Evlija Čelebija...


Naljepnice…  
pisano 30.06.2009. godine

Prijatelju,
nećeš se ti ljutiiti na mene da ja, ovde u tvom apartmanu ostavim dvije kratke priče...
Znam, znam, imam ja ođe' i svoj ,,privatni smještaj,, ali jaro ti si nekako za ovo i kriv.Tvoja veoma duboka ( ko bolje promisli skontaće i sam...) priča o šljemu me podsetila na neke lepe, čudne, ljudske stvari kojima se i ja eto ponosim.
A i mnogo mi je , neopisivo drago, da se i u tvojoj ,,butigi,, ponovo radi, da i u ovom SOUR-u ponovo odjekuju zvuci teških mašina, da ova najbolja ,,teška industrija,, ponovo šljaka...
Zato deco, evo vam pare za sladoled idite i vičite ,,Ponovo radi bioskop...,,
Jah, eto...
Odmamuro ja poslije pecanja.I treba se malo i radit'.
Ovog puta nema slika sa ulovom, osim nekih vrlo kompromitujućih, koje nećemo javno pa oću' da za dobrodošlicu mom jaranu ostavim nekoliko mojih...Ličnih slika, iz prošlosti, jašta.
Završio sam, neš' vjerovat jutros i jutarnju ,,igijenu,, a pripremio i teren ko za visinski let.
U slušalicama ovog jutra trenutno Toše i njegova ,,Šta to ima u ljudima...,,
Znači, otpravnik duvaj u pišću, polazak.
Ovo je priča o naljepnicama.

Dok su se u ,,jevropskim metropolama,, svi ježili prikazanim brojem otuđenih osobnih prometala na Balkanu tokom devedesetih, a njihovim osiguravajućim kućama noćna mora bila auto osiguranje od prvog do trećeg lica, ( ma kakvo kasko, ovo obično...) južno od Alpa ja jednom bio ,,u priliki,, da vidim Zeleni karton mog dobrog strikana iz Švice.
I gle čuda.
Na poleđini prikazane zemlje u kojima karton važi.Sve skupa sa North Ireland.
A nagradno pitanjce glasi, A ko je jedino ,,prekrižit,,?
SCG, Irak, North Koreja...
Da se lakše snađete vreme je proleće 96-te.
I šta onda?
Kad pođeš za praznike u Bosnu, sačekaju te lešinari, ovaj špediteri na Drini.Moraš kupiti nešto što se recimo zvalo ,,žuti karton,,.A pazi, sankcija tada ko fol nema.
I to upišu ti i sat i minut kad si ušao.
Pa ti to moćno osiguranje važi ono standardno, kolko ' platiš.
Najskuplje za tri dana, četres' maraka.Pa ga probaj ne platiti jarane.Prvo što ti gleda svaka uniformirana šuša sa obe strane plahovite reke je taj mali kartončić.
Verovatno svima pasuje.New Deal...Ima se, može se...A ko je jedini u toj ,,situvaciji donji,, pokazaće priča.

Vaskrs obično pada za vikend, jel de? I Uskrs isto šta se čudite.
I ja, šta ću?
U tim okolnostima obično u tazbinu, u Hercegovinu, krenem ujutro na Veliki Petak.Deci tek počeo raspust, u Srbiji na putu niđe žive duše i u Višegradu sam neđe u svitanje.
A i ,,zelena karta,, druge boje, će mi važiti valjda dok ne forsiram desnu pritoku Save i u povratku.
Kupovo ja tako te kartončiće nekoliko sezona već, ali ne uklapa mi se tajming.
Treba u ponedeljak ujutro poslije praznika popit' sa familijom kafu prije polaska.A i da decu ne budim baš rano.
Eh, ali tu ima caka.
Preko Čemerna, Tjentišta, Foče i krajeva đe ni Princ Eugen nije imo nekog preteranog uspeha valja meni tjerat mog krnju jedno tri sata.I šta bude?
Neđe najdalje oko Ustikoline ostanem bez ,,obaveznog osiguranja trećeg lica,,.Žute karte.
A onda narednih pola sata niko s nikim u autu ne priča, a svaka policijska patrola dalje do Dobruna izazove ekstrasistole i bol ispod lijeve plećke.
Naprave te kriminalcem zbog kafe.Baklan.
I jednog ponedeljka oko Osaonice okrugla tablica ,,Stop,,.
 Blagoje i Isman u jutarnjoj patroli i službeni ,, golf dvica,, maskiran u ,,džbunju,,.
I onaj četvrtasti stari radar na haubi...
,,Dobro jutro...,,
,,Dobro jutro...,,
Ljubazno ,,Dokumenta molim...,,
,,Hoćete izaći iz auta...,, Ha jašta ću, izaću naravno, al' šta ću za karton?
Isteko' ima jedno dvaes' minuta.
,,Izvolite pogledajte, ograničenje je četres' a Vi ste išli 54...,,A ekran radara stoji na sicu.To je bilo prije no što je policajac mogao donijeti radar do tebe.
,,To Vam je dvaes' maraka...,,
Ja šeretski ,,Moremo'l se ikako dogovorit...,, Usledi ,,Mi se ne dogovaramo...,,
Šta ću? Izvadim rezervne KM-ove iz crnog fonda, uzmem priznanicu upitam još iz šege ,,Kad je radar baždaren?,, a oni obojica uz osmijeh ,,Baždaren je, baždaren...,, Platim.
I taman srećan da krenem, nisu vidili karton, kad jedan od njih
,,Srećan put zemo, i možeš zahvaliti samo djeci i toj naljepnici na autu što smo ti ,,produžili važnost,, zelenog kartona...,,
Videli.
Meni malo krivo što nemam dodat još neku marku za kafu, ali uz ,,Hvala ljudi...,, razgulim pored jezera.
Eto kraj prve...
A druga je friškija.Recimo 2000 i neke.Prošo' i referendum...
Ista maršuta, u odlasku, sad već imam i zeleni karton.I istog krnju.
Raskrsnica i benz pumpa na ulazu u Foču.
Veliki petak rano ujutro.Patrola na raskrsnici.Ljudima očigledno dosadno.Ponovo tablica i ,,Dobro jutro...,, ,,Dobro jutro...,,
,,Kako ste?,, ,,Dobro sam, kako ste Vi?,,
,,Eto i mi smo dobro.Možemo li pogledati dokumenta?,,
,,Naravno, izvolite.,,
,,Malo za praznike u goste.Jeste li Hercegovac?,,
Rekoh sa osmjehom ,,Još gore.Zet...,,
I brko se nasmija ,,E zete, dobro si biro.Jel' ispravan auto?,,
,,Jest star, al' ispravan ko suza.,, I jeste suza, Kadett.
Obiđe malo čovjek oko kola i kaže ,,Zemo nije ti ispravan auto,,.Na moje ,,Što?,,
,,Nemaš naljepnicu zemlje iz koje dolaziš.,,
A to li je?
Rekoh ,,Znaš šta zemo, kako nemam.,, i izvadim iz onog zaštitinika za sunce iznad volana sledeće naljepnice ,,SRJ, SCG, SRB...,, Sve u kompletu.
,,Samo mi reci, koju bih sad zalijepio i koja more bit' bolja od ove što je imam...,,
Uslijedi osmijeh ispod gustog, gorštačkog brka.
,,Hajde srećan put.I Srećno bilo...,,

E moj Vule, srećno nam svima bilo sa novim naljepnicama.
I na šljemu i na autu.
Al' meni ovaj moja vazda najdraža.Prošao sa njom Srb i Mne i RS i Federaciju, nisam još bio u SLO i CRO al' za deset zadnjih godina samo mi valjala.Puno.
I imo bih još priča o njoj al' ipak je ovo tvoja avlija.
Hvala jaro za gostoprimstvo.Dođi pa vrati.

Ah, da.Evo i naljepnice o kojoj pričam. (YU - prim.aut.)
Friška, juče ,,uslikana,,.Još ponosno stoji...I ,,suza,, stoji.


Izveštaj…  
pisano 13.07.2009. godine

Il’ti raport, što bi neki rekli…
Obećah ja prošli put da ću čim se vratim sa ,,plavo Dunavo,, koji ovaj puta nikako nije opravdao takav naziv, podnijeti opširan izveštaj.
Pa da ne bih slago’ jer kod mene u Čelincu lepo i pametno kažu ,,Ko lako obeća, lako i slaže…,, a iskreno rečeno i da bih malo razbio popriličnu monotoniju koja trenutno vlada na ABG-u, hajde ovaj puta kompletno pecaroško izvješće.Valjda kod normalnih i situiranih jarana, počeli i odmori pa nema ljudi.
Ajd onda bar ja da malo davim.
Vidim niste se javili ni za prethodnu temu o spavanju, sram Vas bilo, ali mene to neće sprečiti da idem dalje.Jer posle silnih godina čitaće ovo i moji potomci pa je ovo u osnovi i za njih.Ma šta i, ovo je prvenstveno za njih.
… 85, 90, 95… Sto.
Polazim. Ko se nije sakrio…

Deo prvi : 
Putovanje

Pripreme pred polazak tog ponedeljka ujutro, po običaju temeljite.
Ništa nam ne ide na ruku, jer osim dobre volje i neskromnih ribarskih želja i očekivanja, kao da se sve urotilo protiv nas.Nivo Dunava, ogroman poplavni talas koji je stigao knap do Smedereva i slične sitnice, a posebno Yahoo Weather report.
Ali kao da će nas to sprečiti.
Ili kao da jeste…Ikada.
Jer što bi rekao Drug Stari ,,Kada je nama drugovi u opšte bilo lako…,, ili nama bliže, vojnički rečnikom Mišić ,,Spasa nam nema ali propasti nećemo…,, počinju opsežne pripreme.
Da je onaj smotani austrijski kaplar imao upola logistike koju mi posedujemo u pecaroškom rap-u (rezervni alat i pribor - prim. aut.)  nije valjda da ste zaboravili sve JNA skraćenice, Vladivostok bi verovatno pao očas posla.O Doveru i da ne pričamo.
Čeka se uplata penzije da obezedimo provijant.
Kako za nas tako i za ale i nemani Kazanskih i Đerdapskih dubina (ma znam da se piše malim slovom ali da Vam dočaram veličine i dubine tih mesta, samo ovaj put) koje nas čekaju a moramo rešiti i ono ,,pa napaja konje i junake…,,.Mislim moramo napuniti i rezervoar a i nama baš da se od ovolike priče ne osuše jezici ko daske za peglanje.
Krenusmo nekako.
Četvorica veličanstvenih.
Preko preče, naokolo bliže.
Imamo do odredišta nekih dvije stoje.Kad bi išli direktno.Al’ ko će to tako raditi.
Dosadno brate.
Prvo kod onog mog ovde već spominjanog jarana ,,zaće,, u selo da se nakopaju rovci.
Jedno šese’t kilometra van maršute.Nekako po hipotenuzi.Loksodromski po ortodromi.
Ili obrnuto.
Đubrište odavno ,,reserve,, staro i suvo.Kao i mi.
Ponedeljak oko podneva, tamo smo.Doček kao i uvek topao, ljudski, srdačan…
Za početak…
Pečena ćuretina i zečetina uz vruću pogaču, sezonsku salatu iz oblišnje bašte i mladi domaći sir su na meniju.Ima i ovčijeg i kozijeg, kako ko voli.
Domaćica i domaćin radi gostima, a mi ladovini starog trema sa mirisnim belim dudom ispred i ‘ladnom bunarskom vodom za ispaćene putnike namjernike.
Vide ovo ,,ispaćeni,, a nismo ni krenuli.
I poslije tri, četiri hajdučke kapljice kreirane kao model za novu sezonu i serijsku upotrebu, od strane našeg jarana, a mi kao njegovi ekskluzivni ,,Rubin manekeni,, i obilnog ,,predjela,, teško se odlučiti na inspekcijsko rovarenje po komšijskom gnojivu.
Ali do uspjeha ne postoje prečice.
Eto, pa ti vidi, ko’ da je lako bit’ probni pilot.Moraš sve probat’.
Muka i ,,patnja neviđena,,.
Treba ustat’ iza trpeze i fatati po suncu one male živuljke sa oštrim klještima koje som ,,obožaje,, nešto ko’ mi zastavnikovu travaricu i kleku.
Ali treba prvo savladati prepreku u vidu komšije, vlasnika, hromog, starog, veselog policajca u penziji, sa ogromnim brkovima, širokim celoličnim (preko celog lica – pridev) osmehom, takođe ,,zemljoposednika,, sa drvenim tremom, ladovinom, debelom, i vinom ladnim, domaćim crnim ili belim po volji.
Došli gosti iz grada, pa je red da se malo prodivani.
I nakon takog’ silnog ,,divana,, klecavih kolena i oznojenih čela a još u hladu komšijinog trema, napokon krenusmo naoružani osnovnim poljoprivrednim alatkama, vilama, budacima i lopatama ka obližnjoj, povećoj gomili mrmačkih naseobina.
Dobro nam stoje alatke.Kaka’ je sila sad u penziji, Tito dragi…Sv.Grgur vapi za ‘vakima.
Ajde ako ništa drugo vajda je što ćemo taki’ kaki’ smo, viđeti po najmanje dva odjednom.
Fataj bržeg i većeg, i ne sikiraj se.
Uspjeh je zagarantovan.
I udri, udri,  jedno dva sata u ,,sadržaju,, do koljena.Još ove julske kišice dovele do toga da ni stajnjak nije tako suh’ , nešto ko’ martini.Maslinki nema.
Bar ne vidljivih sa površine.
I uz neviđenu zahebanciju ,,upakovasmo,, nekako jedva pedesetak ,,saboraca,, za buduće podvige.
Aj’ sad, mora se malo pred’anuti od silnog rada.
Jedva nekako ugrubo oprasmo noge u dvorištu, baš ono naturalno bazdišemo i otupismo osjećaje još po nekom kapljicom ladnog domaćeg.
I onda još jedno malo detaljnije ,,ispiranje sa predpranjem,, i ,,glavni ručak,, kakav ni Balašević ne bi opisao u svim svojim pesmama.
Do večeri malkice i odmorismo.Sad su mamci tu, šta nas briga, lako ćemo.
Predveče dođe gazdaricin rođak, doktor Saša, lik i po, da nas zove na Slavu, sutradan kod njegove porodice u susedno selo.
Jes’ da smo pri putu ali takav poziv se ne odbija, posebno ne od takvog domaćina.
Znači sutra smo bar oko podneva ,,zauzeti,,.Dunav nek malo pričeka.
Biće on tu đe jeste i prekosutra.Panonsko more nam je uteklo a valjda nismo baš toliki baksuzi da i Dunav pođe istim putem.
Ali te večeri dok smo posle slične večere dovršavali po nekog ,,bucka,, ( ,,jelenka,, ili neku sličnu pivčugu u plastičnom pakovanju od dva litra…) rodi se još jedna u nizu genijalnih ideja.
Pošto sutra ujutro nemamo nekih obaveza domaćin predloži da se prošetamo pod jastrebačkim obroncima i potražimo tek krenule pečurke (gljive, u prevodu za strance, među kojima sam i sam nekako, u svakom smislu).
Vrganji, blagve (rujnice…), lisičare iznenada postaju ,,maliganski,, prioritet.Malo ih je teže naći ali barem ne bježe.Kad ih vidiš samo se potrudi da budeš siguran da je to baš to što tražiš.I malo prodžaraš štapom da te ne inenadi neki šargan ili skoko (onaj sa rogićem).

I pre mobilnih, navijenih u četiri, probudila nas žeđ.Ako ne računamo nekoliko noćnih ,,šoranja,,.
Malo od večere, a nešto malo i od čašice viška.
Brzinska kafa i ljuta za buđenje i pravac na ,,udobnu,, vožnju od nekih tri, četiri kilometra, u toplo julsko jutro, preko puteva koji kroz topličku ravnicu vijugaju između obrađenih njiva, u maloj traktorskoj prikolici za prasiće i ostale nama slične.
Nas trojica i šofrečina za volanom.
Do prve hrastove šumice.
Taman sviće a mi ,,i na liniji i na pravcu,,.Kakav ILS prilaz, neviđeno.Mislim u skladu sa nazivom sajta, jel?
Raspoređeni u strelce, nešto ko’ u filmu Kozara vrludama uz blage padine.Tek sviće, a i pitoma šumica se puni mnogobrojnim beračima.Otkupna cena stalno pada, iz dana u dan pa lokalna sirotinja žuri da zaradi bar po neku kintu.Ima i celih porodica.
2009 ta ljude na jugu Srbije iznenada vratila na nivo prvobitne zajednice.Lov, ribolov i sakupljanje plodova.
Radujte se narodi.
Nekako nas čisto sramota što smo tu samo zbog provoda.Ali dubina šumske hladovine i lepota uskoro ostvarene osame koju remeti samo šuštanje suvog hrastovg lišća pod nogama i po neko dozivanje, čisto da održimo ,,streljački stroj,, (čitaj, da se ne pogubimo skroz…) remete jutarnju tišinu.
Normalno, čuju se usklici radosti mojih drugara kada pronađu savršen primerak knjiškog vrganja ili više njih.Meni nekako ne ide.Našao u prvih pola sata samo par sitnih primeraka.Jedino me po malo sikira dogovorena opklada da onaj ko nabere najmanje plaća turu u kafani.Ali to me ne sprečava da sve pečurke pre stavljanja u korpu uredno očistim, pregledam i uživam u pogledu na savršenstvo prirode, onako kao me još davno naučio moj Jovan.Moj stari…
Oprosti mi pape.
Hebeš opkladu, šta je tura pića u odnosu na ovu ljepotu.Neću žuriti tek toliko da pratim ritam, znojem isteram mamurluk prethodne noći, i ne nerviram se zbog zaboravljenih cigara u džepu ribolovačkog kombinezona koji mi po ovoj već primetnoj sparini neće ni trebati.
Nije mi zbog nikotina, nego zbog izgovora za pauzu.
Ovi moji žešće cepaju uz brdo.
U razumno vreme, negde oko devet ujutro ,,zbor grupe,,.
Dogovor da u povratku prema traktoru obiđemo još jedan šumarak desno od pravca našeg uspona.I ponovo se setim reči moga oca ,,Sine gljive se ne beru.Gljive se traže.Lako ćeš je ubrati kad je nađeš.Uživaj…,,.
Vidim za sada sam ubedljivo najgori ali jedno kolo rujnica (izraz iz mog zavičaja – blagva ili jajčara za široke narodne mase) od nekih desetak rajskih primeraka i kolo vrganja veličine pesnice koje sam kao i ostale, slučajno primetio na proplanku pored samog puta, dok sam uživao u pogledu na prethodnu ljepotu, izboriše mi bar produžetke.
I dok se uz šalu, smeh i više od petnestak kilograma čistih pečuraka vraćamo putem prema traktoru i izlazu iz šume vidim da sam izgleda pobedio ,,na penale…,,.Ili bar ostvario opstanak u najvišem rangu.Drugarska liga.Prva liga.Premier.
Povratak preko njiva i voćnjaka.
Traktor trucka a mi uživamo.
Atmosferu kvari pogled na neobrane prezrele višnjike, krupne, kao krv tamno crvene marele koja nije obrana, niti će biti, zbog tragično niske otkupne cene.Petnaest dinara za kilogram.To vam je drugari oko petnest euro-centi, mislim za Vas iz normalnog sveta.
Ukoliko radnika platite osam dinara po kilogramu, jer su to prostranstva koja ne možete sami a mehanizacija u ovom slučaju ne postoji onda vidite kako i kuda ide ovaj svet.
Čiste višnje iz nedirnute prirode niko neće, a coca-cola kupi ladno sebi Olimpijadu…
Pa ti vidi.
Srećom, mi smo odavno pobegli kako iz pelena, tako i od sokića.
Povratak, po jedna ljuta da se povratimo, a samo po jedna da ne povratimo, doručak od dinstanih vrganja, rujnica i lisičara.Samo miris opija.
Sređivanje ostatka ,,ulova,, u jaranov zamrzivač i deo za sušenje.Poslednja inspekcija da ne prođe neka ,, jednom jestiva,, i vreme je da se krene.
Pakovanje dela razbacane opreme, kontrola mamaca.Svi živi.
I mi živi.
Domaćin ide sa nama.Pozdrav sa komšijama i u kola.Na Slavu.
Obukli ono što nam je najmanje izgužvano i što najviše liči na neku pristojnu garderobu.
I dok krećemo neki čudan zvuk…
Zazvonio kolegi mobilni i posle nekoliko ,,da, da, u jebote…,, čujemo  javljaju da je poginuo pilot na Batajnici.Zar ponovo neko?
Ko je? Rade. Pa kako opet?Mislili smo da se sa Pištom zatvorio krug takvih užasnih nesreća.Jadan naš Pišta.Ljudina i majstor.A sad i Rade.
Znamo čovjeka, dobar drug, nekoliko klasa stariji. Rade neka ti je plavo nebo, Slava ti…

TV i radio nismo videli već skoro dva dana.A i signala za mobilni tu slabo ima.
Ma šta ćemo, idemo dalje.Za tužna saučešća uvek ima vremena.Nije nam lako i svejedeno.Atmosfera u kolima čudna.Svi samo mučno ćute i pokušavaju da se sete trenutaka provedenih sa stradalim drugarima.Osmeha sa nekih davnih skijanja i sličnih situacija.E šta su ti sećanja, ja ih sve nekako uvek vidim sa osmehom…


Putešestvije…  
pisano 16.07.2009. godine

Jednom davno, smislio ja sopstvenu definiciju sreće.
Kada se jednoga, sve bližeg dana, nasmiješim sa mermera možda to postane i antologijska veličina.Recimo, drevna mudrost.
E hebalo patka.
Čujte je i slobodno primjenjujte, kao da je Vaša.
Po meni je pojam sublimirane sreće kada u određenom trenutku ne postoji mesto na svetu na kom bi ste tada radije bili, i društvo sa kojim bi ste više voleli da se nađete.
Recimo kao neki vazduhoplovni momenti, pojedini privatni emotivni (i oni drugi, ,,švedski akcioni,,) trenutci , vreme provedeno sa porodicom a naravno i delovi lovačkih i ribolovačkih storija.
Spisak može biti jako dugačak samo ako znate da gledate oko sebe, da se opustite i svakodnevne probleme bar malo ostavite po strani.
Ako trenutak izdvojite i još bolje, ako ga zapamtite bićete garant srećni tj. bar ćete se imati čega sećati.U tom autu kojim smo krenuli u avanturu bilo je poprilično dobrih trenutaka.
Nakon opisanih momenata tužnih sećanja na naše nastradale drugove i sjete koja nas je obuzela ubrzo smo stigli na Slavu kod našeg Doce pa smo davna sećanja ostavili u ličnoj arhivi.
Da ljudima takvi ne kvarimo slavlje.
A doček je bio za priču.Došli piloti.Eeej…
Skoro celo selo tj. bar onaj deo koji je pozvan na Slavu se okupio da nas pozdravi.Odavno smo izašli iz faze ,,narodnih heroja,, matori smo za to, a i pregazile nas teške godine, pa priču ubrzo prebacujemo na neke veslije teme, na šale i zezanja.
Kao i za svako slavlje u ovom delu sveta gostoljubivi domaćini  se baš potrudili.
Sve redno.
Ljuta, so i pogača.
Zatim kafa, sačekuša.
Meza, svakojaka.
I dalje, zna se…
Sve skupa do mlade jagnjetine, prasetine i jaretine sa ražnja od čega bi u ovim godinama morali bežati.
Majko prirodo, zašto su sve ukusne stvari nezdrave? Ili barem tako kažu.
Ja se ponudio da budem ko-vozač (nešto kao first oficer, ili ko-pilot  ,,Bolan Mujo kako se ono zove vanbračno dijete pilota?,, ,,Pa, kopilot jarane…,, ) pa ću uz silne đakonije poslije prvog taaaankog špricera, tek da se kucnemo, svoje staro grlce nalivati kiselom.
Šta da se radi, čeka nas još više od dvesta kilometara tog popodneva.A ako budem morao da odmenim umornog vozača dovoljno opterećenje će mi biti put kojim prolazim prvi puta u životu.
Leteo sam često iznad ali nije to isto.
Ostali ne zabušavaju.
Pivo i vino se mere već litrama.Vreme je za polazak, ako ih uspemo izvući od hastala.
Domaćin drugi, budući, sa Dunava, zove da pita kada stižemo i da li svi jedu ljuto?Da li da zaljuti gulaš od srnetine i divlje svinje koji nas čeka za večeru?
Ma ljuti slobodno, samo ne znam gde će nam stati.
Vozač Meda ustaje, domaćini predlažu da noćimo.Ima gde.
Ako pristanemo Dunav ovog puta videti nećemo.
Polazak.
Pozdrav i ulazak u auto kao u bolid Formule jedan.Višesjed.
Kada jednom sedneš ne možeš se baš pomerati preterano.Laktove uz telo i osim šofera koji može ubaciti u sve brzine, okretati uslovno nesmetano volan, to mu je sasvim dovoljna komocija, ostalima ostaje da se što udobnije nameste i paze da ne leže na varaličarskim štapovima koji na žalost imaju nezgodne transportne dužine.Varalice sam ipak, iz čistog opreza, skinuo pre pakovanja.Još mi samo fali trokraka kao minđuša iz nečijeg uveta desetinama kilometara daleko od odredišne vode.I prve bolnice.
Lako bi ja i to izvadio, još davno mi brat poklonio crveni švajcarski nožić, od koga se ne odvajam i koji je ekstremno oštar.Ožiljci na mojim nadlanicama i jagodicama na prstima govore da imam dovoljno sličnog ličnog iskustva kako od običnih udica tako i od malih i velikih trokraka.
Putnici su u elementu.Priča je vesela, uglavnom komentarišemo put koji pored predivnog jezera vodi prema Kruševcu.Moramo jednom i ovde doći.Dogovori već padaju.
Ali mi napredujemo.Sasvim solidnom brzinom.
Putnici sa zadnjih sedišta su umalo počeli sa pesmom.Samo iz pijeteta prema nedavnim događajima još uvek smo na nivou gange ili gluvog Glamočkog.Ipak…
Što pre zaspu vozaču i meni će biti lakše.A moraju se pouzdati u naše obećanje da ćemo im stati u nekoj pustari da odstrane višak ,,tjelesne tečnosti,,.Urin naravno a ne neke vezane za bezobrazne primisli koje prosečnom posetiocu ovog sajta mogu navreti iz podsvesti…
Vrućina pritisla, a negde pred polovinom puta radovi.Semafori regulišu promet.Dosadno čekanje.Velika sparina i vlažnost govore da bi popodne moglo biti vrlo nestabilno.
A sve tamniji kongestusi na horizontu predskazuju ,,veselo veče,,.
Tako i bi.
Negde nakon Zaječara ulazimo u deo Srbije gde na cirka devedeset kilometara dužine puta postoje dva, tri sela sa po nekoliko kuća.Kraj predivan ali pust.
Uglavnom pečalba Italija ili Austrija.Naše naredno odredište je selo Crnajka i kafana Jelen.Tamo stajemo svaki put.A u kafani jedinstven ambijent.Kao da je vreme stalo.Osamnaesti vek.
Karirani stolnjaci, drvene stolice i neokrečeni zidovi.
Fildžani, ratluk’, ladno piće, iskreni osmeh i smešno niske cene su možda rešenje globalne krize.Dva piva, vinjak i dve kafe 130 dinara ( aproksimativno 1,40 eura…).
Znate ono kad Mujo (Vojo) kaže Husi ,,Zamisli molim te, pivo kafa i ćevapi pet maraka,, na začuđeno ,,Đe to bolan ima?,, sledi ,, Ma nema niđe, al’ zamisli.,,
E ovde ima, i te kako.
Divni domaćini i još samo tridesetak kilometara puta.
Telefon ponovo zvoni.Ufatio signal.
Drugar Kalča, domaćin sa Dunava, pita da li da postavlja večeru i da vadi vino iz friza.
Ma sve može, već smo blizu.
Noć pada, oluja ide polako ispred nas.Vidimo munje u daljini, negde nad Rumunskom obalom velike reke a mokar asfalt, oveći nasipi i nanosi šljunka su na svakih nekoliko stotina metara na putu ispred.
I konačno eto nas.
Porečki zaliv mutan i plitak, i vikend naselje Objaga mare su levo od nas.
Donji Milanovac i Lepenski vir ostaju takođe levo preko mosta a mi nastavljamo nizvodno prema Tekiji, Kazanu, i putem prema Kladovu.
Moćna reka huči u mraku levo od nas a mi konačno, posle dva dana puta, tačnije trideset sedam sati za dvesta sedamdeset kilometara, u skoro mrkli mrak stižemo na odredište.
Da li je neko duže putovao na pecanje to ne znam.Ali da je neko putovao dinamičnije i interesantnije, siguran sam da nije.Bar ja nisam.Prosek odličan.
Srneći gulaš nas čeka.
Čeka nas i naš stari prijatelj, a i Dunav bi noćas mogao da sačeka.
Umorni, ali zadovoljni i ispunjeni, unosimo stvari u sobe i silazimo na večeru…
I pićence, naravski.
Uh smorio sam se i od priče…Kako li je tek vama, ne smijem ni misliti.
Sam ribolov u trećem nastavku…Biće i o tome.
Kad bi na ABG-u bilo trenutno nekih interesantnih priča ja bih manje.Naravno manje bih pričao.Ribolov smanjiti ne mogu.Nikako.
U zdravlje jarani.
Vodio sam klinju danas na bazen pa sam se umorio od nekoliko kraula, jednog basketa i fudbalice na male goliće ko’ lovački ćuko.Balkanski gonič.Crko deka.
Žuljevi od betona na nožnim palčevima.A i voda mi još po malo šumi u ušima.
Zato laku noć, dovršiću ovu triologiju ovih dana, sve skupa sa slikama a Vi ako želite da se povadite i spasite mojih, daljih, dajte neku svoju priču.
Ako poželite da Vas nekada povedem kod Kalče na Dunav slobodno recite.
Biće mi zadovoljstvo.A i Vi se sigurno nećete pokajati…
Idemo prečicom.
Obećajem.
Vuleta mi.

Vaš Điđimilović.

Sporedne stvari…(ili močanje u Jevropu…) 
pisano 23.07.2009. godine

Kao onaj ulickani krimos.
Sep Blater.
U trećem (srećom po Vas i poslednjem…) nastavku ribolovačke triologije govoriću o najvažnijoj sporednoj stvari na svetu.A to bez obzira na spomenutog dasu tih dana definitivno nije bio fudbal.
Bar nama.
Kažu da voda skida negativnu energiju.
Ne znam ni da li, i kakvu poslije tolikog puta i imamo ali…
Veče pored vode to sasvim sigurno čini.
Pored velike vode.Najveće tekuće u ovom delu Evrope.I najlepše, sasvim sigurno.
Valjda niste zaboravili prošlu sagu o putovanju.No ako ipak jeste, evo malog trailera.
Ostavismo stvari i siđosmo na večeru.
Od nas četvorice jedini sam ja već bio ovde.Više puta.Ostali jarani su zbog raznoraznih životnih komplikacija prvi puta na ,,borbenom zadatku,, .
Mrak je već skoro sasvim pao, pa se obrisi obale i svetla tako bliske nam, a istovremeno tako daleke, Jevrope tek naziru.
Upoznavanje traje a to najbolje ide uz domaću kleku koju smo među prvim stvarima izvadili iz ranaca.Aperkat, bato.Al’ nećeš kolega.
Domaćin ne da.Vadi svoju, cujku ili neki sličan vlaški destilat.Dobaaaaar i ladan.
,,Tri čaše kažu rečicu prave, četiri bome Njujork poplave…,,
Vozač i ja možemo konačno da sebi damo oduška.,,Cujka,, klizi kao ulje.
Maslinovo.
Hladno cijeđeno.
Noć odmiče a srnetini i šopskoj salati se ni ne naziru krajnji resursi.Gde nam staje?
Promena stiže, jedina bitna. Na bolje. Imal’ bolje? Ima, ima.
In vino veritas…Orosile se buteljke.Greota je to kvariti vodom.Što bi rekla poslovica
 ,,Ne kvarite vino vodom i ljubav brakom…,,
Traje to tako, upoznavanje ljudi o kojima sam jednima o drugima puno pričao.
Smeh, šale i pravljenje okvirnih planova za jutro.
Srećom umorni smo.Debelo.
Pa ako mislimo prepodne provesti na vodi vreme je za spavanjac.Poučen prethodnim iskustvima, sipam punu plastičnu flašu hladne vode koju ću držati kraj kreveta i koja će mi noćas značajno koristit’.Ostali odbijaju moj predlog da isto i sami učine.A valjaće im.
Nema šanse da im dam da se grebu.I to više iz inata a ne zbog one narodne.Rakije poslije svakog’, vina poslije nekog’, a vode poslije nikog…
Ponoć je uveliko prošla.Novi dan i nove avanture se smeše.
Krevete ni dotakli nismo a ušli smo u REM fazu.Sve zkupaj sa hrkanjem.Sreća, čovjek sebe ne čuje.Nema žurbe.
Sad smo tu, vreme je stalo i to je jedino važno.
Jutro je stiglo nešto brže no što smo poželjeli.Začudo glave bistre i nikoga ne treba dva puta zvati da ustane.
Ispred same kuće prvo šoranje prema civilizaciji.Kažu da su Srbi najsložniji kad šoraju.Jedino su tada svi ,,za,,
Planovi već skovani, rastegljivi.Vreme je da se potegne za topništvom.More i haubištvom, komotno.Svih kalibara.
Proverim na brzinu durdubke i rovce.Svi živi i mrdaju.
Pali…
Toga jutra ćemo svi na ogromni čamac.Ostao od braće Romana i njihove primarne delatnosti devedestih…U njega ladno stane tri tone nafte.I to bez buradi.Provereno.
Samo obuješ ribarske čizme i kabanicu a ,,biznismeni,, sa šlepa sipaju direktno u čamac.
Tvoje je samo da svakome posle daš njegov deo kolača.Da i tebe jednom ne ponese Dunavo.
Prsno.
Živile sankcije.
E moja Generalna skupštino, ni ti nam ,,nemereš ništa,,. O yenkee samoposluzi, onom SB i da ne pričam.Nisu vrijedni pomena. Dok nam je braće i dobrih komšija, živićemo nekako.
Ma hebeš politiku, pusti to Vojkane, nije zdravo.
Naša lađa spremna.Stvari ko za selidbe.Utovar gotov.
E kad je mogo’ tolke oktane nositi godinama, može vala i nas petoricu ovog jutra.
Biće somovine.
Ili je već tu.
Dunav mutan i nikada niži.Čekaju poplavu, pa Đerdap samo ispušta.
Teče brzo skoro kao Vrbas nizvodno od Bočca.Kad puste branu.
Što bi reko’ moj jaran Velja za svoje podstanrsko ,,grejno telo,, ,,Ja kad uključim svoju TA peć od 6 kw, Đerdap samo huuu, povuče vodu…,,
Velja trenutno ne koristi pećku ali Đerdap vuče li vuče.
Bogami tanko.
Domaćin, stari, iskusni dunavski ribar, specijalista za soma, sumnjičavo vrti glavom.Ali kad smo već tu ništa nas ne može zaustaviti.
Sedam štapova uskoro savršeno zabačenih, čamac usidren na bove a mesto odavno provereno sonarom.Tu su…I mi smo tu.
Udice Mustad, kovanice,  1/0 namamčene rovcima, ritskim glistama i žilavim tamnim durdubcima tako da bi ih i ja zagrizo’.
Savršenstvo.
Poslije tolikog truda konačno smo tu.
Tu je i onaj izuzetni osećaj jedinstva sa prirodom.Neponovljivo.
Ćutimo i sedimo mirno.Da ne ljuljamo čamac.Čekamo i nadamo se.Poslije par cigara ipak primedba meni kao vođi puta.
,,Đe satljik?,,
Za Vas koji niste nikada imali kontakta sa dinaridima to bi u prevodu značilo ,,Kude je polovče?,, (niški…)  ili malo bliže ,,Ima li šta za cugu?,,.
Jeste, a ja sam izgorio po ušima.Samo još da im dam ,,mučenicu,, a ispod nas četrdesetak metara duboke, brze i mutne vode.
Ne da ne bih stigao da uzmem dokumenta iz čamca, nego bi nas familija poznala verovatno po zubarskom kartonu.Ako nas pre toga ne oglođu isti ti somovi.Lanac ishrane.
Pića nema dok ne stanete na čvrsto tle.Jes’ da sam odavno u penziji, nisam ni najstariji po činu ali svoju suđenu vojničku slavu, davne ambicije i želju za komandovanjem amortizujem kad god mi se pruži prilika.Voljno ste, braćo.
,,Tečnih pitanja,, do daljnjeg nema.Gunđaju, ali slušaju.
Ni da pipne, što bi rekli stručnom terminologijom.
Minuti prelaze u sate a ispada da sam ja nekako najokoreliji od svih.Jedini se još nadam.
Pušimo, ćutimo i posmatramo vrhove štapova.Ni mukajet.
Krajolik iz snova ulepša povremeni prolazak prelepih brodova sa zastavama nedostižnih nam zemalja.Ni sa ,,belim Šengenom,,.
Švicarci, Nemci i drugi izašli na palubu da vide najlepši deo Dunava.
I kod nas dvogled radi.Izbor tanak.Klimakterične, reš pregorele polovnjače su u većini.
Muzika sa brodova divna.Valceri nekakvi.I razglas se čuje.Melodičan jezik koji podseća na strojevu obuku.
Pa šta da radimo? Ili da idemo na kafu i doručak kući ili da se poput ,,somalijskih preduzetnika,, prišunjamo ka ostatku normalnog čovječanstva?Možda bi nam se bakice i obradovale.Imaju valjda na tim barkama kakvo kupatilo a i neka džibra bi se verovatno našla.
Hajmo mi polako uzvodu jarani.Samo se obećana riba ne fata.
Žali bože ovih divnih mamaca.
Znamo da su brkonje tu, a zašto neće, e to je valjda najveća tajna ovog sporta.Mi smo dali sve od sebe.Savjest nam je mirna.Želudac prazan a jetrica suha.
Kažu da su genetičari ukrstili šarana i komarca.Što?Pa da bi dobili ribu koja stalno grize.
Ovde za divno čudo komaraca nema.Ali neće izgleda biti ni somova.Osim nas.
Moral na visini, tonemo sve dublje.
Penta brekće i za tren smo u improvizovanom pristaništu.
Kako ću sad?
Ođe u jednu priču stane samo 10 000 znakova a ja sam vrlo blizu, ako ne i preko.
Da li da skarabudžim ostatak ili da sutra dodam još jedno poglavlje?
Ne mogu brljavit’. Ajd da ne fušerim, sutra ću još jedan deo.Nema ljutnje.
I onako ovo u zadnje vrijeme čitamo samo ja i Vule.Možda i Cole povremeno.
Onda za Vas moji dobri jarani sutra ( ili prekosutra) nastavak…
Evo i nekoliko slika, čisto da bude ona japanska ,,Jedna slika kao hiljadu reči…,,
I kao što moja Vučina veli ,, to be…,,
Vidimo se jarani.
Vaš Điđimilović.

P.S. Ko li izmisli onaj ribarski pozdrav ,,Bistro,, imo bi mu po nešto poručit’ ?
Ne pivu.


Četvrta trećina… ili prva petina
pisano 24.07.2009. godine

Miriše na produžetke.
Za sve su krivi onih spomenutih ,,deset milja,, znakova koji su limit za svako naše forumsko pisanje.Stid mi nestao, jezik se i treznom razvezao, pa mi to nekako malo.Nisam ni znao da je to uslov, dok me u jednoj nedavnoj avanturi te’nika nije relativno razočaravajuće opomenula.
Miran, aport.U kućicu…
I eto, kaldrma ne’a fuge…Mora se uklapaaat.Tako i ja.
Moram dovršiti dunavske priče pa zbog toga nastaje ovaj aneks avanture.

Stali smo kod razočaravajućeg prvog prepodneva.
Vratili se, pristali uz dok, a nismo prispjeli niđe.
Stvari, štapove, rezervoar i slične sitnice ostavismo u bunkeru koji srećom nema nikave veze sa vojnom terminologijom, već se radi o kućici pored same vode.Ozidanoj betonskim blokovima, sa metalnim vratima, uvedenom strujom, doduše monofaznom al’ , ravnom pločom odozgo i debelom ladovinom.
Za nuždu bi se moglo preturiti koja hefta i tu.
Prostor je iskorišten za zamrzivače, više njih, da se adekvatno odvoje somovina i smuđevina od  eventualno šarana i bele ribe.I pomoćnu opremu, da je stalno ne bi vukli uzbrdo i nizbrdo, tih pedesetak metara do i od kuće.
Dok smo se popeli na omiljeni vidikovac, ogroman hrastov sto i klupe od oblica iste kategorije pod nadstrešnicom, koji nam je centralno okupljalište i epicentar svih ,,kulturnih,, dešavanja, do same vikendice, sa koga puca neverovatan pogled na celi taj deo Dunava, oprali ruke, umili se i skinuli kombinezone, kafa je već gotova a i kleka od sinoć se knap ladnula.
I šta sad?
Padaju predlozi ko’ majska kiša u Mostaru.
Da li fasunga u selu Golubinju, imamo li dosta ,,tekućih pitanja,, za dugo veče a ima i interesenata da pregledaju malko obronke Miroča u smislu vrganja, rujnica i inih jestivih produkata micelija.
Ja više nemrem’ dihat’.
Krevet sa čistom posteljinom mi izgleda privlačniji i od adoloscentnog sexa.Prazan eto.
Možda bi mi pun drugačije djelovo.Ma ko će se patit (i izvinjavat…)?
Ameri kažu da se umor akumulira.E meni je vala puna s(k)eptička.
Poslije restlova srnetine i analize dna buteljki od sinoć, srećno u šumi braćo.Ne bih se sad lomato’ po orkanskim visovima pa taman da me tamo čeka Pamela, sve skupa sa inim  ,,Čuvarkama plaže,, i pečurkom među rukama.Mojom…
Podela dva sa dva.
Meda i ja u krevet (ne u isti - pu, bruke) , a Gavra i Goran u šumu.Svakome prema afinitetima.
Lako ćemo i za selo.Granap radi do kasno.,,Zaječarsko veliko,, sa crvenom etiketom će biti ‘ladno i doveče.
Zaspim u trenu.
Sreća i Meda hrče.I ne skontam a tri sata već prošla.Ne petnes’ sati, no tri sata spavanja.
Ustanem, dampujem urin u Jevropu, po običaju, siđem na popodnevnu kavicu i imam šta viđeti.,,Šumari,, stolinu zatrpali brdom pečurki kao iz udžbenika.Čiste ih i  smiju se, a odmorniji od nas koji smo kunjali.Još zahebavaju.
Ofucane starkelje (ko biva mi…), samo spavate, potrošićete život u dremki, i tako to…
Kad neće riba, pored vode i šume, je nemoguće ostati gladan.Ako išta znaš.
Domaćin spremio pečene, ranije ufaćene, somčiće, taman preko mere, a od glava i repova i ponekog zimskog smuđa, čorbu.Miriše, a i izgleda…Sve po ps.
Hajd’ da i mi ,,spavači,, uradimo po nešto.
Da se povadimo za lenčarenje, ajmo u selo.U nabavku.
Prodavačica nas već zna po čuvenju.Jednom davno joj jedan kolega iz prethodnih ribolova, reko’ da je simpatična ali ,,baksuzljiva,, a ona nas proklela da nikada ništa ne ulovimo.
Za sada kletva deluje…Odlično.
Ali stigli piloti.Ej, kao Zagor te nej, Duh koji hoda…
Poslije izgradnje Đerdapa, to glavni događaj u selu.
I onda dođosmo do one čuvene Coletove, možeš biti i slepac (miš…) ali budi bar pilot.
Mi fini, ko francuske sobarice.Kupimo pivčugu, ne komentarišemo preterano kletvu i nazad.
Vlaška magija je opasna.A i …
Žedna usta čekaju.
Večera, još jedna u nizu za pamćenje.
Prsti mi se lepe od kožice, somovske, a ,,zaječarac,, potpomaže da slasne malecke krmenadlice kliznu niz jednjak.Što bi reko dedo od mog jarana iz Tuzle ,,Bolan djeco, pravi kolač ti je kad ga staviš u usta (kolač…), mrdneš dva puta ušima, a on sišo…,,.
Tako i ovo.I bez mrdanja ušima ne znaš kad si smazao.
I poslije treće cigare i druge kafe, odavno razgovoruše, poslednja lična dilema toga boravka.
Izložim plan.
Ostali saborci me pomnožili sa nulom.Glat…
Što bi reko’ naš Tucko kad nam je objašnjavao dijeljenje sa beskonačnim ili sa nulom, jednom davno ,,Jedna jabuka na sve Kineze, svaki Kinez dobije… Ništa…,,
Niko neće sa mnom.
Ali ja moram probati malo i smuđa na ,,muvanje,, noćom.
Vozač mi prezrivo dobaci ključeve u stilu ,,na kad si blesav,, i zamezi reš deo od repa.
I ja pođoh u najlepšu dunavsku avanturu koju ljudski um može zamisliti.
Da se ne ponavljam, ali slika je sledeća,
Kilometar do velikog parkinga, prošlo je devet uveče.Još se po malo vidi, tek toliko da bezbedno siđem nekih dvesta metara kroz šumu i preko posečenog dela koji interno zovemo Krčevina, gde sam još nedavno namlatio lepih somova i smuđeva.
Nisam u životu tri puta otišao sam na pecanje, s kim ću bolan pričat’ ali ovo veče je izuzetno.
Em sam uteko’ od žešćeg rokanja koje bi mi sutra moglo vratit’ mahmurluk sa kamatom a em se nadam ulovu s kojim bi im svima dupe pomerio.Čar tako velike vode i jeste u tome što kad zabaciš ne znaš šta te dole čeka.Trofej ili sića.
Popodne, u toku dremke, bilo je malo kiše.Oprala atmosferu, miriše ozon.
Sjeo na neke grane, ranac spustio pored a štap naslonio na prsluk koji sam prebacio preko većeg kamena, orjentira iz prethodnih ,,bojeva,,.

Mrak pada, tišina bez zvuka nad moćnom rekom.
Nemam volje da kvarim, zapalim jednu i kao provereni recimo agnostik zahvalim se nekome gore što sam zdrav, imam sjajnu porodicu i prijatelje i što sam to veče tu gde jesam.
Bogat, pa to ti je.
Dunav je kao ulje.
Brodovi na plovnom putu su izgleda odlučili da to predvečerje iskoriste za prolazak do Tekije.
Sa nekoliko putničkih se čuje muzika, a skoro da može da se vidi i bez dvogleda šta se dešava na jarko osvetljenim palubama i u trpezarijama.
Muzika je predivna, noć takođe.
Uzmem štap i više reda radi počnem da pretražujem zonu.I to sedeći.Smuđaroši će se smejati ali pored toliko prepreka i na takvom mestu nemam nikakve potrebe da šetam.A i opasno je.Ako omastim u nekih dvadestak metara mutne i duboke vode ispred teško ću se sam izvaditi.Ne mislim o tome.Sedim , ,,muvam,, i uživam.
Već posle prvih pola sata smanjio sam i ambicije.Da mi je barem jedan, da ih malo zezam.
Ali to sasvim sigurno nije suština ove izuzetne večeri.
Srećom, zaboravio sam mobilni u torbici na krevetu.Ne znam ni koliko je sati, vidim samo da je noć odmakla.Nebo se razvedrilo, mesec je blizu uštapa a veče kao u opservatoriji.I što bi u jednom od prethodnih dolazaka na ove prostore rekao komšija Stanko našem domaćinu Kalči, mi se ovako zadržali noću pored vode a on sav zabrinut dok nas čekaju na kasnu večeru  ,,Kalčo, mi upitasmo ove pilote dal’ znaju da lete, al’ ih ne upitasmo dal’ znaju da plivaju…,,
Znamo, znamo.Čim smo proplivali ove usrane devedeste nema te bujice na svetu koja nas more’ više ponijeti.
Muvanje se završi sa nekoliko pokidanih udica i bez udarca a ja umoran i puna srca nazad prema parkingu.Dođem ubrzo do ,,veselog društva,, a oni na mene ,,Đe si do sada, jesi li normalan, što ne nosiš mobilni …,, i sve tako.
Pogledam, pola jedan i milion propuštenih poziva.
I šta ću? U takvom okruženju ili moraš stući odmah nekoliko tura da ih stigneš ili moraš bježati na spavanje, trećeg nema.Ja se nekako odlučim za varijantu broj jedan.
Još jedna sjajna noć naših života odmakla je brzo skoro do jutra.
I eto imam još dva dana boravka ali Vas neću dalje smarati.Bila su slična.Ribolov smo zbog objektivnih uslova, Dunav se dalje mutio i poplavni talas je stigao, stavili u drugi plan a posvetili smo se pečurkama, odlasku u Tekiju i Milanovac na slikanje i kafu i nezaboravnom druženju…
Biće još ribolova.Naše ribe nas čekaju.
Đe sam sad?Jesam li blizu onih deset tisuća.?
Imam još dve sitne teme.Prva je ostavština mom jaranu Vuletu u smislu kratke analize ponude ženskinja na tom putovanju.Pravo da ti kažem jarane, kraj je prilično pust.Nemamo ti mi ni neke love za kafane pa smo konobarice slabo viđali.Jedina, uslovno rečeno konobarica koju smo viđeli je dobra starija žena u kafani Jelen, u Crnajki, vlasnica od šezdeset ljeta koja je nedavno slomila kuk…Pa ti vidi.
A pravo da ti velim, nismo se mi baš nešto ni angažirali po tim pitanjima.Nismo stigli nekako od raznih drugih zanimacija.Biće, mladi smo mi.
I kad smo već kod mladosti evo i teme iz naslova.
Jasno Vam je zašto je ovo četvrta trećina.
Zbog prostora.
Ali  Vam verovatno, bar za sada, nije jasno zašto je prva petina.
Prekuče je bilo naših dvadeset godina od završetka Akademije.Brzo prođe.
To je prva petina koju ja planiram proživit’.Hebi ga, moram malo i uživat, dosta sam se ovih dvae’s patio.
Čestitajte mi slobodno.
I ja ću Vama, čim mi se pruži prilika.Pripreme za feštu u septembru su odmakle a tek onda ima da Vas udavim pričama…
U zdravlje jarani,
Vaš Điđimilović.

P.S. Eh, da.
Iz ribolova smo se vratili u petak, kraćim putem, sa još jednom kafom u Crnajki.

Bez ulova, ali sa bagažom uspomena za još dvadesetak trećina.
Bistro, prijatelji.


,,Šta, šta smo mi...?,, 
pisano 13.08.2009. godine

Kako je jarani, šta se radi?
Jel’ me se ko poželio?
Bili mi isključili internet dok sam bio odsutan, pa dok sam ja uplatio a braća i ne žure sa ponovnim uključenjem ostade opis boravka u zavičaju tek za danas.Tako to nekako ide na Balkanu.
Kad ti duguješ neku sitnu obavezu svi reaguju munjevito, čak i kad je u pitanju odsustvovanje zbog godišnjeg, ali zato ako ponuđač usluga, javno preduzeće ili bilo koji segment državnog aparata nešto duguje tebi…Nahebo si ga brale.
No,
pošto je ovo prva priča poslije ovakvog lepog letovanja i odsustva sigurno mi ugođaj neće obojiti takve gluposti, niti prepuno poštansko sanduče računa i izveštaja o karticama.
Neka sam se ja dokopao svog ABG-a, ostalo ću lako.
Javio bi se ja Vama i iz Čelinca ali moj stari ne može da smisli kompjutere, prednost decenijama daje živoj riječi, pecanju, održavanju svoje bašte i povremenim potragama za pečurkama u prebogatim šumama moga zavičaja.A ko bi i mogao da mu zamjeri?
Rodbina iz inostrantva nakast (namjerno…) ne nosi lap-topove na odmor a moji poznanici i ,,prijatelji,, iz detinjstva, iznenadni ,,snalažljivi,, bogataši devedesetih su poslednje osobe na svijetu od kojih bih posudio računar čak i za tako sveti i uzvišen cilj kao što je priča iz zavičaja.
A trudio sam se, majke mi.
U rijetkim trenutcima između Nektara, savršenog ribolova, na Vrbasu lipljena i mladicu, a na mojoj dragoj Vrbanji klena i pastrmku, rauba sa braćom u lovu, ( ono 10 feninga štih, čisto da se ima za gajbušu, a pošto sam ja ubedljivo najgori u toj igri a i gastarbajter sam najlošije vrste, sa istoka ,,bliskog,, najbližeg, nije familija tela skroz da me ,,oguli,,), zatim  posjete i večera da se raspadneš od jela i raznih đakonija kod mojih dragih tetaka i strina probao sam u međuvremenu i da Vam se javim.
I ovu svečanu priliku reunion-a koristim da se srdačno zahvalim svim mojim dobrim jaranima koji su mi poželjeli dobar i uspješan odmor.
Hvala drugari.
Otišli klinja i ja jedne večeri do igraonice da bacimo koji Counter Strike i da ja pročitam šta ima novo na ABG-u kad ono zatvoreno.Propala firma.Jedina u mjestu.
Što bi rekao Dodik kad je jednom dolazio ,,Jak Vam je ovaj Čelinac ovde su i Kinezi zatvorili svoje radnje…,,
Ne blješti ko’ Laktaši, što jest, jest, al’ meni fakat draži.Izvini Mile.
I tako ja bijah ,,odsječen od svijeta,,.Mog ABG svijeta, najboljeg na svijetu.Nedostajali ste mi puno.Ništa osim zahebancije ni radio nisam.
Odmorio sam se odlično.Napunio baterije a i nakupio se priča.Puno.
Sad ste gotovi.Urnisaću Vas narednih dana.
Ima i nekih vazduhoplovnih doživljaja i priča, nisu baš preterano vesele pa neću odmah o tome.Doće’ i one na red.
Jedina mala fleka celog boravka je bila enterokolitičkog karaktera.Klinja mi bio par dana bolestan, valjda se naguto Vrbanje, a i familija ga preforsirala roštiljem i sladoledima pa je par noći bilo veselo uz povraćanje i meeeehkuuu stoličicu.
Zato, a i zbog godišnjih odmora nisam uspio da se vidim sa nekim klasićima a posebno se izvinjavam Besimu.
Ali Besko, viša sila.Oprosti.Neka smo zdravo a vidimo se valjda uskoro.
I narednih dana pisaću Vam o tome kako mi je odmah ispod pilane u Marjanovićima spala pastrmka od jedno dva, tri kila (najveće su one ribe što spadnu…), kako sam posjetio najčudniju banju na svijetu, Lješljane između Kostajnice i obronaka Kozare, kao u romanima Aleksandra Dime kako sam doručkovao ladan japrak u usidrenom čamcu između sedri i bukova, na predivnoj i nekako i mojoj Uni.O gostoprimstvu klasića i ostalih mladih momaka na aerodromu Zalužani na koji sam verovali ili ne stupio prvi put u životu.Pisaću Vam o mom bratu Draganu i mom dobrom strikanu Mirku.
Pisaću Vam ‘vako željan priče, o svemu a za početak da iluminiram (posvijetlim ba, nema nikakve veze sa MES) možda i najsmešniji događaj celog boravka.
Glavni akteri su jedna puška i dva dečaka.
Polako, polako…Nemojte odmah crne misli.Odmor je, a i priča je vesela.
Srećom po sve nas puška je na vodu, plastična igračka iz FIS-a (kako se u Bosni kaže ,,Alisa u zemlji čuda?,, pa lahko brate ,,Fata u FIS-u,, , nema šta nema) a dečaci su moj sin Igor i sin mog brata Aco.
Aco je pored toga što je moj netjak i moj vršnjak.
Aco se rodio na dan kada sam ja imao nesreću koja me, srećom samo profesionalno, vratila u mlađe kameno doba, pa nekako nas dvojica imamo isto godina.
I zbog toga mi je posebno drag.
Dan, dva pre toga su momci galamili ispred zgrade u dvorištu.U te tri male zgrade uglavnom žive penzioneri sa svojim čudnim navikama.Smijeh i dječija graja se čuju samo ljeti kada dođu unučad sa raznih strana.
I dok su dečaci oko 17 h, ,,tiho,, raspravljali jel’ lopta prešla liniju, stari komšija preko puta se izgalamio na njih a izgleda da je bilo i psovki.Štucalo se kevama.
I momci ošacovali sa kog prozora je došla kritika i ,,ostalo,,.
Odlučili da se osvete.
Poklon koji smo Aci kupili su adekvatno opremili ladnom česmovačom.Pun do vrha.
Sledeće prepodne zazvonili na spoljnje zvonce a čim su se vrata otvorila i oni kao Prle i Tihi ,,pripucali,, sa dna stepeništa.Vrata otvorila stara komšijina žena pa je veći deo mlaza primila ona.Ni komšo nije ostao suv, a momci zapalili u sigurnost našeg dvoriša.
Ispod đedovog balkona.U baštu sljezove boje…
Ja taman izvadio iz kola onih dvadesetak klenova koji su to jutro bili raspoloženi za višnju i Meps-ovog leptira (belu jedinicu sa crvenim tufnama - koga baš interesuje…) i krenuo da unesem štap mezimac u špajz kad zvoni telefon.Najbliži, pa se javim.
,,Znate komšija, to nije u redu, ovi Vaš dječaci…,,
Šta je sad ?
Čujem objašnjenje i jedva se suzdržim od glasnog smijeha.Diplomatski se izvinem ko’ Ameri za rokanje kineske ambasade na Novom Beogradu i ko fol ljut pronađem uskoke.
Jedva i dalje zadržavajući osmijeh postrojim ih i upitam za razloge akcije.
I dok sam bio okrenut leđima da spustim ribu u sudoper, krajičkom uha čujem kako Aco ozbiljan i odvažan kao stariji brat, tiho kaže Igoru

,,Šta, Šta smo mi?

Hajde reci, šta smo? 
Reci.
Jesmo li mi Eskići ljudi ili papci?
On nama da psuje majku a mi da ne uradimo ništa…,,

Tada više nisam mogao…
Prepustio sam burazu uobičajeno roditeljsko mudrovanje prilagođeno temi i događaju a ja sam se okrenuo, izašao napolje sa kezom ko Hanka Paldum i evo ni večeras ne mogu a da se ne nasmijem na najljepšu i najčudniju dječiju pripremu za kritiku i batine koju sam u životu čuo.
I zato ja Vas pitam, Vas kolege ABG-ovce

,,Šta smo mi?
Hajde recite, recite.
Ljudi ili papci…,,

I odgovoriću.
Ljudi smo.Ljudi i to kakvi.
Najbolji.
Zato dosta odmora.
Puške na vodu ili tastature u ruke i udrite.
Imate sigurno štošta ispričati sa letovanja…I iz raznih zavičaja.

A ja evo, već sutra nastavljam.
Uključili mi internet pa da ne stoji džabe.
Pozdrav jarani.
Vaš Điđimilović.


Deset u jednu… 
pisano 15.08.2009. godine

Nema mi pomoći.
Srećom izvadio sam zeleni karton, malo sredio krdžu (auto) za put, a i gospoja me ne tjera da joj pomažem oko slaganja ,,morskih,, stvari.Dovoljno će biti da spremim svoj ribolovački pribor, možda mi zatreba na Skadarskom jezeru ili na Morači, viđi.Ima sad ovaj ,,tunjel,, pa mi lako skoknuti dok je familija ,,na plažu,,.
Nikako se ne uklapam u ovih deset hiljada znakova po priči.Malo mi brate.
Da je deset hiljada slika ili barem priča moglo bi se nekako.’Vako…
Moraću sužavati ,,fabulu radnje,,.
Zato će ovo biti priče o samo dva dana i tri odvojena događaja.
Sve tri na svoj način lepe a samo jedna razočaravajuća ili recimo pragmatičnije realna.
Hajd’ prvo vazduhoplovnu da poslije mogu uljepšati.
U svim mojim ranijim dolascima u Banja Luku nikada nisam svraćao na aerodrom.Bio sam u Mahovljanima nekoliko puta u svojstvu ispraćanja i dočekivanja rodbine na turama po Central Europe, ali u Zalužanima nikada.
I moja najuža rodbina se po malo na mene ljuti jer pored  takvih rijeka i društva teško skoknem i na kafu.Nema se kad.Malo je dvaes’ dana.I to sve pod uslovom da se stvari nenadano ne zakomplikuju nekim mamurlukom nakon susreta drugova iz djetinjstva.
Uglavnom klasići me godinama spominju i kritikuju kako neću ni da im se javim.
I odlučim da ove godine promijenim stvari.Idem da ih vidim.
I to odmah po dolasku, jer ako odgodim, ode vrijeme.
Sam put do aerodroma nađem relativno lako.Tu kod visećeg mosta sam jednom upao u Vrbas do vrata na plus 6, i to 26. novembra a takav događaj i lokaciju i poslije puno godina ne mogu zaboraviti.
Nađem i kapiju.
Parking ne obećava, gori nego u Nišu, a to je stvarno teško.
Foto aparat namjerno ne nosim, pa će jedine slike koje će Vam biti dostupne biti iz mog sećanja.Ipak sam ja stranac da ljudi zbog mene ne bi imali problema.
Ej stranac, jadna mi majka.
Jedva ih nađem.
Dežurni me ljubazno uputi ali ipak…Kaže mi ,,Upisaću Vas kao civila, lakše je…,,Pa jašta sam jarane no civil, srećom odavno.
Većina klasića na godišnjem.
Sretnem ove ,,avionce,,.Jedna mala šarena ,,utvica,, i nekoliko momaka pored hangara na kome piše Aero klub itd.Školski krugovi ili slično…
Ne mogu da propustim dozu zahebancije.Većina su mnogo mlađi i ne poznaju me.
Ko li je sad ovaj provokator…
Ma nisam, ne pada mi na pamet.Odavno sam ja van svih vojnih šema.Kao što rekoh, srećom civil.
Uobičajene životne priče.Problemi sa stanovima i slično…
Odvedoše me ljudi ljubazno do kantine.Dobro opremljena, ima i klimu a i pivu.
Šta ti više treba?
Puno je priča o prošlim vremenima i nekim dragim zajedničkim poznanicima.Vrijeme leti.Nikako da se naviknem da je moja klasa već u rangu šefova i budža.Ja ih sve još uvek vidim kao one golobrade dečake iz naših nestašluka.
Brzo ostarismo.
 I dok se vraćam sam prema kapiji ne mogu nikako da se otmem besmislenim poređenjima.Na prošla vremena.
Ne znam kako je taj ,,moćni,, aerodrom izgledao ranije ali sada, makar meni, odaje utisak tuge devedestih.U Nišu barem NATO porušio veći deo (da se baš ne zahvaljujem…) pa napravljena i po neka nova zgrada.A ovde…
Dobri moji klasići i ostali sjajni ljudi koji radite na tom mestu nemojte mi zameriti.Ovo je samo moj utisak, možda samo tuge za prošlim vremenima.Bez politike, molim.
Hvala Vam na gostoprimstvu.
Ipak sam ja samo civil…

Ne mogu ja ‘vako.
Đe ću takav boravak obilježiti sjetom i tugom.
Hajde o jednom drugom danu i dva drugačija događaja.
Starci u penziji, i moj budžet tanak, ali je zato tu moj dobri strikan, čovjek koji mi je neslućeno uvijek valjo’ u životu a za koga ću ostaviti neke nove posebne priče.Dugo godina u Cirihu sa papirima traženijim i od srbijanskog biometrijskog pasoša (beli Šengen, san mnogih Balkanaca) čitaj švicarskim državljanstvom i voljom da pod stare dane postane ribolovac.
A i voljom da nam sponzoriše dan na Uni.Mi ,,sponzoruše,, jedva čekamo…
Nova Mazda spremna, pa dva nećaka i dva strikana u tri ujutro već na putu ka Omarskoj i dalje.
U Novom nas čeka čamac i prijatelj.Domaća kruška i kraći espresso.A nadamo se i gladne plotice, željne avanture (Plotice su ribe da ne bi bilo zabune).
Prošetamo po pustom gradu, kupimo vruću sirnicu za doručak i na čamac.
Mene zapao pramac i sidro.
Riba neće, osim neke siće, ništa.I ja moram po stoti put vaditi sidro iz modrih dubina i pored safunjavih sedri.Vidim svaki kamičak.A dubina je oko pet metara.Od silnih vađenja i bacanja sidra ja mokar ko vaterpolista.Protiv Španije.
Dan oblačan a Una jedina.
Planirali smo da se ranije vratimo jer moramo posetiti još jedno izuzetno mesto.
I onako riba ne radi.
Moj babo, baksuz.Dogovor da onaj ko prvi nešto ulovi plati turu on je realizovao već pri drugom zabačaju.Mala plotica ali za ture se računa.
Ja srećom ništa.
I taman da krenemo nazad, striko početnik zape za sedru.Biće kidanja i vezivanja udica.Ali sedra krenu uzvodu.Opaaa, riba.Kud baš na njega?I poslije dva minuta recimo trofej se nađe u čamcu.Ko će sada ostati živ od njega? Već planira da kupuje ozbiljan pribor.E sada, ko je u toj priči ,,upecan,, veliko je pitanje?
Striko garant.
Dok penta brekće a mi se uz divnu reku žedni vraćamo prema obećanoj turi i velikom točenom Nektaru, meni se u mislima stalno vrti jedna od mojih najdražih pesama, mog najdražeg pjesnika…
Pentu ne čujete ali čujte pesmu, znate je i Vi, odavno…


 Mala moja …

Bilo mi je dvanaest godina,
prvi put sam sišao do grada
iz mog sela, tihog i dalekog,
kad susretoh tebe iznenada.
Eh, dječačke uspomene glupe!
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Jesi li me spazila il' nisi,
zbunjenoga seoskoga đaka,
svjetlokosog i očiju plavih,
u oklopu novih opanaka,
kako zija u izloge skupe?
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Naišla si kao lak oblačak,
tvoj me pogled za tren obeznani,
zaboravih ime i očinstvo,
kako mi se zovu ukućani.
Iznevjerih poput sablje tupe.
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Tekli tako gimnazijski dani,
uspomena na te ne ocvala,
modra Una u proljetnje noći
tvoje mi je ime šaputala.
Lebdjela si ispred đačke klupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!

Brzo minu naše đakovanje,
lagan leptir sa krilima zlatnim,
ipak tebe u srcu sačuvah
kroz sve bure u danima ratnim.
Ta sjećanja mogu l' da se kupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!

Sad je kasno, već mi kosa sijedi,
gledam Unu, ćuti kao nijema,
zalud lutam ulicama znanim,
sve je pusto, tebe više nema.
Ej, godine, nemjerljive, skupe!
Zbogom, mala, iz Bosanske Krupe!

                                                                 Branko Ćopić

Kada li ću te opet vidjeti, moja draga rijeko?
Nadam se uskoro.


I tako.
Obrnusmo jednu (ma dobro dvije, tri ture …) orošenih krigli, pozdravimo se sa ljubaznim domaćinom, potrpamo ormu u ogroman gepek, žaleći što štrokavimo tako čist auto sa onim finim mirisom koji naše auto praone neće postići ni u narednom vijeku i krenemo putem nizvodno prema Kostajnici.
U banju Lješljane.
Čudno mesto i na čudnom mjestu.
Skratili ribolov ali niko za tim pretjerano ne žali.Puno sam slušao o toj vodi i njenoj ljekovitosti.Nemam akcioni udeo u vlasništvu, a đe uopšte možeš imati vlasništvo nad šumom i vodom, pa mogu mirno hvaliti.
U mom kraju kaže poslovica ,,Ženi i Zemlji se još nije našao Goso (vječni gospodar) …,,
Nakon desetak kilometara glavnog puta i uspona podnošljivim asfaltnim drumom pet šest kilometara uz šumovite obronke, stigosmo.
Borova i bukova šuma okolo.Mir i tišina.
Uređeni parking, restoran, tuševi i bazen.Bazeni sa ljekovitim blatom ko u Igalu i dvije markice ulaz.Džaba.
A voda.
Blago Božije.
Temperatura nešto preko četrdeset stepeni.Taman da uđeš bez štrecanja.
Čudna, čista i bistra a kao masna nekako.Sa milijardu sitnih, mikro mjehurića.
Upozorili nas da ne ostajemo duže od deset minuta.I da se nipošto ne češemo.Pecka, za sada  još uvek polagano.Kakva lepota, kakv mir i tišina.Ni jednog suvišnog zvuka.Raj postoji, izgleda samo treba otvoriti oči.Širom.
Izađemo i pod tuš.
Ni tamo nema češanja a svrbucka prilično.
Voda je bogata silicijumom, sumporom, manganom, jodom, cinkom i još nekim mineralima koje nisam zapamtio ali kontrolisana još u normalna vremena i u Zagrebu i Beogradu i dokazano ljekovita za sva kožna obolenja.
Krasta koju sam zaradio na laktu pri padu niz brinu na Vrbanji u pokušaju da sačuvam štap od lomljenja je bila prilično duboka i velika.Deset minuta u bazenu mi je pomoglo da se koža očisti a krasta nestane.Rana je ostala i još zarasta, da ne bih glumio Makarija čudotvorca, ali se očistila perfektno.
Prekide nas pljusak i vreme za povratak kući.
Ali želja ostade.
Za neke naredne godine.
Kamp u borovoj šumi, takva voda i Una na pet kilometara.
Hebo more.
Al’ šta ću kad moram.Familija bi da se osoli…

I eto da se ne prebačim jopet preko deset milja moram završavati.
Kakva se ljepota krije neposredno oko nas a mi je totalno nesvjesni i ne primjećujemo.Samo ovakvi lepi dani me podsete šta sve propuštamo u betonskim džunglama.
Ako stignem jarani javiću se još jednom sutra.
Sa pričom o lipljenu i Vrbasu.
A ako ne, onda Vas pozdravljam, želim sve naj…
I svim ovim pričama ću priključiti skore buduće Crnogorske.
Onda ste ga tek nadrljali…

Vaš Điđimilović.


Razglednica… 
pisano 05.09.2009. godine

Hebeš kalendar…
Znam ja i osećam već godinama kada stiže jesen.
Po starim izraubovanim vazduhoplovnim koskama, učiteljicama i lubenicama.Zato dok su mi sjećanja još friška (Alchajmer deko…) a i kako sam nedavno obećao ajd’ da složim par poslednjih uspomena iz Montenegra.Zelena čoja…
Da mi je neko krajem proleća rekao da ću uspjeti ovog ljeta otići i u Banja Luku i na more, rekao bih mu da zaobilazi istinu.U širokom luku.
No zahvaljujući sreći i dobrim ljudima stigoh ja svuda.Stigoh i do toga da ovo bude jedno lepo leto, do detalja vredno sećanja.Indijanci su čujem, bar iz romana o Bleku Steni uvek za starost koristili pitanje ,,Koliko imaš ljeta?,,.
Tako i ja po prilici, za mene jedino ljeta vrijede i celo moje bitisanje vapim za hibernacijom.Jesam se rodio u Sjenici ali bih volio da me uspava Miholjsko ljeto a probudi miris bagrema i lipa.Meni to jedino nekako podrazumeva pravi život.
Ovo je po mnogim elementima i sa puno aspekata za mene bila veoma komplikovana godina.U pokušaju da se izborim sa lopužama, vojnim, političkim a i ostalim moderne Srbije potrošio sam veći prvi deo godine.Još mi nisu odbili prvu od četreset godina narednih rata za ovu ,,stančinu,, od 45 kvadrata pa ću o prevarantima i lopinama, vazduhoplovnog a i drugih profila čim počnu prve kiše.
Uklapa se nekako.A videćete biće vrlo interesantno.Sa detaljima.
Da i braća iz svijeta čuju kakvih mufljuza još ovde ovde ima.
Ali kasnije o tome.Zašto je  to bitno?Pa pojeli mi u sikiraciji i dopisivanju sa raznim kretenima prvih šest mjeseci ove godine.
Za tri godine uspjeli mi čak i marnuti od ovolike ,,pemzije,, na gomilu skoro milju i po evrića.I ja ih tužio.I što je još neobičnije na brdovitom Balkanu, poslije dvije godine potucanja kroz čari parničnog postupka i dobio.Neverovatno.
Zato se zahvaljujem javno sudijama i svim ostalim učesnicima u postupku koji su mom Igoru omogućili ovo lepo letovanje i nedvosmisleno pokazali da možda i za ovu Balkansku zabit ima neke, minimalne nade.
Ko ima neke suprotne argumente neka mi se slobodno javi, takve diskusije baš volim, a i’mo bi mu pokazati puno nekih argumenata i odgovora na nivou predsednika, premijera, načelnika generalštaba i posebno ministra odbrane tj. njihovih ,,prirepaka,, koje sam dobio a koje i da zamotaš u mastan papir od bureka teško da bih ih bilo koji džukac i primiriso’.
Toliko.
Da ne kvarim i sebi i Vama ovako fino jutro biće jesen dovoljno duga za ovu vrstu priče.
Uglavnom, kako ono počinje piroćanski kuvar? ,,Posudiš od komšije dva jajeta…,,
Tako i ja.
Čim sam dobio presudu, udario pečat da je pravosnažna, posudio od jarana šesto evrića i krenuo da vidim moju Crnu Goru.A nisam bio više od deset godina.
Mnogo je brate.Previše.
Dok u maglovito i ‘ladno jutro balansiram na solidnim Fuldinim ,,pneumatikima,, (nisu nove al’ još imaju šaru, šta ćeš više) preko vrha Kopaonika, prema Raškoj i mom rođenom zavičaju, razmišljam šta se i koliko promenilo.
Ja sam se promenio.Teško mi se i odlučiti na dalji put.Valjda ostario a vadim se na auto.Ko fol star i neispravan.Ja sam star i uglavnom neispravan.
A krnjo samo gari, u retrovizoru kao pravi vođa para vidim prijatelja čiji crveni golf se povremeno pokaže na izlazu iz serpentine.
Za tren smo u Novom Pazaru na bureku.Vrućom, knap.
Na Mehovom kršu prvo iznenađenje.
Prijatno.
Niko od policajaca i ne izlazi iz kućice.Valjda ova kriza, pa turisti rijetki ko osmijesi u četrdesetim.Samo njihov osmijeh, dva neka flajera, šareni papirići o bezbjednosti vožnje i kako se čuvati ove nove, krmeće viroze.
I osmijeh, bunovan ali gostoljubiv.
E sad moj osmijeh se malo smanji kada devojka u čudnoj uniformi priđe da mi doda vinjetu ,,viđi ekološku,, i uze mi prvih deset evrića.Za džabe, naravski.
Zalijepim ja to normalno uz šaljivi komentar.A za divno čudo.I ona se sa osmijehom preko ramena pozdravi sa nama i ako je tek nešto prije šest ujutro.
Iznenađenje, prijatno, broj dva.
Putevi dobri.Solidni.
Teren težak ali očigledno se radi.Ide na bolje.
Čas posla Ivangrad.Dobro ne piše to na tabli, ali ovo je bel’tristika bolan.Dajte malo slobode.Bar pjesničke.
Ubio sam se od smijeha kad je moj jaran prije puta kupio auto-kartu.Šta će ti dobri čovječe auto karta pa ja sam se tu rodio i najmanje nekoliko nezaboravnih letova napravio iznad tih krajeva.Ali nije me to nasmijalo.Na karti stoji naslov ,,Auto karta Zapadnog Balkana,,.Preko čitave strane.
Ma nemoj, a ono sve poznata mjesta.
To mi liči na ono kad je baba došla kod kamenorezca i rekla da želi da joj na mermernom spomeniku piše ,,Rođena nevina, živjela nevina i umrla nevina…,, a onaj ostavi macolu i šeretski joj uzvrati ,,Meni je gospoja svejedno, ali možda bi vas jeftinije došlo da piše ,,Vraćena neotvorena.,,
Možda je nekome kraj dvadesetog vjeka i valjo’ ali bilo bi nam sigurno ,,jeftinije,, da je na karti ostao stari naslov.
No hajd’ Vojo na more, zahebi politiku.
U Beranama (evo i naslova sa ,,karte,,) iznenađenje neprijatno broj dva.Plin skuplji no u Srbiji.E ne da se uštediti, nikako.Hajd dobro, merak nema cenu.Teraj dalje.
Kanjon Morače nemoš’ prepoznat’.
Gde god se moglo napravljene bar tri trake.Podloga odlična a gužve nema.Auta ispravna, svi zdravi i veseli.Odužilo se ali nikome ne pada teško.,,More je provod, more su koke.More je izvor života, jel’ tako Moke? A Moke je dodo’ i to …,,
Pripeklo, eto Podgorice.
Šta je ovo?Na ulazu šes’ traka.Grad, bar iz kola, nemoš’ poznat.Tek oko Zabjela sam bio siguran đe sam.Prijatno iznenađenje No. 3.
Pa da ne prevagnu prijatni ,,soprajzovi,, dođosmo i do ,,tunjela,,.
Tu je rezultat jedan-jedan.
Sozina ko da vodi pravo u Jevropu, savšena gradnja i građevina.
Eee al’ budućnost se plaća.
Dva i po evrića za malo više od četiri i po kilometra.Hajd’ da usitnim.
Kako li je onim jadnicima što žive u Zeti a rade na primorju pa svaki dan puknu peticu, tamo i vamo? Još ako rade kod privatnika verovatno im gazda mora dodati za ,,tunelarine,,.Kad ovu novu riječ budete meni posthumno metali u Morton – Benson da se zna da sam je ja smislio.Nemoj da bude ko Edison i Tesla.Nemam sad kap’tala (ko Čenga) da zaštitim patent, ali uzdam se u Vaše poštenje.
Nemo’ da me sanjate.
I eto, bez petrovačkih strana očas posla se moj plave ,,zrakoplovne,, okice izjednačiše sa bojom krajolika.Ljudi more.Valjda je još slano?
Za tren raspakovani.
Gazde nude kafu i ladnu lozu.Dobro je počelo.
Đeca bi odmah u talase al’ neće moći.Devet dinamičnih sati za volanom u petoj deceniji ostavljaju poduboke tragove.Znači, klopa pa krevet.Ko hoće na plažu more komotno prečicom.
Ja jok.
I eto dođosmo nekako.
Popodne se i pilot uvali u Jadran.Plav, tih i baš kao iz sećanja.Prvi ulazak je uvijek dugačak.Da nisam i plivat’ zaboravio.Dobro je, još plutam.Jel’ moguće da je za sreću i uživanciju potrebno tako malo?Moguće je.
Sad sam tu, sve ostalo je sporedno.
I relativno štrokave plaže (one neograđene) i nedostatak prakinga a i slične sitnice.Ne može nam to pokvariti odmor.
Ima puno lepih stvari.
Smeštaj lep i nije skup.Domaći ljubazni.Dvorište ogromno a i deca i mi imamo odlično društvo.Cene malo povisoke za naš standarad.Srećom mi ,,paradajz turisti,, smo veliki deo klope doneli sa sobom.Jednio lebac skuplji duplo no u Srbiji.Valjda nema Vojvodine.Ali zato pivo tu nekako taman.Još ako kupiš na gajbu dobiješ evrić popusta.I šta ćemo, počnemo da štedimo tempom gajbe za veče.
Uštedilo se prilično.
Žene sa malo ljute što uveče u šetnju moraju same sa djecom ali slabo mi to bendamo.Večernje šetnje bi i na Majorki mrzio, to mi je neviđena robija.Moja gospoja to zna, pa već godinama i ne insistira.Nije mi teško ustati u po noći na pecanje ali ako moram da se peglam i oblačim za šetnju, bolje me pljuni.
Razumijevanje u familiji je najbitnije.
Preko dana se trudim da se barem malo povadim.Zabavljam djecu na plaži.Dok jaran i ja ,,kritički,, potajno osmatramo neke zgodne mamice pored, djeca se igraju tu do nas a naše gospođe mogu sebi dati oduška.Za plivanje imaju dovoljno vremena.A nađe se i za njih neki evrić i za dnevnu, meračku, kaficu u susednom kafiću na plaži.
Deca su u sigurnim rukama.
Muška sloboda ima svoju cenu.Nije visoka.
Hajd’ bliži mi se onih deset hiljada znakova po postu pa ću nastaviti poslije vikenda.Biću nešto zauzet.
Ova zimnica, džem i tako to, takođe ulaze u onu cifru koja se plaća za šetnje.
Odloženo plaćanje…
Pa što bi moj Vule reko’ biće kontinuirano već od poneđeljka.
Nastaviće se…

A u sledećem broju biće priče o dobrim, odličnim danima.
Kupanjcu, uživanciji.
O onom telefonskom razgovoru, tj. trčanju iz vode do telefona da ne ojadim jarana Coleta, njegov telefonski konto.Ne ljutim se jaro, mnogo mi je drago zbog poziva, za tebe uvijek i mnogo više.
O pecanju na Morači, o odlasku nekih četrdesetak kilometara na pivčugu na Adi Bojani.Trebalo mi je samo tri’es i pet godina da ponovo svrnem.
Fudbalici na pesku.
O tome kako je moj Gile naučio da pliva (ponosni otac…).
Biće i vazduhoplovni deo.
Kako sam sreo klasiće koje dugo, baš dugo nisam video.
I još dosta toga.

Kao što rekoh, ljeto jedino vrijedi.

Pozdrav jarani…Vaš Điđimilović.


Post card… (ili hands free…)  
pisano 09.09.2009. godine


Hajde da se ufuram u ove globalističke tokove i stavim ,,stranjski,, naslov,
 možda mi poraste ,,čitanos’,, .
To je sada moderno i ako bi se priča mogla podvesti pod onu ,,među narodnu,, - ,,June u Carigrad, june iz Carigrada,,.
Znači ovo je samo nastavak one moje prošle storije o odmoru.Očigledno je i ko je june.
Dok me septembar nije sasvim ulovio u svoje kandže a i dok jesen nije odigrala ulogu oktopoda svakodnevnice.Dok me sećanje na leto još i malko služi i dok nisam počeo ,,dolivat,, tj. kao pravi ribolovac, kreirati neke ,,sopstvene priče,,.
Dosta Vam je i ovih.
Kada u sedam dana stane toliko događaja za koje je malo i sedam strana razglednice onda je to pokazatelj da je bilo dobro i sadržajno leto.
Teško je o emocijama, ali kada sretneš klasiće koje nisi video desetak i više godina, vidiš da su im deca odrasli ljudi, shvatiš da o njima samima mnogo više znaš iz godina dok ste Vi bili u uzrastu vaših potomaka a sve to adekvatno zalijete povelikom količinom Nikšićkog ili Jelenka onda ja to doživljavam kao ispunjene dane i one sa smislom, kojih se vredi setiti.
Mi sad u različitim ,,vojskama,, i državama.Bruka i sramota prošlosti jedne zemlje.
Za divno čudo niko to i ne spominje.
Samo zahebancija i anegdote iz prošlosti dolaze u obzir.
I pod najvećim maliganskim koprenama nema ni traga sadašnjosti.
Dovoljan dokaz trenutka su naše bore na licu, manjak šiški, višak sala i po neka setna sećanja to odmah kod mrežnjače.U kutu.
Mnogo mi je drago da sam ih sreo.
To je izgleda savršena uvertira za Morović.Za nekih petnaestak dana.Jedva čekam.
No hajde malo o naslovu, njegovom drugom delu.
Čuo sam juče divnu misao, na TV-u ej.Obrazovni program.
,,Kakve su ti misli, takav ti je život…,,
Tako i jeste.
Meni je odmor pomogao da mi misli budu bistrije a život bar u prividu jednostavniji.
Ispunio je svrhu.I na ovaj način, poslušajte…
Moja stara ribolovačka Nokia je sa mnom preživela sve i svašta.Bezbrojna upadanja u skoro sve veće vodotokove bivše Juge, ispadanja u blatnjavim bespućima i slične dogodovštine.
Čak mi i kartica ima specijalan broj.
Klasić i jaran mi kupio u Beogradu i dok je čekao da mi je preda u mom proputovanju na bakinu sahranu u Banja Luku, pauk mu maznuo auto.Tako da je moja kartica u ukupnom zbiru jedna od najskupljih pripejd varijanti koje u opšte postoje.
Ali Nokia kao i ja, pri kraju radnog i životnog vijeka.Izraubovana.Radi i ćuti.
Ali nema onaj uređaj bez ruku.
Znači problemi.
Taman ulazim u Podgoricu zvoni mi telefon.Javim se iz kolone, moj Cole.Oprosti jarane ne mogu sada pričati, svud oko mene patrole.Doduše samo sjede u kolima ali nikad se ne zna.
Ma nema frke,
Kaže drug, zvaće me kasnije.
Sutradan idemo na plažu u Čanj.
Opet kolona i opet panduri sa strane.Opet i Nokia.Opet i moj Cole.
Joj izvini jarane, opet sam u kolima.Ajd za pet minuta.
Jedva nađem parking, obično nije tolika gužva i držim Nokiu na oku.Ne zvoni.
Žene, deca i jarani otišli u vodu, ja sedim i čuvam stvari ispod suncobrana.I čuvam Nokiu.
Ništa, ni mukajet.Prošlo pola sata.Sav se usafunjo, ko Mufid Memija.
Moram i ja u vodu.
Bila je Nokia sa mnom u mnogim slatkim vodama al’ da je vako staru solim, nema smisla.
Odoh i ja na kupanjac.Samo što sam otplivo’ do onih bova, zamišljajući svoje bele nogice iz perspektive velike bele, vidim moja gospoja trči do vode, drži se za uvo.
Bolje pogledam, drži staru Nokiu, razgovara sa nekim i maše mi.Ja, ko Čavić.
Dobro, dobro, kao ona mala pančevka.
Nazad prema obali.Uzmem onaj moj telefon i čujem konačno mog jarana Coleta.
E sad nas samo roaming more sprečiti.
Dok hodam plažom ko’ Robinzon isto tako se i dernjam u slušalicu.Nešto mi malo prekida, okolo me čudno gedaju ali ja ne fermam.Bitno da sam se poslije toliko pokušaja čuo sa drugom.Razgovor dugo traje, o svemu i svačemu.Familiji i odmoru.Uglavnom moram spomenuti jaranu da već dugo razgovaramo i da će mu račun za telefon biti pravo povelik ali on na to samo šaljivo da ne brinem da je to u njegovoj nadležnosti.
Eto tako je bilo.Hvala na pozivu prijatelju.Duže ćemo se ispričati samo kad se vidimo.
Pozdrav za tebe i familiju a jesi vidio kao brzo plivam.Ko’ da me pojurila ona spomenuta, bela sa crnim perajem…
I još o Morači i Bojani, pa neću više o ovom letu.
Jednog mamurnog jutra tim je spreman za ,,ekonomski izlov,, klena, farge i srodnih nemani na Skadarskom jezeru i rijeci Morači.Da ne bude da sam džabe nosio onoliku ,,ormu,,.
Spremni da platimo i tunel, sve ćemo to namiriti ,,na vagu,,.Brine nas malko što nemamo čamac ali naći ćemo već neki.
Jutro predivno, poprilično nam smeta svetlost, ali proći će.
Stignemo na Moraču.
Mirna i tiha.
Nigde žive duše.Kakav čamac?
Normalni ljudi tek ustaju na posao.Ajd kad smo već tu da malo probamo varalice.Nikakve aktivnosti na vodi.Nakon nekih sahatak ,,jutarnje gimnastike,, sretnemo starijeg gospodina sa zabačenim štapom u grmlju pored vode.
,,E moja đeco i ja sam doša’ tek reda radi.Juče je u Ulcinju bio zemljotres, bolje Vam je da ne dangubite.Još bez čamca, teškooo…,,
To smo i sami skontali.Pravac Virpazar.
Mestašce se tek budi.Kažu da ako želiš da shvatiš suštinu nekog mesta idi na pijacu.Mešavina Zete, Primorja i Brda.Ima i maslina, sušene ribe,smokvi…Ali i pršuta, bijelog luka, krompira…
A ima i suvenira.
I klub penzionera.
Piće sa popustom, pa da ne propustimo.Četiri pića, dva evrića.Džabe.
Napravimo nekoliko snimaka, da ih vidite.Divan mali gradić ili seoce sa prošlošću a po broju turista i sa budućnošću.Jezero je tu.I tunel je tu.Živiće se nekako.
A mi stižemo nazad preko petrovačkih strana ali i pre nego što su naši i doručkovali.
Još meni neko u kolima stao na štap, srećom onaj stariji, i polomio vrh pa sad vidi kolko’ mi je taj ribolov bio uspješan.Eh, ko da će mi to pokvariti odmor? Neće.
I Ada.
Treći deo.
Jednog podneva muški deo populacije odluči da malo utekne od đece.Neka ih ,,na plažu,, sve smo im pripremili i suncobrane, sendviče i sokiće.Hajmo’ u Ulcinj.
Ja nisam bio od ’72-ge.
Vruće, na putu nema skoro nikoga.Stigosmo relativno brzo.
Slabo i pamtim.A kažu i da se promenilo mnogo.Do Velike plaže sve izgrađeno.Velike kuće.
Dođemo na Adu.Tamo već ima gužve.Ali eto i tu prijatnog iznenađenja.U elitnom restoranu veliko nikšićko, točeno euro i dvaes’.Vidi ovo, još veliko a još jeftinije od onog 0,3 ,,urina,, u kafiću na našoj plaži.
Samo ušće neverovatno čudo prirode.Uđem u Bojanu da se okupam.Vidi se slatka voda, a i struja nosi li nosi.Moraću jednom doći ovde u lov na Licu.Čuvenu ribu iz porodica tune.
Maštu smanjite na minimum.
Golaći su daleko na Adi i ne vide se.
Uglavnom se po povratku sa gospođama šalimo čuvenom replikom ,,Ako ne budete dobre, odmah Vas vraćamo u Medžedžu…,,
Lepi akcenat mlade Mire Furlan.Naše generacije.
Toliko o moru.
Vratili smo se preko Hercegovine.Trajekt, još četiri evrića, pa onda deset kilometara prema Trebinju, još tri evrića.
Ne propuštaju braća i vazduh da naplate.A time gube i komšije Hercegovce a i kad se otvori ovaj ,,beli Šengen,, biće izgleda mnogo manje ovakvih uspomena.
No neću o tome.
Vreme će pokazati.
Mnoge stvari su se promenile na bolje ali ima tu još mnogo da se radi.Nisam siguran da sam baš ja prava osoba da sudim o turizmu, od mene se ne može uzeti baš neka lova ali izgleda da i Rusi i ostali više ne otvaraju novčanike tako lako.
Moraćemo se ipak mi boriti jedni za druge.
Da ne bude ono :
,,Mujo đe si bio na moru?,,
,,U Zenici.,,
,,Kako bolan u Zenici, pa Zenica nije na moru.,,
,,U hebem ti.Vidim ja, daleko mi plaža..,,

No, hajmo zaključak.
Jutros sam već prekršio svoje sveto pravilo da na ovom forumu ne koristim negativne emocije.Iznerviro’ me neki lik koji pežorativno komentariše mog razrednika iz srednje škole.Ljudinu koji nam je nemerljivo pomogao da stignemo do kabine i palice i koji je odigrao neponovljivu i presudnu ulogu u našem odrastanju.
Na to nisam mogao a da ne odgovorim, pa sam se jedva posle skoncentrisao i na ovu priču.
Obećao sam završiti poglavlje o moru a to ne mogu uraditi na bolji način nego što je dečija pesmica koja stoji napisana na vratima sobe moga sina.
A ide ovako…

Baš lepo…

,,U životu životuljci,
koračaju putem svojim.
Daj, zapiši, pa podvuci…
Milo mi je što postojim.

Svako jutro koje svane,
uračunaj u dan više.
Kaži danu ,,Hvala dane
što me čuvaš i što dišem,,.

Imaš sunce, nebo plavo.
Cvetno polje kojim hodiš.
Mućni svojom zdravom glavom
Što je divno kad se rodiš.

Sve je večno što Bog stvori
Hvala Bogu i svecima.
Svakog jutra izgovori,
,,Baš je lepo što me ima,,.

U životu životuljci
koračaju putem svojim.
Piši čitko, pa podvuci
MILO MI JE ŠTO POSTOJIM…,,

Neka ovo bude još jedna moja tranšeja iskopana u odbranu duha ovog našeg lepog mesta.
U poslednje vreme istina po malo zaboravljenog i zapuštenog.
Ali zato smo mi tu.
I što bi rekao jedan divan ,,signature,, sa ovog sajta
,,Gubi samo onaj ko se preda…,,
Setite se bar po nekad, odmora i letovanja jer novembarski ponedeljci, kao što nedavno rekoh obavezno stižu…
Sami.
Kišoviti…

Vaš Điđimilović.


Roaming ( ili frljoka…) 
pisano 06.10.2009. godine

Pravo da Vam kažem, mrzi me sad da guglam, mrzilo bi me po ovakvom sumornom danu i da gangam, pa neću biti siguran ali mislim da je Ljubivoje Ršumović napisao već ovde napisanu, a meni dragu…

…Stigla jesen i mesec oktobar,
    kiša pada i zuje bandere.
    Ja te čekam napregnut i dobar,
    u tišini svoje garsonjere…
 
   Dobra pjesma.I uklapa se.
I jesen i oktobar su tu.
Tu su i kiše, kao asocijacija, a sve ostalo, na moju veliku žalost, je čista fikcija.
Ali pjesma je stvarno lijepa.Duhovita a neobična.
Da ne preteram sa melanholijom, nazad u stvarnost.
Krajem septembra dobio sam i uslovno rečeno izvesnu ,,materijalnu nadoknadu,, za svoje drugarstvo i ako bih to poslednje u životu sam tražio.Naime moj prijatelj Meda ima svoju autolimarsku radionicu.Kakve to ima veze? Ima, hebi ga, opet dugačak uvod.
Dobar, miran, pošten radnik.
Krupan čovek, ogromnih ruku a ponašanja u skladu sa nadimkom.
Nešto ja njemu sređivao kompjuter i štampač a bili se davno dogovorili i za jedno potajno letenje.Nije se čovek nikada u životu vozio avionom.Zadnje propalo zbog izvesnih vojničkih gluposti, međutim biće prilike, jednom sigurno.Ja svoja obećanja uvek držim.
Ali psssttt…
Ko zna ko sve i po kakvoj službenoj dužnosti ovo čita (pa da se ne pati prekovremeno…)?
A Meda mene nedavno iznenadio ponudom da mi sredi pragove i rubove na autu.
Stvarno su truli i krajnje je vreme.Ali…
Ja se malo nećkao, ćerka mora na ekskurziju u Italiju a tu je i puno svakodnevnih događanja.Na pitanje koliko će to koštati, drugar odgovori da ćemo u njegove slobodne dane otići zajedno na Dunav.
Tako i bi.
Auto pre par dana sređen i nas trojica u avanturu.
Put mi se baš ne uklapa sasvim u raspored ali za jarane odmah krećem.
Od nas trojice jedino ja ribolovac.
Srećom opreme imam više nego dovoljno.Sve ostale koje smo zvali da bi smo popunili četvrto mesto u autu, pojeftinili troškove a i da ne bude da ih nisam zvao, iznenada ne mogu.
Te neki neodložni poslovi, problemi u familiji, te neka vežba planirana u ovom novom partnership(t)u…
I tako, ako Vam je takva raja preča od dunavskih smuđeva, više i ne zovem.
Odlično nam je i samima.Treba ipak razumeti, možda stvarno ljudi ne mogu.
Pripreme relativno jednostavne.
Poznato nam sve.
I odredište i tereni.
Tekuća pitanja adekvatno pripremljena.I kleka, šljiva a i dunjevača su tu.Zaječarsko i Jelen ćemo morati kupiti usput.Te’nologiju izrade piva još nismo ufatili.
Sve nam je potaman i vreme lepo, samo nam budžet tanak.Obično je tako, ali ovaj puta smo stvarno na limitu.Mene još od Morovića krenulo puno nekih slavlja pa će mi dani u Kazanu i na Đerdapu dobro doći bar da se naspavam.I odmamuram, ako stignem.
Došli bez problema.
Domaćini nas kao i uvek dočekali kako dolikuje.
Jedna tužna obaveza stoji nam za prvi dan.Našem starom drugaru Peri, dunavskom veteranu i našem mentoru, nedavno umrla ćerka.Moje tj. naše godište.Nestala žena za petnaest dana.Tumor u poslednjoj fazi…
Svratimo na saučešće.Susedna kuća.
Teško nam svima.
Tu je i Perin sin. Pravi laf i naš vodič narednih dana.Stoički to podnose.
Ni sav alkohol ovoga sveta ne može sprati tu količinu tuge.Ali mora se živeti dalje.A Dunav je u svojoj suštini nekako jedini izlaz i za velike radosti a i tuge.Velika energija vode kompenzuje ostalo.Tu se nekako sve lakše nosi.
Popodne izađemo na vodu tek reda radi. Malo da vidimo mesta.
Prve informacije ne obećavaju.U priobalju puno trave, varalicu je skoro nemoguće provući bar nekoliko metara a da ne pokupiš naviljak (izraz iz zavičaja – prim.aut.) travuljine raznih dužina.
Meda odustaje već posle par zabačaja a drugar Če, treći član tima, do sumraka.
Šta da radim?Za naredne dane podesim im plovke.Penzionerski.
Ja ostajem dosledan i uporan.Tvister i ,,muvanje,,.
I nećete verovati, ali sve ovo do sada je bio uvod.
Katastrofa, sve duži i duži.
Ali sledećeg jutra dok uživamo u ,,krčevini,, tj. iskrčenom delu obale gde sam početkom leta ulovio onog soma (somčinu – kako volim da nerviram komšiluk – ne znam da li je zloba jedan od sedam smrtnih grehova, ali mora da jeste čim se u njoj ovoliko uživa…) drugaru Če-u zazvoni mobilni.
Javi se čovek, zove ga sin, novopečeni inžinjer.
Pita kako je, došao bi i on sa društvom par dana.I posle razgovora koji je trajao nepuna dva minuta jaran Če se razgoropadi.
,,Šta je ovo, skinuli mi sav kredit? Kako je to moguće?Vojo daj pogledaj piše mi nekakav ,,Orange,, na displeju.,,
Pogledam, ,,biranje mreže,, na ,,automatski,,.Naša obala ali roaming jevropski.
Po ko zna koji put nas Zajednica o’ladi.
Objasnim Če-u, a Meda ga jedva spreči da Siemens ne zajazi dunavske virove.
Umalo da bude let koji se pamti.Kao Mironov bacač diska…
Telefon je i onako star ali sumnjam da bi kolega ,,prijebačio,, (novocrnogorski izraz zahebancije koji sam naučio u Moroviću…) nekih hiljadu devetsto metara do rumunske obale.
Uz obilan asortiman psovki, kako na račun ,,mile nam i nedostižne,, Europe tako i GSM te’nologije Če završi fishing za to jutro.
A s obzirom na ulov, uskoro završismo i mi.
Prema tome ovo je priča o pljačkašima savremenog doba.Ovaj ponuđačima tj. provajderima usluga mobilne i ostalih telefonija.Nemoš’ im uć’ u trag, nikako.
Kažu da su nekog političara u Srbiji pitali šta bi više voleo, da bude vlasnik rudnika zlata ili licence za mobilnu telefoniju.
A on pragmatično, iskustveno znalački odgovorio,  ,,Šta će mi zlato, za zlato moram kopati…,,
Ja sam svoju školu odavno naučio.
U Bosni.
Multi-Nacionalno je totalno nebitno ko će da te odere.Eronet, GSM BiH ili Mobis (znam da se sada drugačije zove ali rezultat je isti).
Tu su vrlo  jedinstveni.
Ali u pograničnim terenima na kojima ja pecam moraš dobro paziti koja ti je mreža podešena.Pre jedno dve godine MTS kupio Mobis pa sam tada bio bez roaminga.Ali braći malo, uvijek, pa uveli ponovo naplatu dolaznih poziva.
I ja onda dok sam kod mojih budem poprilično ,,nedostupan,,.
Ne rizikujem ko’ Če.
Ovo je široka tema, pa jarani samo izvolite.Bilo bi veoma interesantno da opišete kako ste nekada i sami bili ,,navučeni,, od strane ovih mudrica.A bili ste, garant.
Ja ću još samo davnu, srodnu anegdotu.
Mog oca, braću i rodbinu sam jednom davno zamolio samo jedno.
Kada odem iz Bosne u Niš da mi ne javljaju rezultate svojih ribolova.Da mi ne govore gde su bili, kako im je bilo, šta i koliko su ulovili.Odmah mi se u sećanje vrate tereni dragih reka i trenutci uživanja a onda mi bude puno, puno teže.
Dakle bez vesti iz ribolova koje bi mogle uzburkati močvare na kojima ovde pecam (tada nisam znao za dunavska mesta…).
Ali ne lezi vraže.
Dobio moj babo novu Nokiu od drugog, pametnijeg sina iz Švice.
Ja taman pošao nazad u Niš, došao to veče kući pa da se javim.Kad ono moja mati sa osmehom kaže da mi stari ima nešto ispričati.
Dan kada sam krenuo on i buraz otišli na Vrbas, na skobalja, mrenu i ploticu.
Tajo posudio od komšinice njenu karticu da proba Nokiu.Stavio je u gornji džep letačkog prsluka koji sam mu poklonio.
I kako to obično biva a kako ja volim reći, ima Boga da je ko mačka.
Sve vidi.I adekvatno kažnjava.Najčešće.
Tatu krenulo.
Nisam siguran da je ikada više velikih riba u jednom danu i ulovio.U osam komada skoro sedamnaest kila.
Udara prilično rijetko, ali kad udari, borba za pamćenje.
Preko rijeke, na suprotnoj obali sjede dvojica ribolovaca kojima ni da pipne.
U jednom trenu babo se nagne da opere ruke od primame a pošto je zaboravio da zakopča džep…
Nokia bućććć.
Sve skupa sa mjehurićima i komšinicinom karticom.
U bistre Vrbaske dubine.
Ona dvojica nakon nekoliko izdržanih minuta bez smijeha prokometarišu glasno ,,Vide čiče, vadi ih na sonar...,,
Ako tajo, tako ti i treba, mislio si meni vaditi mast.
Ima Jovo sada drugu Nokiu, kupio je i komšinici novu karticu, a nama priča ostala da se sa koljena na koljeno pripovjeda i da ga zahebavamo.
Logično.
Merak je merak.
Ajd’ ako je uvod dugačak neka bar zaključak bude efektan.
Mogao bi biti recimo sledeći…
Mobilna telefonija skriva mnoge opasnosti, među kojima je zračenje vrlo verovatno na poslednjem mestu.
Čuvajte se.
Naravno ako ne radite u nekom telekomu…

Vaš Điđi.