среда, 7. мај 2014.

Legenda o Žiki ...

Od mamine bolesti i smrti, nisam ništa napisao (jednostavno nisam imao snage ...) a juče je nenadano premiuno i moj dragi prijatelj, ljudina i legenda.

Neka ova priča, koju sam pre par godina pribeležio, bude epitaf i poslednji pomen mom drugaru.
Vječna ti Slava moj Žile, čast mi je da sam te poznavao i bio tvoj prijatelj ...



Legenda o Žiki...

Zašto legenda?
Pa Žika nam je, fala Bogu, živ i zdrav. Upravo zato. Da još dugo bude ovako dobar kao sada i da bude deo našeg društva.
Prosto je to...
Jednostavno, zato što postoje i žive legende a Žika je očigledno jedna takva  ...Videćete uostalom, do kraja priče i sami.
Počelo je sinoć u kafani. A kada stvari počinju u balkanskoj krčmi mogu otići samo u dva pravca. Ili će bit nešto izuzetno lepo i dobro ili neviđeno sr...e.
Nastavite slobodno sa čitanjem ovo je srećom varijanta br. 1.

Sinoć smo zaglavili nenadano na našem starom mestu, u kafani ,,Vedrik,,. Tu skoro o'ma preko puta, lepo uređeno, tiho mestašce, sa odličnom klopom i jeftinim pićem. Još da daju da se peva ,,a' la kapela,, ono u pola glasa, u neke sitne sate, bilo bi savršeno. Ne daju, pa se mi malo ljutili, malo krišom pevali i nije bilo frke, veće. I onako pjevamo ko svrake.
Konobar Neša koga sam prepado' da ću ga ocrniti u ovoj priči bio tako dobar pa nam donio pet, šest, listova papira, koji su nam starinska, efikasna, preteča nekom budućem diktafonu, pa ovako nastaje uvod mog takođe budućeg kapitalnog dela o našem dragom prijatelju, Žiki. Shvatite ovo samo kao par sličica da bi ste u nekoj, nadam se, bližoj budućnosti, pročitali i knjigu o jednom neverovatnom životu. O borbi sa sobom, sirotinjom i teškim vremenima. O borbi sa sudbinom koja po ko zna koji put napominje i upozorava da pobeđuju samo vredni, jaki i uporni. O uzoru kako treba živeti, i o tome kako dostojanstveno stariti.
Nešo ne brini.
Šalio sam se.
O konobarima uvek i sve najlepše. Još da onaj treći ,,lavić,, (moj jaran Coki me zeza kada naručuje pivo ,,Za Voju jedno glavića...,, tako se nekako čuje...) daklem da ,,g.lavić,, nije bio vruć ja bih možda došao kući trezan a familija bi jutros pričala sa mnom.
Ovako, prešao sam poslije na više, preko nekoliko, Tuborga, oni bili 'ladni a danas eto imam ,,viška,, vremena da prekucam ono što smo sinoć cijelo veče zapisivali.
Od početka. Opis legende u traileru.

Najpre sam naziv kafane.
Vedrik, proljetni, blagi, sjeverni vjetić koji donosi vedrinu i lepo raspoloženje. Upravo je tako ovih dana, sunčano i toplo, naznake lepog vremena i pravo vreme za ovu priču. I pravi naziv za kafanu. Donela nam je, ako ništa drugo, blagu glavobolju u potiljku, vedrinu u pogledu i ovu neponovljivu priču. Malo li je?
Najpre uvod. I par generalija.
Odakle ovo Žika?
Naš prijatelj se zove Simić Marinka Živorad. Rođen je sredinom tridesetih godina prošlog veka (razlika u podacima oko tačnog datuma rođenja između crkvenih i državnih zapisa od nekih par godina, sasvim uobičajeno za to doba...-prim. aut.) u malom selu Grgure, na sredokraći pravca Blace, Kušumlija tj. na istočnim obroncima planine Kopaonika (iako Žile kaže da se planina pravilno zove Kopanik, a da je novi naziv samo modernističko tumačenje postojećeg...).
Rodio se kao najstariji sin u porodici težaka. Siromašnih, vrednih i poštenih ljudi. Rano ostaje bez oca a majka se sama stara o trojici dečaka.
Priče o ratnim dešavanjima, teškom odrastanju, bugarskim zulumima, godinama nemaštine i snalaženja bistrog momka koji je sedamnaest kilometara išao u osnovnu školu, u jednom pravcu, neće stati u ovu priču. To ćemo jednom kasnije, nadam se uskoro.
Sada ćemo o vazduhoplovnim elementima ove neobične, skoro herojske priče.

Žika dolazi na školovanje u Mostar 1952. godine, u I klasu PPŠ (podoficirske pilotske škole...- prim. aut.).
Po njegovoj priči u Mostar je stigao u ,,kučinskoj,, (od kučine, tkanoj, pletenoj...) odeći, gumenim opancima ,,Piroćancima,, i vunenim čarapama. Prvo odelo je obukao u vojnoj školi i cipele prvi puta nazuo na noge.
Najlepše dane u životu proveo u mostarskom naselju Mahala (podno Čekrka...) a samo kad ga ponesu emocije kaže da su u tom gradu bili neverovatno i izuzetno lepo prihvaćeni i  ,,Ja nikada nisam imao problema sa ljudima...,,. Ovo zvuči duboko i jasno. Ko razume, shvatiće.
Žika je ne samo moj prijatelj, izuzetni i legendarni majstor koji nam svima besplatno i iz hobija održava sve ove naše krševe, on takođe jako liči na moga đeda Milu koga sam ja često opisivao kako u svojoj knjizi, tako i u mnogim pričama, pa me to nekako još više vezuje za ovu časnu starinu.
Ne zamjerite. Emocije su to.
Klasići u školi kojih se Žile seća su mu bili Šutalo Ante i neki Bunjak, sada pokojni. A nastavnik mu je bio izvesni Polovina, rođak ili predak onog pjevača Himze.
Najpre su godinu dana proveli u kasarni tzv. ,,Zapadnog logora,, na teoretskom delu nastave a onda prešli na a.Jasenica na letačku obuku.
Školovanje je završio 30.08.1955. godine u isto vreme kada i 7. klasa VVA. Dobio je čin vodnika i kao Titov pitomac (najbolji u svojoj klasi...- prim. aut.) na poklon je dobio sat Zenit (kako Žile veli dobio je ,,vazduhoplovnu štopericu,, koju je na žalost pre mnogo godina negde izgubio...).
Raspoređen je na dužnost nastavnika letenja u V.P. 9211 Mostar.

Leteli su, tih godina, sa aerodroma Jasenica i Ortiješ ali sa vrlo čudnim i neobičnim načinom izvedbe. Naime tada na Ortiješu osim betonske piste i dve, tri klupe od infrastrukture nije postojalo više ništa.
Pa u letačkim danima stvari izgledaju otprilike ovako.
Sa prvim pitomcem toga dana polete sa Jasenice sa travnate piste. Ostale đake autobus ili kamion odveze tih par kilometara na Ortiješ. Zatim sa ostalim đacima lete celi dan ,,sa betonke,, a sa poslednjim đakom ponovo slete na travnatu pistu na Jasenici.
Ostale đake zemaljski prevoz ponovo vrati, na kraju dana, nazad.
Leteli su na avionima Aero-2, Aero-3, 213, 522 i JAK-9P.

U proleće 1956. godine na metodskoj vežbi nastavnika u borbenoj obuci jedne subote naš Žile je imao udes. Udesio se prilično. Naime, zadatak je bio da negde iznad Hodbine i Pijesaka pronađu i na FKN ( foto kameri naoružanja – prim. aut.) donesu slike ,,neprijateljskog štaba,,.
Napomena... Sa đacima se letelo radnim danima a vikendi nisu bili slobodni, osim povremeno nedelje, već rezervisani za lični nalet i borbenu trenažu i obuku nastavnika.
Uvede ti naš Simke avion 213 ( za mlađu raju, to nije broj aviona, no vrsta školskog aviona toga doba – prim.aut.) iz poluprevtanja sa oko 2300 metara u oštro poniranje za nišanjenje. Al' frka...Negde na oko 1800 metara visine, posle kraće nestabilnosti u radu, motor stane.
Odmah javi otkaz, počne postupak za pokretanje motora, okrene ka aerodromu, visina neumitno curi i kada ustanovi da ga neće uspešno pokrenuti u tom pravcu, prema aerodromu, a preko rečice Bune, izabere priručni teren za prinudno spuštanje.
No ono kad đavo 'oće. Na pravcu njegovog poniranja, a tu uz reku, nalazi se odavno jedan poveliki drvored. ,,Cedeći,, finesu Žile pokušava da se dočepa terena za sletanje koji mu izgleda sa ove visine prilično kratak i tako u pokušaju da sačuva ugao i brzinu a posebno dolet, neposredno pred drvored dovodi avion na tri tačke ali repom kači vrhove drveća.
Prašina, lom, a onda, neposredno zatim i mrak. Svuda oko njega.
Pritrčali neki meštani, polili ga vodom i u toku izvlačenja iz aviona probudio se iz nesvesti. Dobro je prošao. Relativno. Avion nije eksplodirao a on se probudio mokar, krvav i sa okusom krvi u ustima.
Vojnim sanitetom ga odvoze u civilnu bolnicu (tada nisu postojale vojne zdravstvne ustanove, a Žile se sa setom seća doktora Lazbahera koji je tih godina radio na a. Jasenica kao letački doktor, a za koga Žika sa smeškom u uglu usana i najlepšim sećanjim kaže ,,E, on nam je bio sve...,,
Uglavnom, finalni zdravstveni rezultat je napukla desna noga i polomljen nos u korenu, od udarca u nišan, a kao uspomenu na taj dan Žile i danas nosi ožiljak i čudnu krivinu tog organa za disanje.
Nakon dva meseca i završene VLK ( vojno lekarske komisije...- prim.aut.) gazda Žile se vratio na letenje sa pitomcima.
Njegov nemirni duh i stalna potraga za znanjem i usavršavanjem dovela je do toga da je Žile 1955. godine upisao Mašinski fakultet u Sarajevu.
I to krišom.
To tada nije bilo dozvoljeno i strogo se kažnjavalo. Recimo, u nešto blažem obliku, kao učenje engleskog jezika sedamdesetih i osamdesetih. Smatralo se da čoveka koji mnogo zna teško je i zadržati u vojsci. I bezbednjaci moraju zaraditi za lebac.
Samo on zna sa koliko nedaća i problema se suočavao dok je studirao. Koliko je morao da se krije i u kakvim uslovima da uči? Ali išlo je to dobro uz svakodnevni vredan rad, rešavao Žile i faks. I to ozbiljan, tehnički, a ne neki menadžment.
Usput, pomagao majci i mlađoj braći u njihovom odrastanju koliko god je mogao. Ali bio jako daleko od njih i već odlučan u nameri da traži prekomandu. Koliko zbog blizine ka porodici, toliko i zbog veoma teških uslova rada svakodnevnog nastavničkog posla u paklu mostarske ,,rerne,,...
Dok je još bio na štakama, jednoga dana je idući u menzu na krugu sreo majora Milenković Predraga, načelnika PPŠ, ( inače dede čuvenog violiniste Stefana Milenkovića...). Stali su da malo da popričaju a dobri čovek Predrag ga je upitao nekoliko jednostavnih ljudskih pitanja, tipa :
,,Kako si Simiću? Odakle si ti ono? Da li bi hteo da ideš bliže kući? Možeš li da se popneš sa tim štakama do mene na sprat sutra? I napisaćeš zahtev za prekomandu u Niš, Kraljevo ili Batajnicu. Tim redom. ( kancelarija načelnika je bila iznad menze...- prim.aut.) ,,
Žile je video da je načelnik hteo da mu ljudski pomogne jer sve ove podatke je već mogao da vidi i iz njegovog dosijea.
Sutradan je došao kod majora, doneo mu papire i zahtev za prekomandu ali ga zamolio da sačuva još jednu veliku tajnu, njegovu tajnu oko fakulteta i da mu pomogne koliko može.
Major Milenković je rekao da nema problema, da on baš sutra ide u Sarajevo službeno i da mu da index, nikome ništa o tome ne govori i da će mu zaključiti drugi semestar u Sarajevu. I upita ga ,,Jesli li ti čuo za selo Statovac?,, ,,Jesam druže majore, pa to je kod Prokuplja.,, ,,E Simiću ja sam ti odatle... Zemljaci smo,,.
Eto kakav treba da bude pravi načelnik. Dobar ko lebac. I da razume svoje ljude.
I tako.

Tako naš Žile toga ljeta stiže u zavičaj.
Na aerodrom Niš, na kome se nalazila komanda Vazduhopolovne zone i bazirani avioni 522. i Tanderbolti.
Uz posao odmah nastavi sa fakultetom u Nišu i 1962. godine uspešno završava Mašinski fakultet i postaje inžinjer mašinstva. Zatim upisuje, takođe krišom i elektro fakultet, smer niske struje, i pošto su mu priznali oko 70 % ispita sa prethodnog faksa već 1963. godine završava i Elektro faklutet pa tako postaje i inžinjer elektro struke.
Sve to uz rad i pomoć porodici.
Kažem ja, kakav izuzetan čovek.

Svoju neizmernu ljubav prema automobilima kruniše 1965. godine kada je uredu za patente SFRJ prijavio i prodao 5 patenata. Ne verujem da znate ali prvi auto alarm na svetu je konstruisao i napravio baš naš Žika. Kombinacija nekakvog mehaničkog i elektro uređaja.
Te godine je podneo i zahtev za unapređenje u oficirski čin, čin poručnika. Zapamtite ovaj detalj, važno je za dalju priču. Nije dobio odgovor.

Od prodatih patenata dobio je popriličan novac koji mu je pomogao da te iste godine, kupi prvi Mercedes u ovim krajevima. Nov, novcat.
I dok je komandanta Vazduhoplovne zone (komanda se nalazila na a.Niš, a nadležnost zone je obuhvatala Skoplje, Prištinu, Niš, Kraljevo i Batajnicu, dakle celi istok zemlje... - prim.aut.) generala, ljudinu, Envera Ćemalovića na posao vozio službeni Fiat ,,Miletrećento,, Žile je na posao dolazio belim ,,Mecom 123  200 D,, autom sa najboljim vešanjem i karoserijom na svetu ( kako Žile voli reći...). Patente je naravno ponudio najpre vojsci ali je od njih dobio obaveštenje iz SSNO - a da predmet njegovog istraživanja nije od interesa za JNA (ma šta to značilo...).
Žile dalje priča...
,,Jednoga dana komandant 107. vazduhoplovnog puka, pukovnik Ivanović Branko, pilot još Kraljevine Jugoslavije, divan čovek, koga smo samo u stroju oslovljavali službeno. inače je bilo, on obično nama ,,sinovci,, a mi njemu ,,čika Branko,, mi je naredio da se pripremim za sastanak kod generala Ćemalovića.,,
Doterao se Žile i sa ,,čika Banetom,, na sastanak, a tamo i svi niži komandanti. Njih šestorica.
,,Enver ustane, čestita mi i kaže: ,,Kada bi imali ovakvih petnaestak stručnjaka naše vazduhoplovstvo bi cvjetalo... Odi ti sinovac da te čika Enver izljubi...,, Čestitaše mi nakon njega redom i svi ostali...,,
Interesantno, nakon prijave patenata, po logici stvari i bezbednjaci su saznali da je drug stariji vodnik završio dva fakulteta ali mu nisu pravili probleme. Nisu ga čak zvali ni na razgovor. Verovatno su pratili situaciju iz prikrajka ili poslije ovakvog Enverovog nastupa, nisu ni smjeli.
Pored ponude patenata vojsci i zahteva za unapređenje u oficirski čin Žile je podnio i molbu za privatni rad na auto tehnici. Prva dva puta nije dobio odgovor tj. SSNO mu je takođe saopštio da to nije od interesa za JNA, i treći put mu je odgovoreno isto ali sa pravnom poukom, da kopije svih patenata ukoliko ih poseduje, pošalje V.P. 8115/5 Zemun i nakon sedam dana mu je stigao odgovor sledeće sadržine: 
,,Odobrava se Simić Marinka Živoradu rad na automobilskoj tehnici – motor, elektrika ,,u slobodnom, vanradnom vremenu,, (podvučeno crvenom...).
Fotokopirao je dokumenta, patente i diplome, to odobrenje i otišao u opštinu Niš gde je dobio rešenje kojim mu se odobrava rad kao mehaničar paušalac (paušalno je plaćao porez – prim. aut.). Tako je započela karijera našeg drugara kao mehaničara na auto putu od Horgoša do Đevđelije.

To nam je Žika ostao do 1995. godine. Punih trideset godina praznike, godišnje odmore i slobodne dane je provodio na auto putu. Ima preko 400 vizit kartica samo od zahvalnih stranaca... Govori engleski i nemački. Aktivno.
To ćemo takođe u nekoj kasnijoj priči.
Nakon pauze da se meni malo odmori ruka od pisanja, konobar donese novi list a mi nazdravimo, ja ,,Lavićem,, a Žile, Coki i Srećko, svedoci i slušaoci ove priče, ko zna kojim po redu bambusom... Žile se kao jedinog ili barem retkog tužnog događaja iz tog perioda seti nesreće u kojoj je njegov klasić Rašeta Stevo izgoreo u Skoplju, na Tanderdžetu ili ono bi možda u RT33. Nazdravismo tako u ,,Vedriku,, i za Stevinu dušu. Ko zna od kada i nije niko?

Drugi deo priče će govoriti o jednom neverovatnom događaju i slučajnoj popravci ali ne mehaničarskog tipa. Više ljudskog.
Govoriće o tome kako je ispravljena višedecenijska nepravda.
Barem delimično.
Žile je radio na aerodromu Niš, bio čak i šef kontrole letenja a zatim karijeru dovršio u našoj eskadrili i u penziju otišao neposredno pre mog dolaska u jedinicu, početkom 1991. godine. Dakle, ja ga upoznao sasvim slučajno pre desetak godina, kada sam po savetu mog divnog drugara Race, potražio najboljeg majstora na Balkanu, a i šire, za popravku mog Opelčeta, mezimčeta. I tako to drugarstvo, uz uzajamno poštovanje, evo traje skoro celu deceniju.
A Žile je nakon odlaska u penziju još par godina radio oko automobila aktivno a onda zbog dva infarkta i visokog šećera zatvorio radnju i veći deo godine, barem proleća i leta, provodio u predivnoj prirodi sela Grgure.
I jednog proleća 1994. godine dešava se sledeća storija.
,,Kod Krste u avliji...,, tako Žile veli ,, ostao je neki Audi 100. Valjda prelazio reku pa pokvasio elektriku. U ponedeljak, ujutro, pre velike vrućine, plevim ja neki luk, kad dolaze dva čoveka u moju avliju. Jednoga pozuajem a drugog ne...,,.
Prišli su do Žileta i ovaj nepoznati mu reče
,,Ovo je baš domaćinski, pleviš luk tako rano...,,.
,,Tu se pozdravimo, izljubimo, on mene poznaje. Predstavi se i on meni i ja saznah da je on pukovnik Petrović Zdravko, da radi u KRV (komandi Ratnog Vazduhoplovstva – prim. aut.) i da je krenuo u tazbinu tu u susedno selo, a preko prelaska grgurske reke auto mu se ugasio. Oprao sam ruke na terasi i sjeli da uz onu moju ljutu malo poričamo...
Ja popio jednu, Pera već dve-tri,
Pitam ja Peru, odakle ti toliko znaš o meni?  On mi odgovori da li ti poznaješ, tog i tog, tog i tog i nabroja nekoliko poznatih ljudi iz vazduhoplovstva, i reče mi da su svi sa kojima je pričao rekli sve najbolje o meni. Ja pomislio opet neki bezbednjak ali ispade da nije. 
U to u moju avliju dođe Mića Simić sa traktorom. Curi mu ulje, pa da mu tu nešto pogledam. Dotegnem mu šrafove na dihtungu i kažem da ode do Krstine avlije i došlepa čoveku auto kod mene.
Reče mi Pera a dok čekamo Miću ,,Sad ću ti Žile reći nešto što ćeš sada znati, ali ne znaš...I nisi čuo od mene...,,
Uto dođe Mića sa traktorom i Audijem.
Prvi puta sam tada video da ,,crkne,, elektronska bobina kod Audija. Srećom ja imam rezervnu. Stavim je a Audi odmah kresnu ko mina. Onu staru bobinu zavrljačim preko ograde ka onom mom otpadu i sednem ponovo na terasu sa Perom. Kažem mu ,,Pero evo još jedna rakija, nemoj da ti brojim ali ovo je črtvrta, za tebe više rakije nema. Nasuću ti litar da poneseš, red je i običaj, ali ja znam gde ti sve trebaš proći autom po onoj nesreći od puta do tvoje tazbine, preko planine, pa pića više nema. Sad mi reci šta je to što bi ja trebao da znam?,,
Najpre zapevamo ,,Pred Senkinom kućom nane vodenica...,, I sinoć u Vedriku pevala se ta pesma pa asocirala legendu...,,
,,I Pera poče. ,,Žiko u prošli ponedeljak sam bio na satanku kolegijuma komande RV – a.. Razgovarali smo o nekim problemima na DBA (dozvučna borbena avijacija – prim. aut.). Da li ti poznaješ puk. Pešića?,, a na moje ,,Ne poznajem...,, pojasni...
,,On je moj klasić i glavni personalac u KRV. Svi su izlagali po svojim resorima, došao je red i na njega. A on je rekao sledeće...
,,Gospodine generale .. (misli se na tadašnjeg komandanta vazduhoplovstva generala Božidara Stevanovića, među nama rajom iz RV poznatijeg pod nadimkom Mika Šprajc – prim. aut.) imam jedan slučaj za anale. Neverovatan.
Otišao sam u arhivu da potražim neki predmet, međutim ispred mene se nekim čudom pojavio jedan drugi premet od koga nisam mogao da se odvojim. Uzeo sam ga, kao i taj po koji sam došao i odneo u svoju kancelariju da ga analiziram, te video da je to jedan davni zahtev za unapređenje koji nikada nije rešen a trebao je biti...,, 
Mika ga je pitao ,,Kao se zove taj čovek i da li je još živ?,,
,,Druže generale, zove se Simić Marinka Živorad...,,
,,Pešiću, da to nije naš Simić Žika iz 677. trae?,,
,,Jeste, gospodine generale, u penziju je otišao kao zastavnik I klase iz 677. ae i još je živ... Gospodine generale imenovani je završio dva fakulteta i imao je 5 patenata još tada. Kako je moguće da jedan takav predmet zaluta i završi tako u arhivi a da sve ove godine ne bude rešen?
Tu je neko debelo pogrešio i o čoveka se ogrešio...,,
,,Pešiću,, kaže Mika ,,sad ću ja da okrenem Nešu, našeg, policajca ,, (Žikin mlađi brat Nebojša je policijski pukovnik u penziji, sada vrhunski advokat a tada saobraćajac, načelnik saobraćajne policije grada Beograda, takođe legenda od čoveka o kome bih mogao skoro isto ovoliko, valjda tim Simićima takvi geni, a naš drugar koji je ljudima u RV i PVO spasio nebrojeno mnogo vozačkih dozvola poslije čuvenih letačkih pijanki i omogućio da se mnoge druge bezazlene stvari završavaju bez komplikacija, a i dan danas je pravi čovek kome možeš da se obratiš uvek kada ti je teško – oprostite na maloj digresiji, samo da u najkraćem pojasnim ko je naš Neša – prim. aut.). da proverim...,,
Okrenuo general Nebojšin broj pred nama i pitao ,,Nešo, koliko Vas ima braće?,, Čujemo Nebojšu kako odgovara ,,Trojica,, ..Interfon uključen.
,,Dobro daj mi podatke o Žiki. Nešo, da li ti znaš da je tvoj brat Žika završio dva fakulteta i podneo još pre bezmalo trideset godina molbu za unapređenje u oficirski čin?,,
Neša odgovrio da zna za taj slučaj ali ne zna detalje i ništa više o tome.
Mika odgovorio ,,Nešo, sada nas osmorica iz kolegijuma, dolazimo kod tebe na posao. Spremi kafu, mezu i piće...,,

Mi u kafanče pravimo sve duže pauze u pisanju.
I književnik se umorio, a stra' me da nešto ne propustim. Malo odmorim ruku i cugnem, sada već Tuborg, ko što rekoh, nestalo 'ladnog Lavića, a Žile insistira da naručimo još jednu turu. Vidim ja zakuvaće se pa daj da pišem što brže. Požurujem raju, a i Coki mora ujutro rano na posao. Doduše i konobar Neša je već pri kraju radnog vremena ali nema sada kući, baš kada je najinteresantnije.
Ajd' Nenade ne brini nadoknadićemo to bakšišom. Osim priče o politiki i tuče u kafani, sve ostalo bakšiš lako opere... Srećko je prvi puta sa nama u kafanče, pa nas malo čudno gleda ali vidi sa kakvim legendarnim čovekom sedimo pa i on netremice sluša. Neke od ovih priča Coki i ja smo već čuli, ali Srećko nije a i gosti za ostalim stolovima odvajaju uvce...
Žile posle nove ,,Drine bez filtera,, nastavlja:

,,Pera priča dalje...
,,Sedeli smo kod Nebojše, pričali i pili. Mika u neko doba pred kraj radnog vremena, kaže ,,Vi sedite sada u kombi i idite u KRV a Pešić i ja ćemo ostati ovde, pa će nam Neša kasnije dati službeni auto da nas razveze kućama. Ništa o tebi više nije pred nama rekao...,,
,,Pera više ne zna ništa direktno a sledećeg dana na pitanje klasiću Pešiću dobio je odgovor ,,Zvaće ga Mika direktno ovih dana. Ne smem više ništa da ti kažem klaso...,,
,,Pera upali Audija, izljubimo se tu, ja mu se zahvalim, odbijem naravno ponudu da mi išta plati, spakujem mu po dogovoru litar one šljivke i ode. Bezbedno je stigao u svoje selo. Čuo sam popodne.,,
Mi slušamo. Pola kafane ne diše... Konobar Neša donosi još jedan, on se siroma' nada poslednji, list iz fiskalnog šampača.
I priča ide dalje...
,,Mika me zvao u sledeći četvrtak. Po govoru sam o'ma prepoznao mog starog drugara. A za razliku od njega, ja znam da će me on zvati, ali ćutim...,,
,,Burazeru, kako si?,,
,,Eto Miko, dobro sam. Penzionišem u selu...,,
,,Da li bi mogao da dođeš danas kod mene ovde u Zemun u KRV?,,
,,Miko, ne mogu stići danas. Može li sutra? U petak imam autobus iz Grgura za Beograd koji polazi oko 9 i 20 tamo bih trebalo da sam negde malo posle podneva.,,
,,Dobro. Poslaću ti vozača da te sačeka. Kad izađeš iz autobusa idi u vojni hotel ,,Bristol,, tamo ćeš videti vojnika, plavca. Javi se njemu i on će te dovesti do mene. Jel' to u redu? Ajde, molim te obavezno dođi, važno je...,,

Ej, konobar, daj još jednu turu, nemoj da pisac bude jedini smrad koji nije noćas ništa naručio. Ali ova da nam bude za večeras finalna. Ja ne mogu više. Čim ustanem poslije piva treći puta u ćanifu, znam ja koliko je sati...
Kaže konobar, sa osmehom ,,Tura može, dok nisam zaključio kasu, a listovi više ne mogu. Neću do ujutro otići kući...,,
Kako se zovu one fine, laloške flaše što sa njima na glavama igraju? Meni dođe Tuborg a njima još po jedna takva, a priča u finalu teče ovako...

,,Došao u KRV, a tamo u kabinetu komandanta sede moj brat Nebojša, Mika i pukovnik Pešić, personalac koga ja tada još ne poznajem. Posle srdačnog pozdrava sa svima pita me Mika ,,Žiko, da li si ti tada i tada završio dva fakulteta u Nišu?,, Potvrdim.
,,Da li si tada podneo molbu za unapređenje po zakonu?,,
,,Jesam.,,
,,Pa dobro čoveče, zašto nisi reagovao na očiglednu nepravdu tolike godine?,,
,,Miko, ja sam tih godina imao toliko posla po auto tehnici da tada nisam ni razmišljao o tome. Posle prošle godine i tako ostalo, eto...,,
Mika se obraća tada Pešiću...
,,Pešiću, šta bi Žika sada mogao da bude sa redovnim napredovanjem?,,
,,Gospodine generale, u redovnom postupku sa ovakvim službenim ocenama i kasnijim školovanjem, najmanje, general major.,,
Izgleda svi znaju razvoj događaja, samo mene iznenadiše...,,
Ja ustanem i kažem
,,Druže generale (nikome se ne obraća sa ,,gospodine,, jer Žile tvrdi da je samo Bog pravi gospodin a Bogorodica gospođa...), druže pukovniče i Nebojša, ja se Bogu i Vama zahvaljujem što je pravda za moga života došla na red. Spora je, ali izgleda ipak dostižna.
Molim Vas da o činu generala ne govorite preda mnom. Meni ništa ne treba. Zahvalan sam Bogu ( Žika je veliki vernik, čak i na haubi Mečke koju i danas vozi, ne onu prvu, kupio posle Žika još puno, puno auta, umesto znaka Mercedesa drži krst napravljen od tisovine i po tome je jedinstven u ovim krajevima i ima pun auto ikona – prim. aut.) i pukovniku Pešiću što je to došlo Vama u ruke...,,
Na to počinje žučna rasprava koju ja prekidam sa :
,,Pešiću, recite Vi meni šta bih ja najmanje mogao dobiti u najgoroj varijanti tj. u najredovnijem postupku?,,
,,Morali bi ste biti najmanje potpukovnik.,,
,,Odlično, druže generale, rešili smo, zovite finansistu...,,
,,U redu Simiću,,  kaže Pešić ,,ali potpisaćeš mi ovde jer ćeš sutra možda odlučiti da nas tužiš, a mi samo ispravljamo nepravdu koju su drugi još odavno napravili...,,
Potpišem odmah i bez dvoumljenja, dođe i finansista i izračuna mi časkom razliku u novcu između penzije ZIK-a i Ppuk-a od devedest' prve do devedeset' četvrte. Sa svim prinadležnostima.
Ja onda ustanem i kažem na kraju...
,,Druže generale ja Vas molim sledeće...
Taj iznos podelite na tri dela. Po jedan deo će biti uplaćen na tekuće račune dveju mojih kćeri, a treći deo ćemo potrošiti ovako :
Sutra je subota, ide vikend. Pozovite moje preostale drugare, evo spiska, i sve Vaše ljude za koje smatrate da su to zaslužili. Ovu preostalu trećinu jedemo i pijemo u restoranu koji Vi izaberete. Ja kući ne nosim ništa...,,
Tako i bi.
Tako nam Žile postade jedini čovek u istoriji koji je u penziji toliko i tako unapređen. A nepravda bi ispravljena na jedan dobar i pošten način.
I mi se iz kafane izvukosmo u neke sitne sate bez većih brljotina.
Na radost, neskrivenu, konobara Neše...

A sada bih mogao još ovoliko ili mnogo više, o Žiletovom životu i bogatoj karijeri. Ali ako želite da saznate još par sitnica, recimo :
Kako je naša legenda dobio jednom za uspomenu zlatan sat od libanskog ambasadora u Švicarskoj, i to ne bilo kakav, nego sat od dvadeset - četverokaratnog zlata, original, Swiss made..., kako je davno jednom finansirao povratak u Nemačku, Deutsche magnatu i industrijalcu i njegovoj gospođi, pa posle od njega godinama dobijao lepe pakete za Božić, kako je upoznao i pio kafu sa princem Đorđem Karađorđevićem, verovatno najboljim i napoštenijim čovekom čitave te loze, kako je Žile vozio prvog Ševroleta Impalu u ovom delu sveta i još puno, puno toga...moraćete malo da se strpite dok kupimo taj diktafon i onda redom, a ne ovako zbrda, zdola, napišemo knjigu o mom Mili (ovaj Žiki...).
Na neki ljudski način dugujem to i svom đedu.
A kako Žika reče, tada ćemo krenuti ,,od deteta...,, i knjiga će nam služiti samo da se sve ovo još dugo, dugo ne zaboravi. Blago onom ko dovijeka živi, imao se rašta i roditi...
U književnosti love i 'nako nikada nema, a kada čovek poznaje ovakvu legendu dovoljno je samim tim, već bogat.
Živ mi bio, legendo.
I još dugo sa nama zdrav i veseo obilazio niške mehane.
Kako Žika u šali veli kada se predstavlja onima retkima koji ga još ne poznaju,  ,,Ja sam bata Žika, nekad bio lepši od Ben Kvika (to je valjda neki glumac iz njegovih vremena...),, a mi zapevamo onu našu ... Prerađenu, lečke...
,,Aj, berem grožđe, biram Tamjaniku... Rešila sam da ostavim Žiku... ,, eto to je sasvim dovoljno za ovakva sećanja...
Jer istorija sveta ne počinje i ne završava sa nama. Biće lepo ako neko o nama jednom napiše nešto ovako. Treba samo da ponovimo poslednju rečenicu kapetana Milera (Toma Henksa) upućenu redovu Rajanu ,,Deserve it...,, Valjda hoćemo...
A do tada...
       Pozdrav druže potpukovniče, tj. zastavniče, tj. legendo, tj. naš nerazdvojni druže, tj. oče Žićo...

Vojo,
tvoj drugar, radni kolega i svedok vremena koje si oplemenio svojim bitisanjem.
Cokiju i Srećku, posebna zahvalnost što su nas trpili celu noć. A tebi Nešo takođe hvala, ali za listove, jer bi ja ovo sve opet, po običaju, zaboravio...

P.S. Ponovo nisam stigao.
Moj Žika je juče preminuo, knjiga je ostala nenapisana i kao želja za neka druga vremena i neke bolje okolnosti ... Na žalost, ni ova priča se nije našla u mojoj poslednjoj knjizi samo iz razloga jer Žika zbog bolesti nije mogao da da svoju ličnu, finalnu recenziju iste ...
Slava ti legendo, piloti nikada ne umiru, oni samo odu i više se ne vrate ...
Mirno nebo, PRIJATELJU...