уторак, 1. март 2016.

Requiem za moju Kaju

Umesto ruže na mermeru...

Lažu kada kažu da vreme sve leči,
pomogne da nekako bar otupiš samo.
jer lukavu tugu ko može da spreči,
da uđe pod rebra, tu levo, ovamo...

Tog Hočkinsa tada, jedva da sam znao,
mislio da nekom drugom uvek se to desi,
a on već kakav je, podmukao, zao,
zastade baš namerno, na našoj adresi.

Dve godine, prave, k'o sibirske zime,
još živo se sećam svakoga detalja,
otanke su bogme sve čudesne rime
mojoj Kaji epitaf da budu, da valja.

"Jesi li živa staričice moja...?"
nikada više neću imat' to u šali reći kome
puno mi sad mama fali ljubav tvoja,
Eee moj Jesenjine, tuga je, dabome...

Verujem u ljudsku jednakost, dobrotu,
"revolucionarna pravdo" ti malo izvini,
jer  po prvi puta tada, u celom životu,
molio sam se često, tužan, u tišini.

E "vrhovni gazda" , to nije pošteno.
mi smo dobri ljudi, šta bejasmo krivi?
Anđela ti fali, brate, reci otvoreno,
što ne pusti mog Kaćuna da nam još poživi ?

Šezdeset i neka, nije to "za puta",
tek su stvari nekako došle baš na mesto,
familija naša cela, čela uzdignuta,
ponosni i srećni bili, viđali se često.

Izgradili svoje časno mesto u životu,
svako školsko dete gledali ko svoje,
decenijama davali ljubav, znanje i dobrotu,
ponosan do neba, ja na starce moje ;)

Kako ono vele, živiš dok te pamte.
Ako je to tačno, zeru lakše će mi biti,
u tom smislu majko "nema zime" za te,
jer dok moje kuca, baš tu ću te skriti.

I ćaletu puno fališ, samog, gledam ga onako,
učio sam ga da kuva, i jestivo to bude često
čas iz peglanja mu je ipak, izgleda promak'o,
pegla do sad nije promenila mesto ;) ...

Nema s' kim da zbori, čak ni da se svadi,
kuća je "pod konac", sve je apoteka,
baštu kaže, više neće, bez tebe da sadi,
stvari i sitnice tvoje, svaka tebe čeka...

Anja nam se zaposlila, bar ovako da ti kažem,
lepo joj je i vredna je, na tebe je, radi i živi sama.
Gigo je u gimnaziji, taj rastura i petice samo slaže,
sve za ponos, svi smo dobro, ne brini se draga mama.

A ja ? Pa ja, eto tako, nažvrljam po nekad nešto...
Još se sudim sa državom, nije lako ali guram,
spremam svoj novi roman, setim ti se reči često,
"Ne odustaj nikad sine, u mislima ja te čuvam..."

Izvini što ja ovako, sve nekako zbrda - zdola,
pričam ipak s' tobom često, skoro svaki dan,
i opet ti kako kontam, nisam rek'o čak ni pola,
ti si srećom, sa mnom uvek, čim ostanem sam.

Mislio sam više toga napisati ti u priči,
u zadnji tren odustao, više mi i nije važno...
Znaš i sama na šta ovde zdravstvo sada liči,
da te bar još jednom mogu zagrliti snažno.

U balkanskom povodnju od gliba, blatu i močvari,
najgore je vazda bilo biti pošten čovek,
No drukčije i ne možeš, život te prevari,
kad te jednom vaspitaju, ostane ti dovek...

Na sahranu tvoju došlo, bezmalo dva naša grada,
uspela si mila moja, gde ni "Dejton" neće stići,
okupila svu rodbinu, komšije i poznate tada,
došli su ti i najbolji, moji najdraži, klasići...

Vošta, Samir, Vlado, Besim, Zlatko, Janko...
stigli su da zadnji puta ispoštuju svoju teta Katu,
ne daj bože moja braćo da vam ikad vraćam tako,
 ne može se tako nešto platit' ni u suvom zlatu ...

Svi su nam se našli, i žalili dugo s' nama,
ko biseri u zloj tami ipak blistala tri lica,
dali tada sve od sebe, divna moja mama,
sveštenik i hirurg Dejan i naša Zorica ...

Želela si da se Dejan "oprosti" na kraju,
"Neću moći teta Kato...", reče on u šali, bled,
"Svi u našem mjestu vrlo dobro znaju,
u penziji i ja biću, kad Vaš dođe "red" ;) 

Kasnije mu rekoh: "Hvala puno, majčina je želja,
 znaš da iskren vernik nisam, licemer bi bio,
imaćeš u meni zato uvek pravog prijatelja..."
A ljudina: "Ništa više Vojo ne bi ni tražio..."

Eto, idem sada mama da upalim za te sveću,
dve godine brzo minu, svud je tuga i tišina,
najteže od svega mi je, to što više čuti neću,
onu tvoju lepu "Vojo sine, ljubavi majkina..."

Počivaj u miru stara, moja, draga staričice,
dobro si nas vaspitala u ovom zlom vremenu
ostaće mi tvoj karakter, uspomene i sitnice,
 anđeo si ti moj čuvar, tu na levom ramenu...

Zauvek tvoj osmeh blagi svud nad nama bdije,
držimo se zajedno, zbog nas i zbog tuđeg sveta
znaš i sama da bez tebe, ništa ipak isto nije,
Vječna pamjat draga mama, za mnogaja ljeta...

Oprosti mi, sin tvoj mora lečke da požuri,
sada će i Gigo kući, pa da ih baš ne vidi,
da obrišem ove suze, svud po staroj tastaturi,
znaš da je u pubertetu, da se ćalca ne postidi...




                                    U Nišu, 01.03.2016.god.












1 коментар: