субота, 29. новембар 2014.

'Armunika...

Nisam čovjek od krupnih riječi.
Sve kontam da ću sa godinama i ,,pisačkim treningom,, (da ne bude Š, pa da se vadim na tastaturu, nije pošteno J ) steći talenat da sa malo, mnogo kažem, no što zeru zbog genetike, a malo više zbog toga što sam picajzla pa želim sve da detaljišem i iskomentarišem, odem brale u stepske širine i onda je Stipe u pravu kada mi kaže da bi sve bilo sjajno kada bih mogao ,,meliorisatii,, meandre svojih amazonskih uvoda ... J
E jbg, kako bi onda imali osjećaj da Vam pričam priču, a to je ono čime se nekako ( a možda i jedino... J ) u mom pisaniju, ponosim ?
Da nema tih ,,uvodčića,, ko bi ovo uopšte i čitao? No navučem Vas na foru J. Ko kuvanje žaba, dok skontate da je to tek uvod već ste na pola i žao Vam ostaviti, jel' de ? Sve se konta, ,,ma nije ostalo puno teksta, možda ima nešto zanimljivo daj da dovršim...,, A do sledeće priče zaboravite na razočarenja i opet ista klopka, ko ruska ... No da mi Angela ne zamjeri da ne pominjem ove ,,sankcionisane...,, J
Nije neka praznička depra pa da vršim analizu godine, nije stiglo vrijeme Božić Bate i Novaka (m'sm Nove Goše...) ali moram se malko pofaliti jel' ? Za to će poslužit' ova, pa recimo priča...
Čaša meda ište čašu žuči... Žuč me ove godine mimoišla nije, zalivala k'o onaj vodopad što ga uzor iz Smiljana ukroti, al' dao se nisam, niti ću... Bilo i ima i sada mašala i sinjskog meda koji je Jovi i meni sve slađi što zima odmiče, al' to ste već čitali, a ako niste, šta čekate, u priči je ispod.
Jovo je bolestan, leži.
Tih 87 škobalja i njihovo čišćenje na Vrbanji kod Zelenca mu je do'akalo. Groznica i krevet. Čaj, Liga šampiona i keksić je ovih dana rutina... No biće bolje.
Domaćica i njegovateljica, pisačkog podtipa usisala, stavila ručak (nije nešto jednostavno, nemojte tu... Sočivo sa povrćem i kobajom je danas na meniju ...) i evo da se pohvalim.
Čekam moje Karanfiloviće da donesu razne pite da ,,oprobamo,, jer ne možemo zbog Joleta na ,,Veče pita,, kod njih, pa dok se nisam ,,oduzeo,, od Vrganjuše i Nektara daj da podijelm rados' i ponos...
Obećao sam, a nije mi prvi puta da gazim obećanja, da neću ništa pisati dok ne budem imao nacrt romana. Ideje imam ali teško ide. Kažu da je Karl Maj sebi dao zadatak da piše deset strana dnevno ... Jes' al' on je bio na odužoj robiji, pod jedan. Pod dva, njemu je bilo lako, on je pisao o Divljem zapadu, pit'o bi ga ja kako bi mu bilo da se oproba sa Balkanom devedesetih. Junake sam skoro našao i nećete vjerovati, najveće dileme imam sa klupom za tim pod ,,istočnom tribinom,, .. Ali o tome kasnije, duga je zima. Treće, on nije mjenjao junake, a ja želim da ih bude što više i da budu što više vezani za realne događaje... He, he ali zar nije očigledno da bi meni deset strana bilo jedva dovojno za uvode ... Daklem, skica romana samo u glavi i u mojoj crnoj teki, a do marta ništa.
Što do marta?
Prvog marta se mojoj mami navršava godina dana od smrti, pa iz pijeteta i moje boli ne želim da opisujem sada tadašnja dešavanja. A onda ću napisati priču koju planiram nazvati ,,Povodanj,, koja će prosuti gorčinu, žuč koju napomenuh, i opisati poplavu neznanja, bezobrazluka i oseke morala zdravstva ove smešne tvorevine koja sebe zove nekom kurče.om Republikom, a koji su posredno i doveli do prevremene smrti moje Kaje ... Ko zna kakvu sve snagu i uticaj imaju redovi koje pišem (ne bih rekao preterano veliku ...) niti mi je preterano bitno. Ali ostaje trag, najteže je ništa ne reći, a ova torokuša mora ostati dosljedna sebi... Neću i ne želim ćutati, oplešću po lopinama svom snagom i oštrinom, a uticaj poštenih i dobronamjernih je među ovolikim zlom, bezosjećajnošću i lopovlukom i onako minoran, pa šta me briga...

Jel' se Amazon već ulio ?
Oćemol' o sreći ?
Oćemo, oćemo. Daj o radosti malo. Ili malo više J
Ima ona crnogorska šala kada tip daje oglas tipa ,,Imam kuću, imam stan, kola, gliser, zemlju na moru, ništa ne prodajem, no se samo falim...,, Nemam ništa od navedenog ali se 'falim, jer imam čime ...
Stara latinska kaže da onaj ko je uspio u svojoj porodici, uspio je u žvotu... Sa druge strane kažu da su najveće bogatstvo negdanjeg crnogorskog dvora, čime su se stvarno i sa razlogom mogli hvaliti, bile kćeri.
U ovoj priči, ja se hvalim mojom kćeri, najviše što mogu. Gigo je još mali, divan je i biće možda jednom oslonac starom babi u životu, ali o tom ću kasnijih godina, a sada evo ipak potpisujem javno, da su kćeri za roditelje neuporedivo bolje i dragocenije od sinova. Primjera, samo u najužoj porodici, Amazon, sve sa meandrima. Čak i ako ne ožene neku aždaju nekako im život vremenom, tim nekada dičnim, sinovima, oduzme ili barem najčešće zakomplikuje onaj fini filing da budu ,,na usluzi,, starima. Žene to rade pragmatičnije, otvorenije i efektnije svakako... No to je druga i teža tema.


Sada o radosti.
Suprugu često šaljivo ispravljam kada se zanese u priči i nehotično iskoristi termin ,,Moja Anja,, ... Na to k'obajagi ,,kritički hrabro,, dodam ,,Naša, dušo, naša...,, J U zadnje vrijeme ne moram ni da je ispravljam. Čim to ponosna izgovori pogleda u mene i moj osmijeh joj ,,pomogne,, da ,,ispravno koriguje,, prisvojnu zamjenicu ili pridjev, šta već bi ?
No, na Anjinu, a i našu sreću, stvarno jako liči na majku. Prelepa mlada žena. Videćete već na slikama.
Ali zato kada počne da priča, a bome i po mnogim drugim sitnim detaljima, nema nikakve sumnje da je moja. Jedina moja kći ... Moja ljubav, ponos i dika.
Često se šalim da je prava sreća što liči na majku jer ko zna koliki bi nam miraz trebao da liči na mene J
Ispravka dakle, pravovemena i ,,pravopisna,, ... Naša ljubav, ponos i dika ...
Bio bi mali i Pacifik kada bih ja počeo da hvalim svoju kći.
Kakav Amazon, to je potočić - žuborčić u odnosu na količinu ljubavi, pažnje i dobrote koju smo, samo u njenih 23, mi ponosni roditelji, dobili od tog pametnog i vrednog, izuzetnog bića.
Šta je konkretan povod za ovu priču ?
Dvadesetog novembra smo postali presrećni starci novog Dipl. Ecc. Ma nemojte da se čudite, iza čudne titule se od tog neverovatnog, predivnog četvrtka, krije samo naš bebčo ...
Diplomski kako i spada, čista desetka.
Revizor normalno o revizorskim kućama. ,,Velika četvorka,, najpoznatijih svetskih revizorskih kuća bi analizirana do perfekcije. Profesori, brojni drugari sa faksa i gosti, opravdano oduševljeni, a gospoja i ja na ivici plača ili radosti koja te prečicom ponosa i neke duševne topline odvede časkom u drugu dimeziju.
I zar nije pravi razlog?
Jeste bome, sve skupa sa ovim kratkim uvodčićem J.
Najbolji mogući.
Sjetim se tako i jedne, davne priče Zdravka Čolića, kada je umro Davorin Popović o tome po čemu će on legendu pamtiti ? Kaže Zdravkan šmekerčina ,,Kada sam ja završio faks, došao je Davorin na feštu i donio mi šareni paket u kome je bio zapakovan hljeb. Običan, polubijeli.
A kad sam ga zaprepašćen pogledao Davorin mi je rekao otprilike ,,Neka ti to, moj Zdravkane, bude zadnji hljeb koji ti je neko drugi kupio..,, ,, Korisno, primjenjivo i sam sam šaljivo koristio više puta.
Vazda upali J.
Ako pokušamo da analiziramo pakao visokog školstva u ovoj crnoj rupi koji neki zovu još i Balkan, neće nam to donijeti ništa dobroga, a uzeće nam vrijeme. Da ne pričamo o državnim i ,,kupovnim,, fakultetima, zlikovačkim školarinama besplatnog školstva i slično ... Bilo bi i tu povodnja žuči a neću više.
Uglavnom, ja imam neke rečenice koje, poput svakog dosadnog starca, ponavljam često a jedna od njih je da za sve u životu postoji pravo vreme. Ako nešto životno kapitalno ne učiniš kada mu je vakat, posebno što se obrazovanja tiče, more bit' bidne da ga nekada i dovršiš al' su šanse najčešće mizerija. U školstvu se to nekako najsurovije i najbolje ogleda.
Još jedna kao moja ,,mudra,, koje sam se i sam držao u životu, pa mi eto i podloge i nekog običajnog prava, da ,,pametujem na zadatu temu,, je da đaku, ili još teže studentu, pored toga da bude poslušan i vaspitan najveća usluga koju može da učini svojim roditeljima, jeste da svoje radne obaveze završava sa uspehom i na vreme. Posebno u, kao što rekoh, zlikovačkom okruženju našeg visokog školstva i pratećih im školarina i ambisa ostalih troškova koje su totalni antipod našim afričkim standardima, a koje su višestruko veće od porodičnih novčanih rezervi koje, takođe naravno, najčešće i nemamo.  Zato je, u svim vremenima, a naročito u ovakvim, neslućeno blago imati studenta koji završi u roku, sa odličnim ocenama i sa tako ozbiljnim pristupom obavezama koje nisu u opšte male.
Ima ona stara narodna, istinita da istinitija i ne može, da fakultet nikada ne završava samo glava, nego s' oproštenjem stražnjica i ko na vreme i dugooo... ne zagreje fotelju, stolicu i šta sve već ne, rezultat nikada neće biti sretan kao naš.
I onda roditeljske suze najčešće i ne budu radosnice...
Nekako tako brzo porastu i postanu ljudi da i ne primetimo kada se to desilo. Valjda paradoks življenja.

Bio je to predivan dan iz još jednog, neobičnog razloga.
Setim se dana moje promocije. Novinari, kamere, stroj i defile na Banjici... presrećni roditelji i moja Sloba. Mi lepi, plavi i upakovani. Orlići blistaju na grudima. Pisao o tome. Puno. Ali sve nekako brzo prođe, nisam stigao ni da se radujem. Da se izradujem do koske. K'o što i pripada. Svi smo žurili u zavičaje da odmorimo od obaveza.
E ovde smo se svi iz porodice, a i naš Vladan sa nama, potrudili da sve bude opušteno i da u potpunosti uživamo u svakom trenu. Na ruku nam je išao i Anjin veoma dobar organizacioni talenat. Nema sumnje da će jednoga dana biti izuzetan menadžer. Tako da je odbrana rada i naknadni koktel u klubu studenata uz celo društvo i šampanjac bio prava opuštencija i uživanje, a ja sam kćeri savetovao da uživa u svakom tom momentu jer su retki datumi vredni takvog sećanja i uspesi nakon toliko uloženog truda.
Kasnije su se matorci (vidi čuda, u ovom slučaju mi ...) povukli u spokoj doma a mladež je ostala da još malo proslavi.
Trebao sam sutradan na težak put u Čelinac da pomognem ocu u organizaciji i pripremi obilježavanja sve tužnijih godišnjica, a moji su ostali da naša klinčadija organizuje slavlje sa društvom kako to priliči velikom događaju i duhu juga na kome živimo. Kafana, roštilj i trubači... Eto da se malo opuste i da se slavlje ,,iskompletira,, ...
Tako i bi.

Čeka nas ipak još dug put.
Bolonja ili sličan skup se.onja nakarikaše tu i neki master. Al' ajde sada da se malo uživa u uspjehu pa ćemo po oprobanim receptima već naći neki modus da sve na kraju uspešno rešimo.
Pazi mudrosti, za budžetske master studije su izjednačili po uslovima državne sa onim fakultetima đe moš' past samo niz stenice tipa ,,uveče prelistaš, ujutro zablistaš,, tako da sa tim prosecima koje dotični ,,donesu,, sa ,,ozbiljnih privatnih učilišta,, malo koji student sa državnog faksa može da se meri L Daklem, majka i tajo će master morati da ..iskeširaju,, kako znaju i umeju. Ali ne žalimo. Nikako. Neka smo mi samo stigli do toga a smislićemo već nešto. Kažu da je novac potrošen u obrazovanje sopstvene dece najbolje potrošen novac u životu. Nas je Anja, po tom pitanju, do sada nemilice štedila, red je i da se zeru protegnemo.
Čak i ako to znači da će ,,krdža,, a i deo tajine letačke opreme uskoro morati ,,na doboš,, nije mi žao (Heuer i Breitling su izgleda prvi na listi ... J ). Ni lečke. Nek si ti naša mila, živa i zdrava, sve život nekako na kraju ,,revalorizuje,, ...

I šta ste navikli od mene?
Pa da, umesto zaključka, najstrpljivijima koji ,,preplivaju amazonične uvode,, J pojasnim u kratkom finalu i sam naslov. Odakle muzički instrumenti u ovoj priči ?
U osnovnoj školi u kojoj su se školovala naša deca radi jedan izuzetan čovek. Čovek koga mi neobično volimo i poštujemo. Nastavnik Nikša, ljudina. Crnogorac, ono pravi, nešto najbliže Marku Miljanovu, što sam ja do sada u životu video. Krupan, srdačan i jednostavno dobar čovek. Strog i pravedan. Predavao i našim klincima, a mi u njega uvek imali neograničeno poverenje. Kada deca sa njim odu na exkurziju čak i moja uvek brižna bolja polovina mirno spava.
Sreo ga na ulici pre par nedelja. Uvek se šalimo i pita za decu. Kada sam mu rekao kakvi su i šta nas očekuje on mi veseo i srdačan kao i uvek sa osmehom čestita i šeretski mi reče:
,,Da ti Vojkane, blagoč mene, kupiš harmoniku... Razvučeš je i zapjevaš iz sveg glasa... Kada imaš takvu djecu, red je. ,,
Ne znam pjevati, a o svirci i da ne govorim, uostalom znate me, ali Nikša u pravu si... Hoću vala kad god stignem i uzmognem. Hebo svu žuč ove planete naspram naše sreće sa ovakvom divnom decom koju smo stvorili.
Ovaj med to sve ,,zasladi,, ... Ponosni nego.
Što bi Anja rekla dok je bila sasvim mala ,,Tata, volim te do neba...,, a na moje šaljivo ,,Samo... ?,, ona raširi rukice najviše što može, zagrli me i kaže ,,Maaa do Meseca...,, To je valjda najdalje što med može stići, a žuč ono baš nikada J
Čestitajte nam slobodno, imate sasvim sigurno i na čemu...

I završiću rečenicama koje sam, sav smeten i zbunjen, što inače znate da nije moj stil,  rekao na odbrani diplomskog kada je izuzetni, strogi ali pravedni profesor koji je nedavno došao kao predavač iz USA, upitao goste da li neko želi nešto da doda za kraj... (inače je komisija bila sastavljena od šampiona od profesora a njihov jedini komentar je bio ,,Koleginice, značajno ste prekoračili termin predviđen za odbranu rada ali nam je bilo žao da prekidamo ovako izuzetno izlaganje...,, Heh na koga li je tu ? J )
Ja ustanem i na ivici plača nekako izustim
,,Svakom roditelju želim da dočeka jedan ovakav trenutak... Draga moja, učinila si me danas najponosnijim ocem na svetu...,,
Želim Vam svima da osetite radost jednog ovakvog trena kada u stručnom ali i ljudskom i svakom drugom smislu, nekada mali, mršavi devojčurak postaje predivna mlada osoba sa znanjem, titulom i harizmom i kada tolike godine budu krunisane ovakvim događajem.

I sada sve Jovo - nanovo sa Gigom ali sada i sa našim dragocenim, novim   iskustvom. On ima dručaije životne planove al' iz ,,istog je legla,, samo nek je zdravo ...
Živi i zdravi i svi Vi mi bili i oprostite, morao sam se pohvaliti, vidite i sami da nije uzalud...
Uostalom pogledajte slike J


I da vam 'armunike nikada ne zaćute.
Eto, matori namćor ne zna šta bi Vam poželio bolje osim da, kao najbolji životni alhemičari, trudom i ljubavlju svaku žuč naših teških života magično zasladite ovakvim danima...


P.S. Divni motivi ove priče su ukrašeni još jednom vesti, najboljom mogućom, koja me zatekla tokom pisanja. Moj kum, klasić i prijatelj Šule je postao dedo. Uskoro ću u Saraj'vo da im lično čestitam, a do tada drage naše Šuške ( i Begići naravno...) a posebno draga naša Deno, sretna Vam curica koja Vam je uljepšala živote. Da bude živa, vesela i zdrava, a poznajući Vas, kao porodicu, lavine meda su Vam sa njom zagarantovane.