недеља, 25. мај 2014.

Second opinion ...

Obećao kumu da ću, do kraja akcije, izgrindati Super Peršinga za Loku i njega, pa izvini komandante, kasnim da čestitam rođus ...

Zato jedna davna, prigodna ...


Second opinion...

Obično se traži od dotura...
Ono čuješ neku ružnu vijest pa ideš pitati drugog dotura. Oćeš li izdurati i kolko’?
Bezbeli ko ovaj naš Tomica, ministar zdravlja. Ej bruke, pored ‘vakih naših hirurga, mahera, ‘ošo u Deutchland űber alles, da operiše običan diskus. Jes hernija al’ jopet obična.
Sram te bilo ministre. A ko fol, otišo’ samo po drugo mišljenje. Jes’ vidio kad prituži guzi, što bi rekli moji Ercegovci, kako i titula i zvanje postaju sr..e.
No daj zahebi ove nove tarabiće. Daj da ja pričam o kalibru.
Najvećem maheru međ’ bravarima i šampionu, sred pušaka, bajoneta...
Moje viđenje Tita. A nikad ga vidio nisam. A volio, jesam !

Hrabro, a?
A šta bi i mogao izgubiti? I ‘nako osim najvažnijeg, zdravlja i srećne porodice i nemam ništa.
Proleter.
Sve uzele ,,tranzicione i demokratske,, devedeste. Što bi rekli u filmu ,,Sveti Georgije...,, ,Nije mi teško biti dobar čovjek, kada mi ništa drugo ne preostaje...,,
Evo od mene iskreno, a i kako bih ja drugačije, nekoliko mojih uspomena na Tita. Fragmenti, ko razbijeno ogledalo. I to ono koje nam neće donijeti samo sedam godina nesreće.
Opisao sam u knjizi i štafete i sletove. Te u jednoj drugoj priči i samo naznačio moju prvu priliku da ga vidim. A ‘vako je bilo.
Ljetovanje u Marini kod Trogira. Sve sa Kulom u centru, Veljkom Rogošićem, prvim prstacima i periskama. Osam, devet godina. Foliram da znam plivati. Ono ruke po dnu, u plićaku. Muški, ali ne daleko od obale.
I ćale ozbiljan, u sindikalnom restoranu objavi veliku vijest ,,Sutra nema kupanja, ujutro idemo u Split, dolazi drug Tito.,,
Brat i ja bi se više obradovali Marjanu i zoološkom vrtu, ali ne pitamo se baš previše.
I razguli. Čitav dan... Među prvima došli na rivu.
Ono more tukne, ni blizu ko u Marini, a kad će Predesednik doći, niko ne zna. Gužva. ludaja. Nismo jedini naivni. Pola turista srednjeg Jadrana sjatilo se taj dan u Split.
Jooooj vruće. Pritislo. Cvrčci imaju neki svoj, samo njima znani, čudan ritam.Udara i on u glavu.
Čekaj, čekaj. Dugo...
Asfalt se topi. A meni se ko u filmu ,,Tito i ja,, umalo ojela guza u kratkim safari pantalonicama. Tada sam se tuširo’ samo kad pođem sa mora.,,So je zdrava,,,što bi rekla moja stara nana.
Uskomeša se usafunjana policija a i raja. Eto ga.
Već smo teški da nas babo podigne, bar ne obojicu i bar ne bez ozibljnog rizika od bruha. Gužva.
Sirene, svetla i zastave. Šareno ludom drago, što bi rekli u mom kraju. Ni snašao se nisam. Ispale mi kokice, a baš ono što najviše volim, one zagorele što nisu ni pukle.
Zuuum, zuum, ili iz Alan Forda ono ,,švić, švić...,, ma šta značilo. Ovde znači, grupa crnih limuzina koja brzinom svetlosti projuri nekako nizvodu. Odoše.
Majka još maše a tajo nikako da odgovori na naša pitanja ,,Tata, a gde je drug Tito?,,
Valjda o’šo.
Prebrzo za moje dečačko shvatanje stvari. Nije ni sarme probo, a ni sa nama se pozdravio.
E Druže Stari, mnogo si propustio. Nisi me ni upoznao. A jednoga dana kada budem Nobelovac, biće ti žao...
I meni je taj dan bilo žao. Mogao sam i kraul naučiti... Zaprave...

Sjećanje, drugo od milion.
Ma neću sva, šta se štrecate. Imate Vi i svoja, što da tanjite moja. Spašće farba.

Rijeka Vrbanja, takođe ovde pažljivo opisana. Meni najdraža. Vir Zelenac. Do naše zgrade, tu na pljucomet.
Tačno nekako sada, ali prije trideset godina.
Moj Jovo tek naučio mlatiti škobalja na plovak. Rastura. A škobo grize. Na kruvac.
Ja došo’ iz škole. Onaj najteži, sedmi razred. Kad ti uvale sve na gomilu.
Tek jeo. Reko’ ajd da upalim TV, možda bude neki crtani. Kad ono, crn ekran. Pa ide neki improvizovani studio i plava pozadina.
Spiker ozbiljan ko da mu je pomrla sva familija. Uža.
,,Umro je Drug Tito... Poštovane drugarice i drugovi, danas u tri sata i pet minuta prestalo je da kuca veliko srce, najvećeg sina naših naroda i narodnosti...,,
A uh, ovo ništa ne valja.
Moram ići javiti ćaći. Trkom.
Kroz otvorene komšijske prozore u lijepom majskom danu već čujem kuknjavu. Koliko me noge nose pretrčim tih par stotina metara do brzaka u kome, nekako u vodi do koljena, stoji moj otac. Leđima okrenut meni. Jedva ga dozovem od huka vode. Ne čuje me najbolje.
,,Tataaa, ‘ajde kući. Umro je Drug Tito...,, Derem se da nadjačam šum brzaka.
,,Štaaaa?,,
,,Ajde odmah kući, umro je Drug Tito.
Istrča iz vode ko’ oparen. Ko’ da je peco’ na Islandu, pored vulkana. ,,Kad je umro?Ko je javio?,,. ,,Ma otkud ja znam, javili sada na televiziji.,,
,,Ej, ako me lažeš, odraću te od batina.,,
Prazna prijetnja u takvoj beznadnoj ljutnji, jer skoro nikad me u životu ni pipnuo nije ...
Spakova štap, zaboravi i skobalje i ispred mene trk do kuće.
Đe će Tito umrijet’? To ne more bit’.
Toga dana sam oca prvi puta vidio tako tužnog. I ne samo njega. Narednih dana plakali su neutešno svi koje sam poznavao. Računajući i moju malenkost. Nisam bio sasvim siguran zašto ali kao da smo svi slutili šta nas čeka.

Sjećanje treće.

Mostar, ’92. ge
Aerodrom, atmosfera kakva samo može biti.
Počeo rat.
Moj drugar, ljudina i heroj. Ljut ko ris. Hoda po sali za sastanke ko’ profesor Baltazar. Ispred bine, govornice i one velike, bronzane Titove biste. Tamo, vamo, tamo, vamo...
Ne priča ništa.
Ćuti, pocrnio od muke, samo njemu znane.
U jednom trenu, stade ispred biste, zagleda se u nju i iznenada iz sve snage, svojom ogromnom ručerdom spuca Titi šamarčinu od koje se bista skoro prevrnu, a crveni pliš zaigra kao na prvoj mostarskoj buri.
,,Pič.. ti materina. Za sve si ovo ti kriv. Što nisi riješavao kad je trebalo, a ne nama da ostaviš ovolika govna. Ni krivima ni dužnima...,,
I nastavi da šeta u tišini. Bez ijedne naknadne reči.

E moj Druže Stari.
Koliko se mufljuza i lopina krilo iza tvoga imena, pa kad si ostario jedva sačekali priliku da unište sve što je valjalo. Trebo’ si to brate riješavati dok si bio u snazi i pameti. Svaki dobar domaćin podijeli imovinu dok je živ, da mu se djeca ne zavade. Eto, to ti ja najviše zamjeram. Što nisi sedamdesetih rasturio bandu i uveo nas u tu usr..u Evropu? Što si ostavio kerovima poslije tvoje smrti da razvlače ostatke?
Niko ne živi vječno.

I četvrto...

Maj, 99. te.
Beograd.
Krenuo na VLK ( vojno lekarska komisija – prim. aut.) da zaključim bolovanje. I onako sam već dugo na terenu. Ako do kopnene intervencije uskoro dođe, onda neka nam je svima Bog u pomoći. Pozvao starog da dođe iz Banja Luke, da se malo vidimo, i da mi ponese nešto cigara, onaj mali šator što je buraz donio iz Švice i fenjer.
Od kako su u Nišu pogodili struju, čvor za jugoistok, onim grafitnim bombama, moji kući struje nemaju nikako. A svijeće nemoš’ nakupovati.
Cigara ni za lijeka.
Šator mi treba zbog ovih drugih ,,mojih,, na terenu. Već nedeljama svi borave u istoj zgradi. Ej kad braća Natovci skontaju, pa pičnu zgradu... Ima da leti perje. Već se desilo par puta. To mu dođe ko rak, neće mene. E ja neću čekati.
I onako spavamo u vrećama. Uzmem mali šator i odmaknem se trista, četristo metara u šumu. Pa me  drugari, tada zahebavajte slobodno.
I dok sa Novog Beograda idemo prema stanici, tačno negde na Brankovom mostu, čujemo sirene za vazdušnu opasnost. Pogledam na sat, ono tri i pet. Četvrtog maja, 1999. te. Stanemo babo i ja na most, zagledamo u reku pod nama, i ja ga smešeći se, upitam ,,Zašto niko ne stoji mirno? Sjećaš li se đe smo bili prije devetnaest godina?,,
Pogledamo se.
E đe si sada druže Tito? Da si nam ti živ ovoga sigurno ne bi bilo. Odstojimo babo i ja minut u čast velikana na sred Brankovog mosta. A interesantno, pogledamo sada i nismo jedini. Ako nas ovde braća roknu možda imenu mosta dodaju još koje.

,,Ajd’ tajo hoćeš li kući, imaš sada autobus?,,
,,Ma nemoj.Pa da me poslije čitav život zahebavaš. Čim je sirena zasvirala on razgulio preko Drine. Neću.Imam autobus i večeras. Hajmo u kafanu da se ispričamo i da popijemo po neku i za Titinu dušu...,,

Eto, Druže Stari, mogao bih još mnoga sjećanja.
Ali to bi me odvelo još dublje u sretne uspomene, tako daleko od ovog vremena. Bio sam mali a još te dobro pamtim. Možda samo pamtim našeg plavog fiću kupljenog skoro na ličnu kartu, pun rezervoar za crvendaća (crvenu novčanicu s konjićem...) i pravac Ulcinj.
Volj’ ti mala il’ velika plaža.

To je moje viđenje.
Tako sam ja upamtio Maršala.
I kako kaže onaj Gardin grafit ,,Bravar je ipak bio bolji...,,
Sad će mnogi miševi izaći da izvlače i razvlače, bez istorijskog konteksta, razne Blajburge, Otoke i slično. Ali čim svima nisi valjo’ znači da si bio dobar.
Pravo.
Ne dobar.
No jedini spas.

Ipak si znao s’ budalama.

Vidiš šta uradiše bez tebe.

Vječna ti slava, Druže Stari.

Tvoj ostareli pionir,   Cvetko.


P.S. Ipak su indexovci bili u pravu . ,,A svima njima u tom prezervatu upravljao je poglavica imenom Tito mahawk... Što u prevodu znači ,,Onaj koji je znao s' budalama ...,,

I umesto one dečije muzičke čestitke, divna pesma koju smo moja Kata i ja jako voleli ... Poslušajte text, poučan je, najblaže rečno ... Nisam lutak da me naviju ...




Нема коментара:

Постави коментар