Nahebavanje,
čovjekovo, može se zgoditi na razne načine.
O
kojima čak ni sanjao nisi. Ili si ih barem od prošle sezone djelimice skrajnuo
sa pameti. A najčešće, more bit' bidne ko fol sasvim, sasvim dobronamjerno,
nehotično i isplativo.
Trebo
sam, sada vidim, ko ona baba kad su je pitali ,,Hoćeš li ti baba danas čuvati
koze?,, a ona ko iz topa ,,Neću,,. ,,Pa kako to odmah tako, bako ?,, baba
munjevito ,,Pa bolje mi je jednom reći ,,Neću,, nego čitav dan ,,Kec, kec...,,
,,
Da
sam odmah rekao, neću, uštedio bih sebi materijala za ovo referisanje ... Ovako
zimnica je u podrumu, moralno sam se proprao za sledeću heftu koju ću provesti,
nadam se, na plavo Dunavo, u borbi sa smuđovskim i somovskim nehmanima, a evo i
štofa da se napiše pričica, tačnije, više specifičan pogled neradnika i
kampanjca na pripreme za zimčugu pred nama.
Tako
je to sve trebalo biti...
No
život nekako uredi drugačije, vazda...
Dok
sam pisao početak priče o ajvaru i pripremi zimnice, saznao sam za nesreću aviona
Laste u kojoj je poginuo Savke, a Bećaga jedva izvukao živu glavu. Logično je
za pretpostaviti da sam iskreno i duboko potrešen, pisanje odmah prekinuo i
nošen nekim mikro vihorovima ,,kano slamka,, odgodio bilo kakvu pisaniju sve do
sada.
Ajvar
jako, baš ono jako volim.
Dok
nisam došao na jug Srbije nisam se susretao sa specifičnim načinima pripreme
istog. No za mene bi moglo da važi ono novokomponovano, da mnogo više od bilo
kakvog Aj fona i Aj poda, ipak najviše volim Aj var.
Kod
mene u zavičaju ako ima kiselog kupusa, krastavaca, suvine i ikakve radže,
zimnica se smatra kompletiranom. Tol'ka patnja za par tegli nečega što teško
možeš samo i pojedinačno konzumirat', decenijama mi je bila sasvim besmislena.
No
primio sam se ovde, naučio pomoći u izradi i vidim da vredi. Jes' teško, ali
valja pravo. Kako ono kažu ,,Šta se dobije kada se spare Leskovčanin i
hobotnica? Pa nemam pojma ali bere papriku u pm...,, E tako i ja, oguljačio sam
sve jagodice guleći papriku no i to je odavno gotovo. Jedino me sada pati što
se u mojoj familiji to ne bi trebalo zvati zimnica. Mi to sve smažemo pre
dolaska zime pa bi onda recimo jesenica bio pravilniji naziv. Neuporedivo.
A
zašto ovakav naslov ?
Za
to što ovo nikako nije priča o ajvaru. Možda je i trebala biti no u međuvremenu
su se desile mnoge druge stvari, život ne čeka, pa sa ovim i zaključujem priču
o istom. Do sledeće sezone...
Tema
drugog dela ovog ,,mešovitog ,,
performansa jeste usko vezana za tragični događaj koji se desio na Batajnici,
nebuloze, neprofesionalnost, ljigavost i budalaštine kako novinara, tako i
visokih zvaničnika ove tuge od države u odnosu prema svojim borbenim pilotima, pijetetu prema junacima i poštovanju prema onima koji su preživeli.
Nemojte dešavanja posmatrati previše izolovano, isto je to po srodnim temama i u drugim balkanskim
patuljčićima, ne brigajte. Ista smo mi ...
Ne
bih da detaljišem i uvlačim se u celu tematiku barem iz poštovanja prema mom
drugu, izuzetnom mladom čoveku Goranu, uspomeni na njega, vrhunskom pilotu i
dobrici, stručnjaku kako svog posla, tako i mnogih drugih hobija i životnih delatnosti
i iz poštovanja prema njegovoj porodici. Biće prilike za razne analize no one
na žalost, neće vratiti našeg dobrog i
dragog Savketa.
Ovo
obično ne radim, no zamoliću Vas da pročitate deo bloga, takođe izuzetnog
mladog čoveka, Petra Vojinovića, novinara, mog poznanika, koji je po meni
majstroski elaborirao zadatu temu sa jednog drugačijeg aspekta. Izveštavanja medija ...
Evo
linka pa kad privršite nastavićemo.
Zašto
je ovo bitan tekst?
Iz
niza razloga, a jedan od najvažnijih jeste utvrđivanje istine kao takve. Do
najsitnijih detalja. Koliko se to u letačkom poslu u opšte može. Jer na ovim
prostorima izgleda poštujemo samo mrtve heroje.
Ša
je sa Bećagom, takvom ljudinom i takvom karijerom? Ispade, doduše ispod žita i
prikriveno, da je kriv zato što je preživeo. Da li je imao samo zeru više
iskustva i kamaru više sreće, da njegova kupola bude za nijansu punija toga
jutra... Novinarima i političarima bi bilo mnogo zgodnije da je i on zglajzao
pa bi mogli prazne hvalospeve proširiti i na njega. Ovako, stvaraju mustru
daleko od istine, da je eto ppuk kukavica iskočio a ... Nije nego. I to pre
kraja bilo kakve istrage.
I
kao što navedoh u komentaru teksta bloga, baš me interesuje kako se to sa,
novinarskog stanovišta, katapultira iz aviona koji nema katapult, kako se
avionom koji ima otkaz komandi izbegavaju žrtve na zemlji i još par pitanja. No
o tome će nadam se mnogo stručniji od mene, kada za to jednom dođe vreme.
I
dođosmo do najvažnijeg pitanja.
Koliko
košta život pilota u ovoj (i sličnima...) tužnoj vukohebini? Da li manje od
jeftinog izbacivog sedišta ? Da li pilot treba da pogine da bi njegova supruga
dobila posao, a deca stan ? Izgleda da treba. Što je najtužnije, mogao bih vam
i nabrojati nekolicinu, koji bi pod adekvatnim uslovima slično rado i
učinili... ovako živi izgleda familiji i ne vredimo bog zna koliko.
A
tek zemlji, alal joj vera.
Navešću
živopisan i životoopisan, primer mog klasića, pilota lovca, koji je tokom
bombardovanja '99. te lično pitao k-danta v.plovstva, tadašnjeg, kada će ih
prebaciti na neko mesto sa koga se mogu borbeno angažovati, a ovaj mu bahato i
oholo odgovorio otprilike ,,Sedite kapetane, znate da vas ja mogu sve za jedno
veče potrošiti...,,
E
moj generale, pa lako je potrošiti svoje najbolje ljude... Najbolje što jedna
zemlja ima. Svaka zemlja. I to bez rasprave.
Pa
eto, potrošili ste nas braćo lopurde. Na razne načine. Potrošili kao i uvek,
ono najbolje jedne, jadne zemlje. Sada
krckate poslednje ostatke.
U
jednom selu pod Kozarom, seljaci su prodali, posle onoga rata, zvono sa crkve.
A tada im je jedna časna starina rekla nadaleko čuvenu repliku koju moj babo
često koristi. Glasi otprilike ovako ; ,,Staro ste zvono prodali, novo niste
kupili ... E pa kurcem ćete zvoniti.,,
E
tako, poštovana gospodo, teško će se posle ovakvih blentavluka začuti zvonjava
na našem nebu ili našim nebima. Žao mi ove mlade raje, sjajnih, izuzetnih
momaka, pametnih i dobrih, vrednijih od nas, sto puta, koji nisu dobili i neće u
ovakvim nazovi državama ni dobiti ikakvu šansu. Ili će dobiti šansu u Lasti, a
tada tek u takvoj kakva je sada i nemaju nikakvu šansu.
Bio
ja nedavno kod klasića, na rođendanu, drugom. Moj vršnjak, no prezubila nedavno
prije jedno jahre, čuka, i ugradili mu stent. I sada slavi to kao drugi rođos.
Rekli mu doktori.
Bilo
lepo, dobro društvo, pilota i padosa, savršen domaći roze i meze mašala (ono u
inat njemu morali smo i zamezit' i popit' ) dok uskoro i nas ne ošajdari
slično.
I
u neko doba smo stigli i do srodnih tema.
Moj
drug ima zlatni letački znak. Znate li
šta je to?
Onima
koji ne znaju, da kažem. U stručnom smislu najviše što se u ratnom
vazduhoplovstvu može postići. Najviše, eeej... Moj drugar ima i ordenje, neko,
no nema dečiju ili ikakvu drugu sobu ... No...
Moj
drugar ima i dvoje dece, školaraca, nezaposlenu suprugu i neotkupljen stan od
38 kvadrata. Hoćete da ponovim, možda mislite da fali jedinica ispred. Ne ne,
čak i to se zove stan. Mojih 45 (takođe neotkupljenih) kvadrata deluju prema
tome k'o neka palata. I moj drugar sada
ima i stent. I nije na žalost jedini od pilota sa sličnim opisom ličnim. Blagoč
nama, od sada pa do vijeka...
Evo
i slika, čisto da vidite da se ne zajebavam ozbiljnim stvarima. A u mom
komšiluku sastavljenom od ljudina i heroja svih balkanskih sranja, nema pilota
koji ima bilo kakav, tačnije ikakav pristojan stan.
I ni jednog kome žena radi.
I ni jednog kome žena radi.
Zlatan, provereno... |
Odoh
ja dalje.
Neće
se to promeniti mojom pričom. No dobri ljudi, moji čitaoci, treba da znaju.
Ipak treba da znaju da piloti koji su pored
njih, koji žive tu u komšiluku, koji su pažljive, dobre komšije i uzorni građani,
koji svakoga dana odlaze na posao sa velikim šansama da se živi i ne
vrate, žive sa manje novaca nego što
zarađuje ,,politički podobna,, šalterska službenica bilo kog javnog preduzeća
ili recimo radnik Parking Sevisa u prestonici, a o ovima iz raznih Žardinjerija
:-) ( ,,komunalne policije,, ) da i
ne govorimo...
Žive tako pilotčine u nekim rupama kao podstanari ili skučenim golubarnicima koje ne
mogu da otkupe.
Stidiš
li se državo i malo (odnosi se na ovu u kojoj sam trenutno no nisu ni te druge,
komšijske ništa bolje, nemojte misliti...) ili ćeš nakratko sličnu temu ponovo otvoriti
tek kada još neko od kolega ne dođe kući, svojoj deci, sa eto, jednog ,,običnog radnog dana,, ...
Skidam
kapu i svaka čast našim kolegama koji su Savketovoj gospođi ponudili posao u
Direktoratu civilne avijacije. Vrlo lep i ljudski gest. No, verujem da bi mnogo
bolje i lepše bilo svima nama da je Savke sada tu, nasmejan , dobar i vedar
kakvog ga pamtimo. Zadovoljan svojim poslom, primanjima i stanom i živ svojoj
porodici i svojim izuzetnim sinovima.
I
šta ćete preduzeti gospodo koja odlučuje o sudbinama svojih najboljih ljudi?
Za
početak, ne bi bilo loše da ovima koji su još živi zaposlite supruge i date
ljudske uslove za svakodnevni život. Dok ne bude kasno.
A
zatim i da sklonite to govno od aviona u kome ginu probni piloti. Možda raja iz
civilstva ne zna ali Savke nije prva žrtva te krntije. Šta li će tek biti sa
đacima, mogu samo da pomislim? I onako ga posle ovoga niko više ni kupiti neće.
Možda će i Iračani vratiti onih par, što naivno uzeše...
Sedite,
konačno odlučite i kupite barem jednu eskadrilu nečega u šta se može sesti,
pošaljite mlađu raju, najbolje od njih, negde vani da završe preobuku i rešite
za ime Boga, već jednom, ono što dugujete starijima (dugove za penzije, stanove
i slično...) jer dok to ne uradite, sve promocije, sablje i strojevi sa sjajem
novoiskovanih sablji budućih, friških, podstanara, plavetnilom gardijskih
mundira, tandrkanjem gardijskih kundaka o kaldrmu ispred skupštine će biti samo
obična farsa ... Tužna farsa.
Uh
šta sam gorčine istreso' ovde a kao neću teške teme. Takav sam, šta ću? Don
Kihot ili običan namćor ko će ga znati, hbg. ? Sada vidite da se i naslov nekako
uklapa.
A
kako ono veli lepo Meša Selimović jedan od njegovih a mojih najdražih, ,,...pecaj ribu Ahmete Šabo...,,
Možda
i ne mogu promijeniti druge, možda čak uopšte ništa ne mogu ni promijeniti osim
sebe. Jeste teško ali ... Još pokušavam ...
Uspijem
i uteći ponekad' ...
U
nešto što nikome ne dam, što je samo moje i što čuvam da okrpim sjećanja
budućih dana starosti. U nešto na čemu mi mnogi neracionalno zavide.
Eto imam te ribolove. Ta moja nazovi pecanja.
Količinu,
zamašnu, poraza i neuspjeha, u nekom materijalističkom pogledu broja i veličine
ulova, no divnu potku sjećanja i uspomena koje su punjač baterija života. Dobar
i vazda ispravan. Imam taj moj Dunav i druge drage reke i rečice ... Imam ventil...
Hajde
da ne davim pričom , turio sam da se postavljaju snimci na ovaj Tube pa kad
budu gotovi (neđe do večeri sa mojom brzinom neta...) idu u ovu priču da vidite
o čemu se tu radi.
Stavim
i par snimaka i slika i eto...
I sličice ...
Anfas i profil :-) |
Mesto gde sve brige magično nestaju ... |
Prođe bez stajanja ... Izgleda nema niko za izlaz :-) |
Ostareli kap. uvek na pogrešnoj lađi :-) Ili pravoj, ko zna ? |
I smuđeva par ... |
I datum naopačke :-) |
Ni smuđarki, ovih po mostovima, na vidiku :-) Džabe čeka ... |
Bilo i za pečenja ... |
I repete čorbice :-) |
I za sve ostale ,,učesnike u programu,, :-) |
Oproštajna fotka sa domaćima :-) |
To
je to.
A
kasnije ćemo o svemu, po istilahu jer...
"Pozivam
za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega - da je svaki čovjek uvijek na
gubitku."
Ahmet
Šabo s. r. (sportski ribolovac - prim. aut. :-) )
Lijep provod, lijepe slike... nego, kol'ko si platio kolegi da se slikaš s njegovim ulovom? :)
ОдговориИзбришиHeh, Hallo Bing, kako brat :-)
ОдговориИзбришиA cijena, prava sitnica :-)
Da vidiš kakvi su to žestoki ribolovci još bi i ja mogao po nešto zaraditi da se oni slikaju sa mojim (mislim ulovom, jel... :-) )
Heh Anegdota sa Jablanickog. Iso tako covjek na pecanje sa rajom.Oni iz Sarajeva pa na voz. I svaki put raja slabo ulovi a ovaj uvijek pun...Heh provale ga ovi da se on skompo sa nekim lokalcem koji tu malte ne nalovi golim rukama i samo ovom prebaci u njegov ruksak.Zamole ti oni ovog lokalca da uradi sljedece.....:-) Sjedu oni tako u kupe na povratku za Sarajevo. Razmaho se kolega trznem je ovamo onamo....kad veli mu jedan de izvadi onu najvecu eno ti ima nesto u ustima...kad ono cedulja pozdrav od raje ribolovcu...kazu da je polomio stapove i nikad vise nije otiso na pecanje....Nego Cika vojo svaka cast zavidim na ulovu Bistro.
ОдговориИзбриши