петак, 2. новембар 2012.

FT1P ...


Ipak priču počinjem lepim stvarima, sitnicama koje gode... Da se malko hvalim, jel' . Kad neće niko drugi.
Nedavno sam od par prijatelja čuo da su čitajući moju novu knjigu imali osećaj kao da sam tu i da im lično pričam. Nije to prvi puta. Bilo je toga poprilično i sa prvom knjigom, no ćuto' sam, nisam se 'falio. Hajde rekoh, nema smisla da pregonim :-)
Vrlo lepo. To i jeste primarni cilj ove igre. Ne mogu se svega lepog i bitnog ni setiti u trenu dok se o nečemu govori, ni biti pored svakoga da mu lično ispričam ali lepo je imati barem opiljke sličnog dara. Da dalekim i bliskim ljudima preneseš emocije i dešavanja nedavna i davna.
I bez obzira što mnogi koji bi ti kao trebali biti bliski, pokušavaju da ti pokažu i kako ne vrediš bog zna šta, jer eto ne zarađuješ dovoljno za razne besmislene pomodarske nazovi potrebe, bude nekako lepo kada ovako nešto čuješ. Znači da nisi bez razloga na ovome dunajluku i da u svemu, postoji skriveni smisao, ma kako čudan bio jer imaš svoju zakrpu neba, busenčić zemlje i zalihu nepotrošenih smejuljaka onih tebi važnih neznanaca...

Dobro dosta sa lepim uvodima daj da vam opričam šta je sam naslov i zašto baš danas ova priča?
Bezmalo dvije hefte, drug pisac je sakupljao papire. Razno razne. Nikakva strmina Kalvarije ne bi bila dovoljna da dočara kroz šta čovek u takvim situacijama može da prođe. A može, eto, prošo' sam...
Najpre insertčić (hehe, kakav deminutiv ...).
Ova savremena sokoćala ipak imaju nekih prednosti, pa što da ih ne koristim. Indexovci i Mićko Ljubičić su u svojoj čuvenoj predstavi Nacionalni park Srbija, odavno napravili antologijski skeč koji ovo baš temeljito opisuje, pa bih molio da najpre odslušate pa ćemo onda o detaljima ... Ajd' razvaljujte.




Eh, pa moj junače.
Nije smešno.
Da je ostalo samo na Nadrealistima i Indexovcima, njihovim šalama sve bi bilo podnošljivo. No sve njihove zeze ma kako neverovatne u startu bile, ili već jesu ili će se uskoro obistiniti pa onda ti baš i ne bude do smejanja.
Nisam ja sakupljao potpise za kandidovanje za predsednika i ako sam negde 2000 godine, propustio antologijsku šansu da to učinim. Za par stotina potpisa kao nezavisni kandidat strpam pomasnu budžetsku  inekciju u džep i šta me briga... Strah me bilo jedino da ne pobedim pa šta onda?  Kad je mogao onaj sa metlama i četkama, Šećerovski, šta meni fali :-) ... ?
Nisam sakupljao ni potpise za bilo kakvu peticiju. Doduše u prolazu sam potpisao jednu za opstanak stare lokalne televizije jer moćnici su odlučili da joj frekvencija više nije neophodna. No duboko sumnjam da će moj potpis i tu nešto vrediti.

Prikupljao sam, nećete verovati, samo papirologiju ćerki za studentski kredit. Koji vrlo je izgedno da neće ni dobiti... No idemo redom.
Najpre na faksu moraš kupiti formulare, koji uzgred budi rečeno nisdu preterano skupi, no ako napraviš bilo kakvu štamparsku grešku u hrpi obrazaca, ništa, drug,  kupuj ponovo. Pa zavisno od toga koliko si pažljiv sa kockicama i brojkama, popunjavanjem istih, čak i to se može zakomplikovati. Značajno...
Zatim kreneš u akciju. Kao nek'danji akviziter Dostojevskog i Krleže zaprtiš torbikče ,,o desno rameee,, i kreneš u avanturu osvajanja birokratskih orkanskih visova...
Pa onda počinje dribling i triatlon između opštine, mesne zajednice, policije, škole... Svuda najmanje po jedan papir, onda kopiranje istih, overa kopija za koju kojekavim snalažljivim izgovorima i osmesima od milion dolara, nastojiš da bude besplatna ( po zakonu jeste no hajde ga znaj, jel Mica već srknula svopju slađu :-) ) zatim dođeš na šalter poreske uprave koja daje svoju konačnu reč. Da li ti je čukundeda platio sve rate Kadiji za onu njivu niže šljivika i slično? Staneš u beskončan red očajnika i sličnih paćenika, po Marfijemvom zakonu koji je baš našao da se dokazuje po ko zna koji puta preko tvoje grbine, stojiš naravno uvek u najsporijem, i stižeš na red minut nakon početka puze koja se poštuje, vidi vraga, k'o red vožnje japanske železnice.
Stičeš prijateljstva raznih profila. Nenadana.
Neće te naravno nikada u predšalterskom mimiohodu, komšijski zapasti mirisna i krupnooka, plavokosa studentkinja šeste godine medicine, no njena oznojena i nadrndana tetka. Ljuta na sve, osim sadržaja svojih bakalučkih cegera, koje te ljubazno zamoli, da joj uz čuvanje mesta u redu, pridržiš samo dok iščuri jednu za vreme pauze, uz nešto nazovi umiljato u pokušaju ,,Vi sigurno ne pušite, a vidite kakvi su sada prema nama pušačima...,, i slično. Ma daj ženo božija, samo idi više i ne smaraj. Cegeri će biti na sigurnom.
Ni MP4 plejer sa najdržaim play listama u džepu ne pomaže previše. Ibrica Jusić, Dino Merlin čak ni Đole, pojačani do izdržljivost baterije, ne mogu amortizovati žamor sve ljućih očajnika, jer Mica kasni dva minuta sa pauze. Normalno, čim stigneš finalno na red pojavi se naslov.
A naslov je iz skeča. Fali ti jedan papir.
Kako god se spremio i koliko god temeljit bio, kakvu god smornu ,,obuku,, slične vrste u sredini prebogatoj i prebujaloj papirologijom kao što je recimo vojska dobio decenijama, za ovako nešto garant nisi spreman.
Konačno si prvi na redu, zadovoljan i sa poluzlim, moćnim osmehom upućenim preko ramena paćenicima koji tek pristižu i onima koji su neposredno iza tebe.
Ali te onda Micika, toreadorski prizemlji recimo rečenicom tipa ,,Eeee,  pa, ovo vam je lična karta sa čipom, znate ona ne treba da bude kopirana, nego treba da uradite ispis ... Nije to ništa, imate kopirnicu preko puta. A to što piše na šalteru,  aaa to, pa to se odnosi na stare obrasce... Hajde, nemojte zadržavati red no dođite kasnije ...,, Mica, jedna od mnogih, jer sve stolice povelike sale sa druge strane šaltera su predizborno popunjene, te gleda trijumfalno likujući sa državnog pijedestala. Štiteći tako sigurnost imperije od subvezivnih elemenata poput tebe.
Sada sa istom, neskrivenom mržnjom i svi ostali iz reda dugačkog kao Amazon zveraju kao Anakonda u okrivljenog ...
Pogneš glavudžu, zaprtiš torbetinu i 'ajmo, Jovo nanovo...

I nakon, srećnog, tek drugog prolaska kroz red koga se ni Goljak postidio ne bi dobijem papirić o proseku primanja. Pa kao da ja ne znam podijeliti sve sa četiri?
Dobiješ dokaz da si proleter i da nemaš nigde ništa. A ako nešto i imaš onda si to vešto skrio od presvjetle carevine i još te izgleda nisu gepili.
Pa tako svi koji imaju privatne firme iznenada imaju prosek primanja ravan apsolutnoj nulici i onda tvoje dete kao izvrstan sudent na budžetu, sa oko sto evrića mesečno po članu, u tako,, oštroj,, konkurenciji  nema nikakve šanse za stipendiju ili kredit.
Uzgred taj kredit iznosi neznatno preko 50 evrića mesečno, na godišnjem je nivou (sledeće godine sve ponovo ...), dakle sudent primi nekih desetak rata koje bi kao po zakonu trebao da vraća kada se zaposli. Eto takva je situacija, kad se ljudi toliko muče da dođu čak i do takvog stimulansa za svoju decu onda sve postaje očigledno. Koliko država vodi računa o visokom školstvu i svojim budućim intelektualcima toliko će joj se i vratiti. Nije važno izgleda učiti i raditi. Na privatnom faksu kažu u šali, naveče prelistaš ujutro zablistaš...
Ipak ja u sebi nosim specifično olakšanje koje ne mogu ni opisati kada na faksu konačno prihvate taj galimatijas od papirologije i celi džumbus krene u proceduru.

Već su nas upozorili (jedna ili jedina, dobra osoba u lancu šalterske ishrane...) da bi obavezno trebali da se žalimo, jer tek u drugostepenom postupku neko barem stvarno čita predate dokumente. Nadam se da za tim neće biti potrebe i da će sve proći kako treba, da moj dvonedeljni trud neće biti uzaludan, te da će naš student za svoj rad dobiti barem takvu vrstu džeparca.
A ako i ne bude, pa žalićemo se naravno.
A ako i tada ne bude ništa, sledeće godine u ovakvoj zemlji naravno redovi će biti sve duži, tetke sve oznojenije a Mice još oštrije...
Moj Dante nisi ti sve video... Nisi ti išao u bio kakvu školu u Nacionalnom parkiću ovog tipa...

Odoh za vikend kod jarana zaće u selo.
Treba da iznosimo đubrivo na njivu. Pravo je vreme.
Novembarske hladnoće još nisu ovladale. Ima da uživam. Obujem gumenjake, vile u šake, i uletim rapućinovski u isparenja oblake ... Ne mogu se nikako usmrditi k'o u ovim redovima.
Ponijeću i štap za pecanje pa ćemo valjda onako zagovnani stići jedno popodne i do jezera Ćelije da pustimo koju varalicu za smuđa.
Ma zezam se ovo za osoku i miris.
Zaća ima posebnu prostoriju za kazan pa kad založiš bato i ugriješ 120 litara vode, a crevo sa ladnom na dohvat ruke, napraviš sebi zadovoljavajuću ,,mješavinu,, ... Betoniran prostor svuda ispod i eto valjda tih bezmalo dvije stoje litara je dovoljno da se plakneš.  Nema doduše medicinarke iz reda, da ti opere leđa ( a sa zaćom ipak srećom nisam još tolko' blizak... ) no bude sjajno, eto... Kakav đakuzi ...
Tako opereš i sav ovaj umor, ljutnju i besmisao koje si nakupio čekajući u prethodnim redovima. Vidite, valjda sam adekvatno opričao kao da ste i vi bili u nekom redu ovih dana. Nadam se samo u ovoj priči :-)

Ipak je ono đubrivo na njivi mnogo korisnije, a i mirisnije od bilo koje FT1P opcije...

Zdravi bili,

                                                                       Cvele, đubre jedno, redno :-)