субота, 23. август 2014.

PECTOP … analiza exkurzije

Munja je pre dve sekunde besomučno i nepredvidivo, kako to i inače čini, udarila u drvo neposredno pored očeve zgrade. Blizu, bliže nego što bi to doprinelo opuštenosti. Njena žuto bjeličasta svetlost je poput zimske mesečine, za tren obasjala tastaturu a time verovatno i moje lice (no logično, ja to ne mogu videti...). Kiša već satima, za čudo, nemilice pada, a rijeke spremne u zasjedi čekaju da nas potsjete na nedavne ,,dogodovštine,, i provere koliko je kanalizacioni sistem stvarno očišćen poslednjih dana, a koliko je sve, kao i obično na Balkanu, na nivou postupanja novokomponovanog stila ,,pišaj po sirotinji L... Kako ono kažu, volim ovo ljeto, i to svih njegovih dvanaest dana J Zagledan u maminu sliku na stolu, upalio sam svijeću, pod izgovorom da mi njen plamen treba da bi uklonio slojeve duvanskog dima, hercegovačke škije, koju sam kupio na poklon mom jaranu Medi, ali ćemo ga babo i ja verovatno dokusuriti, ili barem prepoloviti (naravno duvan, Meda je bezbedan, totalno...). No, daleko od istine, na samom obzorju izgovora, možda teram sebe da pobegnem od tuge, muke i problema i da na najlepši mogući način, prekinem višemjesečnu ,,knjževnu,, apstinenciju i sa radošću i prijatnim i dragim sećanjima na prethodne dane, napišem sledeću priču. Više putopisnu reportažu, nekako...

Bila je ovo, i još je, po skoro svim aspektima, do sada, za mene, blago rečeno, užasna i više nego teška godina. Počela je maminom bolešću, kratkom i fatalnom, o kojoj sam htio napisati priču, u kojoj bi prosuo žuč i gorčinu pakla koji sa sobom nosi zdravstvena zaštita i lečenje u Banjaluci, u koliko nisi tajkun ili miljenik neke političke opcije... No pustiću da prođe barem godina dana da ,,složim,, tugu. Zatim je, nenadano, neočekivano i stravično, kulminirala smrću moje Kaje i pratećim obavezama oko sahrane i svega što uz to ide. Nastavila se majskim poplavama koje nisu zaobišle ni moj dragi grad, komšije i moga oca... Smrću mog dobrog prijatelja i junaka nekih mojih davnih priča, deda Žike... Da bi se ,,zaokružila,, nebrojenim porodičnim problemima o kojima neću javno, jer su još uvek tragično aktuelni...
Niste navikli da budem ovakav. 
Nisam ni ja, naravno. 
Čak i sam sebe nedeljama slabo prepoznajem. Hajde za početak, da prepričam nedavnu anegdotu koja mi je izmamila diskretan osmeh, jer poznajem glavnog aktera. Moj dalji znanac, zahvaljujući porodičnoj anamnezi, zlim vremenima u kojima živimo, nezdravim navikama u vidu ,,makrobiotičke,, ishrane, prekomernog alkohola i nikotina, doveo je sebe do kolekcionarstva stentova ... Nakon kontrole na klinici u Novom Sadu, ubrzo je nastavio po starom. Na pitanje zašto to čini, lakonski je odgovorio : ,,Rekla mi doktorka da je sve u redu i da mogu da živim po starom. Šta ona zna kako sam ja ranije živio ... ?,, J Sa njim u sobi je bio i neki ,,lokalni Indus,, koji je, obzirom na visoke participacije i troškove, odmah nakon stenta počeo da puši više no što je to ranije činio uz izgovor da on nema para za reprizu i da je pravo vreme da proveri ,,urađeni pos'o...,, te ako nešto treba da riknjava neka to bude odmah da može ,,reklamirati,, jer para za nove operacije on nema J
Kako se ovo uklapa u moju priču? Lako. 
Moram prepričati prethodne dane, jer ako već ne znate kako sam ja ranije ,,živio,, (a i nije nešto aman interesantno da Vas baš kopka...) red je da opričam kako sam proveo barem pretodnu heftu. Te dane ne mogu a da ne podelim. U moru zla iskrsne tako biser ljepote. Neobičan i dragocen, toliko da ga je teško dočarati. No kakvo bih ja bio piskaralo, a da ne probam, jel ?
Drugo, moraću kao cimer, garagan, požuriti, jer mi poslednjih dana pažnju odvlači puno toga. Interesantni dani se redaju jedan za drugim, pa ako odmah ne zapišem, ode sve u zaborav. Ma osnove neće nikada, no bojim se da će mi pod naletom budućih događaja izblijediti detalji, a to ne dam da se desi. Garanciju na bivše lepe momente, ipak nemam, pa da ne otaljavam i otežem ...
Ovakva godina čini život i znatno dinamičnijim nego što bi se na prvi pogled reklo. 
Na neobične načine. 
Majska poplava je odnijela i 20 kompletnih bazena punih kalifornijske pastrmke u Krupi na Vrbasu, podigla i ,,preselila,, ih u jedan od najljepših dijelova Vrbasa (meni najljepših naravno...).  Te sada, skoro svaki drugi dan ,,odletimo,, četrdesetak km uzvodno i tamanimo ,,Kalife porcijašice,, taj uzgojeni (no ukusni) korov, uz blagoslov upravljača vodama i čak i ribočuvara samih J A ona grize ko mutava, navikla da se redovno hrani. Te eto, i to odnosi dragoceno vreme. 
To, kao i dalje, krajnje kišovito ljeto, koje pogoduje rujnicama, vrganjima, lisičarkama i svim ostalim vrstama pečuraka u divnim šumama moga zavičaja. Pa tako, babo i ja jedva sa rijeke u šumu, iz šume opet na rijeku. Zamrzivač pun suvog zlata od najbolje hrane koju naš kraj nudi. Samo, umorimo se brate. Danima se ne smirujemo u kući pa tako ode vrijeme i za ovu priču. Kiša je odavno prestala, ni munja nema, samo ja nikako da dovršim opis putovanja iz snova...
Juče je otvoreno i svetsko prvenstvo u padobrastvu, na aerodromu Zalužani kod Banja Luke. Veliki i divan događaj. Bili smo već nekoliko puta i već sam sreo puno izuzetnih i meni dragih ljudi. Na čelu sa Zlatanom Crnalićem, predsednikom Aero kluba, zatim bivšim šurom moga kuma Edom, koji sada skače za reprezentaciju USA, te odistinskog gospodina i legendu Viktora Kupljenika i njegovu porodicu, Igora i teta Fatimu... Sreo i mog jarana iz bivše brigade Mokija, ženu mog klasića koji je nedavno postao komandant v.plovstva Republike Slovenije, a koja je tu kao deo medicinske ekipe slovenačke delegacije letača koji će vršiti prevoz padobranaca, i još puno, puno osoba koje dugo, baš dugo, nisam vidio...
E ovakav ću jednom kupiti, makar polovan :)


Karanfil i ja, na otvaranju SP

Ako dovoljno uštedim na Nektaru, uskoro je moj :)

Sa legendama :) Kupljenicima

Sa Radom Brecelj

Sve sam mu bliže i bliže :) Moj omiljeni avion ...

Babo i ja :)

Sa Zlatanom, ljudinom :)

Zlaja i raja :)

Sa prvacima Svijeta :)
Janez i starac :)

Danas nam je dan odmora i rekoh, ako sad ne dovršim priču, ili barem veći deo (nestalo mi ovde net-a) pa ću slike i snimke kasnije, puče bruka. Jer prvenstvo do vikenda ulazi u završnu fazu, a pastrmka ne planira da prestane gristi, razvedrilo se a mi još neke ,,vro bitne šumerke,, nismo vizitirali, pa taju i mene teško da će držati mjesto J 

Jeste vi meni plaho dragi, ali da se ne lažemo baš puno, izazovi su brojni, a meni ipak nije ostalo previše ljeta u životu da ih sve potrošim na pisanje. Moram i živit' kako tako, jer neću inače imati o čemu pisati. Osim o tuzi i nesrećema, a toga vam je verovatno pun ku... fer i sopstvenih, te što bi i ja doliv'o ?

Od čega prvo da počnem? 
Hajd' od planova ću. Malo smo mi tu čudni. Pravi sanjari. 
Moj, odavno već brat, Stipe, je uvek savršen domaćin, spreman da dočeka i pripremi sve neočekivane i neophodne detalje za uspeh čak i najneobičijih i najneverovatnijih avantura. Pre tri godine smo, zbog niza objektivnih, bananih no neophodnih okolnosti, propustili letenje Vivatom, lepotanom od motorne jedrilice. 
No kakav bi nam plan ostavila budućnost, da nismo tako detinjasti, uporni i složni kao što jesmo? Već sam napisao da nam ništa, ama baš ništa, nije olakšavalo planove. Počev od nečega o čemu mi je teško i pisati, a tiče se duboke intime, do organizacionih ,,komplikacija,, na koje nismo mogli uticati. 
Najpre sinjska Alka i zabrana letenja na a. Sinj (vole i njihove guzonje da dođu helikopterom na feštu, heh) te onda za obične letalce nema mjesta . Zatim činjenica da nisam želio svojim niškim tablicama dati povod nekome dijametralno suprotnom od Stipe da dokazujući ,,junaštvo,, na sirotinji proslavi ,,obljetnicu Oluje,, mojim krdžom. Šajbom, Molotovom ili drugim maštovitim ,,prepravkama,, ...
I taman kada smo se Jole i ja pripremili za put, a stvari već par dana bile spakovane u gepek, stigla je iznova, ovaj puta haotična, avgustovska, bujična poplava koja je uništila delove mog zavičaja, koje čovek ni u snu ne bi pomislio, one visoke i udaljene delove Opštine Čelinac i drugih okolo, i na žalost odnela i tri života... 
Ponovo je voda stigla do Joletove garaže, a auta smo spašavali na uzdignuti deo puta (Što bi rekla ona baba ,,Ma sine, mi smo ti dobro prošli, mi smo na spratu, al' snajki dole ušlo jedno dvaes' cenata... J ). Možda šala nije primerena situaciji ali svakako odražava duh ljudi moga zavičaja koji čak ni ovakve katastrofe ne mogu slomiti... 
Svi putevi do Banja Luke i dalje prema Manjači i Jajcu su bili pokidani ili zatrpani brojnim klizištima. Sačekali smo dan, dva, da putevi postanu prohodni, nabavili još malo hrane i preko Nule (tako se zove raskrsnica gde se odvaja put za Manjaču...) krenuli ka Mliništima, Glamoču, Livnu i preko Kamenskog, ka Sinju...
Taj petak je bio izmišljen za putovanje. 
120 litara kiše po kvadratu u prethodnom danu je kao posledicu donelo i kristalno prozirnu atmosferu, lep sunčan dan, ne previše topao, kao i vrlo redak saobraćaj, sačinjen od onih koji baš moraju na put ili avanturista poput nas. Preduzeo sam ovaj put iz puno razloga, a najvažniji od njih bi bio oličen u onoj Đoletovoj ,,Drago mi je zbog mog starog...,, Jer sa sada već dovoljno iskusta evo potpisujem, samoća se kotira vrlo, vrlo visoko u kategoriji generatora depresije, muke i tuge, koja za krajnju posledicu ima i samu smrt... Gorivo za zimu moraju imati i srce i glava, a ne samo radijatori ili Smederevac. Ovo je trebalo biti nešto lepo, umesto duhovne, brižljive, temeljne zimnice mom starom, sada tako usamljenom babi...
Stipe nas je čekao. Bili smo u toku puta, po etapama, stalno u kontaktu sms ovima a samu organizaciju je dodatno komplikovao Padobranski kup Alkara koji je tog vikenda počinjao. Da ne pravimo gužvu...
Nakon Manjače, svratili smo na Zelenkovac. 
Mesto iz snova kraj samog magistralnog puta. Oazu mira, ljepote i spokoja. Popili piće, saznali ,,Zašto nije otišao Boro...,, ? (Boro je slikar, genije sa vizijom, koji je kreirao parče raja ,,Jer nije Boro jarane naš fukara, Boro ti je de facto umjetnik... Shvaćaš? J ) slikali se na duhovito označenim puteljcima, upoznali Srđana, probali medovaču, bili u opasnoj dilemi da ždraknemo u šumu da nema koji vrganj, da ponesemo Stipanu, no nismo znali voli li ih, i šta će nam reći na granici po tim i sličnim pitanjima... I nismo. Produžili smo dalje obećavajući u sebi da ćemo uskoro na ovo predivno mjesto doći na više dana...
Zato što je mudar ...

Raj, odmah tu ...

Putnici namjernici ...

Bjelokosac i Zelenkovac...

Ima jedan čuperak plavi ...

Galerija i kafana skupa, more komotno :)

Nazivi rakija su pravi ;)


U čemu se , ovo putovanje značajno razlikuje od svih prethodnih? Prosto. 
Prošlog ljeta sam planirao da, zajedno sa roditeljima,  odem u Sjenicu, grad u kome sam se rodio i u kome nisam bio od odlaska, daleke 1972. godine. Da obiđemo Uvac, Vapu, planine Giljevu i  Goliju i mesta u kojima smo živeli. Onda se mama razbolela i ja više nikada neću imati priliku, da osim u sjećanjima, odem negde sa mojom Katom. E sada nećemo tako. Jole i ja krećemo. Avanturo, čekaj nas, stižemo...
Od Zelenkovca i dalje babo vozi ...Ja uživam u tom delu puta, u Joletovoj iskusnoj vožnji. Zastajemo kratko, samo na Mliništima, da u hladu pored puta odmorimo i doručkujemo  Šteta što nema nekog slikara ekspresioniste (mogao bi i Boro J  ) da naslika čuvenu ,,Doručak na haubi...,,

Servirano na vrućoj haubi :) Bujrum :)

Gledam tužno dalje pustoš glamočkog polja i očekujem dolazak do aerodroma i mjesta gde smo pre trideset godina prvi puta došli da ,,postanemo vojničine,, ... Babo oprezan, već mu je policija praznila njegov, a dopunjavala svoj budžet, baš na ovom dijelu puta. Pista, a moš' misliti, ograničenje šese't, i šumarak sa parkingom u pozadini, te najčešće kolona turista koji guraju ka Tučepima i nazad ... Pa koji saobraćajac bi odolio takvom ,,poslovnom izazovu,, ?  Ovaj puta mi sami. Stanemo nakratko da se ,,patetični emotivac,, slikuje za obljetnicu ali se ne zadržavamo predugo jer se tu sada nalazi neka polunapuštena kasarna neke poluvojske sa natrulim kamionima i zapuštenim krugom. Dakle, par brzinskih fotki i dalje prema Kamenskom.

Trideset godina, u odnosu na vječnost i nije neko vrijeme...

Moj Krdžo, đe ćeš ti sve stići :)


Još jedan sms našem Stipanu za finalno ujednačavanje PVD -a ( ne pdv - a, gluho bilo... no oznaku za predviđeno vreme dolaska iz moje vazduhoplovne praistorije)  jer su sms poruke ka bivšim susjedima iz rominga skuplje no na Antile. Nismo žurili i granicu, na kojoj nije bilo gužve, lagano prešli negde oko 14 h, što će se u daljem toku događaja pokazati kao poprilično važan detalj...

Sreli druga, srdačan susret i pravac da upoznamo njegove u Trilju. 
Tamo sjajan ručak, razmena sitnica od poklona i druženje sa divnim ljudima, koje je na žalost skraćeno činjenicom da smo željeli da sve bude po zakonu, a po obavještenju djevojke sa graničnog prelaza, trebali smo da prijavimo boravak u roku od 24 h, od momenta ulaska. Pogranična policija u Trilju, na naše čuđenje, nije nadležna za te poslove, pa negde u petnaestak minuta pre isteka radnog vremena moramo hitno za Sinj. Žurimo, kršimo saobraćajne propise u brzini, na tom kratkom putu i stižemo par minuta pre 15 h i na našu sreću, gospođa koja se već spremila za interesantan vikend nam čini uslugu (ne bez blagog gunđanja doduše... no ja joj se od srca i ovaj puta zahvaljujem ) i završava komplikovanu polučasovnu proceduru prepunu papirologije i tako mi ,,stranci,, i neEvropljani legalno dođosmo u goste, a tu smo već k'o domaći nekako J  Malo sam razočaran uslovima u kojima ti ljudi u policijskoj stanici rade i u komparaciji sa niškom institucijom istog profila, jer tamo kod mog ribolovačkog jarana Duleta, Slavčeta i drugih prijatelja, često odlazim na kafu, skontam da smo u istoj septičkoj iz koje se nećemo tako lako izvući. Džaba Evropa, mi mali vazda nahebemo ... No o tome kasnije ili nikada...

Stižemo na aerodrom, gde je neobično živo, avioni i padobranci na sve strane, parking prepun automobila, raznih registracija sa Balkana, a Stipe nam pokazuje naš smještaj koji kako on šeretski veli ,,Nije baš Hilton...,,  ali nama se jako dopada i nije bome ni daleko od toga. Mirna soba, uredna, okrečena, sa krevetima, čistom posteljinom, lepim kupatilom renoviranim samo entuzijazmom izuzetnih ljudi iz AK Sinj, i parkingom za našega krdžu je sve što nama treba.
Šta ćemo dalje sa opisima? 
Detalje, nećemo. Smorićemo tako. 
Samo ćemo o ostvarenim planovima i utiscima. Našem zadovoljstvu u druženju i konačnom, dugo planiranom, susretu ... Padobransko takmičenje je uveliko u toku, na aerodromu je vrlo živo, a mi se trudimo da što manje smetamo. Stipe je relativno zauzet poslom oko priprema za letenje, a mi, za poznatim stolovima ispod naših žalosnih vrba, srećemo stare drugare, a šale i škija pomažu da brzo steknemo i nove. 

Žalosne vrbe, al' veseli momci :)

Na magičnom mestu ...


Mamurluk koji me pati cijelog dana (zaglavio pred sami put sa jaranima u obližnju kafanu, nismo mogli izaći od oluje, dobar izgovor para vredi, i eto, pa mi Nektar nekako čitav dan izlazi na pore...) i umor nas dovode u poziciju da se nakon interesantnog popodneva povučemo u svoje odaje na ,,zasluženi odmor,, . Sa Stipanom se dogovaramo da sutra, u jeku samog takmičenja ne smetamo, jer našeg letenja u toj gužvi sasvim sigurno neće biti, nas dvojica, stari i ja, skoknemo do mora da osolimo dupenca, barem zeru. Sve dogovoreno, možemo na počinak.

U rano jutro smo se izvukli dok su padobranke i padobranci, naše komšije još spavali i krenuli put Splita. Davne  '77. me, smo bili na ljetovanju u Marini i tamo sam upoznao mog prijatelja Leona, a sudbina će ,,udesiti,, da se par godina kasnije  sretnemo u Gimnaziji u Mostaru i da on završi Akademiju u klasi prije mene. Vrlo kratak dogovor je rezultirao time da stari i ja odlučimo da se ne mlatimo po Kaštelima i Solinu i da ponovni dolazak u Marinu, nakon toliko decenija vrijedi dodatnih tridesetak km vožnje. Vrijedi, nego. Našli savršeno mjesto, parking i bor čiji hlad nam je taj dan spasio glave, kože i sama dupenca. 
Paradajz turisti bez pomidora :)

Za potpunu uživanciju ne mora biti jahta, dovoljno je i parče čajne :)

Marina naših sjećanja ...

Bor spasilac i kontinentalac ljenjivac :)

Ukratko, proveli savršen dan, kupali se, dremali, klopali i sreli dobrog čovjeka iz samog mjesta koji nam je rekao da je Leon tu, a da mu je otac još živ. Skratimo kupanjac za sat i skoknemo na kafu. Meni skraćenje kupanja nije smetalo jer sam neposredno pre toga pizdeknuo sa nekog kamena i sav se istranžirao na školjke. Bem ti smotu, samo mi još fali da uganem ruku, kako ću držati palicu Vivata J ? Nađemo ih lako, kratka kafa, druženje. Svi su dobro, a kroz zla vremena, prošli relativno bezbolno. Ljudi nisu mogli vjerovati da smo tu. Osim što su nas lečke izrokali komarci u hladu ispred njihove kuće, sve ostalo sjajno. Pozdravljanje, razmena telefona i na put.

Do Sinja bez problema. Stižemo na večeru i konak. 
Tuširanje, malo zezanja sa kolegama jedriličarima koji su stigli toga dana na Državno prvenstvo u preletima i u krpe. Sutra će biti naporan dan. Zamalo da se dočepamo kreveta... Dok sam prolazio do zgrade vidim poznati lik. Moj klasić Vlaho. Na moje ,,Ej otkud ti klaso...?,, usledi njegovo ,,Šta otkud ja, otkud ti ovde...?,, Pozdravi, smijeh... On stigao sa svojom ekipom i svojim helikopterom na aerodrom. U Splitu ludnica pa su došli ovde, a na zadatku su potrage za nekim roniocem koji je prije par dana nestao na ronjenju. Odlažemo dremku i sedamo da popijemo kojeg Žuju sa drugarima koje dugo nisam video. Vlaho zeza moga Jovu, kaže ,,Kad ovaj tvoj ,,ispatetiše,, prošlost, natjera nas sve da cmizdrimo na susretima klase...,, Kontam u sebi, sa diskretnim osmjehom, da je djelimice u pravu, možda bi jednostavnije bilo da sam neka ,,letentna internet junačina,, ali eto nisam. Pa ako ovo potpada pod patetiku, šta da radim? Takav sam.

Eh, ta 38. ma, svuda nas ima :) Vlaho i malenkost :)
Dan kontinentalaca na moru uzima danak. I pored sjajnog druženja, vrijeme je za dremku. Ali stvarno.
Nedelja je bila dan koji smo dugo čekali. 
Padobranci završavaju, a jedriličari počinju sa pripremama i treninzima. Rano smo ustali. Pijemo kafu i imam priliku da iz prikrajka, no detaljno, koliko mi iskustva iz moje kratke i daleke letačke prošlosti dozvoljavaju, diskretno analiziram organizaciju samog aerodroma, aero kluba i takmičenja, kako onog koje je u toku, tako i onog koje tek predstoji. Neću dugo, nemam ja prava na analize, a čeka me još dosta toga da ispričam (ko će to sve čitati J ) no ono što sam video me impresioniralo. Sa koliko entuzijazma i truda se ti ljudi bore sa svakodnevnim nedaćama. Koliko volje i želje, ličnog vremena i novca ulažu da u ovim teškim godinama kada pomoći nema ni od kuda i ni od koga, sve u ovom divnom ali opasnom i skupom sportu, svi njegovi fini segmenti, teku prvenstveno bezbedno, a onda i kvalitetno, stručno i vizionarski je za svaku pohvalu i divljenje. I sa kakvom radošću svemu pristupaju. Ne verujem da će ovo neko od njih (osim Stipe, po službenoj dužnosti J ) ikada pročitati, ali to me neće sprečiti da kažem još jednom, impresioniran i oduševljen, onim što sam video i doživeo, ne samo tih dana, svaka Vam čast ljudi, iskreno Vam se divim i zahvaljujem.
Vlaho stiže sa ekipom i nudi me rečima ,,Hajde klaso, treba nam još jedan par očiju u potrazi...,, da pođem sa njegovim Robinsonom i ekipom u trosatnu potragu oko Hvara  i ostalih ostrva... 
Robinson i robinzoni :)

II deo

Vozi Miško :)

Vidi tata, bez ruku :)

Sa velikim žaljenjem moram odbiti tu neverovatnu ponudu, jer očekujem da nam u posetu stigne moj drugar Mate, koga za sada poznajem samo preko net - a i igrice WoT. Šefovi smo u istom klanu J pa nema smisla da ga ne dočekam.
Doručkujemo, Mate i Stipe stižu zajedno. Pijemo kafu, zezamo se. I pravimo plan za taj dan. Nema boljeg druženja od zajedničke pripreme hrane. Stipe je donio sastojke, a Mate, Jole i ja pripremamo kupus sa kobasicom. Padosi peku jagnje no mi ćemo biti poseban tim, da ne smetamo ljudima i da im ne slinavimo nad ručkom J A naš obed će biti i bolji. Naše letenje će uslediti tek kasno popodne, pa dok Jole ide da malo odmori od jučerašnje plaže, a Stipe ide na startnu poziciju da pomogne u organizaciji letenja, Mate i ja imamo vremena da odemo do grada Sinja, popijemo po neko piće, malko ,,otračarimo,, ostale članove našeg klana J i napravimo ,,strategiju za budućnost,, moćne organizacije J
Komanda u kafanče :)

Vreme brzo prolazi, a u kasno popodne, nakon sjajnog ručka na koji je stigao i Vlaho sa ekipom,
Čekanje objeda :)
Stipe je za nas pripremio još jedno, ko zna koje po redu, lepo iznenađenje. Odlazimo par kilometara, do rečice Grab, njenih pritoka i vodenica, na jedno neverovatno mesto... U hladu ispod litice i pored predivne kraške reke možemo da odmorimo od vrućine, slikamo se i umijemo, posetimo stoljećima stare vodenice i legendarnog Iku ,,pilota,, i kupimo po par kila brašna na licu mesta. Ekskurzija, prava, kažem ja ... 

Momci u hladu :)

Opereš o'ma i noge i ruke :)

Sa Matom na slapovima ...

Prijatelji...

Jopet ova dvojica  :)

Stipe I, Veličanstveni :)


Rastajemo se sa Matom, on treba po porodicu na more, a mi stižemo nanovo na aerodrom gde nas čeka Vivat i letovi koji se pamte. Zbog ovoga smo, pored ostalog, i došli. Gužva se prilično razišla, padobranci otišli a jedriličari privode pripreme kraju. Vazdušni prostor je finalno naš ...
Stipe i Jole prvi sedaju u Vivata. 
Mog Jovajšu vezuju i pakuju k'o Gagarina, a on uživa u pažnji i zavisti ostalih, brojnih, posetilaca aerodroma, koji su prekrasno, sunčano popodne iskoristili da, zajedno sa decom, provedu u druženju sa avijatičarima. 

Gagarin :)

Teraj :)


Gorivo za letenje je u Hrvatskoj neverovatno skupo pa Stipan ne odugovlači. Odlaze hitro do linije poletanja i u sunčano predvečerje poleću u pravcu sunca i grada Sinja. Sleću nakon petnaestak minuta, sa mojim ocem nasmejanim i prepunim utisaka. Važnim i značajnim. I zbog toga mi je neobično drago i zbog toga vredi živeti i taj osmeh pokazuje samo meni da sam dobar sin, da se trudim biti još bolji. I to pokazuje da nam ni bolesti, svađe i smrti ne mogu ništa. 

Starac i nebo :)
Bez patetike molim, ali to pokazuje i da Stipe jeste i biće moj brat dok dišem i dok hodam. Tačno, drago mi je zbog mog starog, jer on sada ima, moć da pred svima, podigne glas... Jer moj stari veruje, možda preteruje, da sam bolji od svih ... Ma znate i sami pesmu. Nisam naravno ali imam najbolje prijatelje na svetu, koji ne vole da ih se hvali a ova gluperda od matorog piskarala eto ne zna kako da se drugačije zahvali.

Stigao je i moj red. 
Konačno, posle puno godina. Vivat je udobna, pregledna i lepa jedrilica. Recimo, nešto kao savremeniji Blanik sa motorom. Tandem sedišta mi omogućavaju da pratim sve što Stipe radi, a on me,u maniru iskusnog nastavnika letenja, kratko uvodi u eksploatacioni deo priče. Pokazuje mi prekidače, komande i instrumente i u kratkoj vožnji do linije poletanja pokušava me što više ,,odomaćiti,, u samoj kabini. Uostalom, videćete veći deo na snimcima. Da ne gnjavim pričom. Snimio sam par kadrova na kojima se može steći deo utiska o divoti tog leta. Nisam snimao sve, morao sam malo i uživati u letenju. Iskoristite ove snimke jer narednih neće biti. U svim sledećim letovima sa Stipom neću nositi foto aparat uopšte, samo ima da uživam u pogledu i doživljaju.


Šta je ono što neće videti na snimku ili snimcima? 
Neće videti moje divljenje prema jedriličarima. Nećete videti ni koliko je moj prijatelj izvrstan pilot. 
Decenijama nisam seo u jedrilicu, a dan je bio izmišljen baš za tu vrstu letenja, pa mi je Stipe pokazao i lov termike u uskom stubu iznad planine Kamešnice. Savršena biocenoza sa prirodom i iskonski i istiniski doživljaj letenja. Nagle korekcije visine u termičkom stubu nisu baš pogodovale mom penzionerskom stomačiću i onih dva tanjira sjajnog ručka koje me jaran natjerao da pojedem ( a nije mi bilo teško jer je bio izvrstan, teško žabu u vodu natjerati... J ) su me preventivno upozorile da bih trebao zamoliti druga da iznad Trilja ne forsiramo negativu i preskočimo dogovarani kovit, da ne bi izašao pred tolikim gledaocima sa kesicom iz makine, što je on sa razumevanjem i osmehom prihvatio.


Šala. 
Nije baš dotle stiglo, ali sledeći puta definitivno u lov termike ne nosim aparat i pre istog, ne preterujem sa obedima J  Nisam hteo, zbog troškova, da ostajemo predugo u zoni, a moj dobri drugar je odlučio da dostojno obeležimo kraj našeg boravka jednim brisanjcem ili kako kažu low pass - om i razlazom sa iskakanjem na visinu kruga i povratak na sletanje. Jebo Top Gun, kak'e  smo mi face J. Uskladili smo se lako po krugu sa avionom koji je upravo otkačio jedrilicu, i sleteli u divno predvečerje kojeg ću se večno sećati... Hvala brate.

Pojavni oblici sreće mogu biti mnogobrojni a taj dan je bilo nešto najbliže apsolutnom što postoji. Sa kolegama jedriličarima iz Zagreba, Stipom i ostalima iz Sinja smo proveli neverovatno veče i pripremili se za tužne rastanke koji će ujutro uslediti. Otišli smo na spavanje umorni, no prepuni utisaka za koje sam siguran da će dugo, jako dugo, biti naši verni pratioci da nam vrate osmehe u teškim danima koji će jednom doći.

Jutro je bilo mirno, rosno, sa lakom izmaglicom palom na jedrilice i avione raspoređene ispred hangara. 
Jutro oproštaja ...
Stipe je stigao rano, a mi bili na nogama neposredno pre. Čekao nas je još jedan dan za koji smo sebi postavili ambiciozne planove. Vrlo. Planirali smo da se do Čelzija vratimo ortodromski po loksodoromi ili ono bi obrnuto (ko će ga znati...). Uglavnom ne prečicom i ne skoro. Popili smo kafu, pozdravili se sa starim ali i novim prijateljima i prepuni utisaka, krenuli na dalek put.

Braća ...

Taj dan je bio zamišljen kao dan,,oblilaznice,,. 
Preko Vrlike i Knina, krenuli smo dalje kroz liku ka Bihaću. Sa namerom da svratimo u Veliku Popinu kod mog sjajnog niškog komšije Đoleta, koji je tu sa delom porodice stigao da pripiazi staru majku. Doručkovali smo pored Perućkog jezera, pite koje nam je Stipan to jutro nosio čak iz Trilja i po izmišljenom ponedeljku, sunčanom danu i savršenim putevima i predelima, nastavili tužno pustim krajevima. Sreća pa sam prethodnog dana kupio neke sitnice od ,,milošte,, za Đoletovu porodicu. Sto kilometara, ej čitavih sto, nema prodavnice kraj puta. Ma možda i više, nisam vidio prodavnicu do Ripča kod Bihaća. 
Bili smo planirali i da svratimo na slapove kod Martin Broda, no tamo nema graničnog prelaza ili ga mi barem nismo otkrili. Đoleta i njegove našli skroz lako. U predivnom mestašcu, samo koji kilometar od magistralnog puta, bili izuzetno, ljudski, srdačno dočekani. Malo se družili, saznali po nešto o samom kraju, slikali, šalili, odbili ponudu za ručak i konak i nastavili dalje. Hvala komšije, vratićemo gostoprimstvo valjda jednom. Đole je inače sjajan čovek i komšija sa izuzetnom porodicom a ovaj puta se pokazao i kao sjajan domaćin i vodič kroz priču o svom zavičaju. 

Đole, car ...

Pričljivi neki gosti :)

Sa dragim komšijama, veliki ljudi iz Velike Popine :)

Srdačan ispraćaj ...

Videli smo tih dana brojne vetrenjače, bili šokirani njihovom veličinom i cenom, a meni je tvorac osmeha u uglu usana stalno bila Stipna šala iz vazduha nad sinjskim poljem a na temu istih. Kada sam ga upitao kolika je energetska efikasnost dotičnih sokoćala, šeretski, kako što uvek čini je rekao ,,Ma to ti je kao da milionski grad napajaš jutarnjom rosom... J ,,

Nastavili smo dalje. 
Krdža je slušao, a ja uživao u vožnji. No rastužila me nekako predivna, pusta priroda. Na vrelo Une nismo otišli, malo zbog cene ulaznica a malo više zbog toga što je već bilo pripeklo, a trebalo je šetati nekih kilometar i po. Nema veze, neki drugi puta... U Bihać smo stigli iz neobičnog pravca. 
Prvobitna ideja je naime bila vrlo ambiciozna, ambicioznija no što bi okolnosti dozvolile. I to je ujedno bilo i jedino odstupanje od prvobitnog plana koji smo zamislili pred polazak. Naime, moj otac je, da bi zaradio za školovanje u učiteljskoj školi u Banja Luci, pre pedeset godina, tokom raspusta, ljeti radio par godina, kao kiridžija ili ,,samaraš,, kako on voli reći, na planini Plješevici. 
Zato smo mi hteli da usput svrnemo do Duge Luke, Džakulinke, Uvale, Preboja, Živulje, oba Skočaja, i slično. No pošto je to sada, našom balkanskom mudrošću, pogranična zona, a raspored minskih polja je verovatno najsličniji društvenoj igrici Riziko, savetovani od svih prijatelja odustali smo. Mislim da nam u slučaju našeg šunjanja po šumama i gorama gde su Ličani najradije bili Indijanci... a Old Šaterhend više plaćao za dan snimanja no gazde za mjesec tovarenja raga, i naše sinjske prijave boravka teško bile dobar izgovor. 
Čak sam planirao da svratim i do aerodroma Željava, ali sam ipak odlučio da je bolje da ga pamtim, kao drage ljude, živog i zdravog, a ne ranjenog i unakaženog. Kontali smo da možda kao rezervnu opciju posetimo Martin Brod, ali neverovatno iz ovog pravca uopšte ne postoji prelaz, a baš da se vraćamo šezdesetak km ka Kulen Vakufu i još par kilometara makadama nam je ipak bio prevelik zalogaj. Zato pređosmo na pustom prelazu Ugrešić ili nekako slično i za tren preko Ripča stigosmo do Bišća, gde nas je čekao moj klasić Samir. 

Još jednom ova 38.ma, najbolja :) Samir, Una i papak :)

U motelu Sunce, na samoj Uni, popili piće, odvezao nas do svog imanja pored samog sportskog aerodroma, još jednom uživali u prijatnom društvu i izuzetnom ambijentu i nakon kratkog odmora nastavili ka Krupi, Otoci, Novom i dalje ka banji Lješljani pod Kozarom gde smo planirali da noćimo pored bazena u borovoj šumi... 
U prolasku tim pravcem niz Unu bili smo upozoreni na kamere za kontrolu brzine, babo je vozio jer sam sa Joletom i Samirom u društvu želio probati i Preminger kraj Une , a logično, pri prolasku kroz  Krupu nakon četvrt vijeka, u sebi sam setno recitovao moju omiljenu, mog omiljenog pisca i čoveka ,,Imao sam dvanaest godina, prvi put sam sišao do grada, iz mog sela tihog i dalekog, kad ugledah tebe iznenada... Ej, dječačke uspomene glupe, mala moja ... ,, J 
Unska cesta je inače u delu pre Krupe najblaže rečeno jeziva za vožnju. Desetak prelaza preko pruge, kanjon u kome se šleperi ne mogu mimoići bez stajanja, veoma loša podloga istrošena i uska, i ludaci, ali bukvalno, za volanom, koji vrše višestruka preticanja u krivini i preko pune linije, ulijeću u makazice kao da im život ot toga zavisi, a voze recimo moćnog Punta. Užas i strava. Gde si sada milicijo moja ? 
Nismo žurili. 
U Novom dopunili zalihe provijanta, uzeli i hljeb za sutrašnji ribolov na Uni i potrošili preostale kune uz zadovoljstvo što ih kao pogranični grad bez problema primaju...
Pošto je moj otac dugi niz godina miljenik psorijaze kao psihosomstskog životnog poklona prethodnih užasnih decenija imali smo u planu da svratimo u banju Lješljane o kojoj sam odavno pisao. Predivno i potpuno neverovatno mesto sa bazenom, tuševima, kampom i restoranom u borovoj šumi na obroncima Kozare trebalo je biti naš poslednji bivak na ovoj neverovatnoj turneji. Prazne kanistere smo vukli čak u Sinj da bi tajo odavde ponio i deo vode kući da tamo nastavi ,,terapiju,, J.
Uz blagoslov neverovatno ljubaznog osoblja brzo smo se smestili i rasklopili mali šator u hladovini čistog i prohladnog šumarka. Naduvali dušek i raspremili stvari. Onda je na red došao bazen i piće sa novim poznanicima. 

PECTOP i bazenče :) 

Poglavica ,,Krme koje stoji,, :) Ispred vigvama :)
Joj, razlike. Tura pića, duplo ,,opširnija,, no u Sinju, tri puta jeftinija. 
I ako umorni, nismo spavali posle podne, bilo bi greota. Kupali se celi dan, večerali, popili još po koji Nektar i spremili se za dremku da bi ujutro bili rano na Uni. Jedina neprijatnost bila ta da mi je lokalni džukac negde zavrnuo papuču isred šatora ali mi je čuvar Batan ujutro lako pronašao.
 Valjda se to ponavlja i sa ostalim naivnim ,,turistima,, . I što je tajo zeru pogrešno procenio temperature u šumskoj noći i lagano se, pred jutro, zaledio ...
Znali smo da Una posle svih ovih poplava ima prilično visok vodostaj pa nismo ni očekivali spektakularan ulov. Ali našli smo vrlo lepo mesto za pecanje i bilo je taman dovoljno ribe da bude interesantno, da se možemo hvaliti i pokloniti ulov osoblju restorana u banji (mrzilo nas da čistimo) ljudi su to sa zadovoljstvom prihvatili i uzvratili nam ponudom za ručak i piće koju smo ljubazno odbili da bi potrošli zalihe hrane koju smo imali u rezervi. Odmorili, jeli, okupali se još par puta, nasuli lekovitu vodu u kanistere, spakovai šator i stvari, pozdravili se sa novim prijateljima i produžili ,,prečicom,, ka Bosankoj Gradišci i dogovorenom susretu sa mojim klasićem i drugom iz gimnazijskog odelenja, Šiljom, koga nisam video od 85. te godine, a koga je život, čudnom igrom sudbina moje generacije, sada doveo u pograničnu varoš na Savi.
Susret sa Šiljom je bio srdačan i emotivan, bezmalo kao i svi na tom putu. Puno dečijih priča, kratka analiza naših života, slikanje, još par tura Nektaruše i dogovor za buduća pecanja, pa put pod noge.

Ni 21. ve nije manjkalo. Nakon bezmalo tri decenije ...
Šilja, babo i ja :)

 Još jedno usputno svraćanje kod komšije Miće u njegov zavičaj pod Kozarom, kafa i prije mraka i posle skoro hiljadu kilometara, nazad kući u Čelzi. Nudio nas Mića i da prenoćimo kod njega, ali bili smo jako umorni, a nismo više imali ni jednu čistu stvar da obučemo, pa smo ipak ljubazno odbili i nastavili put da se raspakujemo, sredimo utiske i ,,maltretiramo,, mašinu za veš narednih dana...

Kaže mi stari (posle pročitane polovine...) ,,Nije ti priča baš nekako ,,tečna,, ,,. 
I nije, tačno. Jer ovo i nije priča, no putopisna reportaža bolan. 
No, ako slike vrijede kao hiljadu riječi, onda sjećanja, snimci i klipovi vrijede k'o milion bezbeli, pa ako vam se priča i ne dopadne, resto garant hoće J
Šta sam ja iz ovog putovanja naučio i šta bi uopšte bile poruke samog puta i zašto ju je vrijeldilo zabilježiti? Pa nekoliko stvari koje bi mogle poslužiti umesto recimo zaključaka k'o na partijskom sastanku birvaktile...

Najprije, uslovno tehnički deo.
Dok smo se Stipan i ja šetali po Sinju rekao mi je, polušaljivo, otprilike sledeće : ,,Ako misliš da sam ja zaboravio na obećnje o pisanju tvog romana, debelo si se prevario... Biću tu da te potsjetim i ,,pritisnem,, da svoja obećanja ispuniš... Dakle počni sa pisanjem, jer bez obzira na životne probleme, znaš i sam da se oni rešavaju samo radom...,, 
E tako, što se te'nike tiče ovo će biti moja poslednja priča ovde i u nizu, dok barem ne budem imao osnovu novog romana, tačije dok je iz glave ne prenesem u riječ i dok skice ,,Apatrid,,- a ne počnu da žive. Još nisam rešio neke svoje lične dileme oko sitnica u fabuli i izbora likova, ali zima je duga, a baterije kao što vidite napunjene kvalitetno za rad i u najtežim uslovima.

Drugo, nije Stipan džabe psiholog. I to izvrstan. 
Na jedan divan način se obratio mom Jovi ,,Čika Jovane, problemi pritisnu, onda ih vi kao ramenom pogurate, a kada oni prođu, a sve u životu jednom prođe, ako se ne ispravite, pašćete...,, Ili tako nekako. Ovaj avanturistički put je bio naše ,,ispravljanje,, ka budućim danima... I meni je kao što rekoh poslužio da provedem vreme sa mojim ocem, jer kada u budućnosti muke i bolesti jednom stignu, ovi dani će nam biti ,,priki lik,, što bi rekla naša stara gazdarica Hatidža.

Treće ili već koje po redu. 
Čini vam se da je za ovakav put potrebna značajna materijalna osnova. Nije. Ako ste skromni, ne želite da se folirate, spremni ste na ,,prstohvat,, avanture, imate prave prijatelje, i ako ste u životu barem zeru to zaslužili onda su prijatelji tu baš kada vam trebaju i sve se uklopi na jednostavan a topao i ljudski način da se čini kao da se sve to desilo samo od sebe. I da je trebalo i moralo baš tako.

Četvrto, bezbroj puta sam bio kritikovan od strane mnogih ,,junačina, patriota i savesnih,, da favorizujem bilo koga. E do mojega, ja favorizujem uvijek i samo ljude, a baš me briga ko su i šta su... Đe bi inače, u kom ćošku dunjaluka mogao sresti i Vlahu i Matu i Đoleta i Samira i Dragana a da im se kao braći radujem? Hajde kažite?
Cijenim i volim moga Stipu, i ne može više od ovoga, a on me uvijek iznenadi dobrotom i pažnjom, i uvijek ću biti tu za njega i njegovu porodicu i njemu važne ljude, kada god i šta god da ustreba. 
Krdža, Jole i ja, na ovom dugačkom, zahtjevnom i teškom po izvedbi, putovanju nismo doživjeli ni jednu, ama baš ni jednu neprijatnost. Svuda smo bili dočekani puna srca, gostoljubivo i sa širokim osmijehom. A tako smo, i tako ćemo i ubuduće uzvraćati. I pravo da vam kažem, mišljenje mračnjaka i negativaca me uopšte ne interesuje. Po bilo kom osnovu i pitanju. Ono što sam ja, na veliku žalost, mogao da vidim, počev od standarda policijske stanice u Sinju, do cijene ulaznice u Lješljanima, da se svuda jako teško živi, i da je običan i pošten insan nahebo đe god da je...
Ako sam nešto propustio prašćajte...

Na kraju mi se ipak nameće jedno divno pitanje. 
Čime sam ja zaslužio svu ovu dobrotu? 
Valjda onim što Vlaho reče ,,patetikom od srca,, J 
Ili je tajna samo u onoj riječi koju je Napoleon napisao na Žozefininom medaljonu, DESTINY... Niti znam, niti hoću drugačije, važno je da funkcioniše pa dokle izguram. 
Hvala ti babo, ipak smo nas dvojica još uvijek odličan tandem... 
I dok moremo, nećemo mijenjati... Pozdrav raja, svim napred pomenutim ljudima neizmerna zahvalnost. 
Ostade mi jedino žal što neki dragi ljudi nisu bili sa nama ovog ,,produženog vikenda,, (izgleda dugo, a u pitanju su samo četiri dana, što samo još jednom govori koliko nam je bilo lijepo...) ali to je valjda razlog i osnov za planiranje novih dogodovština, jednom u skoroj budućnosti...
Zdravi bili, do romana il' dručkijih dana, svako dobro... 

Vaši ,,avanturisti,,


P.S. Šta? 
Bili ste uporni i stigli do samog kraja... Neverovatno J 
E pa onda, stvarno ste zaslužili da vam odam i tajnu samog naslova ... Dok smo se poslednji dan brčkali u Lješljanima kaže meni tajo ,,Šta li znači ona skraćenica na krovu PECTOP... i još nešto... Da nije neka firma? ,, Pogledam i sa šegom mu uzvratim ,,E moj tajo, tri dana bio ,,preko ćize,, i o'ma zaboravio ćirilicu J Piše RESTORAN Izvor...,, Dakle, kako bilo, PECTO... ili RESTO..., bilo je the Best - o