Sredinom prošlog veka, negde daleko
gore iza visa Lipovca, u selu Kablovi, a zaseoku Trkulje, živeo je Đurađ
Trkulja, sitni, vredni i uvek nasmejani čovečuljak, koji je svoj hleb nasušni
zarađivao krčeći šume i vadeći panjeve. Za nekih desetak godina, koliko se moj
Jovan seća, iskrčio je ni manje ni više nego deset duluma (ili dunuma J ) šume, računajući i poveliki deo našeg Eskića
gaja. Tempom i brzinom od oko jednog panja, za jedan dan. Kada bi ga pitali da
li mu je teško i da li je to težak posao, a on bi sa osmehom uprtio svoj budak
i odgovorio: „Nije to teško, iskopaš panj, baciš ga iza leđa, i nastaviš
dalje...“ Jedina razlika, u odnosu na pregaoca i neimara, jeste ta što ja želim
kada dođem do osunčanog proplanka, da se osvrnem i pogledam iza sebe... Za to eto,
služi ova priča.
Sasvim je neobično da se neko sam hvali i
piše o sebi u novinama. Makar bile i drage, najdraže, makar bile i naše,
lokalne. No eto, život je pun neobičnosti, one ga valjda jedino oboje, ukrase i
spasu od sivila svakodnevice. Na predlog Borislava i Jelene da im pošaljem
imena i fotografije mojih kolega pilota, kao i ostalih prijatelja i drugara,
koji su bili u gostima, na fantastičnoj promociji poslednje knjige, koja je,
krajem novembra, održana u našem, dragom gradu, odgovorio sam da bi možda bilo
jednostavnije da im pošaljem celu priču sa mojim impresijama, uspomenama i
fotografijama, a da je oni urede, prilagode formatu novina i po želji, eto objave.
Time bi im uštedeo vreme, jer su ljudi stvarno u velikom poslu, a priprema
novina i datum izlaska ne mogu da čekaju, a ispunio bi tako i svoju želju, da
se pohvalim danima koji mogu da posluže za ponos kako mom gradu, tako i meni,
vašem „skromnom škrabalu“ (što bi rek’o
moj kumašin „Fal’te me usta moja“ u ovom slučaju nekako više tastatura, al’ J ). Možda
bi se, na neki skroman način, tako, barem u mrvicama i zahvalio tim izuzetnim
ljudima, za svu pomoć i podršku koju su mi pružili u opsežnom i obimnom poslu,
pripreme i izvedbe lepog, jedinstvenog, ali zahtevnog i komplikovanog procesa
organizacije promocije, koji se ne razlikuje preterano od priprema bilo kog
velikog slavlja, kako po brojnim detaljima, tako i svom cilju, pojedinačno ali
i u globalu.
Tokom vikenda smo dali četrdesetodnevni
pomen našoj Janji, jednoj izuzetnoj, meni vrlo dragoj, osobi, gosti iz daleka
su se sinoć razišli, posteljina poslana na pranje, zavese skinute da tragovi
duvana i davnih priča takođe odu, ostali sitni poslovi u malom stanu dovršeni,
pa škrabalo jutros, iako neobično umoran, evo ima vremena da složi sećanja.
Valjda neće biti kasno i naredni broj „Čelinačkih novina“ će sačuvati za
budućnost i te, neverovatne „promotinvne“ dane.
Da li možete da zamislite koliko je
teško doći do izdanja, neke, bilo kakve knjige ? Dok je držiš u rukama, ’nako
sa ljubavlju, otvoriš nedirnute stranice i mirišeš mastilo, koje se tek
osušilo, pomisliš: „Eh, kako si lepa, a kako je teško do ovog trena stići...“ Davno
sam čuo priču da pre nego što uopšte počnete da pišete treba sami da verujete.
Da imate šta reći i da će to neko hteti čitati. I da će vam verovati u ono što
kažete. Treba da sanjate, a snovi se ostvaruju... Čak i najlepši i najčudniji.
Ovde se radilo o drugom izdanju. Tada
je posao još teži. Znaš da je sama knjiga dobra, znaš koliko si se potrudio oko
nje, ali u ovim, teškim vremenima kada se mnogo više piše nego što se čita,
znaš da će Sizif biti obični mufljuz i neradnik, u odnosu na ono šta tebe čeka.
Stara šala da se, „Prvo unuče i druga
žena najviše vole“, je bila dosta česta na našim porodičnim slavljima. Moja
Kata je znala, u šali, reći mom Jovi : „Ma samo da ti ne budeš udovac, a što se
mene tiče, ženi se vala pet puta, a Anju ti ne dam, ja je volim najviše...“
Eto, na žalost, obistinila se. No o tome malo kasnije. Dopunu ove šale sam čuo,
živeći četvrt veka ovde, na jugu Srbije, koja je dodatno „proširuje i pojašnjava“
: „Prvo unuče, druga žena i treća rakija...“ . Na nedavnoj, tradicionlanoj kafi
u Čelincu, sa mojim komšijom i prijateljem, sveštenikom Dejanom, od njega sam
čuo i mudrost patrijarha Pavla da je : „Jedna čaša vina taman, dve su mnogo, a
tri su malo...“
Kako li je sa knjigama? Ovo je naime,
drugo izdanje, moje prve knjige, koja kada se sve sabere i podvuče refa, nekako
bude treća knjiga koju sam ukupno, kao novu, držao u svojim rukama J. A sve ih neobično volim. Nije što su moje,
ali...
Negde prošlog leta, razgovarao sam sa
mojim prijateljima, Goranom Trivićem – Fondom i Željkom Jungićem, o mogućnosti
da mi pomognu oko štampe drugog izdanja knjige „Dobrovoljno janjičari“. Nećete
verovati, sve detalje smo utanačili za nepuna tri minuta. Eee, da je sve lako i
jednostavno kao razgovor sa tim izuzetnim ljudima? Do prvog „ding“, lepih,
visokih, čaša, prvog gutljaja Tamjanike i prvog „živjeli“ sve je već bilo
rešeno. Nemam načina da im se drugačije zahvalim na pomoći i tome što veruju u
mene, osim da ih svuda pominjem i hvalim, pa oprostite, moram i ovde. Hvala Vam
prijatelji.
Usledili su meseci priprema, korekcije
nejasnoća i onoga što se meni i prijateljima, nije dopalo iz prvog izdanja,
„pedaliranja iz štiva“ onih koji se nisu „pokazali“ (po mojim kriterijumima,
naravno...), za ovih sedam godina koliko je prošlo između dva izdanja,
pominjanja, sa pijetetom, onih koji su u međuvremenu poginuli i umrli, pešadijskog
„kopanja“ po zarezima, tačkama, pravopisu, mojih komplikovanih i iz inata
„nepravilnih“ rečenica, pripreme lepih (što bi Željko rekao „šarenih“ ) korica
budućeg čeda, preloma teksta, čekanja ISBN broja „Matice srpske“ i svih onih
detalja koje čitalac ne može ni da nasluti u procesu nastanka nekog izdanja. I
negde u drugoj polovini novemba ta „slagalica“ bi dovršena i tekst se nađe u
štampariji.
U
tom „guranju kamenčine uz brdo“ svojim sugestijama, presudnu ulogu su odigrali
moji prijatelji i kolege piloti i ostali: moj nebeski i životni brat, Stipe, vrhunski
psiholog i vrhunski sportski pilot, čovek kakvog bi trebalo dugo tražiti... Nermin,
borbeni i transportni pilot u penziji, jedan od naših nastavnika letenja, jedan
od brojnih junaka iz ove knjige, moj kolega iz eskadrile, izuzetni drugar iz
nebrojenih pecanja i životnih situacija... Enes, komercijalni pilot, biznis
avijacije, takođe nekada đak „naše, mostarske“ gimnazije, jedan od najboljih
ljudi koje sam u životu sreo, tiha vrednica, dragocenih saveta, kompjuterski
genije, na koga se uvek mogu osloniti ... I poslednji u nizu, ali nipošto meni
ne i manje važan i bitan, moj dragi komšija i drugar Zoran. Jedan od
najduhovitijih, najpozitivnijih i najinteligentnijih ljudi koje sam upoznao.
Divan karakter i blaga mudrost, koja amortizuje sve moje ljutite i drugačije
reakcije. Kako u knjigama, tako i van njih.
Hvala Vam ljudine, neizmerno na trudu
koji smo zajedno uložili u izradu ove knjige, kao i na svemu ostalom u životu.
Počastvovan sam činjenicom da, osim Zokija (koji je opravadano, zbog bolesti,
bio sprečen), ste bili naši počasni gosti u danima promocije knjige u Čelincu,
i od srca Vam se zahvaljujem što ste uložili ogroman napor da čak iz Niša,
Zadra i Zagreba dođete da mi uveličate moje ali i Vaše slavlje. Nadam se da se
ne kajete i da ste ponovo videli jedan lep i gostoljubiv gradić, prepun sjajnih
ljudi koji nas, kao profesiju, ali i kao ljude, jako cene, vole i poštuju (svi
pomenuti drugari su, prethodnih godina, već bili naši gosti, u Čelziju pa je
ovo bila još jedna savršena prilika za posetu i druženje – prim. aut.).
U samoj štampariji, ogroman trud da
knjiga stigne na vreme i bude ovako lepa su uložili moj klasić i drugar iz
detinjstva Šamara Zoran i urednik izdanja, njegov stariji sin, Šamara Slobodan,
koga je ova matora pi...jzla J nedeljama gnjavio sitnicama koje smo „peglali“
do besvesti, da bi ovo izdanje bilo najbliže savršenstvu što može biti. Jesmo
li uspeli ? Nismo naravno, kome je to uopšte uspelo? Ali smo dali sve od sebe.
Hvala Vam puno, obojici. Zoran je čak ozbiljno povredio prst na mašini tokom
priprema, pa su knjige za promociju stigle tek par dana pred istu. Žao mi je
što zbog „nezgodnog dana i datuma“ niste mogli prisustvovati samoj promociji
ali uradili ste odličan posao i iskreno Vam se zahvaljujem.
Ovog novembra sam u voljeni grad
stigao da se družim sa mojim Jovom, da pecamo na Vrbanji, da posetim majčin
grob, popričam sa njom, da obiđemo rodbinu i prijatelje, ali i sa željom da,
ako to bude moguće, organizujem skromnu promociju knjige. Jer red je, i moja želja,
da prva promocija bude baš u mom gradu. Ni slutio nisam da će biti ovako lepo,
fantastično. U samom početku planiranje su mi značajno komplikovali svi
popunjeni vikend termini u restoranu Vinarije „Jungić“, a ja sam, iz niza
divnih razloga, želeo da promocija bude baš tamo. Kao i činjenica da nesrećne
zemlje i krajevi boluju od „viška“ istorijskih datuma. Za veče same promocije
sam izabrao četvrtak, 24. 11. koji je godišnjica moje nesreće, i taj dan smo
godinama „posluživali“, tačnije obeležavali na način porodičnog slavlja. Što bi
moja mama rekla : „U čast toga sine što si ostao uspravan i normalan...“ Tačno
majko, uvek uspravan, e sada za to „normalan“ to je diskutabilno ( što veli ona
narodna „Nešto takvo samo majka može da voli..“ J ). Ja sam to veče posvetio uspomeni na moju
mamu.
Ali eto i tu još neočekivanih
komplikacija i problema. Naredni dan, petak, je u delu zemlje praznik, pa moji
klasići i kolege Bošnjaci, iz Banja Luke, tada idu svojim kućama, a Srbi i
Hrvati rade u Sarajevu i jbg. i jedni i drugi teško mogu stići u Čelinac baš u „moj
četvrtak“... No, ne mogu ja baš sve Drine ispraviti. Ja sam samo piskaralo. A
rezervni datum nemam. Ni za godišnjicu, a niti za promociju. Kreći Vojkane u
organizaciju, pa ko dođe, dobro je došao, šta da se radi?
I tu dođemo uvek do onih „mojih“, koji se ne
eksponiraju, a uvek urade ogroman posao. Do biblioteke moga grada i
neverovatnih ljudi, izuzetnih ljudi, koji rade u njoj. Jelena, Borislave, Momčilo,
Branka i ostali dobri ljudi, oko ali i u toj maloj „firmi“, kada bi ste samo
znali koliko Vas ja volim i cenim, koliko ste mi pomogli kako prethodnih
godina, tako i tih poslednjih, a neverovatnih dana, toliko da uopšte nemam
načina da Vam to pokažem. Načina koji bi u potpunosti bio dostojan vaše pažnje
i truda. Ne znam čime sam to zaslužio? Ali daću sve da u narednim godinama tek
zaslužim i uvek budem tu za Vas i sve ono što Vam bude trebalo. A da ću Vas
hvaliti, pa to se podrazumeva. Ja boljih nemam, a boljih vala i nema, i ponosim
se što ste moji, i ja Vaš. Dobar smo tim, izvrstan (po mom, skromnom mišljenju)
i sve neuporedivo veće, i novcem bogatije sredine, bi samo poželele da budu
„bogatije“ i takvim ljudima.
Sve „krupne sitnice“ poput prostora
za promociju, dogovora oko naknadnog koktela, pripreme, izbora, tajminga i
čitanja tekstova i profesorovog izlaganja, štampanja plakata, su bile gotove u
tren oka. Jer tako to rade „u književnost zaljubljeni profesionalci“. A Vi
ljudi, to svakako jeste. Čast mi je što sam bio deo takvog tima. I biću ...
Kad su datum i vreme same promocije,
bili određeni, trebalo je, kao u avijaciji, „odmotati“ vreme u nazad.
Obavestiti prijatelje i sve ljude dobre volje i pripremiti logistiku u smislu
keteringa, menija, posluženja i fine organizacije za druženje nakon službenog
dela. Jooooj moje muke. Barem u početku je izgledalo kao nemoguća misija. A
onda su tu „uskočili“ moji izuzetni kumovi, Divna i Vinko Kurtović i moj drugar
i kolega pilot, Coklja Ethem – Cole, koji su mi rekli da ništa ne brinem i
dočekam ljude kako dolikuje, a oni će ( i ako iz Norveške ne mogu stići, jer se
tamo slobodni dani i dani odsustva planiraju znatno, znatno ranije – prim. aut.),
se potruditi da finansijski momenat cele priče prebolim znatno „bezbolnije“. Hvala
Vam legende.
No tu je i moj Željko. Pa ljudi
moji, ja bi trebao potrošiti sva slova ovog sveta da dočaram veličinu i dobrotu
tog čoveka. Sada je sve gotovo i nemam nikakvu potrebu i želju da mu se
„šlihtam“ (što bi rekli pitomačkim žargonom J ) ali kako je on dočekao te ljude nakon
promocije, pa to je na svetskom nivou. Najvišem svetskom. Uostalom, videćete već
na slikama. Stvarno Čelinac ima čime da se ponosi. Hvala ti Želja, od srca. Ko
zna ko sve u ovakvim vremenima tebe povlači za rukav, a ti si izabrao eto da ti
baš ja budem jedan od prijatelja. Šta reći, osim, hvala... Kada bi samo mogao
čuti komentare mojih drugova, onih prisutnih to veče, ali i onih sa raznih
strana sveta ? Znam da zvuči neskromno, no najčešća reč je „Neverovatno“ ali odmah
za petama su joj i „Fantastično“ i „Impresivno“ ... Eto J
Samo to veče je, u stvari, počelo
ujutro.
Moja divna sestra
Tanja, koja je i urednik jutarnjeg programa, moćne televizije, mi je obezbedila
nastup u tom, njihovom najgledanijem, TV terminu (nepotizam iz ljubavi, šta ću J ? ). Sedeli do kasno, ustali rano, stigli na
vreme u studio, nastup prošao savršeno. Slavan kokuz. Uostalom imate sve na net
– u, a postavio sam i link na svom blogu, pa bujrum. Šta da kažem, osim seko,
divna si, puno hvala i ljubim te ...
Nadam se da te nisam obrukao pred saradnicima i da se ponosiš svojim bratom,
barem onoliko koliko se ja ponosim tobom.
Prethodnog dana je stigao Meho (tako
ja Nerminu tepam po prezimenu J ) a to popodne Stipe i Enes. Podeljena su zaduženja,
izabrana toaleta i razrađeni detalji. I potvrđena divna vest. Na promociju će
doći i naš profesor iz Gimnazije, doktor nuklearne fizike, Ljubinko Mitranić,
koga nisam video od 1985. godine.
Kada smo stigli u hol srednje škole
sve je već bilo postavljeno i pripremljeno a sam prostor se ubrzano punio našim
komšijama, rodbinom i prijateljima ili kraće najvrednijim što ja imam.
Da li ću detaljisati? Neću. Pa bili
ste tamo, videli sve i sami. Samo ću reći da nisam imao tremu, da sam uživao u
svakoj izgovorenoj reči i shvatio da sve ovo, ovoliki trud i rad, nije bilo
džaba. Kako ono kaže stara šala, kada pita jaran jarana, kakva je razlika
između besplatno i džaba? A kada ovaj nije znao, onda ga prvi dovrši, „ ...e pa
ti si se školov’o besplatno, a džaba.“ J Ovde nije
bilo. Sve sa merom i ukusom. O samoj knjizi neću u ovom tekstu, samo ću reći da
knjiga neće biti „džaba“. Mnogi ste je pročitali već u prvom izdanju. Cena će
biti različita u odnosu na deo sveta gde živite. Ova moja sirotinja sa juga će tu najbolje proći, a „najteže“
će bti onima koji se pominju u knjizi. Samo ću reći, za
one koji nisu imali prilike da vide, da se drugo izdanje poprilično razlikuje i
to naravno ne samo po izgledu naslovne strane. Ja sam hteo da, to veče, moji
sugrađani i rodbina imaju priliku da kupe knjigu po posebnoj, najpovoljnijoj mogućoj,
skoro „nabavnoj“ ceni. A to su mnogi i učinili. Stavio sam, sa radošću, za to
veče, promotivne cene knjiga, puno ljudi je i kupilo knjigu i svima se iskreno
zahvaljujem, a kao savršen „trgovac“ se pokazao moj kumašin Cibo, koji je bio
zadužen za prodaju. Kod njega nije bilo „milosti“ i knjigu su, po istoj ceni,
morali da plate čak i članovi najuže porodice ( i moje i njegove). Čim budem na
nekoj važnoj funkciji, znam ko će mi voditi finansije J
Eto, sada znate šta ste
mi svi Vi.
Te sjajne večeri je bilo savršeno. Jelena
i Branka su, sa divnim akcentom i bez i jedne greškice, pročitale odlomke iz
knjige, prof. Momčilo Spasojević, moj drugar Nermin, kao i prof. dr. Ljubinko
Mitranić su rekli divne reči o našem
školovanju, o samoj knjizi, ali i o meni, a ja sam se trudio da u svom
izlaganju budem šaljiv i što bi Lafu rekao pukovnik Birin Nikola, koji nam je
na Akademiji predavao sociologiju „lakonski-lapidaran“.
Lično mislim da Čelinac
nikada u svojoj istoriji, na jednom mestu, nije video toliko pilota, raznih
specijalnosti, ali sumnjam da je u skorije vreme, da ne budem neskroman, okupio
toliko dobrote, stručnosti i mudrosti. Eto i zbog toga je ova promocija
ispunila, meni važan, cilj.
Šta me rastužilo, a šta posebno
obradovalo te večeri?
Prvo tužni delovi. Jako
žalim što, zbog ličnih razloga i obaveza, samoj promociji nisu prisustvovali meni
najbitniji, moja supruga i deca. I što ovo predivno veče nije doživela da vidi
moja mama Kata. Staričice moja draga, ti si, kako ja volim reći, anđeo čuvar na
mom ramenu. I učiniću sve da se ponosiš svojim Vojom. Nadam se da su i ovi
dani, barem malo, doprineli tome.
Zatim, što zbog mog izbora datuma, tu
nisu bili moji drugari, piloti Brane, Vlado, Samir, Besim, Zlatko...
Jednostavno, nisu mogli stići. I što te večeri, zbog bolesti, tu nisu bili moji
voljeni, tetka Milka i moj stric Marinko. Kao i zbog obaveza na poslu, moji tetka
i teča, Zvone i Jelena i moji dobri Rašo i Karmela.
No hajdemo o radostima, znate da ja sa
tugom ne stojim dobro.
Šta me posebno
obradovalo? Naravno, što je te sjajne večeri stiglo toliko mojih komšija i
prijatelja iz našeg grada.
Zatim, što je moj Jovo blistao u
„punom sjaju“. Što bi Balašević rekao „Drago mi je zbog mog starog...“ . Eto
tajo, ipak smo uspeli. U svemu.
Posebno prijatna iznenađenja za mene su
bili dolazak mojih klasića i kolega Pećanac Zorana i Janka Petrušića, sa
suprugama. Kao i dolazak izuzetnih ljudi, naših mlađih kolega, Bobana i Čedomira,
iz Helikopterskog servisa RS i mog dragog kolege, prijatelja i ljudine, Zlatana
Crnalića, koji mi je izuzetno uveličao slavlje.
U Vinariji se, nakon potpisivanja
posveta, i kraćeg koktela, nastavilo...
Priče, slikanje, smeh,
šala i razgovor. Do kasno u noć. Željko se, kao što rekoh, pokazao kao savršen
domaćin. Atmosfera opuštena, izuzetna ponuda na stolovima i eto, veče prođe kao
san...
Ja kako sam krenuo, napisaću celu
knjigu i samo o ovim danima. No eto, pogledajte ovih par slika i biće sve puno
jasnije.
Naredni dani nisu bili ispunjeni ništa
manjim intenzitetom. Sledećeg dana smo otišli do Banja Luke, pokazali gostima
naš prelepi grad, naravno, zezali ih sa šalom o Petru Kočiću i onim „za
inicijaciju“ čuvenim „Petre, ko je ovde lud...?“ (jer, kako to da propustimo J ? ), prošetali Gospodskom, koja bi i samo zbog
ovakvih ljudi mogla nositi to lepo ime, otišli do Kastela i Ferhadije, nismo
zaboravili ni Safikadu, a drugari iz Helikopterskog servisa su se potrudili da,
na kraju savršenog dana, dodaju veliku jagodu na tu hrpu šlaga. Naime,
posjetili smo ih i bili oduševljeni njihovim entuzijazmom, profesionalnošću i gostoprimstvom.
Sjajni ste momci i hvala do neba. Sunčanog i vedrog. Jer ste mi pomogli da pred
ocem i drugarima budem džek, a to mi se, sa godinama, sve ređe dešava. E
sada kada sretnete moga Jovu na ulici, i kada po ko zna koji puta počne da se
hvali tim danima, da znate ko je "kriv" J.
I šta za kraj?
Pa ništa, idemo dalje.
Gosti se razišli, svi
zdravi stigli svojim kućama, sređujemo ponaosob utiske i nadamo se nekim
bliskim, novim susretima. Na jednoj prelepoj, uspešnoj, fabrici u Mostaru,
davnih godina, o kojima govori moja knjiga, je pisao slogan : „Kaplja kamen
dube. Ne snagom svojom, no čestim udaranjem...“
Mojim prijateljima, gostima iz bliza i
daleka, rodbini i ljudima mog grada, Goranu i Željku posebno, se najiskrenije
zahvaljujem za svu pažnju i dobrotu koju ste mi poklonili i koju mi
kontinuirano poklanjate. Hvalim Vas gde god stignem, a rado ću to i ubuduće
činiti. Imam i šta i koga.
Ako sam nekoga zaboravio, molim da mi
oprostite i što bi rekla nedavna anegdota našeg sugrađanina Raše „Mornara“ :
„Ostatak duga ću platiti nakon odštete za sledeći zemljotres...“ J
Dakle, do neke sledeće promocije, i
novih knjiga, idemo svi, kao Đurađ nekada, da „vadimo svoje panjeve“ i bacamo
ih preko ramena. Pa eto, vidimo se u budućnosti, zdravi i veseli. Kada se
osvrnemo, svima želim da ugledate baš neke ovakve dane. Čiste, drage i vedre. Uz
malo sna i puno smeha. Jer boljih i ne može biti...
Svako dobro,
Vaš zahvalni „Škrabalo“
J U Nišu: 06.12.2016. godine