недеља, 17. децембар 2017.

Prave face, u stvari...

Logični nastavak rečenice bi bio... maketari.
Mislio sam da smo mi, ribolovci ili možda ipak lovci, najveći zaluđenici u sopstvene hobby - ije, na celom svetu.
Ma mi smo, ono što se veli, 'male mace' u odnosu na ovu 'grupaciju' entuzijasta i znalaca. Juče sam imao priliku, mojom srećom, ne po prvi puta, da provedem prekrasan dan, sa mojim drugarima 'zaraženim' ovim moćnim virusom.
Na Maketarskom kupu u Muzeju Vazduhoplovsta na Surčinu, družili smo se, ovog hladnog, snegovito - kišovitog, decembarskog dana.
Od drugara iz Muzeja, bili smo sjajno dočekani. Ej, specijalno sto za mene, neposredno do samih vrata (udarno mesto J hvala ti puno Darkane) i onaj papirić sa imenom i prezimenom, kao na velikim konferncijama, što ovo, na neki način i jeste.
Ponovo sam 'plivao' i u 'bizmisu'.
Gigi je juče bio rođendan, pa je kompletan 'pazar' od prodatih knjiga, bio namenjen njemu kao poklon. Hajde, nemojte odmah paljbu na škrabala, pa dao sam par knjiga i u nagradni fond za samo takmičenje. Jes' da će oni koji dobiju moju knjigu kao nagradu, smatrati da su neviđeni baksuzi, no ne smijem otvoreno da to (logičkim slijedom) tek ne pomisle oni koji su za tako nešto dali kintu J
Na poziv mog dragog drugara, Ljubomira Tešića, bio sam juče član 'ekspedicije' Maketarskog kluba Niš. Kakvi su to sjajni momci, samo da znate. Put, boravak i povratak, bez obzira na vremenske (ne)prilike, je prošao bez ikakvih problema i uz 'okean' vazduhoplovnih priča iz bliže i dalje prošlosti. Baš smo se lepo proveli i nadam se da sam 'položio prijemni' za neke buduće 'sobete'...


Hajdemo za tren, u prošlost, dalju...
Negde u proleće ili rano leto '87. odveli su nas, sa akademije, na izložbu i takmičenje maketara grada Zadra. Sama izložba se održavala u Domu JNA, na kraju poluotoka. I dok smo se mi zevzečili, žaleći što nakon izložbe, ne možemo tako u uniformama u grad ( he, he u Zadru je tih godina tako nešto bilo relativno 'tupavo' učiniti J ) i takođe negodujući što neće biti 'zanimljivih' razmena mišljenja, kao na izložbi 'Zlato i srebro grada Zadra' od pre par meseci, kada su pojedini klasići, sa prelijepim opaticama nastojali započeti neke 'uvijeno pristojne' ali lascivne dijaloge J, pored mene se stvorio dečak negde pred pubertet recimo. Čim je počeo zaneseno da govori o izloženim modelima i avijaciji u celini, nehotično nas je posramio. Bili smo druga godina, aktivno leteli, mislim razdeo navigacije, ali nam je čak i VTN (sveta knjiga svakog pilota...) za našeg Gašu, još uvek sadržavao 'skrivene delove' i bio izbor treme pred buduću 'Izvršnu pripremu'. A ovaj mališa je 'rasturao'. Bukvalno znao sve o svakoj maketi i njegovoj izvornoj verziji... Naše bruke. Malo smo ga 'isproveravali' i kada smo videli da bi nam lakše bilo da smo sreli Mirka Miočića, junački smo se 'povukli'.
E pa juče sam ponovo sreo mog dobrog druga koji je u međuvremenu porastao, sada zna neuporedivo više nego što je tada znao, a ja o svim VTN - ovima znam mnogo manje. On odrastao, ja ostario, ali obojica se radujemo nekim novim susretima...



Od lepih sitnica izdvojio bi i sjajne razgovore sa grčkom delegacijom i dogovor da za naredni susret ili oni nauče 'naše' jezike ili da ja prevedem knjige na grčki. Moram početi učiti, nema treće...
Bio je tu i čika Minja Subota (zaboravio sam da se slikujemo L ) a sreo sam i cenjene i drage kolege Borišu Mandića, kao i pred sami polazak, Miljka Stefanovića (eto dragi Miljko u žurbi da krenemo nazad pre mraka, ni sa tobom se ne slikah, ali vidimo se, veseli i zdravi, nadam se uskoro pa ćemo to ispraviti).


Ukratko, jedan predivan dan, sa ljudima koji toliko znaju o avijaciji da je svakome od nas 'običnih smrtnika' mnogo bolje da, u njihovom društvu, samo zatvorimo usta i otvorimo uši, jer ćemo, bez obzira na godine, uvek imati priliku šta da naučimo...
Bilo je još puno lepih stvari. 
Kako se Ljubo sa mnom šali: „Eto, ideš sa nama, družimo se, upoznaš pun dobrih ljudi, popijemo po kafu, zapalimo po neku, vidiš puno sjajnih maketa, zaradiš 'majstorsku dnevnicu' , malo li je...? „
Kakvi malo. Super je. Hvala puno.

Što se tiče drugara iz muzeja, njima se moram posebno zahvaliti.
Kakav kontrast u priči  Kako sjajnih ljudi rade u kakvim teškim uslovima, majko mila. Još '96. kada smo prebacivali one avione u dvorište Muzeja, smatrao sam da je to zločin, kako prema avijaciji tako i prema odnosu ka prošlosti uopšte. Stvari se nisu promenile. Ni u mojim stavovima. I danas 'opštim sa celom familijom' državnim i vojnim 'mudracima' koji su doneli 'genijalnu odluku' da takve avione ostave tu da istrule... No stanje u samom muzeju je tek užasno teško. Ne bih o detaljima, već mi je muka i dok ovo kucam ali se nadam da će se vrlo brzo nešto pozitivno učiniti na zaštiti tog prelepog i nadasve važnog mesta. Jer „ko ne poznaje svoju istoriju...“ ponavljaju mu se, al' samo ružni delovi ... A ti avioni, ostavljeni na livadi, su čak manji problem. Možete onda zamisliti kako je ...
Uzgred, kupio sam sinu i predivnu letačku majicu, u prodavnici samogu muzeja. Po vrlo povoljnoj ceni. Za zaljubljenike u avijacju, imaju baš neke lepe suvenire. Doduše, nadam se da će, do proleća, zanoviti 'boje kačketa' sada ostali samo neki 'rozikavi' J Feministički J
Dakle, bilo mi je baš fino juče. 
Maketari, pravi ste drugari. 
Sa Vama ubuduće, uvek i svuda. A možda deo vaše preciznosti i urednosti 'pređe' i na mene pa ubuduće budem vodio računa o detaljima prilikom pisanja...
Teško, ali ko zna J

P.S.
Moraću ovde i jednu malecku kritiku.
Ne odnosi se na jučerašnji dan, nego na prethodni post na blogu... Naime, alati na blogu, prilikom postavke sadržaja na FB, ne daju opciju da se izabere fotografija za naslov (ili ja to baš ne znam učiniti...). Zato je vrlo indikativno da se broj 'sviđova' i pregleda na blogu, razlikuje za skoro dve petine... Dragi drugari, ne morate uopšte 'lajkovati' slike ako niste spremni da pročitate tekst. Možda nisam pravilno shvaćen ali meni bilo kakva vrsta 'slave' ne treba. Znam da društvene mreže imaju svojih prednosti ali i da najčešće „spajaju daleke i udaljavaju bliske“ no nekako su nas naterale i da se ulenjimo. To je stari problem, još sa foruma. I neće se promeniti mojom pričom, ali sama činjenica da nam je dovoljan jedan 'klik' da smatramo da smo nešto veliko učinili još jednom pokazuje svu dubinu našeg otuđenja. Nije mi posebno važno. Oni koji treba ovo da pročitaju, pročitaće. A ja nisam onaj Ćukenberg da menjam pravila. Ali ostaje nekakav utisak ko da si lizn'o metal, kada dobar broj samo klikne na sliku J No eto, ima nebeske pravde. Svi oni koji tako čine, neće ni stići do ove 'faze' kritičkog osvrta J  Jer, dok ne naučim, dalje slike i ne turam na post J
Aj' zdravi bili J

A mom Gigi za rođus' jedna prelepa, davna 

'Drugarska pesma' J

Ništa ti ne razumeš,
moj najrođeniji blesane,
uobraženi prinče
što te je život razmazio.

Da znaš kolike sam noći
uznemirene i besane
drhtao kraj tvog uzglavlja,
pokrivao te i pazio.

Ti si za mene još uvek
parče tek rođenog mesa:
onaj musavko što vrišti
i celu kuću potresa.

Ja sam te, lepoto moja,
naučio da hodaš.
Svima sam plaćao piće
kad su ti zubi nikli.
Ja sam ti dao život.
Nije te donela roda.

A sada smo se, odjednom,
jedan od drugog odvikli,
kao da sve što kažem
zaista ne razumeš
i kao da sve sto umem
ti triput bolje umeš.

U redu, pametna glavo.
Ja sam te ljuljao, kupao,
ponosio se tobom,
nemušte reči sricao,
i dosta svoje mladosti
zbog tebe sam polupao
i kad je u svet trebalo
nisam se zbog tebe micao,
nego sam sav osedeo,
moj naduvenko mili,
da bi tvoj život
i dani valjani bili.

Danas kad rođendan slaviš,
sve ću svečane torte
pobacati kroz prozor
na užas rodbine cele.

Ti znaš: ja sam tvoj otac.
Mi smo od takve sorte
što ne sme da zadrhti
kad odapinje strele.

Možda još nije kasno.
Jednom se mora sve reći:
i drugarski i tužno
i grubo i srneći.

Propustio sam godine.
Ispustio te iz ruku.
Sve tvoje slabe ocene
moljakanjem sam rešio.

Večito sam se svađao
kad te drugi istuku.
Bio si moje mezimče
i tu sam najviše pogrešio.

Četrnaest ti je godina
i zar te stvarno ne vređa
da stalno za tebe podmećem
i dušu i glavu i leđa?

Hoću da jasno kažeš
kad misliš da budeš muškarac.
Zar treba i sutra da rešavam
sve što ti odraslom fali?

„Tata, škripi u braku…
na poslu… daj za džeparac…“
A ja ti i dalje pomažem
jer te volim i žalim.

Ne čestitam ti rođendan.
Mi smo se uzalud borili
i stvarali smo čuda,
a ništa nismo stvorili.

I evo, danas ti dajem
reč roditeljsku i mušku:
ako ne postaneš čovek
na ovoj, tek započetoj
čarobnoj stazi života
– moram ti razbiti njušku.

Makar oženjen bio,
makar u trideset petoj.
Nikad te tukao nisam.
To za dečake nije.
Al sutra, odrasli prinče,
videćeš kako se bije


Srećom, veći deo, ove prelepe pesme, nije baš u 'skladu sa stvarnim okolnostima'. Giško, Gigane ti si izuzetan momak, kojim se svakoga dana iznova ponosim. Zdrav mi bio, ljubi te ćalac ;)








петак, 15. децембар 2017.

Mahovljani...

Sve rijeđe pišem...
Nekako nikako da 'se nakanim'. 
A i kada počnem, zapitam se, ko će to uopšte čitati? No, eto, ponekad se 'otkinem s' lanca' i 'protrčim' kroz uspomene, davne i nedavne. Sebično, ali nekako više zbog sebe samoga...
Od kako je Šule 'otišao' sve češće, neizmerno tužan, kontam koliko je ipak važno nešto lepo zapisati, koliko smo svi samo 'pijesak u vremenu' i koliko mi je drago što je priča o, meni tako dragom čoveku, bila deo moje, naše i prve i poslednje knjige. Tokom mog nedavnog boravka kod 'Oca Makarija' alijas, moga babe Jove, desili su se događaji o kojima će govoriti naredni pasusi. Šta? Ne znate ko je 'Otac Makarije' (kako ja 'od milošte' zovem ćaću) ? Pa vi onda ne znate ni ko je Savina Geršak, ni šta sve 'sotona' more učiniti i čo'eku, jezeru i cijelom selu. Daklem ne'a vam spasa J .
Kao i svake godine, u tužnom novembru, otišao sam do Čelzija. Da budem malo sa tajom, da odemo majci na grob, i da 'obilježimo' dan moga 'postradanija'. Ni ovoga puta nije bilo drugačije. Možda za nijansu u pojedinostima ljepše, ali u mnogim stvarima i tužnije.
Ljepše zbog samog puta do zavičaja.
Preko Novog Sada, sa danom zadržavanja kod našeg Anjosa, u prelepom gradu, sa posetom kumovima, mojoj Zoki, susretom sa drugarom Zoranom (koji se pominje u „Trećoj dimenziji“ ) i večerom u Čardi 'Aqua Doria' na Petrovaradinu, sa dragim prijateljem Goranom i njegovim društvom. Uh bajo, ja sa mojim standardom ni mostu ne bi mogao 'privirit' a kamo li čorbi, kečigi i takvom vinu. Iznos 'fiskalnog' bolje da i ne pominjem. Uz sve to, da ne odem preširoko, sutradan i savršeni Barrique Chardonay, u 'Staklenoj bašti' vinarije Kovačević, na Fruškoj gori, i dalji prevoz do kuće, koji ni osetio nisam. Naime, Volvou je jedini problem bio ovo 'uprosečavanje brzina' na auto putevima Srbije J
Uglavnom, stigao lahko do moga Jove.
Nekako mi najteže pada kada me drugari i komšije, na samom putu ili nakon povratka, pitaju: „Kako ti je stari?“
Ah, šta da kažem? Možda onu najveću balkansku laž: „Dobro sam ili dobro je...“ To je 'kraća' verzija... A duža bi bila, šta sve samoća, neimaština i razočarenje vremenom u kome živiš, može doneti nekada gromadi od čoveka, i mom večitom životnom uzoru... Ni Tin Ujević u 'Svakidašnjoj jadikovki“ to ne bi mogao sasvim dobro predstaviti. 
Ma dobro mi je Jovajša, ne sikira me preterano. Organizovan i disciplinovan. Samo mrvičak trvdoglav, i na mahove detinjast, kao i svi njegovi 'ispisnici'. Ali uredan i vitalan. Sve u svemu, 'kraća verzija' J Dobro je J.
Još jedna tužna rola ovog putovanja je bio moj 'kurirski' posao. Naime, nakon Čelinca sam išao za Sarajevo, već sam opisao sve to na FB - u, da se ne ponavljam, pa sam trebao obići klasiće iz Banja Luke i tako objediniti 'iznos' sa Nišlijama i sve to poneti Šuletovima.
Odlučio sam, po svom starom običaju, da objedinim više 'aktivnosti'. Naime, ljubaznošću mog klasića Samira, našeg starijeg kolege Dragana i svih sjajnih, mlađih momaka ( i devojaka) sa aeodroma Mahovljani, organizovali smo se, da jednog od hladnih i kišnih novembarskih dana, posetimo drugare. 17.11. su oganizovali 'Otvoreni dan', a mi eto odlučili da je to idealna prilika da im odemo u goste.
Jovo, zbog slabosti (pritisak mu je tih dana išao od 90/60, do 230/130) nije mogao sa nama, ali smo Darko, Karanfil i ja odlučili, kao u dispozitivu, da nas sitnice poput dosadne kišurine i temperature malko iznad nulice, ne mogu nikako sprečiti...
Najpre smo srdačno, uz zagrljaje, posluženje, smeh i slikovanje dočekani u kasarni 'Kozara'. Usput nam je, a iskreno rečeno, nigde i ne žurimo. Svuda smo već najavljeni. Sada naši klasići i drugari sve šefovi pa 'zloupotrebljavamo' gostoprimstvo ( a malko i ja hoću da se pravim mangup pred Darkanom i Karanfilom. Ka'e Perica tati: „Danas umalo da dobijem peticu u školi...“ a stari : „Što? Jesi li dobio četvorku...?“ „Ma jok, dobio drug do mene...“ E tako i ja, kao što su golmani najbolji prijatelji fudbalera, tako sam i ja, drugar velikih i poznatih ljudi... Što da ne? Može mi se J ).


I, nećete verovati, ja nikada do sada nisam bio na Mahovljanima. 
Tačnije, nikada na 'vojnom delu'... Uvek sam, čak i avionom, dolazio samo na 'civilnu stajanku'. Tako da nisam ni znao gde se tačno skreće ka vojnom delu aerodroma. Uz samo jedan 'omašaj' i ljubaznost 'domicilnog stanovništva' J utrefismo ga nekako. Drizla i 'tanak Celzijus' nas ipak nisu omeli.
Već smo najavljeni kod nadređenih pa da ne kasnimo. Dočekali nas ljudi baš ono. Ko najrođenije. Znam samo šefa i još jednog, dvojicu kolega. 
Sve neki mladi, fini, ljudi. 
Drugačiji je ovo 'format' priredbe. 
Dolaze uglavnom vrlo mala dečica, tako da od mog 'bizmisa' ništa (osim možda da krišom škicnem zgodušne učiteljke J, no to već spada u 'vannastavne aktivnosti' J ) . Domaći me 'ispoštovali' baška, te posvete za I MHS i još par ličnih uspomena za čas bijahu napisane. Čast, po neka anegdota iz Gimnazije i sa Akademije, prisećanje na drage kolege, očas 'pojedoše vreme'. Još kratko 'slikuvanje' i stajanka... 



Hajde da učinim i sebi i Darkanu. On se baš pripremio. Ponio i aparat i telefon. Na stajanci nema gužve ali ima tehnike. Sve otvoreno, normalno uz adekvatnu zemaljsku i tehničku podršku. Policajci doduše zeru sumnjičavo zagleđuju bašina u kožnjaku no, nakon što sam se ljubazno pozdravio sa nekim mehaničarima kojih se odavno sećam, vide da ne spadam u grupu 'grupija' niti nekih 'sujmivih' likova pa se ipak drže na 'odstojanju' razmaknutom J ...
















Hladno je, kiša i dalje pada, dosadna i hladna. Meni nekako baš žao. Avioni otvoreni, izvučeni iz kaponira, kabine kisnu ... I Martin i Baker ko 'čepovi', a ni Folandu nije svejedno ...  Ne možeš ni sjest' u kabinu da ne 'okvasiš dupence' ... Ovi će se bo'me teško 'osušiti'. Sednem ipak malo, vrate mi se uspomene i par momenata 'nisam tu' . Dobra samoća, najbolja. No gost sam, poštujem sva pravila zarad budućih susreta, a pravo da velim, zebe mi i prostata, pa da Jovo, umesto uloge onoga koga paze, ne bi baš postao 'patronaža' bolje da, što pre, gremo. Drago mi je zbog mog Darka i Karanfila. Dobri su ljudi, najbolji, poštuju me. Zbog mene su i došli ovde. Imaju danas puno svojih obaveza pa da ne gnjavim dodatno.

Posle par fotki, odem do šatora na ulazu. Fino su organizovani. Deci dele čaj i sendviče. Momci 'ugovorci' nude i mene... Uzmem čaj čisto da vidim jel' isti ko nekada. Sada se moremo šegačiti za brom, brez ustezanje J Ukus 'liči' J Upoznam još par momaka, i eto, devojku pilota, jedinu. Nismo se slikali, zaboravio. No sledeći puta ćemo, neka smo zdravo.
Helikopteri su nekako 'bolje prošli'. Na njih valjda još 'računaju' I oni kisnu ali barem im se mogu vrata zatvoriti.
Što se ‘bizmisa’ tiče vidim da moji 'potencijalni kupci' tek sriču prve slogove, kintu za slike u knjigama još nisam pronaš'o, pa eto, dok porastu, će se vidimo ponovo, valjda...
Poklonio sam se i kolegama koji su dali, položili ili izgubili svoje živote tokom ovih naših tužnih 'zdogađanja' i bio nemalo 'dopunski' tužan kada sam skontao da je to jedno od retkih spomen mesta na kome sam većinu ljudi poznavao 'za života' ... E, tugo i muko naša... Setio sam se mojih davnih, dragih, šala sa prvim komšijom Bosančićem i nastavnikom letenja, Gajom.




Eh, šta ti je život, samo prah i pepeo... Hvala na gostoprimstvu, dobri ljudi. Bio je to jedan veoma ispunjen dan...

Hajmo kući. Dok me tuga, po više osnova, nije sasvim ‘safatala’ L
Buraz zove da idemo na sajam ribolova, ima ulaznice. Ma ne mogu, šta ću tamo? Niti mi šta treba, niti imam bam - ova za hobija. Čeka me i Peća da pijemo kafu neđe u Gospodskoj, ili kod Boske. I da mi donese kintu za Bravuljkove...
I stigli smo u Čelzi taman neđe na ručak.
Ovo u stvari i nije neka priča.
Više da viđate sličke. Greota je da nestanu u moru 'digitale' ...

Šta smo još 'važno' radili tih dana?
Narednih sam Jovi uspio (mor'o sam hbg...) popraviti donji grijač na šporetu. Razvijali jedan dan, nas dvojica pitu… I eto bruke, jufke nam i uspjele, ali tek kada sam sve dovršio, kaže mi da nije odavno probav'o šporet i da izgleda 'slabo grije odozdo'. Ma čuj, šta slabo, nikako. Žali bože onih vrganja iz 'fila'. Jer još nisam naučio radit' imelman sa jufkom, pa je ozdo ostala 'zeru gnjecava'  J  Da sam barem smot'o one malecke pituljice, njih bi i mog'o ‘kroz neke luping-e’ zapeći. Ali eto, barem grijač nije skup i ima u Čelziju, nisam mor'o rajzovat' do Banja Luke samo za to... Al' kada sam već odmak'o, šporet daj da se i 'iza očisti' ... Uhhh, šta je četir' godinice, ništa J ?
E da, ufatili smo i miša u kupatilu J 
Maleckog, poljskog mišića. Verovatno smo ga mi doneli sa pecanja u starom hljebu, jer ja tu miša nisam vidio više od trie's godina. Pošto je bio Aranđelovdan, poklonili smo mu 'žizn'. Pažljivo, jedva ga nafatali. Siromah je stig'o do programatora ‘Končar mezimice’ i tu je 'presretnut’. Rukavica, pa u kesu i :„Ajde Jovo blago meni, 'evakuiši' ga sada bezbedno, daleko od ovih svojih šest mačketina, koje samo džabe leba jedu oko zgrade i nerviraju me ispod terase,  kada se sa pecanja vratim bez ribe... Jel' mora znati cijeli komšiluk da jopet ništa nismo ufatili, sve vam mačije...?“ Mišić je preživio.
Kasnije Gariful (Karanfil po 'splitski') donio karton i ljepilo, sve sa slaninom i sirom, (đe sir, đe slanina...? ) doduše bez žileta. I ako sam prije više decenija, (davno, kada je ono Kaja htjela fatati bizamce po garaži) sa indignacijom odbio da kupim takvo ljepilo koje su roditelji poručili, kod mlade i zgodne prodavačice, ovde na Obilićevom vencu, jer mi je 'pojasnila' da se to ljepilo pravi sa mirisom hormona ženke i tako onda nadrljaju siromasi... E rek'o neću vala kupiti sada, mišolovka je humanija. Nasilje u porodicu, ha J ?
Ovaj kartončić smo turili iza šolje (normalno, kad smo već odmakli i mašinu i sve ostalo, znate šta sleduje, čišćenje i ribanje do besvesti, ko pitomački wc...) i još nisam pit'o Jovo (zaboravio) jel' se neki paćenik ovih dana 'hormonski poremetio'. Rek'o bih da nije, javio bi mi do sada.
Dan, onaj za mojih dvadest 'novih' godina, je bio savršen. 
Moj sjajni Darkan mi donio onu divnu bocu i rakiju sa Majevice, staru taman toliko, baš onu koju ste videli u prethodnom postu. Čestitali mi svi koji vole mene i koje ja volim. Skromno ali fino.
Izašli na groblje, kasnije sjeli, nazdravili, zamezili, bili mi i kumovi, Karanfilovići i moj Dragan, buraz sa sinom (koji se rodio tačno dan posle moje nesreće, pa sam mogao da bliže 'odredim' koliko sam, u međuvremenu, 'porastao' )... 
Ma eto, sve kako dolikuje. Mama, bila bi ponosna na nas dvojicu. Fino smo sve pripremili, oprali, ispeglali i servirali...

Sutradan rano ujutro, sam krenuo za Sarajevo, vozom 'Talgo', kakav nisam vjerov'o da postoji na Balkanu. I eto, nemojte zamjeriti dragi drugari, ali u vozu su sedišta bila suva, pa možda ipak za sve nas još ima, barem tračak, neke nade...
Sve ostalo već imate u nekim drugim pričama...

Zdravi bili.
Pa do nekog narednog viđenja, želim Vam samo sretne godišnjice...

Ujutro idem na Surčin, da drugarima, maketarima, uveličam slavlje, u holu Muzeja Vazduhoplovstva, pa ako ste neđe ublizu, bujrum, vidimo se…

Svako dobro.

Vaš Škrabalo ...




четвртак, 23. новембар 2017.

Rođendanac ...

I tako,
prođe dvadeset godina...
Ovakvih, onakvih, ali prođoše.
Kao poklon za 'dvadeseti' stigla je i 'mučenica' stara baš dvadeset, ni manje, ni više ...
Majevička, ko mlijeko :)
Hvala mom drugu Darku, kako na 'maksuziji' još više na trudu za 'dizajn' boce :)









Kada finalno 'zastanem' u, onom suđenom, poslednjem letu,
neka to bude na ovom, za mene, najlepšem mestu na svetu...

Jednom, kad konačno odem, pod toplim, magičnim zracima, 
moj će pepeo sigurno proći ovim, voljenim brzacima ... 

Pošto vidim da je ova objava izazvala poprilično nedoumica, hajde da pojasnim... A to ću najbolje učiniti pričom iz knjige "Treća dimenzija" pa koga ne mrzi da čita, bujrum ... 

Uzgred, opštim i sa majkom i celom užom familijom i Google u i svima koji su im pomagali da na blogovima ovako mukotrpno, sa ovako 'siromašnim' i lošim alatima, otežavaju uređenje samih postova, smradine... I samo da znate, kod mene u nacrtu ovog posta, što se tiče preloma redova u tekstu, sve izgleda odlično ... Pet puta sam pokušavao sve 'ažurirati' al' ćorak ...

Sasvim običan dan...

Bio je to jedan sasvim običan dan.
Ni slutio nisam da bi to mogao biti momenat kada će se za-
vršiti moj život. Umalo bukvalno i trajno. Ili barem onaj i onakav
njegov deo, koji i kakav sam do tada poznavao... Zamke prošlo-
sti nekako uvijek leže u trenucima zaborava. Volimo pamtiti li-
jepe stvari, čak i uljepšati ružne, ako će ih to lakše upasovati u
ramove sjećanja... Hajde onda da pravim ram.
Ovo bi morala biti jedna od mojih najznačajnijih priča. Ne
po dužini trajanja, ljepoti fabule ili utisku koji će ostaviti na či-
taoce. Morala bi biti najvažnija zbog “utiska” koji je ostavila na
mene. Više utisaka, jakih i bolnih. Utisnula me, brate, ono ne-
viđeno. Toliko toga bih želio reći o tom danu i danima neposre-
dno posle njega a nisam sasvim siguran u uspeh. A uspeh bi
trebao biti, bar sa moga stanovišta, da dočaram ono kroz šta sam
prošao i prolazim od tada, poslednjih trinaest i kusur godina.
Ona, već opisana, surova kritika moje mame, stare učiteljice,
vaspitačice mnogih generacija, je kao što znate, bila da su mi
pojedine priče poprilično “zbrkane”. Valjda puno detalja na ma-
lom prostoru. Prepliće mi se i puno različitih tema. Zabolila me
kritika, momački, ali takav mi valjda stil. Oprosti mila majko,
nadam se da su mi priče barem životne, a život nikada sam po
sebi, nije jednostavan niti linearan. Bolje i to no da mi je mati
rekla da sam dosadan. Ova priča more bit’ bidne zbrkana, al’
dosadna, jok, jok (ovo “jok” sam pokupio iz nedavne, najpopu-
larnije sage, o Onuru i Šeherzadi...).
Od samih početaka mojih “književnih brljotina” izbegavao
sam pisanje o narednoj temi. Nekako sam je se uslovno i plašio.
Nesvesno je ostavljajući pod pepelom svakodnevice. No, kako
sve u životu jednom dođe na dnevni red, obećao sam nedavno
mom dobrom prijatelju da ću pisati o ovom događaju, pa idemo.
Da ne odlažem dalje. Ne volim patetiku. I moje priče ne vode ka
tome. Ni u jednom obliku. Zato bih neuporedivo više volio da
mi zavidite, čak i da me mrzite, nego da me sažaljevate. Do kra-
ja ove priče videćete da imate elemenata za sve. Jedino eto, mržnju isključite. Ako morete...

Evo i fabule.
24.11.1997, godine.
Dan, kao što rekoh, običan. Novembarski, hladan i siv.
“Prvoklasni” kapetan taj dan ima posla. Lepog. Sa dobrim
drugom, izvrsnim pilotom i jednim od najboljih ljudi koje po-
znajem, mojim i ribolovačkim “saradnikom” Sokolom (Sokolović
Slavoljub, 31. klasa, nemoš’ od njih uteć’ nikako :-) ) , krećem na
put. Ostatak posade takođe izuzetni likovi, vreme u meteo smi-
slu, sasvim prihvatljivo za to doba godine sa tendencijom po-
boljšanja i gde ćeš bolje. Eto zaboravio sam šta smo prevozili. A
to je u ovoj priči i totalno nebitno. Za trenutak ću iz priručne
bibilioteke, uzeti i svoju “Knjižicu evidencije naleta” da proverim
ostale elemente maršute za taj dan. Ovako. Marš ruta Niš-Priština-Podgorica-Batajnica-Niš. Ukupno, 4 leta, dva sata i dvadeset pet minuta. Cela država, tadašnja. Sve u složenim meteo uslovima.
I sve bez ikakvih problema. A sam let, daleko od složenog. Sa
takvim sastavom posade pravo uživanje i zadovoljstvo kakvo
samo može biti na višesedim avionima. Ja letim sve letove toga
dana, a moj dragi drug i vođa, samo održava vezu, sređuje spi-
skove prevoženja (što je kako iz prethodnih priča već i sami
znate, teži deo tih godina, na tim relacijama...), zeza se sa putni-
cima i ostatkom posade. No ovo je, na žalost priča o drugom
delu toga dana. Ne o lepoj obdanici no o užasnoj noći i budućem
dugačkom mraku moje budućnosti... Daj prvo da završim dan.
Taj dan. Ovaj danas ću tek videti.
Od celog puta u sećanju mi je ostao prilaz za sletanje u Nišu.
Za pravac 29, 'zalaz' preko grada i nisko preko autobuske stanice
i prigradskih hala Mašinske industrije. Pistu vidim i ovoga trena.
Još u nekim snovima gledam u nju. Časna pionirska... Uslovi
dobri. Vetra nema. Oblaci povisoko. Anuška sama klizi, volan
takođe nekako sam krene u “ravnanje” blago prema meni i eto.
To je to. 24 tone metala i tereta, lagano kao perce, dodirnu beton
piste baš na onom mestu gde se to i treba desiti.
Pogled u vođu, i mehaničara Velju, osmeh mojih prijatelja,
skidanje elisa sa upora, lagano kočenje i silazak sa PSS-a (poletno,
sletna staza – prim.aut.), su bili i poslednji trenuci moje letačke
profesije. Zato ih možda tako dobro i pamtim. A ko bi rekao?
Sve je tada ukazivalo na nešto sasvim drugo. Na jednu impresiv-
nu karijeru i jedan zadovoljan život. Dan još nije gotov. A osta-
tak bolje da sam prespavao. 
Zera je falila do onog, vječnog sna...
Standardno, došao predveče kući, malo nešto čalabrcnuo,
otišao po ćerku u predškolsko i sačekao veče uz smorni TV
program. Nešto kasnije te večeri nas drugar iz komšiluka pozvao
na slavlje. Poslije puno curica u porodici, njegovom bratu se
rodio sin. Viđi, crnogorska tradicija. Da se počastimo. Loza i
meza.
I 'častimo' se mi tako, ja već suknuo nekoliko tura kad zvoni
telefon. Zove ćerka od kuće, doći će nam gosti. Komšija iz pod-
stanarstva sa ženom i klincem. Kud baš večeras da dođu? Šta ću,
moram kući. Jaran ne da da krenemo... “ ‘Ajde ostanite još malo, gledaćemo sa terase kada stignu.
Kakvim autom dolaze...?” Šaljivo prokomentarišem “Onim ko’
mrtvačkim, samo krem boje...” (Ford Granada, caravan - prim.
aut.). Umalo da stvarno tako i bude.
Gosti su nam stigli nakon pola sata, a mi smo bili kući ipak
neposredno pre njih. Džezva i voda za kafu je već turena, a na
moje pitanje šta će popiti, moj bivši poznanik, Zvonko, mi reče
da sada neće ništa i da bi trebali samo nakratko nas dvojica da
odemo do grada da završi neki poslić. Dok kafa bude gotova mi
smo već nazad. Razlog više nego banalan. Držao je neki dragstor,
obijali mu ga često i par puta mu razvaljivali i kasu. Pa je usta-
novio praksu da je na kraju radnog dana zaključava u magacin.
Srećom, nije prihvatio moj predlog da povedemo i decu, sa ob-
razloženjem da ćemo se za tren vratiti. 
Nismo nikada više. Bar ja ne...
Skratiću detalje.
Do centra, nekih tri kilometra, došli vrlo brzo. Noć je mrač-
na, sa sumaglicom ali ulice bez snega. Suve. On završio šta je
imao, ja ga sačekao ispred, pored kola, i krećemo nazad. Poslednje
čega se sećam jeste da sam ga pitao da mi da, da ja vozim do
kuće, jer nikada nisam vozio Forda. Interesantno ali to nikada
do tada nije bio moj običaj. Odgovorio mi je da mu nešto zagla-
vljuje sajla kvačila pa ćemo to neki drugi put. Seo sam na mesto
suvozača i krenuli smo ka mojoj zgradi... Kao što bi Čerčil rekao
posle El Alamejna, u novembru 1942. god. “Ovo još nije kraj.
Nije ni početak kraja. Ovo je kraj početka...” Taj ulazak, te veče-
ri, u tu Granadu, je bio kraj svih mojih početaka. Ili početak svih
mojih krajeva...
I tako... 
Sledeći trenutak koga se kontinuirano sećam zbiva
se nekih tri dana kasnije, kada budeći se iz kome na VMA, pored
mog bolesničkog kreveta sa jedne strane vidim moga oca Jovu,
a sa druge mog komandanta brigade, Radovana. Istinskog po-
štenjačine, pilotčine i vojničine kakvih sam malo sreo. Jedan od
najboljih. Čak i da mi u životu nije uradio ništa više dobro, taj
boravak pored moje bolesničke postelje, u trenutku moga buđe-
nja, mu nikada ne mogu zaboraviti. Nikada. Hvala ti Radovane...
‘Ajd vodim klinju na trening, prvi u novoj 2011. toj pa da ga
ne propusti. A i raznježio sam se nekako, što nije najbolje za
jednu ozbiljnu priču pa ću nastaviti popodne...
Vratio sam se. U ovim trenucima, srećom samo u sjećanju,
vratio sam se u krevet, onaj do vrata, neurohirurgije naše, bez
premca najmoćnije sanitetske institucije. Bar tada i bar meni.
Nikako da povežem Jovu i Radovana. Otkuda oni tu i otkuda
zajedno? I šta uopšte ja radim tu? Pitanja konfuzna, objašnjenja
izokolna. Skontam da sam imao nesreću i da se već nekoliko
dana nalazim u stanju retrogradne amnezije, kako doktori vole
reći. Dakle, ne sjećam se skoro ničega. Dolazi pukovnik Tadić,
neurohirurg i načelnik odeljenja, moj stari poznanik. Osmjeh sa
vrata, inače ozbiljnog i sijedog, visokog, mršavog, asketski ko-
ščatog, genija.
“Ej, de si pilot? Budan si, napokon. E znaš, hebi se, mi skon-
tali da si avionom rokno’ u neko brdo pa ćemo te par nedelja
“krpiti” a ti spuco’ u banderu... Bruka. Ne brini ništa, sada samo
odmaraj, sve je gotovo i bićeš ti sasvim dobro...” Ode čovek. Ima
puno posla. Ćale i Rašo stoje i gledaju ka vratima na kojima
zamiču repovi belog mantila. Zatim još malo popričaše sa mnom
pa me ostaviše da odmaram. Ubrzo i ja utonuh u neki polusan
rezultiran verovatno silnim lijekovima koji su kroz razne cevke
koje su iz mene virile stizali do mog izmučenog organizma. U
narednim danima saznao sam i detalje.
Čuo sam, od mojih najbližih, šta se u stvari desilo te večeri.
U povratku smo se našli u delu grada na kome počinje centralni
Bulevar. Vozač je velikom brzinom ušao u krivinu koja je jako
problematična, oštra i sa kontra nagibom, decenijama neuređe-
na, i do sada je uzela najmanje dvocifren broj života. Izgubio je
kontrolu nad tako teškim autom, izašao na zelenu površinu,
između traka i mojim vratima spucao u stub ulične rasvete.
Savio ga do pucanja, a bandera prošla kroz taj deo automobila,
isekla ga skroz do kutije menjača, suvozačevo sedište polomila
i dovela do širine od desetak santimetara, a samim tim razduži-
la i moju malenkost. U totalu.
Hitna pomoć odmah došla, odvezli me u gradsku bolnicu.
Neurohirurg Nebojša Stojanović, nazovi doktor, iz civilne bol-
nice, odbio da me primi kada je čuo da sam vojni osiguranik, pa
su me prebacili u Vojnu bolnicu gde sam priključen na aparate
i medikamente proveo tu, prvu noć. Odmah došli moja supruga
i moj drugar Vošta, koji tvrde da sam tada pričao sa njima, pitao
šta se to desilo, otkuda mi u tom delu grada, rekao gospoji da
pazi dete, da nisam siguran kako će se ovo završiti, čak i ispričao
po neki vic, ali ja se toga ne sećam... Sećam se samo jarke sve-
tlosti i pitanja doktora da li sam nešto pio prethodne večeri, moga
odgovora kao saobraćajcu sa duvaljku “Nekoliko pića, pre par
sati...” i toga dela kada sam ženi rekao da čuva dete. Ostalo, ta-
bula raza.
Sećam se užasnog bola i hladnoće dok su me vodili tj. nosili
na skener i to je sve. Kažu da sam izgledao užasno (a kao sada
izgledam bolje, he, he...).
Krv iz nosa, usta i ušiju. Levo oko van ose i lice već modro,
natečeno i sa početkom facijalisa. Ali daj da vas ne strašim de-
taljima. Nema smisla ali detalja ima. Kamara.
Sutradan su me prevezli na VMA.
Moje kolege iz vazduhoplovstva su bili više nego korektni
nudeći bilo koju vrstu letelice koja bi mogla pomoći. Čak sam
nedavno saznao od mog dobrog druga i našeg mehaničara Mi-
kuljanca, da je od šefa to jutro već dobio nalog za postavljanje
nosila u avion. Ordinirajući lekar je odbio sa objašnjenjem da je
za moje stanje i bezbednost, najbolja varijanta udobnog sanitet-
skog automobila uz pratnju anesteziologa. Najmanje prebaciva-
nja iz ruke u ruku.
Iz ta tri dana sećam se još samo situacije kada su moje pusti-
li u šok sobu na VMA a moj ćale namerno obukao džemper u
kome sam ja bio te noći. Kažu da sam mu tada rekao “Što si
stari obukao taj džemper? Krvav je.” Sećam se da sam ih video,
ali toga detalja i te priče se već ne sećam. Imao sam sreće. Opet.
U nesreći. Puno. Na to je dežurni lekar intenzivne nege rekao
otprilike prvu utešnu rečenicu “Ne brinite. Biće on dobro, čim
tako rezonuje. Krvarenja u mozgu nema, čekamo da spadne otok
i šaljemo ga na odelenje. Biće ok, imao je puno sreće...”
U ta tri dana ljudi su uradili skoro nemoguće. Sve operacije
su bile završene.
Plastika orbite (kosti ispod oka - prim.aut.), DHS klin butne
kosti, desno i visoko, imobilizacija dvostrukog preloma vilice i
dreniranje desnog pneumotoraksa, ušivena arkada, obrađena
bubna opna i još par sitnica...
Dok sam se ja probudio, sve gotovo.
Sad bi možda i mogao kraći spisak povreda. Sedamnaest
ukupno. Ko za prazničnu kupovinu. Ajmo neke.
Tri frakture lobanje.
Prelom baze lobanje (onakav kakav se preživljava jednom u
milion...).
Teži potres mozga (ko bi reko’ da ga imam...?).
Lezija, teža (nagnječenje – prim.aut.) abducensa (očnog ner-
va...), i facijalisa (nerva lica) levo... Duple slike i facijalis, žešći.
Sam sebi šapućem na uvo.
Dvostruki prelom vilice.
Prsla desna bubna opna.
Dvostruki prelom dva rebra desno i pneumotoraks (probije-
na plućna maramica...) u njihovoj visini.
Prelom butne kosti, komplikovan, visoko, dva santimetra
ispod glave butne kosti, ali srećom čist, kao nožem, bez fragme-
nata... Još par sitnica.
I kao šlag, obnovljena stara povreda tj. fiksacija kičme. Polo-
mljen fiksacioni metalni, materijal. Sve u svemu, ko’ podgrijan
mrtvac. Što bi reko’ moj burazer.
Sada bi trebao potrošiti još puno prostora da opišem te dane
u bolnici. Drugarstvo, zalaganje osoblja te neverovatne firme
koja mi je spasila život, bukvalno. Trud i pažnju mojih klasića i
kolega, moje supruge koja je skoro svaki drugi dan iz Niša dola-
zila da me poseti i donese mi brdo tečnosti, jer sam kao jednu
od posledica, imao i višenedeljni gubitak ukusa i potpuni pre-
stanak lučenja pljuvačke. Grozan osećaj. Sve suvo, jedino infu-
zija tečna. Neću. Probaću izdvojiti par pozitivnih i negativnih
situacija i detalja u celoj priči.
Najstrašniji, za mene, definitivno je bio kada su moje kolege
dovezli iz Niša moju suprugu, a sa njom i ćerku da me posete.
Šestogodišnja devojčica, ušla je na vrata bolesničke sobe i nije
me prepoznala. Ona stala na vratima a meni srce stalo od tuge...
Eto tako je to izgledalo, a ja nekako uopšte i nisam izgledo’. Ogle-
dalo su mi dali kao u Survivor - u, tek dvadesetak dana kasnije.
Imam i sliku iz tog perioda, koja mi služi “za tješenje”. Nosim je
u novčaniku, pa kad otvorim, vidim da je prazan, ugledam i
sliku čudovišta i kažem sebi “pusti, dobro je...”
U nizu užasnih stvari recimo visoko drugo mesto zauzima
papak koji me je vozio. Došao sa svojom ženom u bolnicu nakon
par dana da me poseti, a onda se dve godine sakrio od suda i nije
mi se javio ni telefonom da me upita kako sam.
Moj nazovi prijatelj, se zove Gašić Zvonko, a kada su ga ko-
načno pronašli i pozvali na suđenje, došao je na moja vrata da
me pita hoću li ga primiti u kuću i hoću li se priključiti njegovom
gonjenju u krivici. U kuću sam ga primio, pojasnio mu kakav je
čovjek i da ne želim više da ga vidim, da ja tako ne gledam na
prijateljstvo, a gonio ga nisam, neka ga goni neko odgore. Onaj
koji sve vidi. On dobio godinu robije, dve godine uslovno, a ja
dobio ruševine od snova i zdravlja. Lakše bi mi bilo da je bio
pijan, ovako sa 0 promila vozio po gradu 110-120 na sat. To je
mom ćaletu kasnije rekao inspektor koji je vodio uviđaj. Na niz
mojih pitanja upućenih “mom vajnom, dokazanom, drugu” toga
dana kada je došao u bolnicu, tipa recimo “Komšo, molim te reci
mi šta se to desilo? Odakle mi u tom delu grada koji nije logičan
put za povratak da mog naselja? Kako je tekao sam događaj, kako
se to desilo? Koliko brzo smo išli?” nejasno je mrmljao neke
gluposti, gledajući u pod, iz kojih sam otprilike shvatio da smo
sa “šezdeset na sat” proklizali zbog toga što su prali ulice, prele-
teli stotinjak metara, odbili se od trotoara i presekli banderu...
Ajde.
Srećom nisam ga posle suđenja nikada vidio. I ne želim. A
ćerka je nedavno odbila zahtev za prijateljstvo njegovog sina na
FB. Ako, ‘ćeri... No nije takav “jaran” vredan prostora na ovako
lepom mestu.
Ajmo dalje. Imam još detalja.
Da li možete zamisliti da lekar, neurohirurg, odbija da primi
pacijenta životno ugroženog? Da, da. Uradio je to “časni” Neboj-
ša Stojanović, hirurg kliničkog centra u Nišu. Verovatno se
uplašio kada je čuo da sam pilot.
Pukovnik Tadić mi je kasnije rekao da je to više nego dobro
za mene. “Pusti Vojkane, ko zna šta bi ti ta neznalica uradila...
Ovako si došao u naše ruke.”
U Bosni ima odlična poslovica “Vrana, vrani, oči ne vadi...”
Doktori se esnafski drže zajedno. E pa možete zamisliti dokaz
za moju priču gde mi u otpusnoj listi iz VB Niš stoji “Doktor, taj
i taj, odbio da primi pacijenta u stanju opasnom po život...” Pitao
sam kasnije u istrazi istražnog sudiju Pantića, sjajnog čoveka, da
li smrdlju mogu sudski goniti, a on mi je odgovorio otprilike
“Možete, naravno. Odbiti pacijenta u takvom stanju je nešto što
ne sankcioniše samo Hipokrat, nego i zakon. To je krivično delo.
Ali da vam dam jedan drugarski savet. U ovoj zemlji od 1945. do
danas nikada ni jedan doktor nije osuđen za takav i sličan pre-
kršaj, pa će te samo potrošiti vreme, živce i novac uzalud...”
Shvatio sam. Posle moji drugari ‘teli da sačekaju docu, noćom
ispred zgrade i delimično ga zauzvrat ili za vrat “ručno obrade”
ja nisam dao. Nek’ i njemu sudi “viši sud...” Vide ateiste, u šta li
se uzda?
Daj sledeće malko veselije. Uvijek sam u letačkoj profesiji
obožavao pilotske kombinezone. Ko li je to izmislio zaslužio je
Nobela (ko što kaže moj jaran “Ko je izmislio helanke i vruće
pantalonice trebo’ bi dobiti Nobela”. Il’ se mi muška goveda,
ložimo na svašta....,,). Ja se ložio na kombinezon. Ljepota. Dođeš
ujutro na poso’ samo uskočiš u kombinezon, obuješ čizme, tri
rajsfešlusa i obučen si za rađu. Lagana, lepa jaknica i to je to. Ali
ubedljivo najbolji i najkvalitetniji deo letačke opreme koji smo
ikada dobili, po mom mišljenju, je bio plavi, pamučni, dugački,
donji veš. Kako je to bilo udobno i lepo, ljudi moji. I čim mesec
ima slovo R u kalendaru (od septembra do aprila, he, he ...) ski-
dao ga nisam. Dobro nemojte o’ma, imao sam dva kompleta,
jedan sam uvek mogao oprati. Tako sam ga na sebi imao i te noći.
Ej skinuli mi preko skrckane glavudže ono sranje od rol džem-
pera, a isekli mi onakav veš. Ma šalim se naravno, ne ljutim se
zbog toga. Moja mati mi je često govorila “Uvijek sine obuci čist
veš, nikada se ne zna...” Teško da mati misli na švaleraciju, prije
će biti da ima na umu ‘vake situacije. No kako god bilo, moj čisti
veš, ode te noći u froncle. I ja sam bio okupan prethodne večeri,
ali i ja odoh u froncle... Takođe.
Dobro, dosta o neprijatnim stvarima.
U nekim narednim knjigama ću možda recimo o hororu kada
ti na živo stavljaju torokalni dren u pluća, vade destine metara
gaze iz sinusnih šupljina (takođe u Live prenosu...) i još nekim
sitnicama koje savršeno bruse karakter. I o nekim anegdotama
koje olakšavaju bolničke dane. Prikoliko. A sada o lepim stvari-
ma. Ima li ih? Naravno. Ima ih puno, ali su malko u senci ovih
ružnih, zato sam godinama i izbegavao ovu priču.
Podška moje porodice, supruge i kćeri, brata i roditelja, pri-
jatelja i kolega sa posla, ljudskost i stručnost medicinskog osoblja
Vojne bolnice Niš i VMA su nešto što svakako zaslužuje da se
ispriča. Doktori koji su mi spasili život ovom prilikom su sušta
suprotnost sinu Nebojši. Srećom. Ali oni zaslužuju celu priču,
ako ne i knjigu pa da ne brzam.
Navešću jedan detalj koji mi je istovremeno i najveći kompli-
ment koji sam u životu dobio. Stručne prirode. Jutro posle nesreće,
u našu eskadrilu je stiglo obaveštenje da jednog čoveka iz jedi-
nice treba uskoro poslati na školovanje za komandanta eskadri-
le. Komandant je i nehotice, čuvši za moju nesreću, o kojoj je
vest odjeknula aerodromom, prokomentarisao “Pa koga ćemo
sada poslati? “Te godine i nisu poslali nikoga. To su drugari i
kolege. Prave. I tu je nekako moguće uklopiti i onaj Srećkov ša-
ljivi komentar “Sve si nas...”
O šest meseci na štakama, nakon izlaska iz bolnice, još par
“sitnih intervencija” na vađenju metala, šrafova i slično, više od
godinu dana fizikalne terapije, anegdote sa mojim vidom sa
duplim slikama, i slane i neslane šale sa drugarima iz bolnice
neće stati u ovu priču. Već sam dovoljno ugnjavio. Biće u nekim
narednim, ako ikada budu... Uglavnom, potrošio sam bezmalo
dve godine u pokušaju da se ponovo vratim na letenje, vratio
sam se i u ovaj zadnji, ludi rat, kada smo ovo uspješno “srokali”
NATO i nakon toga sa mojim prijateljima, doktorima i kolegama
sa posla zajednički donio odluku o penziji. Jedinu ispravnu. Tako
i bi... I to ćemo u neku novu priču. Narednu, kada budem manje
tužan... Šta sam htio postići ovom pričom?
Rekao sam već da mrzim bilo kakvu vrstu sažaljenja, pa ova
priča služi da pokaže tj. opiše bliže, jednu poslovicu iz moga
kraja “Nije sramota pasti. Sramota je ne ustati...” Ja ust’o i evo
uspravan, vedar i bezrazložno optimističan hodam uzdignute
glave, duže od trinaest godina, nakon šetnje kroz pakao.
Na šta li sada ličim? Pa, lep sam. Ki upisan, što no bi rekli mi
kraj Moravu. Vidite na sliki... I veseo, bez obzira na sve svako-
dnevne nedaće. Naivan ili ne, svejedno, ali bolji čovek posle tog
životnog udesa, sasvim sigurno. Sigurno znam bolje ceniti neke
stvarno važne stvari. Kao što su recimo ove priče .
Često koristim ličnu poslovicu da je najbolji predmet na
svetu, luster. Kakav luster? Pa onaj sa puno sijalica u operacionoj
sali. Kada takvu spravicu ugledate iz ležeće perspektive kažete
sebi “Hebalo patka, samo da se odavde izvučem, ni za šta se u
životu više neću nasikirati. Nikada.” Ne drži dugo ali pomaže
sigurno. Barem oko računa, ljudske gluposti, pohlepe i neimašti-
ne.
Čuo sam za knjigu jednog izuzetnog čoveka pod naslovom
“Trn u nozi na dugačkom putu.” Divan naslov, pa kad bolje raz-
mislim, svi smo mi na dugačkim putevima, a ovakvo trnje po-
mogne da razaznamo šta su to pravi trnjaci a šta pitomi voćnja-
ci. Šta sam dobio ovih godina ?
Puno toga. Mir i spokoj. Penzija je lepo, stečeno pravo. Do-
duše tu Balkan i zemlja Srbija malo žešće komplikuju nominalom.
Ali kako ono kažu, nije važno kolika je, važno je koliko se dugo
prima. Samo nemoj trošit’ nakupi se na hrpu. Planiram živit’ još
bar ovoliko, pa će biti para. Samo zdravlja i osmeha treba.
A šta sanjam? Pa, nebo ponekad, neke niske zone i visinske
letove. I o tome ne pričam glasno nikada. Nadam se, ako ćutim,
možda se jednom ponovo i ostvari.
Vojska mi ne fali. Ni u jednom momentu, ni u promilu. I za
kraj umesto generalnog zaključka.

Gile je nedavno počeo da me zove “Ćale”. To mi uvijek izma-
mi osmijeh na lice. Drago mi. Anja i on su ukrasi moga života i
sve dok je tako, sve ostalo može pričekati.
Sav je u “pucačkim” igricama. Pre par dana, smrtno ozbiljan
me upitao “Ćale, da si ostao da radiš, šta bi ti danas bio po činu?
Da li bi bio potpukovnik ?”
Ogovorio sam, “Sigurno.” Ne posustaje mališa. Njemu to, ko
zna zbog čega, jako bitno. “A pukovnik...” “Verovatno” i dalje
“A general?” na kraju nisam sakrio osmeh i rekao “Moguće. Ali
ja imam nešto mnogo bolje...”
“Pa šta ima bolje od generala? Šta imaš?” “Paaaa, imam tebe...”
Kad sve saberem i oduzmem, vidite i sami, ili bar naslućuje-
te, koliko je strašno sve kroz šta sam prošao i ovo što sam opisao.
Ali potpisao bih da ponovo prođem sa istim trnom u nozi i istim
putem, za njihovo zdravlje i osmehe i ovo tako lepo, drago i
zvučno “Ćale...” Jer svi generali ovoga sveta ne vrede koliko jedno
slatko “Ćale...”
Kao što vidite i sami, eto, bio je to jedan sasvim običan dan.

“Banderaš” Cvele.

P.S. Neposredno posle nesreće, kolege sa posla su me zezale
da ću morati delimično učestvovati u finansiranju novog samo
doprinosa, kojim će na bulevaru biti postavljene, nove, gumene
bandere. Moja bosanska glavudža, puno, puno sreće i divnih
ljudi, pomogli su da se sve završi ovako kako jeste.
Na istom mestu u gradu stradalo je posle mene još puno
ljudi, a konačno su pre dve, tri godine na toj krivini postavili
sinhronizovane semafore i zaštitnu ogradu. Eto vidite, valja i ova
moja glavudža barem za nešto...
Dakle kad god padnete, ma koliko teško i bolno bilo, glavu
gore, osmeh na lice i pogled u daljinu. Jer, nije sramota pasti...