Umesto ruže na mermeru...
Lažu kada kažu
da vreme sve leči,
pomogne da nekako
bar otupiš samo.
jer lukavu tugu
ko može da spreči,
da uđe pod
rebra, tu levo, ovamo...
Tog Hočkinsa tada,
jedva da sam znao,
mislio da nekom drugom
uvek se to desi,
a on već kakav
je, podmukao, zao,
zastade baš namerno,
na našoj adresi.
Dve godine, prave,
k'o sibirske zime,
još živo se sećam
svakoga detalja,
otanke su bogme sve
čudesne rime
mojoj Kaji epitaf
da budu, da valja.
"Jesi li
živa staričice moja...?"
nikada više neću
imat' to u šali reći kome
puno mi sad mama
fali ljubav tvoja,
Eee moj
Jesenjine, tuga je, dabome...
Verujem u
ljudsku jednakost, dobrotu,
"revolucionarna
pravdo" ti malo izvini,
jer po prvi puta tada, u celom životu,
molio sam se često,
tužan, u tišini.
E "vrhovni
gazda" , to nije pošteno.
mi smo dobri
ljudi, šta bejasmo krivi?
Anđela ti fali, brate,
reci otvoreno,
što ne pusti mog
Kaćuna da nam još poživi ?
Šezdeset i neka,
nije to "za puta",
tek su stvari
nekako došle baš na mesto,
familija naša cela,
čela uzdignuta,
ponosni i srećni
bili, viđali se često.
Izgradili svoje časno
mesto u životu,
svako školsko
dete gledali ko svoje,
decenijama
davali ljubav, znanje i dobrotu,
ponosan do neba,
ja na starce moje ;)
Kako ono vele,
živiš dok te pamte.
Ako je to tačno,
zeru lakše će mi biti,
u tom smislu
majko "nema zime" za te,
jer dok moje
kuca, baš tu ću te skriti.
I ćaletu puno fališ,
samog, gledam ga onako,
učio sam ga da
kuva, i jestivo to bude često
čas iz peglanja
mu je ipak, izgleda promak'o,
pegla do sad nije
promenila mesto ;) ...
Nema s' kim da
zbori, čak ni da se svadi,
kuća je
"pod konac", sve je apoteka,
baštu kaže, više
neće, bez tebe da sadi,
stvari i sitnice
tvoje, svaka tebe čeka...
Anja nam se
zaposlila, bar ovako da ti kažem,
lepo joj je i
vredna je, na tebe je, radi i živi sama.
Gigo je u
gimnaziji, taj rastura i petice samo slaže,
sve za ponos,
svi smo dobro, ne brini se draga mama.
A ja ? Pa ja,
eto tako, nažvrljam po nekad nešto...
Još se sudim sa
državom, nije lako ali guram,
spremam svoj novi
roman, setim ti se reči često,
"Ne odustaj
nikad sine, u mislima ja te čuvam..."
Izvini što ja
ovako, sve nekako zbrda - zdola,
pričam ipak s'
tobom često, skoro svaki dan,
i opet ti kako
kontam, nisam rek'o čak ni pola,
ti si srećom, sa
mnom uvek, čim ostanem sam.
Mislio sam više
toga napisati ti u priči,
u zadnji tren odustao,
više mi i nije važno...
Znaš i sama na
šta ovde zdravstvo sada liči,
da te bar još jednom
mogu zagrliti snažno.
U balkanskom povodnju
od gliba, blatu i močvari,
najgore je vazda
bilo biti pošten čovek,
No drukčije i ne
možeš, život te prevari,
kad te jednom
vaspitaju, ostane ti dovek...
Na sahranu tvoju
došlo, bezmalo dva naša grada,
uspela si mila
moja, gde ni "Dejton" neće stići,
okupila svu
rodbinu, komšije i poznate tada,
došli su ti i
najbolji, moji najdraži, klasići...
Vošta, Samir, Vlado,
Besim, Zlatko, Janko...
stigli su da zadnji
puta ispoštuju svoju teta Katu,
ne daj bože moja
braćo da vam ikad vraćam tako,
ne može se tako nešto platit' ni u suvom zlatu
...
Svi su nam se
našli, i žalili dugo s' nama,
ko biseri u zloj
tami ipak blistala tri lica,
dali tada sve od
sebe, divna moja mama,
sveštenik i
hirurg Dejan i naša Zorica ...
Želela si da se
Dejan "oprosti" na kraju,
"Neću moći
teta Kato...", reče on u šali, bled,
"Svi u
našem mjestu vrlo dobro znaju,
u penziji i ja
biću, kad Vaš dođe "red" ;)
Kasnije mu rekoh:
"Hvala puno, majčina je želja,
znaš da iskren vernik nisam, licemer bi bio,
imaćeš u meni zato
uvek pravog prijatelja..."
A ljudina:
"Ništa više Vojo ne bi ni tražio..."
Eto, idem sada mama
da upalim za te sveću,
dve godine brzo
minu, svud je tuga i tišina,
najteže od svega
mi je, to što više čuti neću,
onu tvoju lepu
"Vojo sine, ljubavi majkina..."
Počivaj u miru
stara, moja, draga staričice,
dobro si nas
vaspitala u ovom zlom vremenu
ostaće mi tvoj
karakter, uspomene i sitnice,
anđeo si ti moj čuvar, tu na levom ramenu...
Zauvek tvoj
osmeh blagi svud nad nama bdije,
držimo se
zajedno, zbog nas i zbog tuđeg sveta
znaš i sama da
bez tebe, ništa ipak isto nije,
Vječna pamjat draga
mama, za mnogaja ljeta...
Oprosti mi, sin
tvoj mora lečke da požuri,
sada će i Gigo
kući, pa da ih baš ne vidi,
da obrišem ove
suze, svud po staroj tastaturi,
znaš da je u
pubertetu, da se ćalca ne postidi...
U Nišu, 01.03.2016.god.
Šta reći PRELEPO
ОдговориИзбриши