среда, 17. октобар 2012.

Papazjanija ...


Nahebavanje, čovjekovo, može se zgoditi na razne načine. 
O kojima čak ni sanjao nisi. Ili si ih barem od prošle sezone djelimice skrajnuo sa pameti. A najčešće, more bit' bidne ko fol sasvim, sasvim dobronamjerno, nehotično i isplativo.
Trebo sam, sada vidim, ko ona baba kad su je pitali ,,Hoćeš li ti baba danas čuvati koze?,, a ona ko iz topa ,,Neću,,. ,,Pa kako to odmah tako, bako ?,, baba munjevito ,,Pa bolje mi je jednom reći ,,Neću,, nego čitav dan ,,Kec, kec...,, ,,
Da sam odmah rekao, neću, uštedio bih sebi materijala za ovo referisanje ... Ovako zimnica je u podrumu, moralno sam se proprao za sledeću heftu koju ću provesti, nadam se, na plavo Dunavo, u borbi sa smuđovskim i somovskim nehmanima, a evo i štofa da se napiše pričica, tačnije, više specifičan pogled neradnika i kampanjca na pripreme za zimčugu pred nama.

Tako je to sve trebalo biti...
No život nekako uredi drugačije, vazda...
Dok sam pisao početak priče o ajvaru i pripremi zimnice, saznao sam za nesreću aviona Laste u kojoj je poginuo Savke, a Bećaga jedva izvukao živu glavu. Logično je za pretpostaviti da sam iskreno i duboko potrešen, pisanje odmah prekinuo i nošen nekim mikro vihorovima ,,kano slamka,, odgodio bilo kakvu pisaniju sve do sada.

Ajvar jako, baš ono jako volim.
Dok nisam došao na jug Srbije nisam se susretao sa specifičnim načinima pripreme istog. No za mene bi moglo da važi ono novokomponovano, da mnogo više od bilo kakvog Aj fona i Aj poda, ipak najviše volim Aj var.
Kod mene u zavičaju ako ima kiselog kupusa, krastavaca, suvine i ikakve radže, zimnica se smatra kompletiranom. Tol'ka patnja za par tegli nečega što teško možeš samo i pojedinačno konzumirat', decenijama mi je bila sasvim besmislena.
No primio sam se ovde, naučio pomoći u izradi i vidim da vredi. Jes' teško, ali valja pravo. Kako ono kažu ,,Šta se dobije kada se spare Leskovčanin i hobotnica? Pa nemam pojma ali bere papriku u pm...,, E tako i ja, oguljačio sam sve jagodice guleći papriku no i to je odavno gotovo. Jedino me sada pati što se u mojoj familiji to ne bi trebalo zvati zimnica. Mi to sve smažemo pre dolaska zime pa bi onda recimo jesenica bio pravilniji naziv. Neuporedivo.
A zašto ovakav naslov ?
Za to što ovo nikako nije priča o ajvaru. Možda je i trebala biti no u međuvremenu su se desile mnoge druge stvari, život ne čeka, pa sa ovim i zaključujem priču o istom. Do sledeće sezone...

Tema drugog dela ovog  ,,mešovitog ,, performansa jeste usko vezana za tragični događaj koji se desio na Batajnici, nebuloze, neprofesionalnost, ljigavost i budalaštine kako novinara, tako i visokih zvaničnika ove tuge od države u odnosu prema svojim borbenim  pilotima, pijetetu prema junacima  i poštovanju prema onima koji su preživeli. Nemojte dešavanja posmatrati previše izolovano, isto je to po srodnim temama i u drugim balkanskim patuljčićima, ne brigajte. Ista smo mi ...
Ne bih da detaljišem i uvlačim se u celu tematiku barem iz poštovanja prema mom drugu, izuzetnom mladom čoveku Goranu, uspomeni na njega, vrhunskom pilotu i dobrici, stručnjaku kako svog posla, tako i mnogih drugih hobija i životnih delatnosti i iz poštovanja prema njegovoj porodici. Biće prilike za razne analize no one na žalost, neće vratiti  našeg dobrog i dragog Savketa.
Ovo obično ne radim, no zamoliću Vas da pročitate deo bloga, takođe izuzetnog mladog čoveka, Petra Vojinovića, novinara, mog poznanika, koji je po meni majstroski elaborirao zadatu temu sa jednog drugačijeg aspekta.  Izveštavanja medija ...
Evo linka pa kad privršite nastavićemo.


Zašto je ovo bitan tekst?
Iz niza razloga, a jedan od najvažnijih jeste utvrđivanje istine kao takve. Do najsitnijih detalja. Koliko se to u letačkom poslu u opšte može. Jer na ovim prostorima izgleda poštujemo samo mrtve heroje.
Ša je sa Bećagom, takvom ljudinom i takvom karijerom? Ispade, doduše ispod žita i prikriveno, da je kriv zato što je preživeo. Da li je imao samo zeru više iskustva i kamaru više sreće, da njegova kupola bude za nijansu punija toga jutra... Novinarima i političarima bi bilo mnogo zgodnije da je i on zglajzao pa bi mogli prazne hvalospeve proširiti i na njega. Ovako, stvaraju mustru daleko od istine, da je eto ppuk kukavica iskočio a ... Nije nego. I to pre kraja bilo kakve istrage.
I kao što navedoh u komentaru teksta bloga, baš me interesuje kako se to sa, novinarskog stanovišta, katapultira iz aviona koji nema katapult, kako se avionom koji ima otkaz komandi izbegavaju žrtve na zemlji i još par pitanja. No o tome će nadam se mnogo stručniji od mene, kada za to jednom dođe vreme.

I dođosmo do najvažnijeg pitanja.
Koliko košta život pilota u ovoj (i sličnima...) tužnoj vukohebini? Da li manje od jeftinog izbacivog sedišta ? Da li pilot treba da pogine da bi njegova supruga dobila posao, a deca stan ? Izgleda da treba. Što je najtužnije, mogao bih vam i nabrojati nekolicinu, koji bi pod adekvatnim uslovima slično rado i učinili... ovako živi izgleda familiji i ne vredimo bog zna koliko.
A tek zemlji, alal joj vera.
Navešću živopisan i životoopisan, primer mog klasića, pilota lovca, koji je tokom bombardovanja '99. te lično pitao k-danta v.plovstva, tadašnjeg, kada će ih prebaciti na neko mesto sa koga se mogu borbeno angažovati, a ovaj mu bahato i oholo odgovorio otprilike ,,Sedite kapetane, znate da vas ja mogu sve za jedno veče potrošiti...,,
E moj generale, pa lako je potrošiti svoje najbolje ljude... Najbolje što jedna zemlja ima. Svaka zemlja. I to bez rasprave.
Pa eto, potrošili ste nas braćo lopurde. Na razne načine. Potrošili kao i uvek, ono najbolje  jedne, jadne zemlje. Sada krckate poslednje ostatke.
U jednom selu pod Kozarom, seljaci su prodali, posle onoga rata, zvono sa crkve. A tada im je jedna časna starina rekla nadaleko čuvenu repliku koju moj babo često koristi. Glasi otprilike ovako ; ,,Staro ste zvono prodali, novo niste kupili ... E pa kurcem ćete zvoniti.,,
E tako, poštovana gospodo, teško će se posle ovakvih blentavluka začuti zvonjava na našem nebu ili našim nebima. Žao mi ove mlade raje, sjajnih, izuzetnih momaka, pametnih i dobrih, vrednijih od nas, sto puta, koji nisu dobili i neće u ovakvim nazovi državama ni dobiti ikakvu šansu. Ili će dobiti šansu u Lasti, a tada tek u takvoj kakva je sada i nemaju nikakvu šansu.

Bio ja nedavno kod klasića, na rođendanu, drugom. Moj vršnjak, no prezubila nedavno prije jedno jahre, čuka, i ugradili mu stent. I sada slavi to kao drugi rođos. Rekli mu doktori.
Bilo lepo, dobro društvo, pilota i padosa, savršen domaći roze i meze mašala (ono u inat njemu morali smo i zamezit' i popit' ) dok uskoro i nas ne ošajdari slično.
I u neko doba smo stigli i do srodnih tema.
Moj drug  ima zlatni letački znak. Znate li šta je to?
Onima koji ne znaju, da kažem. U stručnom smislu najviše što se u ratnom vazduhoplovstvu može postići. Najviše, eeej... Moj drugar ima i ordenje, neko, no nema dečiju ili ikakvu drugu sobu ... No...
Moj drugar ima i dvoje dece, školaraca, nezaposlenu suprugu i neotkupljen stan od 38 kvadrata. Hoćete da ponovim, možda mislite da fali jedinica ispred. Ne ne, čak i to se zove stan. Mojih 45 (takođe neotkupljenih) kvadrata deluju prema tome k'o neka palata.  I moj drugar sada ima i stent. I nije na žalost jedini od pilota sa sličnim opisom ličnim. Blagoč nama, od sada pa do vijeka...
Evo i slika, čisto da vidite da se ne zajebavam ozbiljnim stvarima. A u mom komšiluku sastavljenom od ljudina i heroja svih balkanskih sranja, nema pilota koji ima bilo kakav, tačnije ikakav pristojan stan.
I ni jednog kome žena radi.

Zlatan, provereno...


Odoh ja dalje.
Neće se to promeniti mojom pričom. No dobri ljudi, moji čitaoci, treba da znaju.
 Ipak treba da znaju da piloti koji su pored njih, koji žive tu u komšiluku, koji su pažljive, dobre komšije i uzorni građani, koji svakoga dana odlaze na posao sa velikim šansama da se živi i ne vrate,  žive sa manje novaca nego što zarađuje ,,politički podobna,, šalterska službenica bilo kog javnog preduzeća ili recimo radnik Parking Sevisa u prestonici, a o ovima iz raznih Žardinjerija   :-) ( ,,komunalne policije,, )  da i ne govorimo...
Žive tako pilotčine u nekim rupama kao podstanari ili skučenim golubarnicima koje ne mogu da otkupe.
Stidiš li se državo i malo (odnosi se na ovu u kojoj sam trenutno no nisu ni te druge, komšijske ništa bolje, nemojte misliti...)  ili ćeš nakratko sličnu temu ponovo otvoriti tek kada još neko od kolega ne dođe kući, svojoj deci, sa eto, jednog ,,običnog  radnog dana,, ...
Skidam kapu i svaka čast našim kolegama koji su Savketovoj gospođi ponudili posao u Direktoratu civilne avijacije. Vrlo lep i ljudski gest. No, verujem da bi mnogo bolje i lepše bilo svima nama da je Savke sada tu, nasmejan , dobar i vedar kakvog ga pamtimo. Zadovoljan svojim poslom, primanjima i stanom i živ svojoj porodici i svojim izuzetnim sinovima.
I šta ćete preduzeti gospodo koja odlučuje o sudbinama svojih najboljih ljudi?
Za početak, ne bi bilo loše da ovima koji su još živi zaposlite supruge i date ljudske uslove za svakodnevni život. Dok ne bude kasno.
A zatim i da sklonite to govno od aviona u kome ginu probni piloti. Možda raja iz civilstva ne zna ali Savke nije prva žrtva te krntije. Šta li će tek biti sa đacima, mogu samo da pomislim? I onako ga posle ovoga niko više ni kupiti neće. Možda će i Iračani vratiti onih par, što naivno uzeše...
Sedite, konačno odlučite i kupite barem jednu eskadrilu nečega u šta se može sesti, pošaljite mlađu raju, najbolje od njih, negde vani da završe preobuku i rešite za ime Boga, već jednom, ono što dugujete starijima (dugove za penzije, stanove i slično...) jer dok to ne uradite, sve promocije, sablje i strojevi sa sjajem novoiskovanih sablji budućih, friških, podstanara, plavetnilom gardijskih mundira, tandrkanjem gardijskih kundaka o kaldrmu ispred skupštine će biti samo obična farsa ... Tužna farsa.
Uh šta sam gorčine istreso' ovde a kao neću teške teme. Takav sam, šta ću? Don Kihot ili običan namćor ko će ga znati, hbg. ? Sada vidite da se i naslov nekako uklapa.


A kako ono veli lepo Meša Selimović jedan od njegovih a mojih najdražih,  ,,...pecaj ribu Ahmete Šabo...,,
Možda i ne mogu promijeniti druge, možda čak uopšte ništa ne mogu ni promijeniti osim sebe. Jeste teško ali ... Još pokušavam ...

Uspijem i uteći ponekad' ...
U nešto što nikome ne dam, što je samo moje i što čuvam da okrpim sjećanja budućih dana starosti. U nešto na čemu mi mnogi neracionalno zavide.
 Eto imam te ribolove. Ta moja nazovi pecanja.
Količinu, zamašnu, poraza i neuspjeha, u nekom materijalističkom pogledu broja i veličine ulova, no divnu potku sjećanja i uspomena koje su punjač baterija života. Dobar i vazda ispravan. Imam taj moj Dunav i druge drage reke i rečice ... Imam ventil...
Hajde da ne davim pričom , turio sam da se postavljaju snimci na ovaj Tube pa kad budu gotovi (neđe do večeri sa mojom brzinom neta...) idu u ovu priču da vidite o čemu se tu radi.
Stavim i par snimaka i slika i eto... 




I sličice ...
Anfas i profil :-)

Mesto gde sve brige magično nestaju ...

Prođe bez stajanja ... Izgleda nema niko za izlaz :-)

Ostareli kap. uvek na pogrešnoj lađi :-) Ili pravoj, ko zna ?

I smuđeva par ...

I datum naopačke :-)

Ni smuđarki, ovih po mostovima, na vidiku :-) Džabe čeka ...


Bilo i za pečenja ...

I repete čorbice :-)

I za sve ostale ,,učesnike u programu,, :-)
Oproštajna fotka sa domaćima :-)



To je to.
A kasnije ćemo o svemu, po istilahu jer...

"Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega - da je svaki čovjek uvijek na gubitku."

Ahmet Šabo s. r. (sportski ribolovac - prim. aut. :-) )