupi Galeba.A mi mu svi želimo da to što pre uradi.I da mu zavidimo žestoko a on da nama da po neki krug.
Najeli smo se kao mladi prasići.Felipeova majka je spremila neviđeno dobre teleće šnicle u sosu a stiglo je i domaće povrće iz bašte njegovih roditelja.Padale su šale na račun teletine da jadni Floki nije morao baš toga dana da strada :-) ali da je lepo što se žrtvovao za ovako veliki cilj.
Felipe je vodio računa o svakom detalju.Tako je i hleb bio iz pekare koja to radi sa crnim brašnom i po tradicionalnim receptima.Savršenstvo u izvornom obliku.
I sve što je predivno mora ipak jednom da se završi.Dan je odmicao a mi morali dalje.
U Duilovu su nas ipak čekali ostali saputnici.
Pa bi možda bilo vreme da dam i objašnjenje naslova.Znate za onu kamenčugu što ga turaju prije početka svake gradnje i prepiranja love.
E jedna slična, ogromna džamutka, podtipa stećak, je ostala na a.Sinj od kraja osamdesetih kada su ,,osmičari,, iz Divulja a među njima i Cole, vježbali nošenje tereta na letilištima, pa pred zle godine ostavili ga tu za uspomenu...Čitaj zaboravili...
Felipe se na rastanku šalio sa nama da moramo dolaziti dok ne odnesemo tu kamenčinu, bar u delovima, koja im tu ,,na livadi,, samo smeta...
Hoćemo, dolazićemo kad god možemo, barem ja, kada god budem pozvan, a sa takvim društvom spreman i za put do kraja sveta...
Ovi dani su postavili kamen temeljac mog vječnog prijateljstva sa Vama divnim ljudima.
Hvala Vam na svemu.Hvala što ste omogućili da se moj sin i moj otac ponose mojim drugovima.I ja naravno.A dali ste nam vala materijala za još deset dugih zima punih priča...Za samo jedan dan...

Epilog priče je tek interesantan.
Evo skoro cele sedmice, ko šta radi, samo jedni drugima šaljemo sms-ove sa šaljivim porukama, udavili smo celi grad pričom o nedelji u Sinju.U odlasku Cole zaboravio foto aparat na aerodromu, ja promašio put pa cestom A1 umjesto za Dubrovnik okrenuo za Zagreb a Vinko u bus-u ostavio takođe aparat ali i karticu...

I još na kraju umesto zahvalnosti kratka naznaka neponovljivog popodneva u Duilovu, kupanjac i šega sa Coletom i Toyotinom operativom ( Vinkec je hteo tada, a to je u povratku u BL i uradio, kupio je prekrasnog Aurisa...) opis koji neću stići ovde, zato za kraj dve kratke anegdote koje su šegi dodale glazuru...

Prva,
I pored pažljivog opisa puta ka Livnu, pilotčina na auto putu okreno' ka sjeveru.Nije mi bilo logično al' sam ipak skonto' do prve pumpe.Naravno isključio se na prvoj rampi no ponovo da pitam.Na moje ,,Izvinite da Vas nešto upitam...,, radnik na rampi mi je uz osmijeh odgovorio ,,Eee, znan, vidia san.Falia si ...,,.
Nasmijo se i ja, okreno nazad, i za tren preko Trilja i Kamenskog bio u Livnu izbjegavši tako gužvu na Aržanu...

Druga,
Na samom graničnom prelazu, predali smo pasoše, na rutinsku kontrolu.Svi isto prezime a tri države.Nas troje srbijanski, majka hrvatski, a ćale bosanski pasoš.
Pogleda čovjek u auto, nasmije se i kaže ,,Da nema neko iz Makedonije ili Crne Gore...,,.
Pusti jarane, duga priča...

Eto tako je bilo.
Odužila se ova moja priča jer je bila prekidana jučerašnjim pecanjem na Vrbasu (dva solidna lipljena i krupna mrena na mušicu...), današnjim varaličarenjem klena na Vrbanji (dovoljno za sutrašnji ručak...), tehničkim detaljima vezanim za fatanje interneta i drugim sitnicama koje život znače, ali to meni nije umanjilo njen značaj i sadržajnost.

Zaključak bi mogao biti jedan ali vredan.
Čini Vam se da sam ih hvalio.
Netačno.
Ni promil koliko je trebalo i koliko su zavrijedili.Jedva čekam da ih ponovo vidim i uživam u duštvu tako izuzetnih ljudi.
Veliko, ljudsko hvala, Stipi, Coletu, Vinku, Enesu, Miri, Peri, Branimiru za letove koji se pamte i sve resto...

Cole ljudino, ne daj da te zezaju za Anti G, kada jednom budeš želio da ga pronosaš, slobodno zovi i mene.Posudiću i ja jedno pa da se mangupišemo zajedno...
Felipe, a kad se bude noso' ,,stećak,, samo zovi.
Vidio si da nisam neka inteligencija ali zato upornost za desetku :-)

I hvala još jednom što ste mom Jovi omogućili da se folira pred komšilukom.Svima se već popeo na glavu a ovde ste popularniji od Toma Kruza...

Eto tako,
u zdravlje raja,

Cvetko, ,,amfibijac,,

Slike i snimci slijede uskoro ...