Krupne sitnice 3


Ab ovo...      
pisano 04.04.2010. godine

Jesam li rekao?
Jesam rekao da će se nekako ujediniti?Evo došlo.Pa samim tim Srećan Uskrs, Hristos Voskrese i srećni praznici svima onima koji slave.Da slavite još dugo.I lepo, složno.
Moji još kunjaju.
Bili nam sinoć kumovi pa smo po običaju ostali do kasno.Uvijek izvučemo nekih novih priča i ako se relativno često viđamo.Ali kasno legli.Sad stižu sms-ovi sa svih strana pa sam ustao ranije.I kad je već tako da pozdravim prijatelje.

Naslov?
Latinski tj sa Wikipedie, opet se malo foliram.Trebalo bi da znači ,,Iz početka, u originalu, iz jajeta...,,Smatra se da je život i sve ostalo nastalo iz jajeta.A kad pogledaš tako mu nekako i dođe.
Pita učiteljica malog Pericu ,,Šta je pre bilo, kokoš ili jaje?,, , ,,E draga učiteljice, pre je bilo svega.,,
Ovo će biti priča o jajima.U osnovi.Iz početka.
Razgovaraju dva penzionera.
Kaže prvi ,,Mene pamćenje tako dobro služi da se skoro sećam grudi svoje majke kada me dojila.,, a drugi replicira ,,Nije to ništa.Ja se sećam da sam jednoga dana otišao u park sa tatom a vratio se sa mamom...,,
Ja dugo pamtim.Ono baš dugo.Dobro pamtim izuzetno a loše ko slon.Klasičan Balkanosapiens.Jesam penzoš, ali ipak ne pamtim baš ovoliko.
A šta pamtim?
Kao i svako dete moja prva sećanja su vezana za bojenje jaja i sve doživljaje i smicalice koje su po tom pitanju ukrasile moje detinjstvo.Mislim da je to religiozni običaj kome se deca ubedljivo najviše raduju.Čak i ako te poslije zaboli stomak od silnih žumanaca koje pojedeš.
Kakve su prednosti života deteta seoskog učitelja, na Balkanu u osmoj deceniji dvadesetog veka?Po pitanju ovog praznika, vrlo velike.Bez ikakvog preteranog dodatnog napora nabaviš iz sela raznorazni arsernal jaja, svih vrsta i veličina.
Od sitnijih ali neviđeno tvrdih, norkinih, koja se teško boje i niko posle neće sa tobom da se tuca, pa sve do ogromnih guščijih i tada retkih prepeličijih.
Čak smo se pentrali po šumama, uz visoko drveće i probavali prazniti i prva prolećna gnezda.Uglavnom, bezuspešno.
Uvijek sam volio boju lukovine i miris voska kojim je moja baka Milena ukrašavala jaja ljepše od prizora prozora kuće ukrašene najboljom šarom negdašnjih mrazeva.
Kada dođu ovakvi dani vrate se uvek čudne uspomeene.Nekako takvih boja sada nema.Ni takve radosti.Iz sela se vratiš sa punim naramkom osvojenih jaja.Raznih šara.A borbe su lepše od onih sa današnjeg Svetskog prvenstva iste discipline u Mokrinu.
Odavno nisam neki vazduhoplovni element u priči.
Ajde jedan.
Nema veze sa Vaskrsom.
Ali ima sa jajima.
Negde 93-će stanje u vojsci je bilo toliko teško da su na aerodromu vojnicima pomerili ustajanje za sat vremena kasnije da bi mogli da im izbace jedan obrok.Ode užina.
I pozove me pomoćnik komandanta jedno jutro i kaže da se sutra spremim za ispitni let sa njim do Batajnice.To će biti moja ulaznica za prelazak na tzv. ,,Stalnu trenažu,,.
Relativno jednostavan posao.Poletanje i pravac Pančevo.Samo paziš gde počinješ snižavanje i surdukneš se preko Dunava na Bataju.Lepo vreme, proleće, ništa lakše.
Ali nazad?
Naviše prazni, a nazad vojska utovaruje neke kutije.Peza, vođa, šaljivdžija mi kaže ,,Evo nazad vozimo skoro trideset hiljada jaja, pa pazi da vojska ima šta jesti.Ne moram ti davati ocjenu na kraju.Prebrojaćemo slomljena kad sletimo...,,
I nazad talašika.
Bez problema sve odletim.Na An-u kad je lepo vreme, sve je banja.Sletim, odoh na stalnu trenažu.A dok su borci istovarali teret, ispuste kutiju, srokaju 360 komada odjednom i zažute nam teretnu kabinu za narednih hiljadu praznika.
Tada sam na jednom mestu video i najviše jaja.Čak i sa ovima za kajgane.
Stara fora kaže ,,Zašto su u svakoj kafani tri jaja na oko skuplja od kajgane od tri jajeta?,, Prosto.
Zato što jaja na oko možeš izbrojati.A kajganu ko će razabrati?

Volim proleće.Generalno.Zato volim i ovakve praznike.Moji se polako izvlače iz kreveta pa odoh i ja.
Jaja u šake, samo obojena, i krenite na kucanje.
Ove godine sam komšijama spremio posebno iznenađenje a nije ono drveno, lako uočljivo, kinesko... (pst...plovka...)
He, he, he....

Srećan Uskrs i Hristos Voskrese.
Vidite da je lepše zajedno.

Iz početka.
Ab ovo.

Cvetko ,,jajara,,...


Second opinion...  
pisano 04.05.2010. godine

Obično se traži od dotura.
Ono čuješ neku ružnu vijest pa ideš pitati drugog dotura.Oćeš li izdurati i kolko’?
Bezbeli ko ovaj naš Tomica, ministar zdravlja.Ej bruke, pored ‘vakih naših hirurga, mahera, ‘ošo u Deutchland űber alles, da operiše običan diskus.Jes hernija al’ jopet obična.
Sram te bilo ministre.A ko fol, otišo’ samo po drugo mišljenje.Jes’ vidio kad prituži guzi, što bi rekli moji Ercegovci, kako i titula i zvanje postaju sr..e.
No daj zahebi ove nove tarabiće.Daj da ja pričam o kalibru.
Najvećem maheru međ’ bravarima i šampionu, sred pušaka, bajoneta...
Moje viđenje Tita.A nikad ga vidio nisam.A volio, jesam !

Hrabro, a?
A šta bi i mogao izgubiti?I ‘nako osim najvažnijeg, zdravlja i srećne porodice i nemam ništa.
Proleter.
Sve uzele ,,tranzicione i demokratske,, devedeste.Što bi rekli u filmu ,,Sveti Georgije...,, ,Nije mi teško biti dobar čovjek, kada mi ništa drugo ne preostaje...,,
Evo od mene iskreno, a i kako bih ja drugačije, nekoliko mojih uspomena na Tita.Fragmenti, ko razbijeno ogledalo.I to ono koje nam neće donijeti samo sedam godina nesreće.
Opisao sam u knjizi i štafete i sletove.A u susednom postu i samo naznačio moju prvu priliku da ga vidim.A ‘vako je bilo.
Ljetovanje u Marini kod Trogira.Sve sa Kulom u centru, Veljkom Rogošićem, prvim prstacima i periskama.Osam, devet godina.Foliram da znam plivati.Ono ruke po dnu, u plićaku.Muški, ali ne daleko od obale.
I ćale ozbiljan, u sindikalnom restoranu objavi veliku vijest.,,Sutra nema kupanja, ujutro idemo u Split, dolazi drug Tito.,,
Brat i ja bi se više obradovali Marjanu i zoološkom vrtu, ali ne pitamo se baš previše.
I razguli.Čitav dan.Među prvima došli na rivu.
Ono more tukne, ni blizu ko u Marini, a kad će Predesednik doći, niko ne zna.Gužva. ludaja.Nismo jedini naivni.Pola turista srednjeg Jadrana sjatilo se taj dan u Split.
Joj vruće.Pritislo.Cvrčci imaju neki svoj, samo njima znani, čudan ritam.Udara i on u glavu.
Čekaj, čekaj.Dugo.
Asfalt se topi.A meni se ko u filmu ,,Tito i ja,, umalo ojela guza u kratkim safari pantalonicama.Tada sam se tuširo’ samo kad pođem sa mora.,,So je zdrava,,, Što bi rekla moja stara nana.
Uskomeša se usafunjana policija a i raja.Eto ga.
Već smo teški da nas babo podigne, bar ne obojicu i bar ne bez ozibljnog rizika od bruha.Gužva.
Sirene, svetla i zastave.Šareno ludom drago, što bi rekli u mom kraju.Ni snašao se nisam.Ispale mi kokice, a baš ono što najviše volim, one zagorele što nisu ni pukle.
Zuuum, zuum, ili iz Alan Forda ono ,,švić, švić...,, ma šta značilo.Ovde znači, grupa crnih limuzina koja brzinom svetlosti projuri nekako nizvodu.Odoše.
Majka još maše a tajo nikako da odgovori na naša pitanja ,,Tata, a gde je drug Tito?,,
Valjda o’šo.
Prebrzo za moje dečačko shvatanje stvari.Nije ni sarme probo, a ni sa nama se pozdravio.
E Druže Stari, mnogo si propustio.Nisi me ni upoznao.A jednoga dana kada budem Nobelovac, biće ti žao...
I meni je taj dan bilo žao.Mogao sam i kraul naučiti...

Sjećanje, drugo od milion.
Ma neću sva, šta se štrecate.Imate Vi i svoja, što da tanjite moja.Spašće farba.

Rijeka Vrbanja, takođe ovde pažljivo opisana.Meni najdraža.Vir Zelenac.Do naše zgrade, tu na puškomet.
Tačno nekako sada ali prije trideset godina.
Moj Jovo tek naučio mlatiti škobalja na plovak.Rastura.A škobo grize.Na kruvac.
Ja došo’ iz škole.Onaj najteži, sedmi razred.Kad ti uvale sve na gomilu.
Tek jeo.Reko’ ajd da upalim TV, možda bude neki crtani.Kad ono, crn ekran.Pa ide neki improvizovani studio i plava pozadina.
Spiker ozbiljan ko da mu je pomrla sva familija.Uža.
,,Umro je Drug Tito...Poštovane drugarice i drugovi, danas u tri sata i pet minuta prestalo je da kuca veliko srce, najvećeg sina naših naroda i narodnosti...,,
A uh, ovo ništa ne valja.
Moram ići javiti ćaći.Trkom.
Kroz otvorene komšijske prozore u lijepom majskom danu već čujem kuknjavu.Koliko me noge nose pretrčim tih par stotina metara do brzaka u kome, nekako u vodi do koljena stoji moj otac.Leđima okrenut meni.Jedva ga dozovem od huka vode.Ne čuje me najbolje.
,,Tataaa, ‘ajde kući.Umro je Drug Tito...,,Derem se da nadjačam šum.
,,Štaaaa?,,
,,Ajde odmah kući, umro je Drug Tito.,,
Istrča iz vode ko’ oparen.Ko’ da je peco’ na Islandu, pored vulkana.,,Kad je umro?Ko je javio?,,. ,,Ma otkud ja znam, javili sada na televiziji.,,
,,Ej, ako me lažeš, odraću te od batina.,,
A nikad me u životu udario nije.
Spakova štap, zaboravi i skobalje i ispred mene trk do kuće.
Đe će Tito umrijet’?To ne more bit’.
Toga dana sam oca prvi puta vidio kako plače.I ne samo njega.Narednih dana plakali su neutešno svi koje sam poznavao.Računajući i moju malenkost.Nisam bio sasvim siguran zašto ali kao da smo svi slutili šta nas čeka.

Sjećanje treće.
Mostar, ’92. ge

Aerodrom, atmosfera kakva samo može biti.
Počeo rat.
Moj drugar, ljudina i heroj.Ljut ko ris.Hoda po sali za sastanke ko’ profesor Baltazar.Ispred bine, govornice i one velike, bronzane Titove biste.Tamo, vamo, tamo, vamo.
Ne priča ništa.
Ćuti, pocrnio od muke, samo njemu znane.
U jednom trenu, stade ispred biste, zagleda se u nju i iznenada iz sve snage, svojom ogromnom ručerdom spuca Titi šamarčinu od koje se bista skoro prevrnu, a crveni pliš zaigra kao na prvoj mostarskoj buri.
,,Pič.. ti materina.Za sve si ovo ti kriv.Što nisi riješavao kad je trebalo, a ne nama da ostaviš ovolika govna.Ni krivima ni dužnima...,,
I nastavi da šeta u tišini.Bez ijedne naknadne reči.

E moj Druže Stari.
Koliko se mufljuza i lopina krilo iza tvoga imena, pa kad si ostario jedva sačekali priliku da unište sve što je valjalo.Trebo’ si to brate riješavati dok si bio u snazi i pameti.Svaki dobar domaćin podijeli imovinu dok je živ, da mu se djeca ne zavade.Eto, to ti ja najviše zamjeram.Što nisi sedamdesetih rasturio bandu i uveo nas u tu usr..u Evropu?Što si ostavio kerovima poslije tvoje smrti da razvlače ostatke?
Niko ne živi vječno.

I četvrto...
Maj, 99. te.

Beograd.Krenuo na VLK da zaključim bolovanje.I onako sam već dugo na terenu.Ako do kopnene intervencije uskoro dođe, onda neka nam je svima Bog u pomoći.Pozvao starog da dođe iz Banja Luke, da se malo vidimo, i da mi ponese nešto cigara, onaj mali šator što je buraz donio iz Švice i fenjer.
Od kako su u Nišu pogodili struju, čvor za jugoistok, onim grafitnim bombama, moji kući struje nemaju nikako.A svijeće nemoš’ nakupovati.
Cigara ni za lijeka.
Šator mi treba zbog ovih drugih mojih na terenu.Već nedeljama svi borave u istoj zgradi.Ej kad braća Natovci skontaju, pa pičnu zgradu.Ima da leti perje.Već se desilo par puta.To mu dođe ko rak, neće mene.E ja neću čekati.
I onako spavamo u vrećama.Uzmem mali šator i odmaknem se trista, četristo metara u šumu.Pa me zahebavajte slobodno.
I dok sa Novog Beograda idemo prema stanici, tačno negde na Brankovom mostu, čujemo sirene za vazdušnu opasnost.Pogledam na sat, ono tri i pet.Četvrtog maja, 1999. te.Stanemo babo i ja na most, zagledamo u reku pod nama, i ja ga smešeći se, upitam ,,Zašto niko ne stoji mirno?Sjećaš li se đe smo bili prije devetnaest godina?,,
Pogledamo se.
E đe si sada druže Tito? Da si nam ti živ ovoga sigurno ne bi bilo.Odstojimo babo i ja minut u čast velikana na sred Brankovog mosta.A interesantno, pogledamo sada i nismo jedini.Ako nas ovde braća roknu možda imenu mosta dodaju još koje.

,,Ajd’ tajo hoćeš li kući, imaš sada autobus?,,
,,Ma nemoj.Pa da me poslije čitav život zahebavaš.Čim je sirena zasvirala on razgulio preko Drine.Neću.Imam autobus i večeras.Hajmo u kafanu da se ispričamo i da popijemo po neku i za Titinu dušu...,,

Eto, Druže Stari, mogao bih još mnoga sjećanja.
Ali to bi me odvelo još dublje u sretne uspomene, tako daleko od ovog vremena.Bio sam mali a još te dobro pamtim.Možda samo pamtim našeg plavog fiću kupljenog skoro na ličnu kartu, pun rezervoar za crvendaća (crvenu novčanicu s konjićem...) i pravac Ulcinj.
Volj’ ti mala il’ velika plaža.

To je moje viđenje.
Tako sam ja upamtio Maršala.
I kako kaže onaj Gardin grafit ,,Bravar je ipak bio bolji...,,
Sad će mnogi miševi izaći da izvlače, bez istorijskog konteksta, razne Blajburge, otoke i slično.Ali čim svima nisi valjo’ znači da si bio dobar.
Pravo.
Ne dobar.No jedini spas.
Ipak si znao s’ budalama.

Vidiš šta uradiše bez tebe.

Vječna ti slava, Druže Stari.

Tvoj pionir,   Cvetko.


Con QUIZ tador    
pisano 11.05.2010. godine

A mislio sam da neću.
Ko’ i svaki normalan, priseban ovisnik, narkoman, alkos i slična raja.Nikada se neće i ne more desiti da veličina poput mene zaludno gubi dane i igra na kompjuteru neke tupave igrice.
Sve do prije neki dan.
Sve se vadim, sam pred sobom, da to nije ništa, da je početni zanos i da će proći čim počne Svetsko prvenstvo ili čim mi malo dosadi, ali evo muke.
Jedva sam se nakanio i da napišem i ovu priču.Nema se vremena, ode mi rejting.
Ne ovde, no u kvizu.
Neće biti lako.Kao i svako srodno ,,skidanje,, (računajući i emotivno akciona) zahtevaće truda i napora.
A nekako je i sramota kad matora i sijeda glavudža neda djeci blizu tastature.
Ovde imam dobar izgovor.Bar ja kontam.
Igrica je interaktivna i vrlo, vrlo poučna.A plus toga nema nepristojnih pitanja i može je igrati više ljudi zajedno ili najbolje, cela porodica.
U celu priču uveden je logičan element pohlepe (osvajanje teritorija, doduše za sada samo Srbije a ta teritorija se ionako non stop smanjuje ...Ona stara šala ,,Srbija do Tokija i Srbija ko Nokia...novi model i sve manja...,,) ali cilj igre i nisu tuđa prirodna bogatstva, no bodovi, zvezdice i krune.
Eto to je naslov.
Con QUIZ tador, osvajač u kvizu.Odlična igra.
Doduše možda Vama i nije nova, ali meni jeste.I tamo sam mlada zvezda (ne turaju se slike, srećom) u usponu.Nick ćete mi lako prepoznati, to je jedan lik iz moje knjige a onda možemo odigrati po neku i zajedno.Dovoljna je registracija na jednom forumu (sad da ne hvalim konkurenciju...) i eto, možemo početi.
Kako nađem vremena?
Ni sam ne znam.
Valjda sam nagovorio klinca da igra zajedno sa mnom pa odbijemo od Kanter strajka (po Vuku...).Eto žao mi, ali zadnjih dana odbijem i od ABG-a, Otpisanih i srodnih foruma po malo.Nije lepo, ali porok je porok.Il’ prođe samo ili potoneš.
Kakva je vazduhoplovna nit priče?
Možda ovo oko tonjenja.Nedavno sretnem kolegu i pitam ga kako je.A on mi nekako zamišljen odgovori. ,,Konačno sam stao na čvrsto tlo.,, ,,Kako to?,, ,,E pa stigao sam do dna...,,
No proći će.Jednom.
Mislio sam priču sasvim drugačije započeti.
O poslednjem boravku kod jarana u selu.To ću već sutra, valjda.Kako sam prvi put u životu postavljao keramičke pločice, kako je grad (led...) pobio već propupale, prebogate šljivake (ovde se tako kaže...) i još mnogo toga.
I mislio sam, sve dok nisam seo za kompjuter.Onda uključim kviz ,,Samo ću jednu...,,
Umalo da krenem, a onda jutros ni u grad otišao ne bih.Struja i grijanje bi ostali neplaćeni, što nekako i ne mogu baš žaliti a ova priča bi ostala neispričana.
E, ne more tako.
Ostavi se zgubidane igrice bar dok priču ne napišeš.Jer jedna po jedna, kao u piću, odvedu vazda u nedođiju.
Dakle evo priče.Ili bar opomene.

Pluskvamperfekt.Davno prošlo vreme...
Dok smo bili negde u srednjoj školi u Mostaru, pojavila se prva Amiga, Comodore 64 i slično.
Na akademiji su to već bili Partner, Lola, 386, i u komandi Akademije 486, jedan.
Jedini.
Ja čak diplomski pisao na Partner-u, sa onim zelenkastim slovima na tamnoj pozadini.Ej uradio diplomski ,,na kompujteru...,,.Savremen nobelovac.
Pentiuma niđe, ni od korova.
Ali počev od Pacmana, pa do onog slaganja Pasijansa, vojna grla su uvijek i u svim sredinama, bez obzira na snagu raspoložive mašinerije, nalazila načina da dokazuju svoje ogromno znanje i umijeće, a i utucavaju radno vrijeme takvim besmislicama.Iz dana u dan.
Da li je to prokletstvo treće smjene, dežurstva ili portirske kućice, uglavnom svuda isto.
I iste igre, što je najgore.
Sad Vi, mlađa raja, ne možete pojmiti i skontati kakvo je čudilo bio Tetris kad se pojavio Dovoljno da onesposobi cijelu eskadrilu na duži rok.Niko ništa ne radi.Svi kod šefa u kancelariju kad nije tu i razguli.Ko prvi stigne igra, ostali iza navijaju i navigaju.
Od sedam do tri.Mislim, sahata.Ono sitne dekike ne računam.
Pre par godina sam radio u veleprodaji računara.Najbolji kupac desk-top konfiguracija bila nam je firma koja prodaje auto dijagnostiku.Par diskića i kablića, skoro tri ‘iljade evrića.
Ko Bil Gejts, ,,Čime ti sinko trguješ?Maglom, nano...,,
Ali oni kod nas kupovali dosta makina mesečno.Sve iste i ne preterano skupocene.Bilo lijepo otići kod njih u firmu.Isporučiš kućišta i resto, a počaste te neviđeno dobrom kafom i sladoledom ili slično.Kolege su prvo zapazile sekretaricu generalnog sa masivnom peticom najmanje na ponudi i to bez uticaja silikonske doline.Nije lako, što bi reko moj kumašin ,,Ko jadno muško, šta ćeš...,,
No nećemo o takvim igricama, ajd se zadržimo još malo u Cyber formatu.
Na moje pitanje direktoru šta rade sa tolikim kopjuterima kad ni jedan nemaju u firmi on mi pojasni efektnu logiku.
,,Poklanjamo ih.
Ko kupi kod nas dijagnostički set poklonimo mu računar na koji će biti instaliran i priključen.Ali samo pod jednim uslovom.Da na tom računaru ne bude ništa osim toga.Poklanjamo i ormarić u koji će biti zaključan.Garancija ne važi ako naš serviser ode na drugi kraj Juge a onda tamo vidi pored masne tastature i softver ukrašen restolovima igrica i poučnih švedskih akcionih ,,melodrama,,,. Dakle u ovom računaru samo ovaj program.Veruj, tako mnogo uštedimo.Onda nema ono ,,Ma šefe ja samo kliknuo i ...,,. ,,
U jednom davnom broju časopisa ,,Svet kompjutera,, pročitao sam članak genijanog kolumniste pod naslovom ,,Hoću da budem grobar...,, u kome pažljivom i duhovitom analizom govori o problemima rada sa računarima na Balkanu.
Posebno u maloprodaji.
Zaključak priče je da se grobarima niko ne žali na kvalitet usluge i da nema te karakteristične rečenice ,,Ma majstore, samo sam kliknuo a onda je svega nestalo...,,

Ajd još jedan kraći vazduhoplovni element.
Nedavno me kum upoznao sa mladim komšijom, pilotom, koji je prvak sveta ili tako nešto u simuliranim vazdušnim borbama.Sjajan momak, skroman i povučen.Ali ipak maher, prvak sveta, ej.
U novije vreme sve to otišlo za nas matorce u neshvatljive širine i dubine.Ali i sada se naježim kad vidim kako neko do besvesti slaže pasijans.A sina sam jedva odlepio od monitora, Call of Duty-a, Countera i sličnih caka.
Utepao je do sada više Švaba nego Ljubiša Samradžić i Bata Živojinović zajedno.
Ima ona šala koja kaže ,,Koja je bila poslednja Hićina želja? Ubijte batu Živojinovića, sheba mi cijeli Rajh...,,
Tako i ja.Mislim ne tako sa Fuhrerom, no sa ovim mojima.Ajde bjež’ od kompjutera, loptu u šake ili na biciklo.Procvetao bagrem a i lipa će uskoro i nema ljepšeg dijela godine, bar za mene.
Nisu ovi kompjuteri loši.
Eto kako bih Vas upoznao.Ali ako mene pitate imaju i mnogo loših strana.Otuđenje do maksimuma.Niko više ne pije kafu sa komšijama i sve se svelo na sms, mms i nešto savremenije varijante Tetrisa, Pacmana, Traviana, pa ako baš cjepidlačimo, eto i ConQuiztadora...U kvizu se bar nešto kao nauči.Nisam baš kao onaj čuveni Mirko Mirčić i nisu me još zvali ni u Miloner ni u Kviskotetku ali biće.
Znam sigurno samo da sam najslabija karika.Definitivno.

Sad stvarno moram do grada.Imam posla preko glave.
A savet?
Ajd probaću jedan.Čim je besplatan, tako ga i tretirajte, ne vredi mnogo.Ali ako u proljeće nećete u prirodu onda ne znam kad ćete.

U zdravlje raja.
Odoh i ja.
Možda bacim samo jednu partijicu.Tek da vidim kako stojim jutros.A ujutro su i igrači sa manjim rejtingom u igri.Pa možda oderem kojeg naivca.
Ma samo jednu partijicu.
Časna reč...(Ipak sam prste ukrstio iza leđa...)
Vaš staromodni,

Kvisko Cvetko.


Piljužići... 
pisano 15.05.2010. godine

Kažu da je piscima lako.
Oni dvaput’ žive.Prvi puta nekako ono stvarno, a drugi i ostale pute kroz svoje priče.
I ja tako.
Nekada uteknem od stvarnosti pa svratim u svoja sopstvena davna, duhovita i druga sećanja, a nekada malo i posudim.Od tuđih, ono što vrijedi sačuvati.Oročim ih na neodređeno.Dok neki dobar čovjek ne svrati po dividendu života.Tj. dok neki moj drug ne prepozna sebe u njima.
Jutros se moram čuvati.
Jutro poslije mnogo sunčanih dana, jutros kao jesenje.Sinoć kasno došli sa nekog dečijeg rođendana, koji uglavnom služe da se matori urokaju, pa jutros sav smlaćen.I kad sam vidio mokar asfalt i temperaturu od oko desetak Celzijusa, nije mi bilo pravo.
No kako često na Balkanu veliku većinu stvari radimo iz inata i ja ću danas iz inata sjetu pod mišku i pokušati da ispričam neka duhovita sjećanja.Bez obzira na Balaševića koji mi upravo glasno odmaže ,,Ne pitaj me nikad zašto sviram....,,.
Ovaj sabah ću iskoristiti da pišem o drugarstvima iz vojske.Koliko uspijem.
U najširem smislu.

Oćemo li prvo geografske odrednice?Oćemo.
Šta su to Piljužići?
Piljužići su selo, bar koliko se ja kao dijete sjećam, negde čim prođeš Tešanjku i ideš prema ušću Usore u Bosnu.Putem prema Doboju pa negde uzbrdo lijevo.
A šta su nama Piljužići?
Cijeloj mojoj užoj familiji sinonim za priče, nebrojeno puta ispričane.Priče mog oca o svom drugu iz vojske.
Jer kad god se krene kod bake i dede u Petrovo selo, već negdje poslije Teslića svi saputnici se spreme na priču o Solo Huseinu i varljivom letu i jeseni ’68, u 211. Obr na brežuljcima u vinogradima i višnjarima oko Merošine i Niša.Dok je moj ćale, desetar u nekom BRDM-u ili sličnom čudilu, ukopan u sred čokota, zajedno sa Huseinom i drugim saborcima očekivao braću Ruse da iz Praga ili Bratislave svrnu ,,na čast,,.
I čim se približimo Piljužićima vazdušnom linijom, svi odmah kez na facu.Zato što znamo šta slijedi.Priča o Huseinu i tome kako su svaki retki izlazak u grad koristili da između tura pića kupe za druga odelo i spremu za ,,skidanje,,.Komandant im gledao kroz prste, pa ako je tako plemenit razlog, onda učo desetar i društvo mogu što ćešće van žice.
A onda jednoga dana njihovom Husi stigao paket od brata iz Rijeke sa spremom ko djevojačkom za udaju.
Novo ,,kangarno,, odijelo, kravata, košulja i sve što spada.Cipele one aligatorke, špicovke,  kao za 18 rupe na golf terenu.
Moram jedan vic.
Kaže Vojo (Mujo) ženi ,,Bolan ženo, đe su mi one čarape za Golfa?,, ,,Koje za golfa jadan ne bio, pa mi imamo Opela...,, ,,Ma ne to ženska glavo, no one sa po devet rupa.Svaka.,,
Kod Sole sve novo.Sija.
Obuko se jaran za skidanje.Ki’ upisan (što bi rekli kraj Moravu...).
Tako ih i nenamerno postideo.
Ali drugarstvo ostalo.
I eto upamćeno preko četrdeset godina.
Nikada više drug desetar nije vidio svog Husu.Ni Piljužiče nije posjetio a eto vidiš i njegov matori sin zna gde je metropola.A skoro da vidim i odijelo iz Istre.
U ove sentimente me otisnuo jedan momak koji poslije puno puno zlih godina traži svog nekadašnjeg komandanta.Šta je sve prošlo, neki Valonac, Flamanac ili Skandinavac bi od ovoga garant odlijepio a mi se tražimo po svijetu.
Čak i u onim šerbet emisijama ,,Sve za ljubav,, i sličnih rozikavih ,,projekata,, poslije priča o tome kako je neko od roditelja ostavio supružnika pa deca ostavljena kao ,,kolateral,, najčešće su priče kako se traže drugovi iz vojske.I nađu.
Pa plaču, pa se grle, pa se zajedno napiju (dobro to ne prikažu, nikada...).
A zašto ja ‘vako emotivno?
Jel’ zbog jutrošnje kiše, Balaševića (jes’ dosadan, majko mila.Ne pušta, evo sada ,,na granici sam bio posle ponoći, mrak je moja boja, tu nema pomoći...Put se odmotava ko dugi sivi šal...) ili onog Alchajmera?
Kad si čitav život u vojski onda i drugova iz vojske imaš mnogo.Pa se sećaš likova i šala a za resto ne ostane mesta.A i demencija odradi svoje.I onda ti se desi da sretneš čovjeka koga sigurno znaš skoro celi život, ali u kom folderu podsvesti je ,,sejvovan,, i pod kojom životnom ekstenzijom to nikako da ti izbije na površinu između razmišljanja o poslednjim ratama za ekskurzije i duga po kreditnoj kartici.PVC bato.
No taj nivo pažnje i razumevanja je teško naći u bilo kakvim drugim relacijama u jačem obliku i bolje balzamovane, nego što su drugarstva iz vojske.
Tu je JNA u značajnoj prednosti.Vojni rok je za razliku od današnjice, trajao duže od normalno iznesene trudnoće, a svi su bili ,,amateri,, došli dobrovoljno.
Pa sve skupa sa neveštim ,,tatalažama,, na podlaktici (tako je nekada tatto zvao moj sin...) JNA, JRM, RV i ... sve sa datumima, topovima, sidrima i kraćim spiskovima najboljih drugara, ostanu i tako sjećanja na ono ,,Ej, kad sam ja bio vojnik...,,.
I niko ne veli da mu je u vojski bilo teško.Dobro ne računamo ,,lijepe,, devedesete.A kad se počne sa pričama i lovci i robolovci su male mace u odnosu na sećanja od kojih ni jedno nije mlađe od Neolita.Dobro, bar od kvarat vijeka.
Mene nekako ovi naši forumi podsjećaju na to.Na tu tetovažu, plavičastu i neravnu.Šta pokušavamo?Pa kao i svi, da sačuvamo uspomene i zaustavimo vrijeme.I šta nam se desi nenadano?
Pa upoznamo drugare za cijeli život.
Možda se nikada i ne vidimo, ali ostane nam osmijeh na duši i tetovaža na srcu.I sjećanja zbog kojih će nas klinci zezati i nekako čudno nam zavideti.Na Piljužiće i moćna sidra usuda.
Koja nas jedina usidre zauvek.U najbolju luku u galaksiji.
Luku drugarstva.
Zato ovu priču posvećujem svima Vama.Mojim forumskim drugarima, onima koji su još tu a posebno jednom koji je nedavno otišao.
Dok sam bio mlada paljevina mislio sam turiti rame pod iglicu za nekog moćnog orla ili slično.Kao Zek Majo u ,,Oficir i ...,, I nisam, eto...
A sad imam već toliko ožiljaka, vidljivih i onih drugačijih, da bi mi JNA na podlaktici došla kao pravo osveženje.

Drugari,
važno obaveštenje.
Odlazim u ponedeljak na rođendansko kampovanje.Šestorica jarana iz bivše vojske se sprema da osvoji jezero u brdima kod Soko Banje.Smuđevi, štuke i ostale nemani ne znaju šta im se sprema.Između dva mamurluka, more bit i zabacimo varalice.Ko zna?
Najavili su pljuskove, grmljavinu, temperaturu oko onih 10 C i kurolomiju neviđenu.Ali kakvi bi mi to bili pripadnici JNA (a svi smo jednom bili...) kad bi dozvolili da nam takve sitnice pokvare planove?
Jok, vala.
U sredu punim sedam (ono 4+3) godina.I molim jedno.
Ne šaljite mi sms-ove.Ili ako ih i pošaljete, ne očekujte odgovor.Iz nekoliko razloga.Signala nema svuda oko jezera, još kontamo da li da vučemo agregat ili ono fenjer i svijeća majka.Otiće mi i baterija garant.A i budžet mi je na limitu pa od kako mi se ova inostranstva približila, i sms mi je luksuz.
Dakle, odgovora biti neće.
Dok se ne vratim.
A tada će biti i priča i slika.A i trofeja, bar u pričama.

A da li ću Vas pamtiti?
Pa naravno.
Ja sam Vaš Solo i za drugare uvijek tu.
U mojim Piljužićima.

Eto druže Huseine, pozdravljam te, i tebi i tebi dragima želim sve najbolje.Nadam se da si još živ, zdrav i dobar onako kako te moj Jovo pamti.Nisi ni znao da si još uvijek slavan i dok teku moja sjećanja, teći će i priča o tebi.Već i moji klinci čim preko Borja prođem Teslić i vozim ka Bosni rijeci kažu ,,Znamo tata, znamo.Piljužići...,,

Taj sublimat drugarstva, na nadlanici ili na duši i jeste valjda jedna od najvrednijih osobina ove inače čudne i nesrećne vrste primata.

Pozdrav moji drugari.
Iz vojske, ili danas vojski, kako Vam drago, i civilistva logično.
I sa foruma, jakako.

Rođendanac, ,,sedmogodišnjak,,

Cvetko Điđimilović.


Vreme života i ...   
pisano 08.06.2010. godine

Kažu da najbolje priče nastaju onda kada je teško.
E ova bi mogla ispuniti bar taj kriterijum.Pravo.
Za ostale, (mislim kriterijume...) vidjećemo.
Događaji prethodnih dana i nedelja su se smenjivali holivudskim tempom, pa će za razliku od nekih monotonih dana ovde najteže biti uraditi trijažu.Izbaciti manje bitno.
Zato ću za početak eliminisati ribolovačke doživljaje i ciklon koji nam je bio više nego naklonjen.Jer onoga jutra, rođendanskog, kada sam konačno uspio uloviti prvog ovećeg smuđa jer od ,,mokrine,, što meteo a što unutrašnje, očajničke, jedva sam uspeo i upaliti agregat da primim čestitke, dobio sam i nenadani poziv.
Poziv koji će tužno odrediti prethodne dve sedmice.
Poziv kakvih se svi u životu pribojavamo ali koji uvek nekako dođu.
Žena mi je javila da je teta u bolnici i jako je loše.Teta je izvedenica od milja.Meni rodbinski ništa ali ljudski mnogo, poprilično.Stara usamljena žena koja nije imala svoju direktnu porodicu, nije se nikada udavala i nije imala svoju decu, ali je nama bila decenijska dobrota i pažnja sublimirana u njenih hitrih četrdesetak i nešto malo resto kilograma.Godinama.
Sada joj je trebala pomoć.Možda ne baš pomoć, u tim godinama i takvim trenutcima mnogo više od direktne pomoći trebaju pažnja i razumevanje.Teta se bližila svome kraju a ja putovanju koje bih po mnogo osnova mogao svrstati u jedno od najtežih u životu.A imao sam ih mnogo, stvarno teških.
Zašto je ovo bilo posebno strašno?
Iz nekoliko razloga.Trebalo je krenuti hitno sa autom koje bi prošlo tehnički pregled samo uz poprilično mito i korumpiranog policajca.Jeste da sam nedavno kupio nove gume (dve prednje, za tolko’ je bilo...) i vodim računa o neposrednoj bezbednosti (trap, kočnice i slično...) ali putevima kojima sam trebao proći ni ,,Princ Eugen,, nije koračala sigurno, pa su razna iznenađenja moguća.
Šesto kilometara čiste avanture.U jednom pravcu.
Zatim tamo najteži deo.Dolazak u bolnicu, susret sa tom istoršenom staricom, puno dragih uspomena i dani, beskrajni dani iščekivanja neminovnog.Konsultacije sa izuzetnim osobljem.Doktorima i posebno sestrama na spratu bez nade Opšte bolnice u Nevesinju, kojima se i ovom prilikom od sveg srca zahvaljujem na znanju, trudu, pažnji a posebno dobroti i plemenitosti.Hvala Vam dobri ljudi.
Iskreno i od srca.Ni sami ne slutite koliko ste mi pomogli.
Mnogi od Vas verovatno ne znate ni gde je Nevesinje, ali ja neću sada o geografiji.Neću ni o istoriji, jer čak i poslednja je tom gradiću bila više nego teška ali su je junački podneli.Valjda je to u prirodi toga kraja.Ajde baš da ne hvalim preterano tazbinu, jednoga dana čitaće ovo i moji u Krajini pa će reći ,,Vide papka ala se uvlači...,, ali kod mene je ona ,,ni po babu ni po stričevima...,, pa kako bude.
A ovde je bilo jako teško ali na neki način i lepo.Svi ljudi kod kojih smo tih dana boravili su nas primili toliko lepo da ću to teško opisati.
Možda sam matori namćor ali kako godine odmiču sve mi je teže i krevet da promenim.Vadim se da mi fali moj jastuk.E pa probajte shvatiti kako je to za desetak dana promeniti četiri boravišta a iz gepeka pored kafe i čokolada vaditi još samo pidžamu i neseser sa osnovinim higijenskim potrepštinama.
Vremena vidite i sami kakva su.Teška.Doći nekome u goste, takve vrste, na tri dana je više nego neobzirno.Ma koliko se domaći trudili da ti pokažu kako si dobro došao, sam sam sebi bio težak i suvišan.
Ružna priča u kojoj gledaš kako se dragi lik gasi a nekako sebično ili ne, čekaš da se i tvoje mučenje završi, nije za ovako lepa mesta.Nikako.
Pitanje upućeno doktoru o izgledima za boljitak i njegov pogled koji sve govori su dovoljni sami po sebi da bude teško.
A put do sela uz tri kilometra takvog makadama da ga se ne bi postideo ni onaj ,,Camel trophy,, i bazične preventivne pripreme za tupave običaje naših krajeva u tim situacijama su definitivno ono što ti iscrpe i poslednji delić snage i energije.Ako sam ih poslije onakvog trodnevnog kišnjenja (možel’ ovo biti glagol...?) i imao u rezervi.
Teta je umrla u utorak.
Sahranili smo je u sredu.Po običajima i sa lepim sećanjima.Ali i po kiši koja je nemilice lila tih dana.Uz hladnoću novembarskog tipa.Imala je dosta godina.Nekako se samo ugasila.Bio sam u bolnici celi taj dan, do pola sata pre smrti.
Spasila se daljeg mučenja.
Sramota me reći, ali pored tuge koja me drži, u pramenovima mi se pojavio i osećaj nekog zlog i podmuklog olakšanja.Zbog nje, ali kao što rekoh i zbog nas.
Nije u poslednjim trenutcima bila sama.Ipak smo bili tu.
Teto, neka ti je laka zemlja i pokoj duši.Zaslužila si.Bila si divna osoba.I celi tvoj život bi mogao biti savršen primer žrtvovanja.
Majka Tereza, čak i lik je nekako sličan.
Pripreme za sahranu i sama organizacija su tek nešto što nikome ne bih poželio.Post za koji sam saznao tek nekoliko sati pre njene smrti i promena naglavačke svega već organizovanog (ateista HBG) su samo do kraja doveli moje organizacione i radne sposobnosti.
Sve iznova.
Neću detalje naravno.
Samo još jednu sitnicu, jedan zaključak i jedan vazduhoplovni doživljaj.
Najpre ogromnu sitnicu.
Svim ljudima koji su mi se ovih dana našli pri ruci ogromna i doživotna zahvalnost.Ne daj Bože da Vam ovako vraćam ali moja vrata su Vam uvek otvorena a pomoć spremna.U bilo čemu.Dobrom i lošem.Hvala puno.Vi znate koji ste.Hvala i mojim forumskim drugovima koji su često slali poruke podrške i saučešća.I Vi znate koji ste.
Japanska poslovica veli da se čovek rađa i umire sam.
Obično se složim sa pčelicama istoka ali ovoga puta ne.
Smrt je prirodan proces, jasno ko dan.I verovatno jedina pravda našeg dunjaluka.Ali u poslednjim momentima niko ne bi trebao da bude sam.Naravno da mislim na prirodne i ovakve redne smrti, posle ispunjenog života i okružen porodicom.A ne na ludilo i besmisao naših života.To nije za priču, čak ni ovu tužnu.
Ajd onda kad sam već krenuo zaključak ću prije poslednje ,,letačke,, avanture.
Moj otac kaže da se kvalitet, razvijenost, organizacija i ljudskost svakog društva bazično, tj. prvenstveno meri po dva elementa.
Po odnosu prema deci i prema starima.
Pa kada imate situaciju da su kladionice neuporedivo češće od vrtića, a PDV za dečiju hranu i odeću isti kao za prezervative onda je bela kuga neminovnost.
A starački domovi su rijeđi od poštenog menadžera tranzicije ili poštenog ,,tajfuna,, što bi reko’ Srećko Šojić.
Onda o društvu dovoljno.Ko ga hebe.I nisam ja za ovaj vakat.Bezbeli.

Možemo li to kako promeniti?
Ja mogu.
Ne dajte da stari ljudi u vašoj okolini ili familiji budu sami.Jesu, jesu, po nekada kao mala deca...Ali trpite.Pravite im društvo.Nekada im to jedino nedostaje.Nemojte da se stidite da kažete dragim starinama i staricama da ih volite.Možda već sutra bude kasno.Zauvek.
Eto to je savet.
A ko sam pa ja, da ih delim?Samo trenutno jako umorni četrdesetogodišnjak još malo pa na onoj drugoj strani.
Ali zastanite malo.Podignite glavu sa kredita i računa, pa sednite u ova divna junska predvečrja u baštu kraj nekog božura ili šadrvana i samo jedna šoljica ili fildžan kafe ili čaja mogu mnogo ulepšati život kako Vama tako i nekom, vama dragom na samom kraju ovog dugog, teškog puta koji neki još naivno zovu i život.
Jer sutra ćete tako osetno manje žaliti za nečim ili nekim ko će Vam mnogo faliti.

I sada letački program.
Bilo, bilo ga je.Ali neobično i nenadano.
U ponedeljak uveče, prošle hefte, u povratku u Gacko da sipam plin, jer tamo imaju plinsku stanicu a i rođak ima skype pa da se malo čuejm sa mojima, desio se ovaj događaj kojim ću i završiti priču o boravku u Hercegovini.
Predveče, kiša pljušti neprekidno i jako već par dana.Prilaz gradiću.Uzbrdica, desna krivina.Brzina oko šezdeset.Na sat, jakako.
Odjednom moja poslušna ,,suza,, povučena nekom čudnom silom, nanosom blata i šljunka sa sporednog makadamskom priključka, ili umorom i mojom nepažnjom izleti na travu, a onda mojim instiktivnim pariranjem leta u provaliju trenutno zaustavljena, zabaci svoj zadnji kraj i nakon rotacije oko vetikalne ose od oko 180 % pojuri unazad u meni nepoznato ali izgledno sra...
Čudan udarac i kratak zaustavni put prekinuše recimo dvosekundnu dramu.Opelče se ugasi i stade ili obrnuto.Kiša pljušti i dalje a ja i ne verujem šta mi se desilo.Stojim u nekom neprirodnom položaju.Okrenut u pravac iz koga sam došao ali prednjim točkovima još na asfaltu.Malko.
Prvi puta poslije četvrt vijeka vozačkog iskustva nisam siguran šta se desilo.I kako?
Izađem, kiša mi hladi već prečicom oznojeno čelo.
Vidim da sam ,,seknuo,, (presjekao po niški...) jedan stubić sa oznakom magistralnog puta (neću Vam reći kog i koju, samo mi još fali taka’ kazna, dovoljno sam već sređen...) kao kroz maslac i zaustavio se zahvaljujući brežuljku pola metra visokom nad provalijom površinskog kopa TE Gacko.
Nečija sadaka me ovaj puta sačuvala.Šteta minorna.
Samo auspuh, onaj buvljački (sa buvljaka...) kome je i ‘nako bilo vrijeme da otpadne.Kad uračunam i onaj čep od goriva koji mi je krelac na pumpi pri polasku zaboravio pravilno zatvoriti i zaključati pa otpao neđe a ja vidio tek kod kafe na Zlatiboru, onda je moj ,,krnjo,, relativno stradao na ovom putu.
Ali u Bosni ima lepa poslovica da ,,Sve što može parama da se kupi, nije skupo...,,.
Dakle zanoviću ,,Krdžu,, (tako ga klinci zovu, a ja se ljutim. Krntija od milja...) već na prvom auto-otpadu i biću mu večno zahvalan što me sačuvao veće, mnogo strašnije nesreće koja je bila tako blizu.
Šta sam naučio iz ovoga? Mnogo.
Bez obzira koliko iskustva imaš u saobraćaju ga nikada nije dovoljno.Umor, tuga, blato na putu i loše zadnje gume nikada nisu pomoć.Naprotiv.
Bio je ovo stvarno let koji ću pamtiti.Celog života.

I tako.
Teški dani su valjda prošli.Barem privremeno.Verovatno su oni kao žrvanj (vodenički kamen...) samelju te ili eventalno izbruse najbolji deo svačijeg karaktera.
Kuću na selu smo poslednji puta zaključali i ostavili praznu.Uz obećanje da ćemo letos doći i provesti par dana tamo kao uspomenu na našu tetu.
Tužno je, ali život ide dalje.
U nekoj šali jedan stari Crnogorac veli ,,Viđi u našoj familiji već 300 godina nije bilo žalosti.,,
Kako nije, pa jel’ neko mreo?
Jes’ vala Bogumi.No, viđi, sve po redu...,,

Tako dakle drugari, neka ste mi živi i zdravi i tipkamo se što bi Ledeni reko’.
Mene sada čekaju lepe stvari.
Ćerka je proslavila maturu.Uskoro ću biti ponosni otac studenta.Brucoša.

I jedva čekam ovo Svetsko prvenstvo.
Navući ću roletne, stvoriti zalihe pivčuge i neću mrdati nigde iz kreveta.Jedina razočarenja bi mi mogla biti Gana, Deutschland i Oziji ali to i neće biti neka novost.
Ako uzmognem prije petka ću još jednu priču.
Opet mi pecanje ostade neopričano, ali pošto se nadam da takvu glupost više nikada neću ponoviti, to ću onda sa prvim kišama.

Dakle pozdrav raja.
I budite pažljivi prema starima, jer mnogo, mnogo pre no što mislimo eto i nas tamo.
Još jednom zahvalnost svima Vama koje sam pomenuo u ovoj priči.
Jer vreme života u sebi nosi i vreme smrti.I jedno i drugo treba živeti dostojanstveno.A samom čoveku je teško.Hvala na pomoći i podršci, prijatelji.

Vaš Cvetko,
šoferčina, pro... ( može i propali...)

Posebna zahvalnost za jednu lepu mediteransku razglednicu, sa tri bele stolice...


Triangl...    
pisano 16.06.2010. godine

Ne zna se šta je gore?
Ova paklena vrućina ili ova tužna tuga od fudbala u Afriki.Dođe mi da ih sve pofatam i one vuvuzele im ponabijam u ...
Ma mora da je od temperaturnih maksimuma, ono od kad se mjeri (šta je to, samo stotinjak godina...) na dva metra u ladu, na travi.
A ko te tjera da ideš u ‘lad? Idi u grad, pa vidi kako je, i ko tu lagi.Mislim, ono rastegljivo od 36 do 42.Onoga Celzijusa, baksuza.

A opet, Rt Dobre nade, je posebna priča.
Što Vule reče, mislio sam juče tražiti državljanstvo Gane. Ne znam još ima li kod nas kakva ustanova koja zastupa Ganjane (ođe kažu da nije lepo da ih zovemo Ganci, zbog slenga, pa onda neću ni ja.Izuzetno poštujem pomenutu ili naslućenu populaciju i volio bih kada bi bar u fragmentima mogao iskoristiti prepoznatljivi nivo bezbrižnosti koji njih krasi...Pa o tom društvu sve najbolje.).
Nadam se da u petak neću poželjeti da tražim državljanstvo SFJ Njemaćke jer oni me sigurno primiti neće.To je ono kad frajer kaže ,,Vide ovu malu.Smuvo’ sam je 75 %,, 
,,Kako to?,,
,,Pa lako.Ja hoću i mogu.Ona može, još samo da hoće...,,

E tako i ja.
Imam već neka državljanstva, lokalnog tipa (već piso’ o tome...), pa da ih turim na kamarče i ako nam ga Lahm, Lucas ili Schv... (ma ne znam ovo napisati, onaj što pazi krmad...simbolika, prava...) zavuče pred kraj, da pokušam svratiti u Birčaninovu i mijenjati ,,svi za sve,,.
Sad su ove vrućine, a i vize ko fol ukinute pa je garant manja gužva, pred Ambasy...
Ali džaba.Ne ide mi se u Beograd.A i kako ‘vaki mator da se naviknem i da se radujem u fudbalu.Poslije ‘voliko godina razočarenja.
Nešto sam računao, ovo mi je deseto Svetsko prvenstvo koje gledam.
Malo li je?
Sjećam se Zaira i 9:0.Sjećam se i Milera, Krojfa, Brajtnera i Bekenbauera.Mnogo brate pamtim.Ali ‘vaki tanjež od fudbala i računaljke ne pamtim.I Italija je bila bolja.
Bar je bio onaj Iguita i Roger Milla pa se čovjek nekome i nečemu mogao nadati, smijati i radovati.Još kad je Jozić primio loptu na grudi i zavuko čupavku kroz uši, eto radosti.
Uh, i da ne bi Goikočee, ali ‘jopet peti.Švabo, genije.
E jesam težak lik.
Nisam mislio o fudbalu, oprostite, otelo mi se.To ću u petak.Ili kasnije...

Ljut sam i razočaran, pa mi ovo valjda ,,sigurna kuća,,.Da uteknem od problema.
Ne znam više jesam li već ovde pisao, trebalo bi da jesam, ali mrzi me da tražim pa ću opet.Ukratko.
Moj buraz od strica radi u KPZ u mom zavičaju.Šta mi je on sve napričo’ anegdota no ću ovde samo jednu.
Im’o je odavno nekog ,,pacijenta,,.Dobrodušnog  p’janu, kockara i sitnog prevaranta.Pravi onaj kokošar, što bi u nas rekli.I zaglavio jaro kod njih na tretman.Godina ili ono dvije, pa uz dobro vladanje, biće kući i ranije.
A šta je bilo?
Došo’ u selo novi poštar.Rejon mu frišak i ljudi nepoznati.Sreo njega, zna da je iz tog sela ali ne zna mu anamnezu, i upito’ ga bil’ mogo ponijeti tri četiri ,,pemzije,, do sela.Da se ,,službeno lice,, ne mlati po pitomim obroncima Osmače.
Ma što ne bi mogo’.Učiniće poštaru.
Potpiso’ i do prve kafane u Karanovcu.Šta mu je to propit’ i prokockat’ za jednu noć?Ipak su to pemzije.
I pošto nema od čega vratit’ opa bajbukana.Stan i ‘rana i sve se lepo odradi.
Prošlo o’tad dvije, tri godine i buraz ga sreo na željezničkoj stanici.Pozdravili se ko rod rođeni (Štokholm i sindromi...) a na burazovo pitanje đe će, on sav nasmijan odgovorio
,,U Grahovo (misli se na Bos.Grahovo, neposredno poslije Dejtona-prim. aut.),,
,,Pa šta ćeš bolan tamo?,,
,,Eto, bježim od problema...,,
Otkad’ ima voz za Grahovo?

Dugačak uvod, jel’de?
Šta ću Vam ja?
Nadam se da imate klimu i navijate za Švabe.Biće Vam lakše.Htio sam samo reći, Vi ste moje Grahovo i ja ovde bježim od problema.
Šta me to toliko naljutilo?
Problem je što sam se nekako više razočarao, a da sam i ljut, i to jesam, prilično.Naljutila me ljudska glupost i pohlepa, a razočarale komšije.Poslije toliko godina relativno skladnog života, ovome se nisam nadao.
U mom kraju ima lepa poslovica da se glup čovjek ogradi visokim zidom a pametan dobrim komšijama.U zgradi baš i ne možeš birati, šta ti zapadne.Ipak sam računao nekako da poslije svih sranja koje smo zajedno prošli, računajući i noći ,,Milosrdnog anđela,, bićemo barem malo bolji ljudi.
No, ništa od toga.
Ajd’ fabulu radnje.
Prije nepunih mjesec dana, pošto se ispred zgrade pravi novi bulevar, zvaće se Mediana, baš lepo, nećemo više ko najveći selci živeti na adresi ... put br. taj i taj,  i Skupština stanara naše zgrade je dobila od MUP-a i investitora, saglasnost da uredi i obezbedi parking oko zgrade.
Bilo je krajnje vreme.Posle toliko godina haosa koji je vladao okolo.Privatne kuće preko puta su uredile svoja dvorišta a koristili svaku priliku da parkiraju na našem parkingu.Obrnuto je logično, njima bilo nezamislivo.Pa nije bilo neobično da uveče obilaziš kao manijak oko zgrade pokušavajući da se negde ufuraš do jutra.
Zgrada je pravljena kako je pravljena. 130 i nešto stanova a oko šezdesetak parking mjesta.Zaheb u startu.
No došlo vreme da se stvari urede.
I kako je to izvedeno?
Dogovor stanara je bio relativno uslovno brz, lak i neformalan.Sve je bilo predviđeno.I koliko će koji ulaz imati mesta na raspolaganju a i svi ostali detalji.
Dok sam bio na putu, poslednje o čemu sam razmišljao je bio parking.Imao sam prečih i težih obaveza.Ali već ste čitali, da se ne ponavljam.
I kad sam se vratio, imam šta da vidim.
Kao na plaži Omaha.Cijeli parking prekriven ježevima ili trianglima.Šta su frajeri uradili? Fortifikacija bato.
Ej, mudraca, svi potrčali da svako u sopstvenoj režiji što pre postavi i zaključa svoj trougao.
I šta sad imamo?
Još veću glupost.Po ceo dan parking stoji prazan a triangli zaključani.
Pa što se toliko ljutim?
Prosto.
Uopšte nije bilo bitno gde ko živi.Ljudi koje sam smatrao prijateljima postavili triangle pod moj prozor.I još u tome ne vide ništa loše.Kao ,, Šta oćeš?Što nisi bio tu pa postavio i ti...,,
Aman ljudi...
Pa je li normalno da tolike godine druženja zapišamo zbog usr...og parkinga?Ej, potonuli smo do dna.
Nudili mi doduše i ključ.Kao ,,Evo kad nismo tu, parkiraj ti...,,.
Taman posla.
Ne bih uzeo taj ključ pa sve da mi se tu treba parkirati Hitna sa defibrilatorom za mene.Neću biti takav pa makar parkiro’ ko Kinezi ili Piroćanci.Ono stara šema, mrtvac sa guzom napolju, ofarbanom naravno, pa samo gurneš točak od biciklice.
Neću vala turati triangl pa makar bio jedini blećak i vozio biciklo do kraja života.
A šta hoću?
Već sam im rekao svima.
Ok braćo, ako želite tako, onda ćemo i igrati tako.Prvo idem u saobraćajnu policiju a onda i u komunalnu da vidim šta može da se uradi.Doduše nudio mi jedan jaran što tu u komšiluku sada asfaltira valjkom da jedno jutro za gajbu Jelenka sve to očas posla riješi, ali to sam ostavio kao zadnju opciju.
Kad institucije sistema odrade svoje.Ili ne...
E ljudi moji.Umesto da stavimo stubiće i lanac, a ključeve podijelimo svima.I onima koji nemaju auto, doći će im gosti jednom pa da ljudi imaju mjesta, oni ovako.
Bruka.
Ima li šta pozitivno u priči?
Ima, i ponosim se time.
U našem ulazu su uglavnom mlađa raja (uslovno rečeno, najmanji stanovi pa pouvaljivali nama...).Piloti i padobranci i po neki častan pješadinac.I polovina takođe poštenih ljudi, civila, studentarije i mlađe raje, podstanara koji nemaju veze sa vojskom.Ljudi jedan kroz jedan.Nikome ni na pamet nije palo da se služi takvom vrstom ,,utvrđivanja,,.
Svi se, normalni, ovih dana samo čudno zgledamo.
A da će ostati bez akcije, teško.Pokazaćemo na primeru kako to treba da se radi.Uvijek smo i bili najsložniji.Od sedam ulaza, mi vazda najbolji.Potrebno je tako malo.A u suprotnom može ostaviti velike fleke.
,,Inžinjerci,, još ne znaju da sam ih turio u ovu priču.Izgleda da i ne poznaju moj rejting ođe.
Neka.Pročitaće.
Kad ih ‘vako izbrukam i oblatim ni Nišava ni Morava ih neće oprati.A ako ništa ne riješim onda ću ih barem kao na spomeniku krajputašu pojedinačno i poimenično nabrojati ođe.Sve skupa sa ugrožavanjem privatnosti i registarskim tablicama osobnih prometala.
Bar neka se zna koji su.
Što bi reko’ Marko Miljanov, a ja često i rado citiram ,,Samo čojstvo i bruka žive dovijeka...,,
Jer moj obraz je još uvijek čist i ravan.Nije na triangl.
I neće biti, nikada.
Nije se sa mnom zahebavati.Rijetko se ljutim i ne drži me dugo, ali u svoj ovoj globalnoj nepravdi koja me okružuje ispraviću barem one koje mogu.Probati bar.

A Vi komšije, sramota je ovo.Trebamo se opet pogledati u oči.Moj auto i ‘nako neće dugo a kao što rekoh, ovo nije za neko čojstvo a živi dovijeka.
Posebno me razočarao moj dobar prijatelj ali to tako valjda i ide.
Da ste stoti deo novca i truda potrošili za posaditi neko drvo ili cvet oko zgrade gde bi nam bio kraj?Švica.Mi iz našeg ulaza jesmo.Ja ’98 sa štakama posadio svoj javor i sada je najveće i najlepše drvo u okolini.Nisam mogao da odolim pa sam urezao i ono EV.Mator sam za srce i strelice, a i žena bi me utepala.

No, tako je to.
Čuo sam odavno jednu relativno poznatu izreku žrtve holokausta.Nisam siguran da je ovde primerena (ovim povodom...) ali često ju je vrlo jednostavno nekako sublimirati i u svakodnevnicu.Uglavnom poslušajte, pa sami prosudite.Glasi otprilike ovako : ,,Ne boj se neprijatelja, on te može samo ubiti.Ne boj se prijatelja, on te može samo izdati.Boj se ravnodušnih.Oni će omogućiti i jednima i drugima da to urade.,,

Nisam ravnodušan, a niti Robin Hud.Drina će i ujutro biti kriva a ja ne mogu no umjesto savjeta onu staru iz moga Čelinca ,,Nemoj bolan padat’ na sitnicama...,,.Njom sam nekako i zaokružio i uobličio i zaključak svoje knjige, a što vrijeme više prolazi sve sam više siguran u to.Čuvajte se po nekad i prijatelja.
I vazduhoplovni deo bi bio sličan.

,,Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda...,,

E moj Antune i Branko i Šimiću, teško to ovde prolazi.Ono ,,što južnije to tužnije ...,, vidiš da je primjenjivo i na ,,Omahu,,.
No evo cijele pjesmice možda pomogne.
Meni jeste.Često.

OPOMENA

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prodje
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo’ od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijedji sav u zvijezde!
                                         ABŠ

Pošto u narednim danima, nakon moje pravno-legalističke akcije veći deo komšiluka neće govoriti sa mnom, barem ovaj ,,inovativni,, moraću se više družiti sa Vama.No to je mnogo lepše no da mi one vuvuzele treniraju čekić, nakovanj i onu treću kosku...

Videćemo u petak.

Pozdrav raja.
Krivodrinac, Cvetko.

P.S. Javljaću Vam razvoj događaja...


"Hand of Clod"    
 pisano 19.06.2010. godine

Od kako sam postao član foruma rukovodim se sa nekoliko bazičnih, efektivnih i efektno plodonosnih principa.
Očigledni su oni da izbegavam tupava prepucavanja o politici, kao i ratničke teme sa fijukom kuršuma i vonjom junačkog znoja.
Nisam ja iz te priče.

A lični principi su mi recimo sledeći.
Nikada ne pišem kada sam ljut, pijan, umoran ili kada negde jako žurim.Tada samo kratko odgovorim na poruke, ako uspijem, i to je to.
Tako ću i nastaviti, zato što mi je dosadašnja praksa donela samo dobre stvari i divne prijatelje.Tim koji dobija, nećemo menjati.Jel ?
Jer pored početničkih lutanja po raznim delovima foruma, i neznanja tj. takođe početničke naivnosti o istima, jer su mi vazduhoplovni ujedno i prvi na koje sam naišao i ostao, boravak ovde mi je dragoceno i neponovljivo iskustvo koje ne bih menjao ni za šta na svetu.Pored činjenice da sam se nickovao prezimenom lično, meni je odlično.
Što ovolika samohvala?

Nije, nije.
Razlog je jedan.
Danas ću otići sa dela koji govori o SP u fudbalu i ovde u svome ataru pogledati aktuelna događanja kroz nešto drugačiju prizmu.Uvod služi za to da se shvati da život ili bar njegov najbolji deo čine šala, igra i zabava.Pokušaću dati svoje viđenje moga navijanja i shvatanje osećaja koji vode od sjaja do očaja.Najlakši način da ljudi zakuvaju u komunikaciji su navijačke strasti.Tu se tanje i najdeblji živci a dojučerašnji jarani postaju ljuti protivnici.
No ovo neće biti priča o navijanju, ovo će biti priča o onima za koje se navija.

Osećam se dobro.Jako.
Poslije više decenija pobedili smo juče strahopoštovane Nemce.Bili smo sudionici istorije.Svaka čast Orlovi.Uz mnogo sreće, koja prati hrabre, doneli ste nam ogromnu radost i nadu za nastavak iste.Ali jedan čovek je na mene ostavio poseban utisak.
Jedan među velikima.
Golman Stojković.
Ovo je priča o sudbinama golmana.
Kroz koju bi mogli nekako pripovedati o sudbinama svih nas.
Naslov je vezan za parodiju na Maradonin komentar o ,,Božijoj ruci,, i mogao bi se slobodno prevesti kao ,,Ruka budale,, i pakao kroz koji u svojoj zemlji prolazi siroti golman Green nakon tragične greške na utakmici njegove reprezentacije sa USA.
Jadan čovek.

Za razliku od svog prezimenjaka koji je jednom davno Špance poslao ,,po burek,, a onda ih doradio iz slobodnjaka i završio u Osimovom zagrljaju, našeg golmana da juče nisu grlili.Ni hvalili a niti mu verovali.
Niko osim selektora ili nekolicine, najuže rodbine i bliskih prijatelja.
A juče nam je Podolski svesrdno pomogao da dobijemo još jednog heroja nacije.
U momentu kada je utakmica završena i Stojković sakrio loptu ispod dresa svi smo bili u delirijumu ali mislim da je za jedan blagi stepen, on bio iznad svih nas.Nešto najbliže nirvani što se uopšte može i biti.
Poslije nepoverenja, provlačenja kroz blato i višemesečnih sumnji sudbina mu je sve vratila sa kamatom.Kako je kratak itinerer između antipodova.
Meni je taj čovek oduvek bio simpatičan i bilo mi ga je na neki način i žao.Naime čuo sam da se on na treninzima ubedljivo najviše trudi pokušavajući valjda tako da pokaže svima da treba da računaju na njega.
I ovo je ne zaboravite, bar tako kažu komentatori, prvi puta u istoriji da jedan golman reprezentacije Srbije ili bivše SFRJ na svetskim prvenstvima odbrani penal u regularnom toku utakmice.Od sedam penala suđenih protiv nas ovo je bio prvi neiskorišten.
U stvari, odbranjen.
Jer kao što je siroti Green ,,častio,, Amere bodom a njegov sapatnik Faouzi Chaouchi iz Alžira, Slovence sa istorijska sva tri, tako je nama Stojković u tom trenu ostavio glad i volju da Ozijima pokvarimo ekskurziju u JAR.
Simpatične su mi juče bile dve stvari.U moru radosti na ulicama, trgovima i fontanama skoro nezapaženo je prošao kraći intervju sa majkom našeg golmana.Šta bi dao da moja majka jednom za mene može reći slično?Kako kažu u šali u mom zavičaju ,,Kakav si, tebe samo majka može da voli...,, Danas izvinite gđo Stojković, barem do utakmice sa Australijom svi ćemo voleti vašeg sina.
Zašto priča o golmanima?
Ajd prvo ću i drugi detalj koji mi je bio simpatičan pa ću onda odgovor na pitanje.U trenutku kada je ušao u igru nemački reprezentativac, Marko Marin, Lane Jovanović je skoro nepun minut razgovarao sa njim.
Kako bih volio da saznam šta je rekao?Pojede me znatiželja.
Jovanović je izjavio da ga je pitao samo da li je stvarno ,,naš,, i još neke sitne detalje.
Čekaću Marinovu verziju, ako je bude, ali pokušavajući da čitam sa Jovanovićevih usana rekao bih da je dijalog tekao sasvim drugačijim tokom na jeziku koji ,,lakoruki,, Španac nije mogao skontati.Možda je i bilo spominjanja familije ali sumnjam da je kontekst bio blag i dobronameran.Nešto kao Materaci i Zidan.
Uglavnom ni Marin, ni ostali nanovo uvedeni ,,arijevci,, (pazite na navodnike, nemoj da me neko optužuje ko zna za šta...) nisu ništa promenili.Srećom po nas.
Jadan austrijski kaplar.Sad se verovatno rotira kao elektromotor.Od 23 igrača jedanaest su mu naši.Moji.Mješanci.A to je i nekako najveći kvalitet te repke.

Dakle zašto priča o golmanima?
Zato što mi njihovo zanimanje u pogledima sa strane i nekim elementarnim stvarima jako liči na pilotsko.Svi očekuju od tebe da savršeno radiš svoj posao.I kada ga tako radiš onda je to jedna normalna, i uobičajena situacija.
Ali kada pogrešiš, čak i najmanje, svi su tu da ti zabodu slamku u venu.Svaka greška je očigledna i često fatalna (naravno, nemojmo bukvalizovati stvari...radi se o različitom tipu fatalnosti...).

Što bi rekao moj davni i dragi nastavnik letenja za našeg nekada čuvenog ,,na-padača,, Zlatka Vujovića, kome je i promaja bila izgovor za foliranje prekršaja i povrede, poslije jedne ne baš dobre izvedbe standardnog reprezetativca ,,Ej, promašio gol sa pet metara.I nikom ništa ,,Nisam u formi,,. Ma nemoj.Šta bi se desilo da ja sletim pet metara ispred piste i kažem ,,Nisam u formi,, Pa odrali bi me živog.,,
Zato ja poštujem golmane.Uvijek sam ih i poštovao.Autoritativan, odlučan i inteligentan golman je temelj svakog ozbiljnog tima.
A naš temelj se, nadam se, upravo dodatno učvrstio.
Mislim da će Vlada (Vladimir a ne naša Vlada) ovu loptu čuvati na počasnom mestu u kući a čak i njegovi praunuci će u nju gledati kao u najveću relikviju.
Žao mi je Greena i Chaouchi-a jer sledeću priliku neće dobiti više nikada.Preplaćenom, debelo preplaćenom, Kapelu su dani izgleda odbrojani i nadam se da u nekoj klauzuli ugovora ima i ,,zlatni padobran,, jer će mu svi su izgledi uskoro i trebati.
To je grupa koja se ukršta sa našom, pa pošto smo i mi i oni zakomplikovali situaciju ko zna?
Nadam se da se ,,italijanski stručnjak,, neće vaditi na nama, a Stojković sa džabolanijem proći kao njegove baksuzne kolege.
Kako kažu, u prevodu sa Zulu jezika naziv lopte bi trebao da znači ,,Budi srećan,,.
Napadači možda jesu, a to je danas i cela Srbija.I logično naš dobri, skromni i talični golman.
Volio bih da, ako se dočepamo drugog kruga, dobijemo Amere, a komšije Slovenci nas osvete kod Gane, pa poslije kako bude.
Fudbal je to.Sve je moguće.

Udavi ja analizom, jel’ de?
Ali kada sam video juče facu našeg golmana nisam mogao da odolim.Jer kako je krenulo, možda već u narednom meču još neki naš ,,rukometaš,, ili ,,odbojkaš,, iz zadnjeg reda Vladi opet zada ,,domaći,,

Imal’ zaključka?
Naravno da ima.
Uživajte u sitnicama i trenutku, jer džabolani možda već sutra doleti i u Vaše naručje.
A kad ispadne...

Ili što bi rekli u mom kraju ,,Dok jednom ne omrkne...,,

Napred Orlovi.
Ne posustajteeee, ne posustajteeee, sve do pobedeeeee...

Joakim Cvetko, Levi.


Ćiza...          
pisano 02.07.2010. godine

Kako vrijeme sve više odmiče, u sve sam većim nedoumicama i dilemama.
Što?
Pa iz nekoliko razloga.Bitnih ili ne, viđećemo?Biti ili ne biti.Kad je mogo’ onaj dosadni Englez, što ne bih mogo’ i ja.Početi tako.
Hteo bih da priče budu uvijek zanimljive i lepe za čitanje.Interesantne, nove i bez ponavljanja.Uvijek friške i životne.To mu nekako dođe i najteže.
Jer ako nisu iskrene to se odmah prepozna.U duši i oku svakog čitaoca postoji tajni lakmus ili recimo emotivni poligraf koji sa visokoprocentnom sigurnošnu registruje sve neiskrenosti, izveštačenosti i padove u kvalitetu ,,završne obrade,,.Zato ja želim i trudim se pravo, da mi svaka naredna priča bude ko’ njemački il’ japanski četvorotočkaš.Savršen u jednostavnosti.I bez felera.Kako štamparskih, tako i sadržajnih.Nije to lako.Nikako.

Odlazim na ljetovanje.
Ono što je nekima sjever Afrike, Egej, Jadran ili Mediteran, meni je Čelinac.
Normalno da ne liči.
Čelinac je meni neuporedivo ljepši.Ima puno više sadržaja.I to vazda ono roditeljski ,,all include,,.Drugara iz detinjstva i mesta koja bude uspomene.Zavičaj, jašta.
Jer čak ni Bodrum, Antalija, Paralija, Kairo, sva naša mesta dečijih, nekada domaćih, sindikalnih sećanja i  slična egzotika, koja nam se smeši sa kataloga turističkih mamaca, meni nisu ni blizu Krupi na Vrbasu i njenim slapovima, Uni kod banje Lještani, i što sjajno reče moj zemo, Vrbanji uzvodno od Babića mosta prema Crnoj rijeci u predvečerje, kao i sličnim divnim i najdražim mestima.Svako ima svoje, a ja ova.
Kiselo grožđe ili slatki limun.Pa šta?
Može i kiseli limun.Kakav je da je, moj je.
Dakle, za jedan verovatno malo duži period, ovo će biti poslednja priča u nizu.
Barem do kasnog leta ili jeseni.A tada se nadam da ću prikupiti materijala za još puno novih priča koje će ako ništa drugo, garant skratiti zimu.

Danas je lakše.Mnogo lakše.
Završili smo juče ogromnu, najvažniju obavezu ovog proleća, pa jutros imamo nekako vremena ,,u višku,,.Dobar osećaj pomanjkanja zadataka poslije odlično odrađenog posla.
Ćerka je juče polagala prijemni za fakultet.
Značajan dan za celu porodicu, lakonsko pojednostavljenje svih dešavanja i obaveza u bliskoj budućnosti, i u perspektivi enormna ušteda za kućni budžet.Ulazak na budžetsko studiranje sačuva najmanje hiljadu evrića u kućnom budžetu.A i da imam, odakle mi?
Malo li je?
Čak i za ovu tužnu provinciju, ogromna stavka.
Eto jutros se nekako lakše diše.
Izvrsno je uradila zadatke i po preliminarnim rezultatima budžet nam se smeši.Bar ovaj državni.Za ovaj drugi ćemo ipak malo pričekati.Šta će dobri student kad joj je ćale pogrešno birao zanimanje.Jedino joj i preostaje knjiga.I težak rad narednih godina.
Kao što bi rekao onaj krelac Miki iz Kupinova (junak jednog od prvih izdanja onog zaluđivanja besposlenih zvanog još i ,,Veliki brat,,...). ,,Meni je moj stari lepo davno jednom rekao ,Sine za mene je radio moj otac, a za tebe nema ko, ,,.
Tako i ovde nekako dođe.
Draga naša deco, moraćete sami.Pa kako Vam bude.Nisam stvorio veliki kapital ali dajem sve od sebe da stvorim velike ljude.
Odakle naslov?
Ko razume, shvatiće.Mojim zemljacima će biti talašika a za ostale...Najlakše bi bilo prevesti kao recimo, crta.
Ovo će biti priča, ili samo njena naznaka, o ispitima, njihovim rezultatima koje smo napeto isčekivali, kao i svima nama koji smo jednom bili ispod ili neposredno iznad crte.
Dugačka tema.
Ostaće naravno, nedovršena, jer u životima koje smo prošli prethodnih godina imali smo crta ko u pisanskoj teki.Uske i široke linije.Ispod neke ostati moraš.
Dakle, naredni redovi se neće odnositi na životne, no na teorijske i slične ispite, prethodnih aproksimativno, oko tridesetak godina.
Ovo bi pojednostavljeno, mogla biti i centripetalno postavljena priča o tremi.
I čekanju.Rezultata.Raznih.

U mojoj knjizi, za koju se nadam da ste imali priliku da je pročitate, sami početci priče su nekako kolorisani raznoraznim ispitima.Teškim i nama relativno nejasno smislenim.Od matematike, fizike, maternjeg jezika, fizičkih provera do psiho testova i spominjanih Rošarhovih mrlja i raznih drugih izazova.
Dolazak u Gimnaziju nije mnogo promenio stvari.Samo je dodao novi kontigent obaveza.Ove stare su nekako podrazumevajući ostale.Svake godine.
Nisu nas štedili.Ni količinski a ni kvalitativno.
Šarenilo ponude u svim segmentima.
Sve aktivnosti vezane za kontakt sa vazduhom, počev od jedrenja, padobranske obuke i selektivnog letenja su piramidama ispita dodavali glazuru.Visoko ili Keops, nevažno.Visoko je brate bilo, svake godine, sve više.
A mi jadnici, bortali smo najbolje što smo mogli.Spremali se i snalazili.Kao i svi đaci na Svetu.Puškice, za one rupe koje nisi stigao, vokmeni i razni drugi vidovi snalaženja su bili uobičajeni i relativno česti.Meni to nikada nije išlo.Štreberčini je bilo lakše nekako da isto nauči, nego da uz rizik utroši sate truda na pomagalo koje verovatno neće stići ili moći ni upotrebiti.
Tremaroš.
I u svemu je bilo po malo muvanja osim kod letačkih ispita.Tu se znalo da nema šanse da tako nešto probaš.A nikome i nije padalo na pamet.Nastavnicima letenja uvijek ostaje dovoljno vremena i načina da usmeno provere nivo tvoga zalaganja.A onda...
Moraćemo primere.
Jer nabrajanje svega onoga čega se sećam bi potrajalo kao Enciklopedija Britanika.
Najpre ću ličnu blamažu.
Negde u prvom i drugom semestru Akademije imali smo predmet Eletroniku.Predavao nam neki major Parčina.Izuzetan predavač, visoki, dobri brko.Genijalan stručnjak i sjajan čovek.Pravedan i strog.Vrlo strog.
Kod majora je važilo da ne postoji pitomac koji je kod njega prepisao na ispitu.
Moram jedno kratko pojašnjenje, važno za dalju priču.Pri dolasku na Akademiju, obećao sam sam sebi da ni jedan ispit nikada neću poništiti.Sa ponosom mogu reći da sam se toga držao do kraja.Jurnjava za prosekom je mogla biti i efikasnija da nije bilo jurnjave za čarima adoloscencije.I ‘nako mi sad taj prosek ništa ne znači...
Uglavnom dođe ispit iz Elektronike i ja se pripremio dobro.Vrlo dobro.
Ali napisao puškicu za oblik i krakteristike električnog impulsa. E jakog pitanja.Pa mogao sam ga naučiti, mnogo brže no nacrtati puškicu.Ali kad đavo ‘oće.Zalijepio puškicu na opasač sa unutrašnje strane.
Ispit polažemo, polovina klase, u amfiteatru.Gužva.
Otvorim test i vidim i pitanje sa mojom ,,avangardnom naučnom investicijom,,.
Umesto da odmah to prepišem, ‘ajd na kraju ću.I dok radim ono što znam dođe negde i kraj časa.Sve ostalo sam rešio.Pogledam na unutrašnju stranu ispod kopče opasača i osetim nečiju ruku na ramenu.Parčina se, ko zna odakle, stvorio iza mojih leđa i začujem ,,Pitomac, ustanite.Predajte test.Pali ste.,,
Ustanem ko popišan, pređem do katedre, ostavim skoro skroz popunjeno štivo i molećivo gledajući neumoljivog predavača, pognem glavu i izađem iz sale.Joj blama.
Na popravnom sam logično dobio desetku i nikada više u životu nisam napisao ni jednu puškicu.Smorno ali bezbedno.
Klasiće, od kojih su neki bili pravi experti u toj oblasti sam posmatrao sa čudnom mešavinom zavisti i divljenja.Ali ja jednsotavno nisam za to.Prpadžija.
Lakše mi naučiti.

Od letačkih ispita u sećanju su mi i danas teoretski ispiti iz poznavanja VTN-a.Odnosno vanrednih i redovnih postupaka.Svakog ponedeljka ujutro dobiješ test.Sad da me kolege ne bi prozivale zbog procenata mislim da je bilo 95 %.Ali nisam siguran.Ako ne rešiš barem toliko, za tebe te nedelje nema letenja.Sa svim negativnim implikacijama koje to sa sobom nosi.A ima ih prilično.Ako ti se to nekoliko puta  ponavlja, onda doviđenja prijatelju.Logično, pre svakog novog razdela letačke obuke tu je i test iz te oblasti.
Isto je i za starešine.Jesi pilot ali izvoli prijatelju.Svakog ponedeljka ujutro, ispit.Sa istim učinkom, barem u školskim jedinicama.
Kasnije kada sam postao komandir i sam sam morao sa svojim ljudima provoditi jednom mesečno takav ispit.Ali transportna avijacija i višesedni vazduhoplovi obično sa sobom nose i drugačiju dozu opuštencije koja se reflektuje i na ovakve obaveze.Dakle niko nikada nije pao.Prvo zato što su ljudi znali svoj posao, niko neće da se bruka, a drugo i kriterijum je malkice prilagođen vrsti moćne avijacije.

Ni praktični ispiti nisu bili bez treme koju je trebalo savladati.
U knjizi sam takođe opisao ispit u kome sam imao more treme veće od Pacifika.Nije ovaj puta, teoretski.Praktična kontrola pred prvi samostalni let.Neću se ponavljati ali moram reći.Celu tu noć nisam oka sklopio.Bio sam u nekom čudnom transu želeći jedino da se kontrola što pre završi i da sednem sam u kabinu.
Ispit već imate detaljno opisan a mogao bih još na hiljadu različitih načina o tom samo jednom danu od pre skoro kvarat vijeka.
Sada neću o uspesima.Šta je to uopšte uspeh?
Tuga i očaj, u očima svih klasića koji nisu prošli, taj ili neki drugi ispit, stoji mi čitav život kao protiv teg na terazijama sreće zbog mog zanimanja.Ni sva radost finala i ostvarenog, dugo čekanog sna, ne može ti pomoći da ne proživiš tugu tvojih drugova, cimera, klasića i grupića.I raduješ se nekako tiho, skromno i za sebe.A žao ti drugara, ipak čudno, kvarnjački, ti i na neki način drago, što ti nisi u toj grupi.
Da li za nekom crtom i ja lično žalim?
Da, za jednom, jako.Žao mi je što nisam otišao na MIG-ove.Bio sam tako blizu ali sam na žalost tu osetio gorčinu ćize i pogrešne perspektive u pogledu.Odozdo.
Za tim ću nekako patiti celi život, ali sam i tiho.I možda eto malo sa Vama ovde.To ću u nekoj budućoj priči.Ovde sam samo napomenuo da pokažem da svi imamo ćizu jednom gledanu ,,odande,,.

Ćerki često ponavljam reči svog razrednika iz srednje škole.Da ne gleda suviše unapred.Svi, pa i najdalji snovi, su popločani keramikom svakodnevnice.Jedna po jedna obaveza.I one piramide su ipak složene samo kamen po kamen.
Tako nekako ide i sa životom.
Male radosti su puzzle za veliku sliku konačnog uspeha.A treba ih sve sakupiti.I naći im pravo mesto.U suprotnom ...
Dakle, ono što nije moderno ali čega se ja držim.I na ispitima i u životu, pošteno.Dar je samo rad, čitan obrnuto.
U Bosni šaljivo kažu da postoje dvije vrste fakulteta.Državni i kupovni.Verovatno nije svuda tako, ali moje rezerve prema temi su isključivo vezane za iskustva iz nedavne prošlosti.Ne mogu a i ne želim kupiti pa ostaje jedino ...
Nema zamerke.
Po ovoj temi ću ponovo za par godina, kada Bože zdravlja, diplomiramo.Do tada ću se povremeno u prašini i paučini ličnih sećanja ponekad vraćati na davna mesta teških ispita.Teoretskih i praktičnih.

Sada smo prošli ovaj prijemni, posle puno presije i rada dolazi leto uživanja i odmora.

Setiću se i Vas, dok se budem brčkao na Uni ili Zelencu a evo javno ,,obećajem,,.
Prvu mrenu, ploticu, klena ili sličnu ihtiološku neman koju ljetos ulovim, puštam u čast mojih forumskih drugara.Jesam sportista ali neki će morati i u tavu, a i u marinadu.

Na pozive iz roaminga ne odogovaram, jedino sms-om sa ćaćinog mobitela.A za neki zajednički ribolov i pijansku pored plavo-zelene moćne vode vazda ste dobro došli.

Bliže je no Zakintos, a može se i bez kintos.
A mamurluk je viđi’, vazda i svuda isti.

Pozdrav raja i što lepše leto svima.Zdravlje i osmijeh, ostalo je već tu oko Vas.
Nesuđeni strogi predavač (i ispitivač ... za struju)

Vaš Cvetko.


,,Dvojno,, državljanstvo...   
pisano 04.07.2010. godine

Trebaće mi i uvod.Popriličan.
A moglo bi se lako desiti da mi i cela priča bude neka vrsta uvoda.
Ali, ne brigajte, neće.
Dovoljno su moje priče dugačke pa ću uspjeti turiti i par caka osim uvoda.Sjećanja iz prošlosti.Ne baš veselih al’ eto.
Relativno je teško početi.Svaki početak je težak a po ovakvim temama zna biti mision imposibile (valjda se ovako piše...).
Na priču me ponukao događaj od pre par dana kad me klasić zamolio da mu za suprugu izvadim uverenje o državljanstvu.
Patio sam se malo prethodna dva dana sa birokratijom i jedva nekako.Papir je u fascikli i već u ladici pa samo da klasa svrne sledeće hefte i ,,će da bude sređeno,,.
Za novi, biometrijski ,,bezvizni,, pasoš treba i rodni list i državljanstvo.Novo.
Konačno su se poslije ko zna koliko vremena gopsoda iz državne uprave smilovali pa su promijenili onu stavku ,,ne starije od šest mjeseci,,.Jer takav idiotluk je služio samo za punjenje tankog budžeta i ni za šta drugo.Birokrate su ko termiti ili skakavci.Sve pojedoše.Ni državni revizor im ne može ništa.
Pa ne rađam se ja svakih šest mjeseci.Doduše države sam mijenjo više no neki čarape ali polako i o tome ću.Nisam ja njih, no one mene.
Sada izvadiš jedan papir koji je trajan.Ali nije besplatan.Da ne pomisli klasić da se nešto žalim ovaj puta sam to uradio sa zadovoljstvom i kao poklon drugarici za 8. Mart.
Ali da košta, košta.
Kao fora sada ima hologram.Ma vidi vraga.
Ajd malko o mojoj familiji.
Na drugim mjestima sam pisao opširno o tome ali ne mislim zalivati porodično stablo niti orezivati bonsai, nego ću samo sa papirološkog aspekta.
Ja mu dođem nekako apatrid.Niko me neće.
Imao jedno odlično državljanstvo, nekada davno, jedan crveni pasoš koji me svuda vodio.Sada imam više državljanstava a ako uskoro skupim para možda izvadim i neki passaport.
Rođen u Sjenici, Srbija.Starci seoski učitelji pa ih zlatne šezdesete dovele trbuhom za kruhom u vukohebinu golijskih krajolika.Đe osim sjanih, časnih i poštenih ljudi, izvrsnog sira i vukova slabo još ičega ima.
U ime svih nas iz šezdeset i neke, za zakletvu...Ma nije, no sam ta berba.Kažu solidna godina.I mene život doveo na jug Srbije.’94 te nam naredili da izvadimo lične karte.Nema više samo vojne legitimacije.Ko fol da se civilizujemo (civili...).I narede da podnese zahtev za državljanstvo, ko nema.Kaže meni kum ,,Proveri ti kume koje državljanstvo imaš,,.Ma mislim ja to je ok, rodio sam se tu ‘oma preko Kopaonika.I par dana pre isteka roka pogledam ja slučajno original rodnog lista.Mašala.
Piše ,,Državljanstvo SFRJ i SR BiH.,,Opaaa.
Do ’72 ge se državljanstvo računalo po mestu rođenja oca.Ko da je to ikome do višestranačja i bilo bitno.
I ja zbrda zdola, skupljaj papire i predaj zahtev.
Ali ne lezi vraže.
Sve ostale kolege koji su predali tu neđe tih dana, upisani u Niš ili Bgd.Samo ja niđe.
Ni ovde, ni u Sjenici.Izgubili dostavnicu.
Potrošio sam tri godine, brdo para, živaca i vremena dok me konačno nisu upisali u knjigu Državljana.Jadna mi majka.A pasoš kvaliteta i vrednosti ko’ toalet papir.Malo manje koristan ali eto...
Ali ima i gore.
Moji bili kod brata u Švici.
Oni plave BiH pasoše, buraz stari čuveni ,,rdeči,, a snajka zeleni Dojč.I pošli kod prike i prije u Nirnberg.Na granici carinik gleda i sumnjičavo vrti glavom.Svi se isto prezivaju a tri države.Tj. jedna ko latinski jezik, već ,,umrela,,.
Pogleda čovek kroz prozor auta, i sav pogubljen pita ,,Jeste li Vi neki rod?,,
Ko će to objasniti?
Sad preko Drine ne moš’ sa detetom bez pasoša.Mora slika.Jednom me carinik skoro vratio sa Dobruna.Jedva izmolio.Ko fol idem samo do Višegrada, ajd sad znam, neću više.
Časna reč.
U putovnicu koja je istekla u decembru upisao i klinju pa sad imam pečata ko da sam predstavnik MMF-a.
Sa ćerkom prošao malo srećnije.
Rodila se u Mostaru ’91 ve.I kad sam išao da je upišem, pita me gospoja matičar koje ću državljanstvo.Ja čobanin ,,Pa Jugoslovensko, što?,, ,,Ma ne to, morate mi reći koje republike.,,
A uh, dokle smo došli?Ajd živiće u Nišu, daj Srbije.I to me sačuvalo kasnije mase neprijatnosti.Para i maltretiranja, sa raznim Micama, šalterskim ubicama.
Ćerka jedina zbog nedavne ekskurzije u Italiju ima novi pasoš i ličnu, a nama još preskupo.
Gile (sin) se rodio u Nišu pa kad proljetos krenem preko Drine il’ Morače moraću mu izvaditi ćage.Njemu će valjda biti lakše.Osim skupoće, ostalo će bar za njega, biti valjda lakše.A i sad dečiji pasoš, traje do petnaeste, da ne moram svake dve godine na šalter.
Žena još nema pasoš.Kad skupimo para, biće.Srećom ili mojom nesrećom ova propala firma u kojoj sam radio (višestruki stečaj...) mi uplaćuje apanažu sa kojom mi je i Beograd daleko a Grčka ili Istra  blizu ko Maldivi pa nam pasoši slabo i trebaju.Kažu ukinuli vize.A ja ukino devize i eto.
Ali zato, moj bato, kad jednom safatam zlatnu ribicu a ovom upornošću oću garant, tražiću joj sledeće, zdravlje za familiju, užu i širu.Zatim milionče u kešu (neoporezovan, normalno...) i da me vrati u prošlost barem toliko da uzmem ,,crveni svemoćni,, iz ladice (izdat u Mostaru, još ga čuvam...) stavim 300 DM u padže i sedam dana u Zakopane, Krakov ili na tihi Don.
Pa poslije kako bude.
A ovim ljigama devedestih da poručim, na samom kraju.Za Pulu, Ohrid ili Ulcinj ne možete mi ništa.
I onako sam u svakom svom parnom snu vazda tamo...

Raja, valjda nisam previše umorio za prvu priču.Više će Vas umoriti pred prvim šalterom na kome zapnete jer ste se rodili u ,,neadekvatnom zavičaju...,,
Vaš Cvetko...

P.S. U mojoj knjizi i sećanjima Cvetko je jedna davna, draga raga.


Promotion...
pisano 07.08.2010. godine

Konto’ da sam svoju najljepšu već odavno izguro.
Prije dosta godina.Il’ sam blećak, zaboravio.
Nisam, nisam.
Još dobro pamtim sunčano, julsko prepodne, na stajanci Zemunika.Nas doterane, sa belim rukavicama, modrim uniformama, sa žuti dugmići, crnim, sjajnim opasačima, nasmejane i mlade.Plavetnilo svuda okolo, dokle ti pogled dopire, i sreća tu, na dohvat ruke.
,,Kvočke,, ( letački znakovi – prim. aut.) konačno i napokon, naše, se presijavaju na prepunim grudima, ponosnim do pucanja, u odblescima predivnog dana i tako mu nekako na zemlji valjda izgledaju snovi.Ili bi tako po pravdi i trebalo biti.
Pa, kako obično u važnim momentima, citiram Đoleta, on bi verovatno rekao po ovoj temi ,,A snovi najčešće vrede, tek kad s’ tobom osede, kad s’ tobom ostare...,,
Taj ja, ovako sijed, još uvek budan sanjam.A prošlo je tek, dvaes’ i jedna.

No, neću ja u ovoj priči o toj promociji.O jednoj ću drugoj, friškijoj.Sličnoj.
Prošlo dosta godina pa osjećaji bezbeli kao na toj, prvoj, ,,premiminarnoj,, (kako bi lepo reko’ Srećko Šojić...).
Kako je sve počelo?A ko bi to znao?Kako uopšte počinje slava?
Valjda slučajno.Ništa bez sreće.More bit’ bidne da je i dosada malo kriva.Želja za pišanjem uz vjetar i ispravljanje krivih vodotokova, Drine i resto nešto malo...
Uglavnom eto, saučesnici ste svi u udruženom zločinačkom poduhvatu u nastanku ,,Janjičara...,, pa ne moram samo ja nosit’ terete krivnje i slave.Pomozite.
Ajd vi uzmite barem krivicu a sa slavom ću nekako i sam izdurati...
A ‘vako je krenulo, ovo zadnje.
Ima jedno tri, četiri hefte...
Vozim ja ljutu zverku centralnim gradskim  bulevarom kad ono mobilni zvoni.Onaj bezručni uređaj mi daleka budućnos’ a po novom zakonu, ako te ,,uvatu da razglabaš sa mobilan u vožnju,, bolje im pokloni osobno prometalo, doplati još malo, i nadaj se uslovnoj robiji.
Stanem u žutu traku ( i to je kažnjivo...) uzmem ovu Nokiu što je ćerki dojadila pa meni slavodobitno ka’ sinjskom alkaru pripala, kojoj baterija drži petnaest sekundi i prekinem zvonjavu onom malom, zelenom slušalicom.Ćer mi podesila da mi telefon zvoni poznatom, iliti’ čuvenom replikom Duška Dugouška ,,Ooo moji obožavaoci, kako me samo obožavaju...,,.
Javim se, a ono umalo ovoga puta stvarno.U autu vruće, kuvam i dinstam salce ali kad mi čovjek objasni ko je i šta ‘oće, bi mi godra, ono pravo.
Predstavi se kulturno, objasni da je direktor Kulturnog centra Opštine Čelinac i reče da bi povodom predstojeće Slave opštine željeli da rade promociju moje knjige.
Opa, vide mene, ko Hemingvej...
Ja još ono i ne kontam.Bi mi malo poslije i krivo.Dobro reko’ jarane jel’ imamo mi uopšte to?Koje to?Pa Kulturni centar.Poslije sam vidio.Ne da imamo, no svaka im čast.Ali to ću kasnije.Ima zeita.Langsam.
Upitam je li pročitao knjigu, i koliko je ista prikladna prigodnom slavlju jer ja dokazani ateista idem na slave i slavlja uglavnom zbog sarme i rizlinga...Ajd dobro, more i zbog ladnog Nektara, nekih dragih ljudi i još par sitnica, nemojte cjepidlačiti.
Gospodin Dubravac Željko se na to samo nasmijao objasnio mi da je u toku Kulturno ljeto da još nije stigao pročitati knjigu ali po preporuci uvaženog profesra Spasojevića bila bi im čast da promovišu prvu knjigu svog sugrađanina.
E moj Želja, mislim ja u sebi, kakva je tek meni čast, nemaš pojma.
Dogovorimo se da se čujemo nekog narednog dana, a ja se uredno i lepo zahvalim na pozivu.Nećete verovati ali znam ja biti i fini kad oću ili kad mi nešto treba.Licemjer, izvježbani.
Tada još nisam poznavao profesora Momčila Spasojevića a on je na jedan lepi način i nekako glavni ,,krivac,, za događaje koji će uslediti.Kakva je to ljudina, braćo draga.Čast mi je da sam upoznao takvog genijalnog entuzijastu pa ovu priču pored i osim svih ostalih dragih ljudi posvećujem profesoru.Hvala profesore.
I tako.Krenem ja u zavičaj.Ostanem par dana kod klasića u BGD.Odgledam finale SP, sretnem puno dragih ljudi (između ostalog i generala Miku Pavlovića koji je mene i Voštu dočekao u svom domu kao najrođenije, tj. kako on reče ,,kao svoje mlade kolege...,, ali i to moram u posebnu priču) i stignem kod mojih negde polovinom jula.
Počinje uživancija narednih dana.
Kupanje u nikada čistijoj Vrbanji (eto kako poplava more i valjati za nešto ...), jutarnja i večernja pecanja sa ocem i braćom, tablića sa Baćom i Mićom Stojnićem uveče, susreti sa rodbinom i prijateljima...Letnji raspust ofucanog penzoša, šta da Vam velim.
Već posle dva, tri dana odem da se upoznam sa Željkom i profesorom.I sa oduševljenjem ustanovim da svim detaljima oko pripreme samog događaja ljudi pristupaju savršeno studiozno i više nego ozbiljno.Plakati su već štampani i celi grad je oblepljen njima.I pozvinice spremne a mene najviše impresionirao profesor Spasojević.
Kakav čovek?Kakva ljudina, legenda.
Naučni radnik u malom mestu.Težak put ali profesor ga svojski gazi.Književne prtine na kojima bi i mnogi velikani mogli samo da mu zavide.Bojim se čitaće i on ovo pa će me kao izrazito skroman čovek kao nekog lošeg đaka izgrditi ali ja odavno rekoh, sve za istinu a istinu ni za šta.
Za detalje smo se lako dogovorili.Odmah.
Računajući i sitan honorar koliko je tanak opštinski budžet mogao podnijeti a meni poslužio za pečeno krme, sitnu mezu i ladan alkohol kojim sam poslije promocije dočekao klasiće i familiju.Da ne teretim roditelje, penzionere, mojom slavom.
Narenih dana sam upoznao i Jelenu, konferensijea same promocije, inače ćerku jedne od junakinja moje knjige (komšinica padobranka - prim.aut....) i ostale divne ljude iz same organizacije.
Ima tu mnogo posla ali ljudi to savršeno rade.Ništa ne prepuštaju slučaju.Od medija do koktela poslije.
Ja čisto ne mogu vjerovati šta mi se dešava.Ovo je moj prvi dolazak u Čelinac nakon izlaska knjige pa mi je skroz neobično što me po gradu susreću poznanici, prijatelji ali i ljudi koje prvi puta vidim.
Komplimenti samo pršte.Neki su čitajući plakali, neki se smejali a meni je neobično godilo kada je profesor knjigu uporedio sa ,,Do poslednjeg daha,, Rade Šerbedžije i Mihizovom,,Autobiografija o ...,, Jooooj, drago mi pravo.Fala Vam svima.
Dobio sam od profesora par njegovih knjiga, i Šerbedžijinu knjigu koju sam narednih noći naprosto gutao.Moraću se i ovde učlaniti u bibilioteku.Red je.Moraću nešto i osim ovih foruma pročitati...
Kontam, možda me hvale što sam njihov, ali izgleda da ipak tu ima nešto. kad sam mislio da je iznenađenjima kraj, navratim kod braće od strica.Momci imaju kompjuter i internet i ja na brzaka da provjerim mail i malo forume, ajd sramota, strina već čeka sa kafom ali samo da zvirnem i imam šta vidjeti.
Toliku sreću ne mogu sam osvojiti, a da ne podijelim.Dobio sam mail iz na neki način i mog grada, Mostara, pa pošto ne znam ono obilježiti sa Quote evo kopiraću ga ovde u originalu.
Ne znam čoveka ali hvala ti neznani druže.Ni ja ni ti nemamo nikakav interes ovim povodom pa je onda to najčistije što se u pririodi može naći.Hebo dijamant.
Evo pročitajte i sami...

,, ... neki dan. ja u knjižari (ulični sajam.. stavili su štandove kod hotela "ruža", kad se ide od cernice) gledam šta ima, uhvatim za jedan naslov. kaze čova - ovih je 10 doslo, samo ta ostala. okrenem je i , slušajući njega, čitam ono sa korica odzada. u oci mi upadaju "rodoč" i "jasenica". drago mi vidjet i čut za svoje.. kupim!

gospodine eskiću, to je bila vaša knjiga, jučer sam "janjičare" dovršio i ovakvih ste poručica vjerojatno primili da je to bruka jedna, ali primite i moje kratko "hvala" i "čestitam" . dok sam čitao izmotavo sam se od smijeha na mjestima, a kod onog poglavlja o kumu su mi i oči zasuzile i koža se naježila. primarna poveznica je bio moj grad, ali kad stigoh do one pričice o košulji zadovoljnog čovjeka i onoj poslije nje (čitaj "zadnje"), vidim da sam kroz one stranice "proletio" ponovo i ove svoje momačke i studentske dane.

"dobrovoljno janjičari" me obasjala! živ mi bio!

p.s. - ala razvukoh, izvinite!

Mostarac s Panjevine!... ,,

Hvala ti moj braca (brato od milja...) a kako ću strini objasniti onu suzu prije kafe, još ni sam ne znam.
Radosnicu, jašta.

I tako ja uslovno rečeno spreman dočekah dan promocije.Trema skoro ko pred prvi samostalni.Ili onu prvu promociju.Došao mi srećom moj Vošta sa familijom iz Beograda da prvi puta vidi Čelinac i uveliča mi slavlje.Doći će i Janko, obećao je.Ostali na moru, ne mogu stići.Žao mi malo ali eto, nezgodno, u sred ljeta.No biće.
Možda Vama zvuči čudno ali u mom mjestu pilote još uvijek gledaju kao hodajuća božanstva.Valjda prodajemo finoću.I dobro nam ide.Za sada.
Sve spremno, skičetina pečena, pićance ‘ladno, meza narezana.Stolovi postavljeni ranije ispod zgrade do Vrbanje.Niko neće da ostane kući, da ne propusti događaj.Jedino, taj dan, pakleno vruće.Sto stepeni, koliko mu to dođe onih Farenhajtova, ne mogu sad računati ali ne bi se ni on postidio.Gori zemlja.
U novom impresivnom prostoru, uz našu opštinsku zgradu, namenjenom upravo za takve prigode, sve spremno.Stigle i novonaručene stolice, kamere i osveženje.I sjajna devojka Milica, uslovni domaćin priredbe, iz kulturnog centra je već tu.Da ponudi mesto za sedenje i osveženje gostima.
Jedino nema klime.Nova zgrada pa još nisu stigli montirati.Al’ dok ja doguram do Nobela, stići će.Uvukla se vrućina u zgradu.Biće ovo, po tom osnovu, veselo veče.
Mijenjam već treću košulju, a sve mi se sviđaju.Što zbog treme a što zbog temperature u sali.
I dok ja dajem izjavu za televiziju i ne primećujem da se iza mojih leđa sala puni.Šalim se malo sa voditeljem i kamermanom a kada konačno bacim pogled preko ramena vidim da je sala puna a i moje srce.Puno ljudi, mojih ljudi, došlo.Nema više mesta za sedenje.Puno i sve okolo.Hajde da počnemo.
Sednem u čelo stola, govor sam već spremio.Samo da, kao Boško Buha, ne zamucam...
Neobična mi pozicija.Zvezda večeri.Čini mi se da bi mi bilo manje nezgodno da igram oko one štange.
I šta da Vam pričam.Bilo je to moje veče.U potpunosti.
Prošlo je savršeno.Ako nekada uspijem, pridodaću ovde i ono što sam ja rekao.Još kad bi znao na yuotube bi postavio i snimak same svečanosti.Na Vašu sreću, još ne znam.
Ali ono što zasigurno znam i obećavam, gde god išao, šta god radio i šta god mi se u budućnosti bude dešavalo ovo veče neću nikada zaboraviti.Svakome bi mogao poželiti jedan ovakav događaj.Lepo kažu da je najteže biti vladika u svom selu.
Nit’ je Čelinac selo a nit’ ja ...
Ipak ne verujem da ću ikada više u životu o sebi čuti toliko lepog u tako kratkom vremenu...

Kasnije sam potpisivao knjige.
Pisao razne, drage posvete.Gosti me čekali i Nektar me čekao a svi nekako hteli da se pozdrave sa mnom i čestitaju mi.
Ako to nije slava onda je ja i ne mogu drugačije definisati.Jer ja se ni u Stokholmu neću bolje osećati.
Veče se nastavilo u prijatnoj hladovini, konačno, iza naše zgrade do duboko u noć.Rodbina, prijatelji i moji sjajni klasići su dali glazuru mojoj večeri sjaja i glamura.Ostali smo do kasno ili bolje, do rano, uz brdo hrane i Vrbanju pića.
I brdo smešnih priča, iz knjige i onih drugih, kojima smo Vošta, Janko i ja do sitnih sati, urnisali raju u našem delu hastala.
U neko, gluvo, doba zazvoni moj mobilni onom čudnom melodijom koja izazva buru smeha za stolom.Nepoznat broj sa čudnim prefiksom.Zove moj prijatelj, par godina stariji od nas, sada visoki budža u generalštabu MNE da mi čestita, pozdravi ostale drugare i naredi mi da mu obavezno sačuvam dvije knjige za sledeće viđenje.
Savršen kraj, savršenog dana.Ne zbog prodaje knjiga, no zbog toga što se nismo čuli skoro dvadeset godina.A povod ne može biti bolji.
Hvala Živko.
Ti dani su bili toliko lepi da sam mogao ove stranice popuniti i samo sa hvala, hvala, hvala...Ono kao nekadašnje kazne u školi.Kad ono ne slušaš, a učitelj ti uvali da napišeš sto puta isto.Bolje je od klečanja na kukuruzu.Ne bih ja imao ovde dovoljno prostora za toliko puta hvala.
Ni posle toliko dana emocije nisam sasvim složio.Pitanje je hoću li ikada uspeti.
Bilo je toliko lepo da zaslužuje doživotna sećanja.Ne verujem da ću se tako radovati nekoj sledećoj knjizi.Ko ona Andrea, što je napisala isto neke ,,knjige,,.Kad su je pitali koliko se ljubavnika seća, sa osmehom je odgovorila da žene pamte samo prvog i poslednjeg.
Ja ću ovu, prvu književnu, promociju pamtiti doživotno a do poslednje ću nadam se još malo pričekati.
Nadam se da nemate ništa protiv?

Izuzetno sam počastvovan što sam upoznao profesora Momčila Spasojevića kome se od srca zahvaljujem na svemu.Zahvaljujem se takođe od sveg srca svim izuzetnim ljudima iz mog okruženja koji su omogućili da doživim jedno ovakvo veče.Svima Vama želim da ostvarite ovako nešto a ja se eto nadam da se neću preterano iskvariti.
Srećom ili nesrećom književnike slabo prati lova pa sam tu, a i Vi sa mnom, za sada sasvim serbez.

Hvala i Vama puno što čitate ove priče.I popravljate ih svojim komentarima.
Ko zna, možda i one budu jednoga dana kockice mozaika do nezasluženog Pulicera ili Nobela.
Neka smo zdravo.Sve najbolje do tada...
Ili još bolje, do još jedne ovakve promocije, u mom Čelincu.

Pozdrav raja,

Vaš ,,promovisani,, Cvetko.


Sioux   
pisano 10.09.2010. godine

Eh da je tuga snijeg, da se do jutra otopi...

Nadao sam se da će biti znatno lakše.Sačekaću da prođe par dana koji skoro pa fizički bole, onda ću se sjetiti njegovog osmijeha, vedrih očiju, prorijetkih plavičastih brčića ispod kljunastog nosa, kojem između ostalog duguje i nadimak, i na krilima tih sjećanja napisaću dirljivu priču o izuzetnom čovjeku koji više nije sa nama.
Ali ne ide.Nekako mi ne ide.
Ono baš kad se potrudiš nekako neće.Od kako sam pre dva dana čuo za njegovu smrt kroz glavu mi neprekidno prolaze uspomene na anegdote po kojima ga ja pamtim.Zato bi možda najbolje bilo da neku od njih podijelim sa vama i da Vi koji ga niste poznavali naslutite kolika ljudina je bio.
Slab sam ja u tužnim pričama.Život nam i onako spakuje dovoljno veliku septičku za poneti, pa bar u pričama možeš uteći iz nje kad ti je volja.Ovih dana jurim i neki kredit, presipam iz šupljeg u prazno, sečem uši pa krpim guz...u, umoran sam ko lovački ćuko, ali onda stigne jedna ovakva vijest koja mi pokaže besmisao svakodnevnih sikiracija i na jedan tužan ali ekstremno efikasan način me vrati trećinu vijeka unazad.
U neke vesele početke.
Kako sam upoznao Sijuksa?
Kada sam stigao u gimnaziju jedna od prvih stvari koje sam uočio je da su pitomci četvrte godine već izgledali kao odrasli ljudi.Skoro svi nosili brade koje komandiri ne trpe ni na dvodnevnom nivou, a mi, većina regruta tek po neku dlačicu ispod pazuha i resto.Oni izgledali kao ljudine a mi kao dječica.Sijuks bio tu neđe između.Nije bio krupan rastom i brada mu slabije rasla a vječna šega mu dodavala šarm derana za koga nikada nisi bio siguran da li se šali ili je ozbiljan.I koliko je ozbiljan.
Komplikovani početci uslove uglavnom doživotna drugarstva.Njihovo odelenje iz četvrte godine je bilo nekako zaštitinički nastrojeno prema našem.Brane, Teša, Leka, Siniša, Ivan, Sijuks i drugi izuzetni momci iz te klase su bili naši uzori kako u događajima vezanim za školu, tako i životu uopšte.
Neki su bili moji najbliži zemljaci.
A većeg roda u svakoj vojsci od zemljaka nema.
Prema tome podrazumeva se da sam kod njih provodio mnogo vremena.I na taj način ih veoma dobro upoznao.Ostao sa njima prijatelj sve do ovih dana i uopšte nije važno koliko godina se nismo čuli, kada se jednom ponovo sretnemo op, časkom ponovo trideset godina curik ( ne znam ovo napisati na Njemačkom...).
Tada sam upoznao i Sijuksa.Njegov smisao za humor, dobrotu i ljudskost.
Taj fini osećaj za šalu, umeren i blag je uvijek odraz vrhunske inteligencije.Ka tome težim celi svoj život, ne ka tome da budem inteligentan za to sam propustio sve prilike, počev od tranzicije pa nadalje, nego ka tome da pokušam biti nenametljivo duhovit, ne preopširan i što bi mlađi rekli ,,smoran,,.
Da pokušam ličiti na Sijuksa.Što je vrlo teško i za to je potrebno ono nešto što se ne uči, ono što se dobija rođenjem, genima i onom srednjebosanskom tradicionalnom šegom.
Putevi su nam se uskoro razišli.Oni su otišli na akademiju a mi ostali da guljačimo gimnazijske klupe još tri godine.Ostao sam u kontaktu sa mojim najbližim zemljakom Branom i u vreme dok sam ja bio na akademiji a on već radio.
Sijuksa nisam viđao.Čuo sam da završava akademiju na MIG-ovima u Puli.To se kosilo sa svim predrasudama o pilotima lovcima.Mi smo poput najvećih laika verovatno mislili da samo najjači i najkrupniji idu na MIG-ove.Sijuks je možda bio najsmešniji i rođena dobrica ali najkrupniji nipošto.
Negde tih godina sam čuo i za njegovu izuzetnu porodičnu vazduhoplovnu tradiciju kojom se on nikada nije hvalio.
Čuvena je bila njegova šala kako u Puli što duže ostati momak.Recept je jednostavan.Svakoj curi kažeš da ideš u prekomandu u Prištinu i da bi rado bio sa njom ali da planiraš da kupiš stado oko stotinjak ovčica pa ako joj ne bi smetalo da ih povremeno malo pripazi po Golešu onda je ona idealna Istrijanka za tebe.
Uvijek upali, u sto posto slučajeva. ,,Eto lip si momak i tako to, ali možda je bolje da ostanemo samo prijatelji...,,
Još kada to ispriča Sijuks usput razlivajući svoje rijetke brčiće ispod povelike ,,pitot - cevke,, onda to znači celovečernji smeh za celo društvo.

Naš sledeći susret je bio skroz neobičan.
Sin naših kumova je iz Sjenice došao u vojsku u Bihać.Na odsluženje.Kumovi koje do tada nisam poznavao, bio sam mali kada smo otišli, su dolazili kod sina na zakletvu i eto savršene prilike da se upoznamo i da odemo sa njima do Bišća.Usput ćemo normalno svratiti na Unu, u restoran Sunce na kafu i doručak.
Nađemo nekako kasarnu.Ograda lepa, drveće potkresano, živa ograda sve pod konac, puno ljudi sa svih strana Juge i vojske postrojene na pisti za defile.Meni nešto neobično.Pogledam zastavni vod, posebno komandira.Poručnik sa šljemom ispod koga viri jedinstvena njonja, koju bih poznao i međ' hiljadu...Ni pet ni šest, dok svečanost nije počela pređem preko ogromnog betona i pravo prema poručniku.Kucnem ga po ramenu i počnem
,,Đe si Sijuks, kućo stara?,,
,,O đe si Vojkane, otkud ti?,,
Izljubimo se tu na čuđenje one vojske, i ja nastavim
,,Ma došo' sa kumovima na zakletvu njihovom sinu.A otkud ti ovde?,,
A on onaj čuveni osmjeh na facu i
,,Vidiš gradim karijeru.A đe će i naći ljepšeg oficira od mene, bar mi šljem ne može spasti naprijed...Pusti uvalili mi kao najmlađem, neće niko nedeljom da se mlati ovuda.Valjda će dati neki slobodan dan za ovo...,,
Nasmija se, pozdravismo se još jednom i reče ,,Odoh, moram ići.Da pokažem ljutoj pješadiji kako gaze ovi moji indijanci...,,
Defile prođe začuđujuće dobro.Ni šljem mu nije spao, a na začuđeno pitanje moje familije i kumova ko mi je taj poručnik ja sa osmehom rekoh otprilike ,,To je naš Sijuks, duga priča...,,

Prošlo je puno godina od tada.Skoro cijela vječnost.
JAT valjda dugovao vojsci neku lovu tokom sankcija pa odlučili da prebiju dugovanja nekim nazovi ATPL školovanjem za nas friške transportnjake.Bilo to teško vreme, sankcije i beznađe.
Mi odvojeni od familija, smešteni u neki internat na Batajnici.Sobe nisu loše ali su blizu ničega.
Zima u ravnici, a prevoza nikakvog.
Ali sa nama i kolege iz BGD a eto među njima i Sijuksa.Meni godra, pravo.Neće biti dosadno.Podijelili nas po grupama, kako znamo engleski.Ja taraba u najlošijoj, ali najveselijoj.I Sijuks tu.
Profesorica Olivera, prava dama, tek te godine stigla iz Londona, nam je već poslije par časova ozbiljna i začuđena rekla ,,Gospodo Vi ste jedna prilično neozbiljna grupa.Sumnjam da će neko od Vas položiti finalni test...,,Tako je nekako i bilo ali prvo jedna drugačija anegdotica.
Olivera nam je lepo rekla da je za naš nivo znanja bilo kakav rečnik dobar.Našem starijem kolegi žena profesor engleskog i svakog ponedeljka donosi neki novi rečnik.I svaki ponedeljak ista priča. ,,Profesorice, valjal' ovaj?,,.
,,Već sam rekla, za Vas su svi dobri...,,
Jednog ponedeljka donio neki plaho malecak.,,Profesorice, valjal' ovaj?,,
A na to Sijuks ,,E taj ti je taman za predškolsku djecu i maloumne...,,

Nisu nam posle ni trebali riječnici.Od cijele grupe u prvom cugu jedino Sijuks položio.Nakandno bila šega da je zaboravio u index-u (koje nismo ni imali uzgred budi rečeno - prim. aut.) 100 marona pa da mu je Branka zažmurila na jedno oko, ili oba.

Nakon tih četiri mjeseca intenzivnog druženja svih nas skupa Sijuksa više nisam vidio.
Nikada.
Odnio nas život na različite strane i nisam mogao ni naslutiti da će mi biti ovoliko teško kada budem čuo ove tužne vijesti.Posebno mi je teško bilo kada sam čuo dijagnozu od koje je naš drug završio.Prebolovao sam tumor pre više od dvadeset godina i razumem beznađe i besmisao samoće bolničke sobe.Zato druže pokušavam da razumem kroz šta si prolazio poslednjih meseci.Obraćam se tebi lično zato što sam na neki način siguran da si tu oko nas.
Takva dobrota i osmeh ne mogu umrijeti.Nikada.
Ako vidite razliveno mastilo nemojte se čuditi.To su samo moje suze za jednim tako izuzetnim čovjekom.Ne stidim se.I piloti plaču.Ponekad.
Porodici iskreno saučešće i poruka za koju uporno pokušavam da ne zvuči kao fraza da stvarno možete biti ponosni na vašeg i našeg Igora.I ako se ne sećam da ga je iko za sve godine koliko sam ga ja poznavao zvao po imenu.
Druže, jedan od razloga zašto se moj sin tako zove jeste i moje poznanstvo sa tobom.
Ponosan sam na to.
I umjesto nekrologa moraću ovako.

Moj dobri druže i dobri čovječe, iskreno se nadam da ti je Veliki Manitu omogućio da svojim srebno - sjanim lovcem jezdiš iznad Vječnih lovišta i da nas tamo u nekom presretanju sačekaš...
Ipak si ti najbolji Sijuks koga sam ja poznavao.Ikada.

Slava ti vječna, dobri moj prijatelju.

Vojo.


Sića...    
pisano 14,10,2010, godine

Jedva sam ustao.
Požutio rodni list, izgleda, hebi ga.
Ili je kriva samo jesen.Ovakva jesen, rana.Uvijek se, u ovakvim prilikama, sjetim jedne Ršumove pjesme koju smo u mladosti često rabili u sitne sate, kad nam ono više ni jedna ostala fora ne prolazi...
Pa ponovo ona, meni najdraža...

...Stigla jesen i mesec oktobar,
kiša pada i zuje bandere.
Ja te čekam, napregnut i dobar,
u tišini svoje garsonjere.

Dođi sama, eskiviraj pratnju
jer ne želim da živim riskantno.
Jedno drugom blažićemo patnju,
 i biće nam baš interesantno.

Ja napuštam sve stare fazone,
list okrećem i radim po novem.
Sredi svoje erogene zone,
i ne čekaj da te dvaput zovem...


Stigla, vala.
Sad ostala eto ova šaljiva pjesma za setnu uspomenu i uporna, dosadna kišurina.
Srećom, prekuče smo ugradili roletne na prozore dnevne sobe pa ova naporna  jesenja rosulja (nije krava, no kiša...) mi ne dobuje po hladnim ko fol, vakuum staklima.A i mrakača prava u sobi, za dremku savršena.
Eto kad sam ja takve, skoro laboratorijske uslove kunjaže, žrtvovao da bi se jutros družio sa  Vama i napisao par redova, onda samo to prilično govori koliko mi nedostaje da virtuelno popričam sa jaranima.A šta Vam to jutros imam reći?Imam dosta toga.
Naslov se odnosi na male stvari, sitnice koje su mi ulepšale jučerašnji dan koji je, za razliku od današnjeg, takođe bio tmuran, srećom, suv.
I dokaz da one stvarno život znače.Sitnice.
Počelo je ujutro, skoro sa mojim plačem.Ili plačom, kako se ono veli?
Zgađen preksinošnjim prizorima iz Đenove (umal' da napišem Bolonje...) a posebno onim vajnim Srbinom, koji se kasnije junački krio u gepeku autobusa, koji izgleda kao Hićin posilni a čak nije ni oslić (ono ofucana ribolovačka fora ,,Koja je jedina srpska riba? Pa oslić.Što? Završava se na ić...,,) upalio sam ujutro televizor, da malo uživam u prizoru kada karabinjeri stoku na kolenima, konačno uz ogradu dovode u red i skoro uzviknuo onu novokomponovanu, najslavnijeg trenutno BG policajca ,,Moju Đenovu si došo' da rušiši MTJ (mamu ti ...).Pa jel' neko mene i moju decu treba u svetu da gleda kroz tvoju prizmu majmune tetovirani i ćelavi.Jel' ti treba da budeš jednoga dana uzor mom malom sinu, a ja se toliko trudim da bude suprotno.Izvinite primati na poređenju, a ako, braćo žabari.Ej, on stigo' do Đenove a ja i do Čelinca svake godine sve teže.
Đe je tu pravda?
,,To milicijo moja, udri...,,
Nadam se da će veliki junaci ostati tu kod Vas u gostima dovoljno dugo da završe bar jedan tehnički faks,Umjesto ,,Po Bolonji...,, neka bude ,,Po Đenovi...,, a onim klještima što je sjeko mrežu ne bi bilo loše da mu malo i testise prodžarate.Ili da zovnete Vladu Stojkovića da mu bakljom izblajnha kosicu.
Nakon par minuta konačno zadovoljan organizacijom italijanske policije ugledao sam sledeću vijest.
,,Feniks,, je na površinu doveo prvog čileanskog rudara.
Valjda zbog naglog prelaska iz pozitive u negativu, kao kod loše urađenog imelmana, pa ti prašinčina i želudac krenu ka nosu, tako i ja.
U momentu kada je prvi rudar koji se pojavio, posle dva meseca, na površini zagrlio snažno ženu i malog sina umalo sam zaplako'.Ama, zera je falila.
Došo' i predsednik Čilea da ga sačeka (joj ti političari, svuda su isti...) pa me njegov zagrljaj rudaru spasio da ipak ne pustim suzu.
Uočavate li neku sitnu razliku između ova dva događaja?Ja, Bogami da.
Te dok će većina Europejaca moje provinijencije (sredovečni, podebeli, četrdesetogodišnjaci na samom početku middlle age crisis, ovo garant nisam tačno napiso' al' neka...) jučerašnje vijesti pamtiti po nacisti iz zemlje koju su isti više puta zavili u crno, ja ću ih pamtiti po crnom licu čoveka sa drugog kraja sveta koji je sreo svoju porodicu posle dva meseca beznađa, očaja i pakla...
Ja tako mislim, da baš tako treba.Ljudi na površinu, a najgora, ljudska goveda u memlu i mrak.Avaj, izvinite i goveda.Na poređenju, takođe, jakako.
Joj što se Žapci raduju a mogli smo im uvaliti tricu.Minimum.

Za drugi prelep događaj sam znao ranije, nadao sam mu se i očekivao.Pozvao me prijatelj, izuzetni čovek koga sam upoznao preko foruma.Uskoro doktor nauka, tehničkih, tehničkih, a već sada doktor dobrote, ljudskosti, šege i poštenja.Javio da stiže u ovaj grad i da bi volio da se vidimo.Kako bih tek ja volio, druže moj.
I sreli smo se.Proveli savršeno prepodne, čak stigli i na jedinstveni roštilj i ispričali se kao najrođeniji.Neću Vam naravno reći kako se čovek zove, to je moja mala tajna ali da je lafčina, lafčina je.To bi mogao biti obrazac kako treba da se sreću prijatelji.U opuštenoj atmosferi, sa puno šale i dobre atmosfere.I sa nadom da ću što više Vas na taj način sresti jednoga dana.
Čika doktor i ja smo postavili visoke standarde druženja i jedva čekam da se ponovo vidimo.
A samo da znate, sve smo Vas otračali.Dobro hvalili smo Vas, šta se odmah durite.
Druga kockica jučerašnjeg savršenog mozaika.Poslije Čilea.
Druga sitnica koja život znači.Ljudska i jedinstvena.
Hvala Holideje.Mislim Doke, ljudino.

Treća sitnica.
Pre par dana ćerka je na facebook-u dobila poruku od čoveka koji se uredno predstavio upitao da li je ona ćerka onog pisca (ej, slave, vide...) i da li bi mogao dobiti neki elemenat za kontakt sa mnom.
Naravno da bi.
Te juče popodne, nakon povratka kući dobijem ja mail.
Evo skoro integralnog teksta, Pa vidite sami.

Postovanje gospodine Eskicu!
Vasu sam adresu dobio od ..., koju sam zamolio da me poveze sa vama ! Povod je vasa knjiga, koju sam letos, sasvim slucajno pronasao i kupio u Banjaluci, kod prodavaca knjiga na standovima izmedju opstine i doma kulture.!Odmah da kazem da je kniga izvanredna, i steta je da ima samo nesto preko 300 stranica. Tri puta toliko, ne bi bilo previse! Pisanje mi nije bas neka narocito jaka strana, pa necu uspjeti ni izbliza prenijeti osjecanja kroz koja sam prolazio citajuci njen sadrzaj! i prije no zaboravim, da kazem, da bi bilo zaista steta, ako se ne pojave i nastavci! Vise puta mi je naterala suze na oci, sto zbog smeha , sto zbog onih drugih, manje lepih trenutaka iz zivota obicnih smrtnika!Nacin na koji ste ju pisali je toliko jednostavan, topao i ljudski, da je lako dokuciti(barem meni) da se radi o coveku, koji je to u pravom- izvornom smislu te reci. Ne susrecemo se cesto sa takvim osobama, pa je pravo bogatstvo kada se naidje na nekoga takvog! Nevjerovatno je, koliko imamo zajednickih tacaka,pocev od toga da sam u svoje vreme zelio da postanem pilot, preko vazduhoplovnog sporta u kojem sam bio preko 25 godina i druzenju sa vazduhoplovcima , sluzenja vojnog roka u Nisu, (63 padobranska brigada), pa do toga da su nam Copic i Djole favoriti! Ja sam 'model'50-e, skoro ceo zivot, onaj do devedesetih zivio u Banjaluci, a od tada, zivim u ...!dok smo imali Jugu, bio sam jugosloven, a od kada smo ju izgubili, ostao sam u dusi to isto!Politiku ne volim, a ljude dijelim samo na ljude i neljude! Toliko za ovo javljanje, i iskreno se nadam da cemo nastaviti sa kontaktom, a do tada mnogo najiskrenijih, toplih pozdrava sa dalekog sjevera Vama i vasim najmilijim od ...!

Tačkice su zbog zaštite privatnosti, a ostale detalje u mail-u nisam dirao.
I šta sada?
Juče me stvarno krenulo.Suzni kanali mi hiperaktivni a ja se ka' junak čitav dan opirem bez obzira na sve opisane uticaje.
Odgovorio sam novom, neviđenom prijatelju, naravno srdačno i emotivno.Kako i treba.
Jer život je dragocenost i tako ga treba gledati i posmatrati.
Izgleda Vam kao da se malo hvalim? Tačno.
Imam i čime.

I jučerašnji dan me podsetio na nešto sasvim suprotno a tako slično.Na osećaj koji bi mogao uporediti sa nekim davnim vremenima.Evo i emotivne veze sa avijacijom.
Podseti me na neka davna sunčana popodneva kada smo počeli sa samostalnim akrobatskim letenjem.
Dok hodam osunčanom stajankom sa kacigom u ruci i pojasom za spasavnje preko ramena u daljini vidim Velebit sa belim vrhovima i nekako mi se učini da je celi svet samo moj.Između tihog ponavljanja elemenata za odlazak i povratak u zonu Iž i plana rada u zoni, pevušim uvek istu pesmu Maje Odžaklijevske.Znate onu mmm, mhm, mhhm mmm...
Budem tako u trenu srećan kao niko na ovom trećem kamenu od Sunca.
Budem srećan kao juče.
Jer sitnice su krupne stvari...
Vazda.

P.S. Malopre sam gledao Memedovića i priču o koridi, Bikovima moga zavičaja.Te se još jednom izvinjavam tim predivnim i plemenitim životinjama na mom neukusnom poređenju sa ,,Đenovskim debilima,,.

P.S. 2 Zahvaljuem se mom prijatelju iz Australije na divnoj poruci koja je stigla na kraju dana, kao višnja na šlag.Ko kaže da jesenji dan ne može biti savršen?Laže.
A i ko kaže da je slava teška?I to nije istina.

Jednoga dana u dalekoj budućnosti kada mene budete videli ćelavog kako se penjem na neku ogradu to će biti ograda ženskog departmana staračkog doma kraj neke velike i moćne vode.Samo da ne bude ono ,,Ja sam vo Rudonja, a nadimak mi ostao na ogradi...,,
Ali tada mi odbijte na već započetu senilnost.

Vaš Cvetko I , Edi srećni,  umal' veličanstveni.


Vrbanja... 
pisano 23.06.2010. godine

Pristrasnost.
Za nju obično nema razumnog objašnjenja.Ni opravdanja, osim ljubavi.A tek ovo je neracionalan termin.Kako se zove ono kad nepoznat pojam objašnjavaš još nepoznatijim?
Valjda pristrasnost.Drugačije ne znam kako bi?
Ljubav je čudo.
I svaki pokušaj da sebi objasniš stvarne razloge njenog nastanka osuđen je na propast.Unapred.
Zašto nešto volimo?Teško ćemo i sebi objasniti.
Ciljno sam stavio nešto a ne nekoga jer je to još teže analizirati.Neki teoretičari ljubav čak vide i kao izmenjeno stanje svesti i usko hemijski gledano kao svojevrsnu bolest.Za koju osim razočarenja još nije pronađena adekvatna terapija.
Ja volim Vrbanju.
Svim srcem i u svakom trenutku.
Leti kada se kupamo na Zelencu, zimi kada tamanimo škobalja kod Ličinske brane i u Marjanovićima, kada u rano proljeće na višnju tučemo klena na Čandarskoj brani ili krajem proljeća kad ovako poplavi čitav dragi gradić, ishodište moga detinjstva.
Šta je Vrbanja?
U ovoj priči, nije ni naselje, ni poznati most, a ni selo kod koga izvire.To je moja reka uspomena.
Wikipedijo, upomoć.

Vrbanja je rijeka u Republici Srpskoj, BiH. Duga je 85,3 kilometra, izvire ispod planine Vlašića kod sela Vrbanje, na visini od 1520 metara. Vrbanja se od izvora do ušća spusti tačno za 1356 metara nadmorske visine. Površina sliva je 703,6 km². Ulijeva se u Vrbas kao njegova desna pritoka, blizu Banja Luke (tačnije, u samom gradu - prim.aut.).

Toliko.
Neću više gnjaviti podatcima.Gnjaviću pričom, po običaju.
Vrbanja je najdraža rijeka moga života.Bio sam na puno stvarno moćnih i lepih reka.Računajući i neke od najvećih.Ali nijedna kao moja.Ni blizu.
Pristrasnost, kažem Vam.Prečica do ljubavi.Shortcut...
Na nekom davnom koncertu Balašević priča šalu o Subotici.  kao ,,Kad ja otpevam ovu pesmu, Vi ćete svi skočiti u rekuuuu...,, ,,E nećeeemo...,, ,,Ma oćete, oćeteee...,, ,,Nećemo, nećemo, nemamo reku...,,
Svaka tebi Subotice čast, veliki si i lep grad ali grad koji nema reku, bljak.Čak i tužna Nišava na nivou otpadnog kanala, čini ovaj grad u kome živim nekako prihvatljivijim.
Kako to često biva, homo sapiensi kad nešto imaju ne znaju pravilno da cene.Za Vrbanju kažu da je najtoplija reka na svetu.Ima najviše bačenih šporeta u nju.Sama lepotica i par entuzijasta se decenijama bore protiv ljudske nebrige i nemara ali svake godine sve teže.
Srećom tok je kratak i obale znaju biti prilično nepristupačne pa se divna voda na taj način delimično brani.
Ono od čega se ne može nikako odbraniti je ljudska glupost.U Kotor Varošu postoji fabrika za preradu kože za koju mi je jedino žao što nije zapaljena za vrijeme rata i kojoj želim što bržu propast, jer ako ne propadne ona, propašće sve ostalo.
Uvoze kože iz Pakistana da bi ih prerađivali u Svinjari (ili kako se već zove to predgrađe kasabe...).Bruka.
Umesto da poslušaju onu latinsku ,,Neko uvek živi nizvodno...,, a ja često volim reći ,,Svi mi živimo nizvodno...,,.
Nekome nizvodno ali i nekome uzvodno.
No neću ovde o ekologiji.Biće za to prilike.
Ovde hoću o mojim uspomenama.O Kolovratu, gde sam naučio plivati.Ono ko fol naučio si na moru ali dok te Vrbanja ne istestira to se ne računa.O Crkvištu sa koga se pruža najlepši pogled na svetu, na dragi gradić i krivinu kojom ga reka grli.O Opsječkom i Boriku gde sam naučio prve izviđačke veštine i koji je bio najdraža prečica do dečijih sećanja, i još mnogo toga...O Bubi Erdeljan…O uspomenama kraj drage reke.Reke uspomena.

Što sam stariji nekako sam joj sve bliži.Ostaviću i testament (prilično tanak...) sa željom da me nakon ,,kratkog finala,, spale ko karamelu, pa ako šta ostane, uzmu pepeo i sa brine na Zelencu sunu na put kojim su jednom davno tragično krenule četiri devojke, od kojih su dve Bosa i Rosa, bile sestre bliznakinje i moje vršnajkinje, na čije sam mesto ja stigao u šestom razredu.
Nadam se da ću manje zaprljati dragu vodu od ovih fabrikanata.A od onog metala što ostane od ovih mojih šipki i šarafa, moglo bi se napraviti dobar uteg za dubinski ,,ček,, mrene ispod željezničkog mosta kod tunela.
Ili to, ili da ih sve zeznem pa tražim da me što bi reko moj ćale ,,zatrape,, na Crkvištu, pa ako bude još kišovito ima da mi uzbrdo spominju familiju svi u koloni.Ima jedna fina kletva, ono ,,Da Bog da iza tebe polako išlo puno ljudi i svi lijepo govorili o tebi...,,
Ma šala, imam i ja dušu, a kad nešto prokontam...
Sve se, osim duše, more reciklirati.
Osim duše i večeri kraj Vrbanje.
Mirisa sutona.
Slavuja i štiglića.
Klena ili klijena, što bi moji rekli, koji u sami mrak kupi mušice sa površine.
Pastrmke, kada zapjeni plićake na Buku...
Jedan od meni najdražih filmova je ,,Reka uspomena,,..Nisam još uspio kao ono Bred Pit uloviti pastrmku svoga života ali jesam nešto mnogo vrednije.Pecanja sa mojim ocem, bratom, stričevima, batama (braćom od stričeva...) mojim divnim, cenjenim komšijom i prijateljem Miloradom (Mićom...) Stojnićem i mojim nastavnikom i prijateljem, dragim Ljubom Đekićem, koji više nije sa nama i kome na neki način i posvećujem ovu priču.
Te večeri kraj moje reke su najvrednije što imam od sećanja na zavičaj.Svi me kritikuju, kao što se mlatiš kraj te vodurine, u najboljim si godinama, što ne izađeš negde... a ja ni volje, a ni para, ni želje da drvim prazne priče u obližnjim bučnim kafićima u centru.I da slušam priče mojih vršnjaka kojima su devedesete valjale, ko kome koliko dođe i mora li keš ili može virman?Tu ni Nektar ne pomaže.
Ne mogu sa ljudima.Osim nekim, naravno.

Nije Vrbanja vazda takva.
Pitoma i mazna.Topla kao osmijeh majčin.
Zna biti i surova i strašna.Odnosila je do sada mnogo života.Posebno su opasne brojne sedre i brzaci.Za neplivače ili one oznojene a previše hrabre i lakomislene.To je rijeka za poštovanje u svim segmentima priče.
Kao recimo juče.
Za par sati je porasla skoro deset metar naviše.Vetikala.
Slično je uradila i prije par godina.Onda bude viška vode i u svim važnijim institucijama grada.Opština, MUP, škole, firme a ni verski objekti nisu pošteđeni.Ravnopravnost bato.Preko mosta u centru, piči do vrha ograde a mom starom redovno propere nekretninu (garažu od rijetkih dasaka...).Ovu drugu nekretninu (,,Plavu pticu,, kako je on zove, Fiestu ’89. to...) parkira kod komšije na uspon.Joj, ako čuje kako mu pljujem po osobnom prometalu, nahebo sam.
Juče je takođe bilo veselo.
Kratak tok i veliki broj pritoka rezultiraju brzim, ekstremnim promenenama.Jako brzo raste, bukvalno podivlja, ali se brzo i smiri.Možda se nas dvoje i zbog toga tako razumemo, lepo slažemo i volimo.Isti karakter i temperament.
U takvim danima mi ribolovci dobijemo na ceni.Ali na neobičan način.Obujemo one ribarske čizme i zezamo čitav grad.Šetaš se po bijeloj liniji, punoj ili isprekidanoj, a niko ti ne može ništa.

Čudne godine poslednjeg veka su dovele do toga da na sve strane slušamo o besu prirode.Ili se to i ranije dešavalo, a mi samo zbog bolje pokrivenosti signalima raznih sokoćala, i protoka informacija sada više znamo.Ja ipak ne mogu da se otmem utisku da se priroda na neki način brani.Ili bolje rečno sveti, za ono što joj radimo vekovima.
Ako, na njenoj sam strani...Definitvno.
Ima jedna šaljiva pesmica ,,Biće skoro propast Sveta, nek’ propadne nije šteta...,,.
Čelinac je juče dobro prošao.Relativno.
Mom ćaletu samo vrhovi pritki vire iz poplavljene bašte.A fino sam mu govorio da se ne hvali ,,nikad nije bila ko ove godine...,,.E stvarno.
Sad je ogledna parcela, al’ na Atlantidi.
Drugi su još gore prošli, šteta se tek sumira.Nadam se samo da nije bilo žrtava a ostalo ćemo lako.Kad bi inače helikopter, Dodik i tolike TV ekipe i došle u moj grad.
Vidiš da je Vrbanja zakon.Za par sati uradi ono što lokalni političari pokušavaju odavno.Dovede i premijera i prirepke za čas na lice mesta.
Sad da vidimo hoće li biti ko u Srbiji.Obuju one čizme, malo se šetkaju među sirotinjom rajom, izobećavaju sve i svašta, onda zaglave na neko suvo mesto uz neko suvo vince i još suvlju mezu a čim se i kasaba malo prosuši do sledećeg proleća na našu lepoticu ponovo svi zaborave.
Doduše, juče je oduvala i deo pruge pa će bar to morati popraviti.Srećom termoelektrana koja je bila predviđena da se gradi na Vrbanji će izgleda pripasti naselju Stanarima ili nekim drugim jadnicima koji baš ne mogu birati.Kad vidim onu u Gacku sve mi je jasno.
Daleko joj lepa kuća.
Želim još ovo malo što mi je preostalo da, sa sebi dragima, sedim na terasi nad rekom i slušam je kako mi priča u toplim letnjim noćima.
O avanturama koje nas zajedno još čekaju.
A što se onih šporeta tiče, nadam se da će i ona ali i sve naše reke imati dovoljno snage da ih u jednoj poplavi jako ponesu i ostave u fontani pred zgradom Vlade ili nekih drugih Vlada jer priroda je starija od svih nas i biće tu i kada mi odemo.
Zemlju nismo nasledili od roditelja, nego smo je posudili od svoje dece.

Dakle Vrbanjo, na tvojoj sam strani.Samo rokaj.Ako baš možeš zaobiđi malo baštu moga Jove, on je pošten čovek.Al’ ako ne može, onda idi redom.

Uskoro me čeka divna obaveza.
Iz Kulturnog centra Čelinac (nisam ni znao da to imamo...) pozvali su me i ponudili da radimo promociju knjige povodom Slave opštine.
Videću još.Vrlo mi je laskala ponuda i obradovala me, jako.Eto mene slavan.Najteže je biti vladika u svom selu.
Nismo se još dogovorili oko honorara i sličnih sitnica, ali kad se događaj desi, javiću Vam.
Ne znam bil’ pisao govor ili ono iz glave.Ipak biće tu i neka televizija.Jes’ da mi je đedo išao u školu sa aktuelnim Predsednikom RS ali ne očekujem ni njega ni Premijera.
Neće biti ni helikoptera.
Ipak si ti draga reko još puno veći maher od mene i svi nas.Skupa.
Jedina veza sa avijacijom možda budu moji dobri klasići koje ću pozvati da svrate privatno poslije službenog dijela, na pivčugu i resto.
Ipak je ovo, ko što jednom rekoh, i njihova knjiga.

Pozdrav raja, idem još malo odmoriti dok nije počela današnja dugo čekana ludnica na SP.
A i klinja čeka da igra igrice.
Što se slika poplave tiče njih ćete lako naći na net-u.

I Vrbanja i ja postajemo slavni.
Dobro ona dosta više, ali nisam ljubomoran.
Samo sam pristrasan.
I volim je, jako.Čak i ovakvu, ljutu i besnu.
Ipak su to sitnice za dušu priheftane.A ima i ona stara, najdraža ,,E moja Seno.Ćoek ti je teški hajvan.I ovo malo duše što ima...,,

Kniževnik u pokušaju.
Višestruki povratnik.

Vaš Cvetko Vrbanjski Điđimilović.


Laki muškarci...      
pisano 18.10.2010. godine

Aman,
hoće li više prestati.
Ili da zovem onog rabadžiju, špeditera, Nou da vidim jel' mu barka registrovana za ovu godinu.Jer uskoro bi nam mogla zatrebati.No dok vodurina, podtipa balkanske kišnice, sipulje, dođe do mog, četvrtog sprata, imam zeita za još po neku priču.
A tu su i moje komšije, uzdanica STS službe, ove naše nesrećne provincije, pa kad Osmica zatutnji iznad krova i kada dođu po svoje familije, valjda ni moju neće ostaviti.

Intrigantan naslov, a?
Nije ništa lascivno, nemojte se nadati.Džabe...
To ja, kao ona ,,zgodušna,, uzdanica CNN-a, Kristijan Amanpur pokušavam doći do godišnje plate od miliončeta, a to ne moreš nikako uraditi bez senzacionalizma.
Dokazano.
Naslov se odnosi na dvojicu mojih starih jarana koji su davno zaglavili u jednom ,,eminentnom lokalu,, sa dve još eminentnije dame, koje su tu boravile na ,,neplaćenom odmoru,,.
Poslije silnog alokohola i ciljne priče koju su u klasičnom muškom maniru slagali duže vremena, pratilje su skoro proslinavile.Bilo je i neke druge vlage sigurno, al' o tome neki drugi put.I dok mlađi kolega predlaže da promene mesto tj. zamene ga nekim tišim i udobnijim, dok se klimakterične ,,udarnice,, ne predomisle, stariji tiho, ali značajno i iskustveno konstatuje ,,Sačekaj još jednu, dvije ture.Da ne pomisle da smo laki muškarci...,,
He, he.Pa đe poslije treće ture postoje ,,teški muškarci...,, Preko jednog promila i Kiki Amanpur se naglo proljepša.Posebno, ako ona plaća...
Ajd' dosta šovinisto.Pređi na stvar.

Utepali smo se preksinoć ko mačići.U kafanče, u kafanče.
Nekako me bašuna još po malko svrbi.Ovde nemaju Nektara pa me valjda ritnulo ,,Jelenče,,.Preživjeću i ovaj put.A svaki puta se iznova zakunem da neću nikada više.Dam i nekakvu časnu riječ.Šta sam je puta izgazio ko što gaze otirač pred vratima bifea na autobuskoj stanici.
Uvek nađem neko izvrsno opravdanje.
Kakvo li je ovaj puta? Evo poslušajte.Pa presudite.
Prekuče mi zazvoni mobilni, javi se čovek koga nisam video dvadeset i četiri godine i za koga nisam siguran ni da li ga više poznajem.Klasu stariji od nas, i upita me da li bih mogao to popodne da se sretnemo.Kupio je ,,Janjičare...,, u jednom dalekom gradu pa pošto je službeno u našem, da li bi mi bilo teško da se vidimo i da mu napišem posvetu.
Kakvi teško, jedva čekam.Da ga vidim, naravno, za posvetu ćemo lako.
Dogovor je da se prvo vidi sa klasićima a kasnije kada se negde usidre, javiće mi gde su.
Tako i bi.
Negde predveče zvoni opet mobilni, javlja se drugi jaran, njegov klasić, koji me obaveštava o poziciji i da odmah dolazim.Reorganizujem obaveze.Gospoja će odvesti maleckog na trening a ćerka će taksijem morati u izlazak.
Znam ja kako se ova duženja završavaju.
A kako počinju?
Komšija, gastarbajter, je otvorio predivan restoran.U etno stilu i sa izuzetnom klopom.I neverovatno dobrom muzikom.
Tu su.
U uglu do šanka gomila bivših dečaka.Trojica 37. klasa, kolega koji me zvao i dvojica mojih drugara, njegovih klasića, dvojica momaka iznad 40. te (klase mislim...) i mladi direktor njegove firme, civil.Stiže i jedan 38. Ja.
Savršen roštilj, šopska i albanska salata su već na stolovima.I toliko flaša da mi je teško proceniti u kojoj su fazi.Trenutno.
Prepoznam davnog kolegu, dobrog i nasmejanog, visokog laloša.Ispozdravljamo se tu i sednem na javnu večeru (mislim, nije tajna, kad smo u kafanče...).
I počinju, one neke, davne priče zbog kojih vredi i ova priča.
O tome kako ga je nervozni Brka oborio na kontroli pred samostalno, kako je otišao sa akademije, o tome kako su mu ,,velikani,, sa civilnog fakulteta priznali samo tri ispita za faks, od trideset položenih.O tome kako je posle u aero klubu naletio više od 400 sati na motornjacima, ispolagao dozvole i ovlaštenja, o tome kako sada radi u jednoj jako dobroj firmi.O tome kako je u knjižari koja prodaje vojna izdanja kupio poslednju knjigu, sa cenom, iz izloga, i kako je bio oduševljen toliko da je došao skoro u sukob sa svojom lepšom polovinom.Zbog pekmeza, jer jednom rukom je držao varjaču i mešao pekmez a drugom čitao knjigu pa umalo da džem zagori.Tu ga ne bi ni knjiga spasila.
I krenule emocije.A muzika još nije ni počela.
Krenulo puno dečijih priča, analiza štiva i onoga što jeste a što bi još moglo u njima da se nađe.Krenulo podsećanje na neke drugačije godine.Daleke, a drage.Krenuo vremeplov mladosti.Jedini do sada poznat, a efikasan.
Mladi direktor, izuzetan čovek, je već bio upozoren da ćemo u priči biti sebični i da nikako ne pokušava da scene iz Top Gana ili nekog drugog naivnog vazduhoplovnog sr..a projektuje na ove umorne i malko razočarane sredovečne ljude.Da se ne napreže u tim trenutcima čuti bilo šta ozbiljno ili neku tešku priču.Jer ih neće biti.
Davno sam čuo da se Momo Kapor uvijek hvalio kako je bio oduševljen epitetom ,,lakog pisca,,.U teškim vremenima ,,lake priče,, su uvijek najteže.
Zato smo mi to veče uspjeli biti ,,laki muškarci,,.Uspjeli smo prosuti puno smijeha i sjećanja koja su zlatnim uspomenama uramljena.Uspjeli smo setiti se i naših dragih prijatelja koji su nedavno ili odavno nebo postavili kao stalnu adresu i koji zaslužuju da ih se sa osmesima sećamo.Spomenuti našeg Pištu, Safu, Aletića i mnoge druge sjajne ljude sa kojima smo delili naše dane.
Bilo mi je teško kada sam im rekao za Sijuksovu sudbinu, za koju nisu znali, a koja je dovela i do suza za stolom.
Spomenuli smo i mnoge naše drugare prema kojima život nije bio milostiv i koji danas rade banalne akviziterske i slične poslove nedostojne njihove dobrote, znanja i ljudskosti.
Skakali smo sa teme na temu, upadali jedan drugome u reč, smejali se i skoro plakali na temama koje malo imaju veze sa stvarnošću i današnjicom.
A onda je počela muzika i manje smo pričali a mnogo više se ponovo smejali i čak pevali na kraju.
Ceh je bio popriličan a mene bilo jako sramota što sam u prelasku na zimsku eksploataciju (promenio jaknu i pantalone...) u žurbi da što pre dođem, zaboravio dokumenta i novčanik kući pa nisam mogao aplicirati u namirivanju fiskalnog na kraju.
Nadokandiću im to već na nekom narednom dogovorenom zajedničkom pecanju.Obećavam.Po prinicipu, gajbuša u čamac, pa ko ispliva...
Pitao sam se pre početka pisanja, ima li ovde elemenata za novu priču?Može li kafanska pijanka biti deo vazduhoplovnog foruma?Ja mislim da može.
Itekako.
Zašto?
Iz niza razloga...
Da ne bi zavarao broj pilota za tim stolom, ne smatram da je to kriterijum za dobru priču.Za ovu priču, tj. za kriterijum da se nađe na ovim stranicama, je presudna atmosfera i emocije koje su stvorile okolnosti i uslove za susret ali i ugođaj koji je vladao na samom slavlju.
Već sam uspio u životu.Definitivno.
Da ništa više i nikada ne uradim, ostaću upamćen po ovoj knjizi koja je sačuvala fragmente naših mladosti.Beton, armirani, bato.
Već sam se lično zahvalio čoveku koji me pozvao za taj sto i pored poruka koje u poslednje vreme primam sa svih strana sveta, ovakve fešte su mi sasvim dovoljna nagrada.Samo neka ih bude što više.U perspektivi.
Pokušao sam to veče mladom direktoru bar površno definisati termin klasić.Bar onoliko koliko se to moglo poslije niza ,,Jelena,,.I to uopšte nije lako kao što izgleda.Prilično je teško.Jednom davno sam rekao i napisao, da je klasić nešto između kuma i brata (u složnim porodicama...) i da će ljudi koji nisu bili u vojnim školama i sličnim ,,firmama,, , teško ikada moći pojmiti takvu vrstu drugarstva.Vojska, drugarstvo, pa na n-ti stepen.
Zato sam uživao te večeri, gledajući klasiće koji se nisu videli već bezmalo četvrt veka.

Posvetu sam napisao i potpisao ispred ili bolje pored, službene sivkasto - sjajne  mečke, čudnih oznaka.Ono E, S i još nešto tamo.Oko 1 poslije ponoći, tada smo se konačno setili i tog detalja.Padala je kiša pa sam morao da žurim da cijela prva stranica ne bude osveštana niškom kišnicom.
A pali su i dogovori za neki skorašnji zajednički ribolov.
Drugar želi da kupi čamac i već je daleko odmakao u potrazi.Držim mu palčeve i želim  svaku sreću.Sebično ali i sebi želim isto, djelimično.
Jer kada u bliskoj budućnosti uzmemo varaličare u šake i počnemo provocirati smuđovske i somovske, dunavske nemani, šedovima, tvisterima, muvanjem i drugim cakama, a na podu čamca se budu praćakale limenke nekog destilata ili derivata, moja suđena sličnost sa Ernestom će tek tada u potpunosti dođi do izražaja.
A tada mi ni kiša neće smetati.

Jer život je kratak za teške teme.
Za sebe lično mogu reći da sam definitivno lak muškarac, po mnogo osnova ( manje po kilaži...).Lak pisac (ako sam to uopšte, da se ne uobrazim poslije ovoliko pohvala...) i naravno, lak ribolovac (misli se na snagu pribora i količinu ulova, a ne priče...).
Dosta mi je u mome dugačkom vijeku bilo teških priča, a uz ovu kišurinu i ne prolaze i ne stoje nekako.

Zahvaljujem se na sjajnoj večeri  mojim drugarima Z, G, P, još jednom P (junioru...), mladom direktoru D i još jednom mlađem drugaru kojem ne znam ime.Sve je bilo savršeno, čak i pohovani škembići koje sam jeo po prvi puta u životu u neke sitne sate...

Ovo je više zahvalnica na svemu doživljenom, a manje odlučna priča sama po sebi.Ali meni bitna i nemerljivo bolja od ove dosadne drizle, koja nećete verovati još uvek cema li cema napolju...

Đe je taj Noa, oca mu neradničkog...

Mahmurni, Cvetko, umal' slavni.

P.S.Vojni izdavač je odbio prošle godine da štampa moju knjigu, u godini kada sam imao gotov rukopis i svuda nailazio na zatvorena vrata ili na kurtoazne odgovore, one za skidanja s' neke stvari ( a imao sam tamo i neku vajnu vezu...).Nedavno mi se javio i njihov novinar koji je čovek, po službenoj dužnosti, trebao da da i neku vrstu recenzije u aktuelnom časopisu.Žao mi je tog dečka, izgleda mi na osnovu telefonskog razgovora kao izuzetan lik i stručnjak za avijaciju, nismo se posle moje, relativno blage usputne kritike, kasnije čuli.
Nije mi žao što je izdavač neko drugi, ništa tako nisam izgubio, a u knjizi baš nisam štedio ni onu bivšu a niti i jednu novokomponovanu vojsku ali mi je veoma drago što je baš moj kolega kupio poslednji primerak, iz izloga.Godi nekako.
Pravih knjiga će biti još mnogo, ali pravih izdavača, teško...
A prava druženja, mislim i nadam se, da tek počinju.Jer honorar za ovaj rad je mizeran ali su zato sve ostale privilegije impresivne.
Poput ovakvih ,,lakih,, večeri, savršenih za ,,lake muškarce...,,
Ni mamurluk, a ni dosadna kišurina, mi u ovakvom društvu ne mogu ništa.
Nikada.


Earthquake...
pisano 03.11.2010. godine

Znate i sami šta znači.
Il' da ipak prevedem?
Ako ste noćas bili u Srbiji, posebno u Kraljevu, onda za prevodom nema nikakve potrebe.
Tresla se gora, a Bogami i dolina.Sve je ripalo, što viši sprat, više i dalje.Srećom ni Nišava ni Morava ne napraviše cunami.Samo bi nam još to u ovoj bijedi falilo da se izjednačimo sa onim egzotičnim ostrvima.Njima barem grijanje nije poskupilo.
No, da ne zaboravim osnovna pravila pristojnosti i ljudske saosećajnosti najpre iskreno saučešće porodicama nastradalih od ove noći, porodici u mestu Jarčujak nadomak Kraljeva i naravno porodicama svih onih nastradalih u prethodnim, sličnim nedaćama.
Noćas je bilo vrlo veselo.
Probudio me onaj prvi talas.Uveli smo novi, brzi, internet pa klinja celu noć drži uključene neke torente i skida sa net-a igricu od 4 i nešto giga.Računar stoji budan, ko biva, biće manja gužva, ali negde pre dva sata jutros, gužva drugačije vrste se iznenada multiplicirala.Na našem, četvrtom spratu, veselje je bilo poprilično.
Svi smo se razbudili i naivno stali u dovratke po stanu računajući da to nudi bilo kakvu sigurnost.
Imam značajna iskustva sa sličnim događajima ali na tako nešto čovek nikada ne može biti potpuno pripremljen.Za onaj u Skoplju nisam bio rođen, za prvi banjalučki sam bio mali pa se ne sećam, ali sam odlično upamtio onaj iz osamdesetih, malter koji frca iz spojeva plafona i zidova, parket koji škripi i celi komšiluk zamotan u jorgane, ćebiće i ko je šta stigao, u celonoćnom druženju ispred zgrade.
Mi noćas nismo izlazili nigde.S obzirom na kvalitet gradnje naše zgrade i već dugogodišnje pukotine na stepeništu vezane samo za taj i takav građevinski majstorluk, svaki pokušaj trčanja niz stepenice je ravan riziku plivanja sa ajkulama.Ili puno veći.
Sećam se i onog iz devedeset devete, kada su uz grmljavinu i atmosferu bomardovanja, zemljotres svi doživeli u stilu ,,Uh, dobro je, zemljotres je...,, ili ,,Pa šta je ovo, jel' pravi zemljotres ili je opet neka GBU28 ili slično u blizini...,,
Nećete verovati, ovo je moja stota priča.
I bila je zamišljena sasvim drugačije.Nekako jubilarno.
Trebala je govoriti o familiji u najširem smislu reči i mojim pokušajima da nađem kakav, takav posao u inostranstvu.Neda mi se, nekako.
O tome kako sam još odavno, nakon odlaska u penziju, molio razne rođake iz svijeta da mi pomognu barem da budem baštovan, smećar ili slično diljem Evrope.I naravski o tome kako od obećanja nije do sada bilo ništa.No mlad sam ja, ko zna?
A onda dođe jedan ovakav događaj i pokaže nam koliko je priroda moćna i koliko smo mi mali miševi u odnosu na njenu silu i ćud.I koliko su naše gluposti, ratovi i nedavna prošlost besmisleni i tragični.
Na drugom delu foruma vidim raspravu o sutrašnjem događaju u Vukovaru.O poseti dvojice predsednika toj tužnoj žrtvi naših tužnih tuga i očaja.Neki ga ocenjuju kao politički zemljotres i komentarišu ga, sa gorkim žarom devedesetih.
Nisam ja lud da se upuštam u takvu močvaru i tumačim prošlost.Ima za to mnogo stručnijih i kompetentnijih.
No, predsednik Josipović je, nadam se, neki moj dalji rođak ( moja baka je iz Josipovića i onaj bokser, olimpijski šampion mi je sigurno rod, znate onaj što je zlato osvojio zbog diskvalifikacije Holifilda u polufinalu...- prim.aut.) pa sam u ovoj situaciji definitivno pristrasan i žestoko na strani dvojice predsednika.Tadić mi nije rod.
Šteta, možda bih mogao biti barem njegov baštovan.
Jer ako na bilo koji način možemo vratiti rasute deliće normalnosti u ove naše umal' potrošene živote onda ni jedna lična žrtva nije prevelika.A trud je opravdan i vredan pohvale.
U politici svi sigurno imamo svoje stavove koje nećemo promeniti ni posle milion ovakvih poseta ali predsednici, čini mi se, daju kakvu, takvu šansu našoj deci i budućnosti kao nekoj blagoj svetlosti na kraju Gotharda.Ovog novog.
Ovo je trebao biti i moj svojevrstan oproštaj od svih foruma, jer ima puno tužnih razloga za to.I jedan meni značajan korak napred.Ili više njih.
Napravio sam svoj blog, koji još traljavo i samouko uređujem, i za sada mi se ne sviđa njegov izgled, moraću potražiti i stručnu pomoć, pa Vam još neću davati link, te ću u skoroj budućnosti imati tamo puno posla i na žalost manje vremena za priče na forumima.Treba srediti i ulickati ovih stotinu priča, za neku narednu knjigu, a kampanjac poput mene to sigurno neće uraditi ni lako ni brzo.
Treba početi i pisati moj prvi roman, za koji do sada imam samo naslov.
Zvaće se ,,Apatrid,, i govoriti o svima nama, sirotanima bez domovine, ipak sa osmehom zagledanim u budućnost.Mora taj spis biti na kraju veseo i pun šege, jer tuge mi je pun qu... (kufer, šta ste mislili ?).Kako ću rešiti taj rebus, nemam pojma?Ako neko ima neki savet, sad bi mi stvarno dobro došao.Pomagajte.Eto odao sam Vam tajnu, zaslužio sam podršku (ili po  dršku... Who knows...)
Ali tu sam, nemojte mi pišati u bunar, svraćaću povremeno da obiđem imanje.

Šta sam ja zaključio za ovih godinu i po dana?
Da su divni ljudi svuda oko nas.Da bez obzira na proćerdane mladosti, za nas još ima nade.Da smo žilavi i jaki, samo ako imamo motiv i želju da nešto branimo.Ljudskost i dobrotu, koja nikada ne posustaje.
Šta sam ja dobio ovde?
Prijatelje za čitav život i genijalce iz celog Sveta, koji dišu kao jedan i imaju listu vrednosti identičnu ili sličnu mojima.
Da li se kajem?
Ni slučajno.
Ovu godinu i kusur smatram vrhunskim kvalitetom i vremenom koje je nemerljivo unapredilo moj sredovečni, monotoni, život.Koje mi je pomoglo da ponovo sretnem svoje bivše nastavnike letenja, davne komandante, klasiće  i još nebrojeno mnogo izuzetnih osoba čije prijateljstvo smatram neviđenom životnom privilegijom.
Kako ću sada?
Trebao bih i nabrojati raju.A strah me da nekoga slučajno ne zaboravim.To sebi oprostio ne bih.Zato to ni raditi neću.Znate Vi svi koliko ste mi valjali i koliko tek hoćete.
O ružnim stvarima neću, nije pristojno.Rastanke sam uvek mrzio pa ni ovo ne doživljavam kao final.Jednostavno idem malo u te blogove da vidim šta se tamo dešava.Tako da ovo shvatite kao neplaćeno, odsustvo.
Redovno ili nagradno, nebitno.
Ostala mi je još jedna priča ili pošto sam ja možda otišao iz JNA, ali ona iz mene teško, recimo bolje svojevrsna analiza prethodnih događanja koja će zaokružiti broj mojih postova na sedam stoja.Na kraju neće biti pesmice.Bila bi tužna i melanholična, a ja ne volim takve.
Čuo sam se jutros rano sa klasićem iz Kraljeva.Moj drugar je sa ćerkom u kolima, voze se po gradu celu noć i još im se ne vraća u stan na četvrtom spratu.Pa bi možda taj light motiv  trebao iskoristiti za kraj ove recimo, priče.

Neka nas fury of nature podseti koliko smo sitni, mali i bespomoćni u svemu što nas okružuje.A koliko smo ipak tupavi u našim tragičnim međusobnim odnosima.Jer između prirodnih drmusanja i onih tužnih iz devedestih, ja uvek glasam za ove prve.
Jer ovi drugi su mnogo strašniji, mnogo tragičniji i sa neuporedivo više žrtava.
Pa ni Righter ni Merkalije na svojoj skali nemaju oznaku za sve naše budalaštine.

Zato predsednici  (familijo...) samo napred.
Imate i moju podršku, od srca.

A jarani, ako nekome ipak zatreba baštovan, čuvar parkinga, čuvar plaže u zimskom periodu ili slično, znate moju adresu.Nisam kvalifikovan ali brzo učim.
Nedavno me jako pogodila nenamerna šala mog dobrog druga u stilu ,, Tražiš posao, a moliš Boga da ga ne nađeš...,, Skoro kao ovaj zemljotres.
Nije tako, ni blizu i nikako, pa ovo slobodno shvatite i kao oglas za posao.Traženje posla.
Jer ovaj kredit od države koji mi je dao još godinu disanja jeste subvencionisan ali ga treba uskoro i vraćati.Stara poslovica kaže da sve ono što je stvarno golicljivo ili je nezdravo (goji), ili je nemoralno ili nezakonito.Tako da bih ja molio da ponuđeni poslovi ne budu u tim relacijama ...

Vidite i sami da se od književnosti ne živi.
Ipak je ,,Štilovka,, zakon...

Dok ne kveknem od nekog sledećeg Quake-a, srdačan pozdrav

Vaš Cvetko Điđimilović, Bloger očajni (k)...

P.S. Bili su ovo stvarno ,,Letovi koji se pamte...,,