Krupne sitnice...

Ručnik ( ili cluster) 
pisano 24/25.03.2009. god.

U rano, snježno, proljetnje jutro, dok mi u slušalicama trešti ,,Eh, da si deset mlađa…,, mog voljenog Merlina, ja jedini budan, kompjuter mi samom na raspolaganju i dvoumim se da li da prekšim svoje pravilo.Hoću, neću.Ma hoću.Samo ovaj put.Tite mi.
Ova priča se neće naći u mojoj knjizi.
Ne zato što to ne zaslužuje.To će samo vreme oceniti.Već zato što nije preterano vesela a i opisuje neko drugo, veoma teško vreme.No ako pomogne bar delimičnom razumevanju ovih događaja, vredelo je.Opet Merlin, ne popušta ,,Svaka se priča kažu mora ispričati dvaput, a ja je evo pričam.Kome ću neg’ Vama?...,,
Događaj jeste u skladu sa naslovom foruma ,,Letovi koji se pamte…,, ali nije moj let, a da sam ga zapamtio, jesam.Neka ova priča bude uspomena na nedužne ljude koji su tog proleća a i sve one ljude iz svih naših nesrećnih proleća devedesetih, izgubili svoje najdraže.
Bojim se svakog novog proleća.Ni behar mi ne miriše ko’ nekada.
Deset godina je relativna stvar.
Ponekad prođu brzo, a ponekad se sećanja zakoprcaju nemoćna kao šaran u mreži.
Maj,  1999-te.
Čudno vreme.Sve je nekako stalo.
Dani mirni, a noći ,,vesele,,.Ja oficir, pilot, prizemljen, tužan i čudno ogorčen.Ogorčen već odavno.Još negde od kraja osamdesetih.Za šta nas je ovaj narod ili bolje ovi naši narodi, školovali, kad puštamo da se ovakve stvari dešavaju.Došao đavo, duh nedavne prošlosti po svoje.Nije dobro.Nikako.
Kako li će se ovo završiti? I kada?
Posebno mi teško pada što svi naši susedi i donedavna braća sa radošću gledaju ovu nesreću.Ja se nekako ne mogu radovati tuđoj muci.Nisam nikada ni mogao.Teško …
A tih dana već smo skoro na sve oguglali.Sirene se non stop oglašavaju.
Vazdušne opasnosti više i ne prestaju.I mala deca su naučila razliku između sirena ,,šizele,, i ,,mirele,, (početak i prestanak), ali ovih drugih zadnjih dana nema.
Stiglo je lepo vreme, grad je pun ljudi.Dežurne, već razvaljene, mete su aerodrom i severozapadna industrijska zona grada.Avione i onako niko i ne vidi.A po zvuku je teško znati da li će samo proći ili opet stižu ,,u goste,,.Niko se i ne sakriva više.Znaju da prava fešta počinje tek oko ponoći.
I u duhu najvećih budista, ljudi veruju još samo u sudbinu.
Ja nikada i nisam bio baš neki veliki vojnik, pa mi sve ovo još teže pada.
Sa nekog nazovi ,,terena,, na kome sam se barem mogao naspavati ko čovek, došao sam kući na para dana da se okupam, promenim veš i vidim kako su moji.
U malom gradiću pored Morave gde smo sakrili avione, još negde na samom početku kolege iz Euro-Atlanskih integracija su ,,roknuli,, most u centru, a na nas verovatno i zaboravili.Ili im onako stari i nevešto maskirani nismo ni bili zanimljivi.
Ajde i mi da malo porodično izađemo.Dan predivan, sunčan.
Kum već dugo na terenu, a kuma sama šišala maleckog.
Dve, tri godine star dečak sigurno neće mirno gledati taj napad na lični integritet pa frizura liči na mesto parenja beloglavog supa ili neke druge grabljivice.
I odlučimo da odemo do kumova da ja ,,popravim,, dečaka dok ga oni budu zabavljali.
Taman da prvi put zajedno malo izađemo iz kuće.
Nije daleko.Odmah tu, preko Nišave.
Posudim od šure njegovog žutog stojadina i trknemo časkom.
Sednemo kod kumova na veliku terasu.Kum podstanar u garsonjeri koja osim te terase ima još samo hodnik i nekakvu sobicu.Prvi sprat visoke stambene zgrade.
Mališa uz animatore bude par minuta miran i relativno dobro sređen za tren oka.
Nakon toga kafa i priča.Kad će i kako ovo više završiti?
Kuma nudi da ostanemo na ručku, sad i kum treba stići.Neka, ajde nećemo, možda su i klinci kući već gladni. Teško je opisati taj osećaj kad te nešto goni.Ili to samo iz ovog ugla izgleda tako.
Seli smo u auto i već za tri, četiri minuta stigli do naše zgrade.
Dok izlazimo iz kola, iznad nas se čuju avioni.Ali nekako drugačije, bliže i duže.Žena ode u kuću, a komšija i ja odlučimo da popijemo po jednu ,,betonsku,, pivčugu ispred prodavnice na uglu.I da se malo inatimo.
Ko ih hebe ?
I onako kažu da se bolje roditi bez one stvari, nego bez sreće.Ako imaš sreće, narašće ti.A ako nemaš ni on ti ništa neće koristiti.
I tada je počelo.
Meni se nije učinilo ništa posebno strašno.
Frrrr, frrrrr, frrrr, frrrr… i tako petnestak sekundi.Nije se ni preterano glasno čulo.A onda je krenulo.Dim, plamen i jauci.Baš negde oko kumovih zgrada.Avioni se još čuju.Ovih naših PVO taraba, čak ni onih trocijevaca za svadbe, nigde ni od korova.
Šta je ovo ljudi moji? Pa što u grad? U sred grada.I u sred dana.
Bacim onu pivu, sramota me, zbog moje profesije i ovih NATO drugoligaša i trk na terasu.Odozgo ću valjda nešto bolje videti.Gde su tačno pale?
A imam šta i videti.Sve u krugu oko zgrade na čijem balkonu smo nedavno sedeli od skoro dva kilometra gori.Osim tog crnog dima i plamena zapaljenih auta, ne vidi se više ništa.
Telefon ne radi.Šta sad?
Moramo nekako saznati kako su kumovi.Tamo se ne može prići.Milosrdni anđeli još kruže.
U sebi se ono prisećam, koliko li ono Hornet ima podvesnih tačaka? I da li je ponosni kolega završio posao za danas?
U tom trenutku naša kuma, se javila na telefon.
Žena, normalno, sva izgubljena.Jedva je kroz plač izgovorila da su u redu i da je kum koji je u međuvremenu stigao, strčao ispred da gasi auto.
Na presvlake njegovog čuvenog bordo Renaullta quatro (četvorke, sa plivajućom karoserijom ) najboljeg auta na svijetu, kako voli da kaže moj kum, pala dva gelera, još nekoliko probilo lim.Sedišta počela da gore.E braćo iz Brisela, pa moj kum je sam dugo šio te presvlake, zalivene su nadom i znojem, to nećete tako lako uništiti.Ugasi ih, jedva...
A u vreme dok su padale male žute, sa padobrančićima, kum je već bio stigao i uspeo da ženu i sina, u poslednji tren, uvuče u taj mali hodnik koji jedino nema prozore.
Dve pale baš ispod balkona.Jedna srećom izgleda kumulativna.Izbušila rupu do Kine.
Druga raspoređena po kumovom balkonu.
Ali okolo haos.Sve gori.
Na kumovom štriku gori ručnik.Mali, zeleni.Onaj za noge, iz JNA.
Kuma starim peškirom brisala dlake poslije šišanja i okačila ga na štrik da se provetri.
Geler ga pronašao, i na konopcu zapalio.
Još par komada upali u papuče na terasi i neverovatno ali dva komada prošli kroz oluk i stali u napola istopljenom, nerazbijenom, staklu balkonskih vrata.
Kako da ih barem malo razveselim? Znam da se neće naljutit’ na mene.
Rekoh ,,Kume jeste li svi dobro, ajde vidimo se čim se probijem do tamo.A kumo vidiš li da gađaju vojne ciljeve.Što si balkon brisala vojničkim peškirom?,, Jesu precizni.
Nije žena ništa rekla, nije mi ni posle zamerila, a meni bilo malo krivo…
I sad mi je.
I to ne samo zbog toga.
Krivo mi je što svoje živote utucasmo u takve i slične budalaštine.Vi kolege i prijatelji iz normalnih, drugih zemalja i dimenzija, Vama zavidim na normalnosti.I to mnogo.
Ako ne morate, nemojte ni svraćati u ovakve uspomene.Putuj Evropo…

Ovo je priča sa tužnim krajem.Jedina koja će se ovde pojaviti.
I nekoliko godina posle toga ljudi u svojim okolnim baštama ginu od posledica toga dana.Tu sa ženom svakodnevno šetam pa možda ova priča u mom slučaju bude već sutra imala sasvim drugačiji epilog.
Kako reče jedan prijatelj sa ovog sajta, ovo je moja priča, moj spomenik svim žrtvama ne samo tih majskih dana, pa me dodatni komentari neće dodirnuti.
U nekom drugom ,,ložačkom,, forumu ovde jedan čovek mi reče ,,Što je NATO pilot gori od nekog momka što je bacio bombe na Zlatište?,,
Nisam ja rekao prijatelju da je iko bolji ili gori. Ko će to izmeriti?
Bruka je, ali ja ne znam gde je Zlatište, ali nisu kasetne ni za Zlatišta ni za Duvaništa (tako se zove deo grada u kome su pale u ovoj priči).Ne treba da postoje.Možda je razlika u tome što se ja onima na raznim Zlatištima nisam radovao.Nisam Bogami ni ovima.
Završih, jedva, ovu za mene mučnu priču.
Neka je slava svim balkanskim nedužnim i dužnim žrtvama.I ljudskim u opšte.
Kakva li smo mi vrsta?
Još uvek volim Pitsburg stilerse, fly fishing, Route 66, Komadanta Marka i Žalosnu sovu i još mnogo toga, ali braćo Amerikanci ovo Vam ne mogu, i neću nikada zaboraviti…
Ipak više volim svoje kumove.

Vojo.

,,Deset godina u odnosu na vječnost i nije neko vrijeme…,,

Haugh.



K und K ( …ili VON u Toplici )   
pisano 12.04.2009. godine

Stajao sam na zemlji.Sam.Bos.
Oko mene april rascvetalih šljivika, tek pooranih voćnjaka i nebo vazduhoplovno plavo bez i jednog oblačića sa pogledom prikovanim na Kopaonik i Jastrebac koji me zaštitinički okružuju.Gospodar sveta.
Prolupo’ deka? E neće biti.Recimo došao na ideju za ovu priču.
Prijatelj, zastavnik u penziji.Raketaš.Expert za Kub M i nevoljni saputnik devedesetih vratio se u selo.Stari pomrli, a mladi već stasali.Selo pusto, u malom stanu u gradu prilična gužva.
Prijatelj ,,generalkom,, obnovio stari traktor, orezao voćnjake, od poslednjeg, tajnog crnog fonda (tanke slamarice) kupio rakijski kazan, a od milostinje neke ,,skandinavske velesile,, penzionisanim balkanskim ratnicima kraja XX veka, bačve, prskalicu i još par sitnica i stigao nanovo u zavičaj.Skoro pust.
Tišinu jutra ispred oronule kuće poremeti jedino kvocanje par kokošaka, da se ima jaje za doručak i razdragano štektanje malog mešanca vezanog za stub kod kapije.Nema ljudi.
Selo malte ne, prazno.Komšije daleko i retko.I to kakvo selo.Ravnica između planina i plodna zemlja svuda okolo.Asfalt, telefon, struja, voda i sve što uz to ide.
Srbija danas.April 2009-te.
Ja otišao da pomognem dobrom drugu.Par dana.
Fizički umor u ovim godinama mi sigurno neće naškoditi.Sijanje zobi (ovsa), krunjenje kukuruza i celodnevna ekskurzija inspekcijskog tipa sa upaljenom ,,motorkom,, po prastarim šljivicima mogu prilično prosvetliti poglede na život.Suštinu.
Ovako umoran ali ujedno frišak i svež, želim da Vam ispričam dve priče.Meni veoma drage.Nemaju naizgled direktne veze sa sadašnjošću, vojskom i slično, ali hajde pročitajte ih, meni za ljubav.Setim ih se uvek u trenutcima kad shvatim bitno.Ili mi se bar tako učini.Videćete vrede.Univerzalne i večne.

Nikad se ne zna…

Prva priča je o starom Kralju i njegovom savetniku.
Stari Kralj je imao odanog, dugogodišnjeg savetnika koji ga je mudro i odmereno savetovao kroz decenijske bure i oluje.Ono, ne znam da li je imao tri kćeri i slična sr..a kakvima počinju bajke, ali ovo i nije bajka no’ životna priča pa kćeri i matora veštica ovde nisu bitne.Možda je imao i njih ali ostanimo kod savetnika, i Kralja.
Savetnik bio star, mudar i pragmatičan ali imao i jednu osobinu koja je Kralja sa protokom zajedničkih godina počela užasno nervirati.Naime, šta god loše da se desi, savetnik bi rekao ,,Pa dobro Kralju, nikad se ne zna zašto je to dobro…,,.Trajalo to tako godinama.Život u kraljevstvu tekao mirno i spokojno.Ali kad god se desi i neka sitna nevolja savetnik prokomentariše ,,Nikad se ne zna…,,.
Sve do jednom.
Jednoga dana stari Kralj išao niz stepenice zamka, oklizne se, padne i polomi ruku.Ruka u gipsu ili nekoj tada sličnoj imobilizaciji a savetnikov komentar, pogađate sami
,,Nikad se ne zna…,,
E tu Kralj popi...i, ili ozbiljno pobesni, recimo.Dođe u afektu tren presude i godinama akumuliranog besa.Povišenim tonom jakako presudi.
,,Ma’ šta može biti dobro u tome što sam slomio ruku.
Strpajte ga odmah u najdublju tamnicu.,,
Tad nije bilo drugostepenog organa, apelacionih sudova i sličnih savremnih karafeka pa dobri prijatelj ekspresno fasova najdublju, najmračniju, memljivu ,,pansionsku ponudu,,.
Na neodređeno.
Ali dok je ulazio u tamnicu stari savetnik, možda i po navici, reče ,,Pa dobro, nikad se ne zna zašto je to dobro.,,
Prošlo nekoliko nedelja i starom Kralju pravo neobično ali ne popušta.Tih dana treba da krene u daleku bilateralnu posetu udaljenom susednom kraljevstvu.Preko šuma, brda i planina.
Pođe kraljevska kolona i posle više dana putovanja u dubokoj i mračnoj šumi ,,skembaju,, ih neki borci za slobodu, ljudska prava ili recimo tada neko urođeničko pleme.I da ne duljim odluče da podnesu žrtvu svom totemu.Koga će? Pa ko je najlepše obučen?
Pa Vi sad vidite da li odelo uvek čini čoveka?
U’fate Kralja, skinu ga za termičku obradu ali šipak.Ruka u gipsu.
Gde će sad podneti ovakvu, kljakavu žrtvu, naljutiće bogove šume.Ajd’ puste Kralja.Ćape drugog po ljepoti garderobe, nadam se nekog stilistu, i preduzmu radnje i postupke u daljem odobrovoljavanju svoje zlehude sudbine.
Ostale puste.
I dok su posle posete uspešne recimo kao Samit G-20 išli nazad kući Kralj uvidi svoju grešku.,,Vidi ispade stvarno dobro što sam slomio ruku.Bio je u pravu.Ajd’ da ga pustim…,,
Dođe u zamak i naredi da starog prijatelja puste iz tamnice.
Kad se savetnik pojavio i poklonio pred njim Kralj mu reče ,,Vidiš ispade stvarno dobro što sam slomio ruku.Hajde, to mi je sada jasno.Ali šta je dobro u tome što si ti proveo tolike nedelje u samici?,,
,,Kako nije dobro moj Kralju, pa da sam ja bio sa tobom, skuvali bi mene!,,

Naravoučenije prvo…
Čuvajte svoje prijatelje, čak i kad’ su Vam po malo teški.Nikad se ne zna zašto je to dobro.
I coolirajte, nemojte se za sve budalaštine nervirati.Sve će se ovo jednom zvati juče.
Ili samo prošetajte bosi po tek pooranom, rascvetalom šljiviku.U aprilu.
Tabani se uvek operu lako.Obraz malo teže.

Košulja…

Iza sedam gora, planina i mora živela je u pećini stara aždaja.Jedno jutro aždaja izađe iz pećine, protegne se, pogleda oko sebe i kaže ,,Hebote, gde ja živim?!,,
Ma šala.
Nije to ta priča.
Ajd’ recimo popravni.
Iza sedam gora, planina i mora u velikom, moćnom i srećnom carstvu živeo je jedan Car.
Tekle godine mira i spokoja dok se Car jednoga dana nije teško razboleo.Ovo ipak nije priča o Caru ali krenimo redom.Obilazio razne hećime, ali nema pomoći.Zdravlje sve gore.
I u očaju čuje za staru vešticu iz duboke i mračne šume.Ode kod nje i ona posle kraće dijagnostike i anamneze saopšti Caru ,,Ozdravićeš kad na sebe obučeš košulju zadovoljnog čoveka.,,.
Car joj plati, vrati se kući misleći ,,Evo spasa, u ovolikom i ovako bogatom carstvu mora postojati bar neko zadovoljan.Dobro sam vladao.,,
Sazove dvor, naredi im da sazovu glasnike, da im obećaju veliku nagradu i da mu donesu košulju zadovoljnog čoveka.
Glasnici krenu.Po celom carstvu.Koga god sretnu i upitaju ,,Jesi li zadovoljan čovek?,, dobiju sličan odgovor ,,Ma znaš i jesam, ali fali mi samo još…,,
I tako prolazili meseci.Nigde zadovoljnog čoveka.Caru sve gore.Poveća broj glasnika i nagradu, smanji poreze, poboljša trgovinu i saradnju u svim integracijama toga vremena, ali ništa.Nema nigde skroz zadovoljnog čoveka.
Ali jedne noći u zabačenom i pustom kraju carstva jedan glasnik zaluta u dubokoj šumi.Lutao, lutao i već po mrklom mraku ugleda usamljeno svetlo na proplanku.
Priđe to trošne, male i oronule kućice usamljene na čistini.Nagne se do malog prozorčića sa muškatlama i čistim zavesicama i taman kad se spremao da uđe ugleda stare baku i dedu kako jedu kačamak, palentu ili puru, svejedno.Nakon večere, olizavši čanak, deda zamota cigaretu, otpuhne jedan dim i kaže ,,Uh, baš sam zadovoljan čovek!,,
Glasnik se jako obraduje.
Prvo gostoprimstvu u izgledu, konaku u toplom, a zatim i ogromnoj obećanoj nagradi.
Pokuca, uđe u kućicu, i predstavi se.Na njegovo pitanje čiči ,,Da li si ti zadovoljan čovek?,, Deda odgovori potvrdno. Ponovo ,,Da li ti nešto nedostaje u životu?,, Deda odogovori ,,Ništa,,. ,,Stvarno si potpuno zadovoljan?,,  usledi ,,Jesam.,,
Glasnik sav oduševljen objasni o čemu se radi i zamoli dedu da mu da jednu košulju na zajam.
A deka na to prizna ,,Hebi ga, nemam ni jednu košulju…,,

Naravoučenije dva…
Mislim da su stari Latini rekli ,,Nije bogat onaj koji ima mnogo, bogat je onaj koji ima ono što mu treba.,,Želim Vam da budete srećni zbog onog što imate a ne nesrećni zbog onog što nemate.I da uvek prepoznate šta je ono što Vam stvarno treba.Možda pomogne sledeća odrednica koju sam na ličnom primeru dobro zapamtio.Na ulazu u VMA stoji bakrorez na kom piše ,,Zdrav čovek ima hiljadu lepih želja, a bolestan samo jednu…,,
Zdravo da ste prijatelji.

I na kraju da ne završimo skroz melanholično o Carevima i Kraljevima evo i anegdote iz mog poslednjeg, nedavnog, boravka u selu.To je onaj deo o VON-u (za one koji nisu iz avijacije to je prije lasera bio način navođenja aviona) iz naslova.
Sejemo zob u Tolici.Okolina gradića Blace, o čemu pričah na početku.
Traktori parkirani a mi seli da zaduvanimo.Traktori imaju termostat i hladnjak a mi dušu.Pa da malo svi odmorimo.
U trenu, iza brda ugledam avion moje bivše eskadrile.Nisko i u zaokret.Neka SLO maršuta, garant.Moderni selac popute mene do’fati se mobilnog i zovne jarane.Može li jedan niski razlaz?Da se malo drug zastavnik i ja foliramo u selu.
RL sa tornja, moj jaran, mi kaže da ne može sad, malo smo okasnili sa javljanjem ali popodne oko pola pet stiže on u trećem izlazu.
Posle ručka, umesto popodnevnog odmora skupio se čitav retki komšiluk.Postavili i neke raznobojne najlone da nas vide.Biće jedan brisanjac i najmanje nekoliko ,,oštrih,, garant.Ja se baš uživio u ulogu.
Ali umesto toga neposredno pre pvd-a stiže mi sms od prijatelja ,,Te pohotne, mlade seljančice koje ste okupili u šljiviku kiteći se mojim perjem pošaljite kući.Pokvario se avion, ništa od ,,predstave,,. SORRY.,,
E hebi ga.
Jak sam ja VON.Ali ako tako mi i treba.Stvarno se kitim tuđim perjem.
Ili ona ,,Per aspera ad astra...,, Kroz šljivik do slave.

Samo poslednja anegdotica ima dodira sa avijacijom.Ali sve imaju dodira sa životom.A i avijacija ima puno dodira sa životom.Pokaže suštinu.
Meni su ove priče jako drage.Ovo je moja interpretacija pa me ne interesuje da li su nekada ranije negde opisane.Ja sam ih čuo davno iz usmenog predanja.
Liče na južnjačku utjehu.Pa šta?
Bez iluzija je i onako nemoguće živeti.
Ove moje su bar poštene.

Ajd u zdravlje jarani, nikad se ne zna zašto je ovo dobro.
Idem obući ,,svoju košulju,, i u ovo divno i sunčano nedeljno prepodne vodim sina na fudbalsku utakmicu pionira Radničkog.Oni jedini još neiskvareno i lepo igraju…
Na Čair, kod ,,Reala sa Nišavu,,...
Zadovoljan, nego šta!


Crnobrnja
pisano 29.04.2009. godine

Ostavite rečnike, a i Google neka odmori malo.Neće pomoći.
Sam ću odmah reći šta reč znači, da se ne mučite.
,,Crnobrnja,, se zvala kafana u blizini železničke stanice u Nišu.Jednom davno, pre skoro dvadeset pet godina.Zašto se baš tako zvala, teško je danas reći…
Da je bila crna, bila je.
Kao u ostalom sve kafane blizu vozova.Na železničkoj stanici i u Tokiu verovatno kafane tuknu po pruzi i pragovima.Nisam bio a i neću stići verovatno ali sve kontam, voz mora tuknut’.
Evo, sjeti se vica, moram odmah, zaboraviću.
Krenuo Mujo (Vojo) iz Donjeg Vakufa službeno u Tokio.Dođe u Vakuf na stanicu i zatraži
-,,Daj mi jednu kartu za Tokijo.,,
-,,Ja budale majko mila.Evo ti imaš sad autobus za Bugojno, pa tamo pitaj,,
Dođe u Bugojno
- ,,Jednu do Tokija.,, Ista priča.
-,,Imaš u pola dva za Saraj’vo pa tamo traži.,,
Dođe u Sarajevo na željezničku ,,Kartu do Tokija.,,
,,Ja blećka, pa koga ti zahebavaš.Idi na aerodrom pa tamo vataj vezu dalje.,,
Dođe siroma’ na aerodrom
-,,Jednu do Tokija.,,
-,, E žao nam je gospodine, moraćete prvo Al’ Italiom do Rima, pa ćete tamo presjesti…,,
I poslije skoro tri dana dođe u Tokio.Jedva.Bio petnaest dana, tamo ko’ fol nešto radio i treba se vratit’ kući.Dođe na stanicu metroa i kaže kosookom simpatičnom prodavcu
-,,Molim Vas jednu kartu do Vakufa.,,
Sa najvećim osmijehom u kolekciji Japanac ga upita
-,,Gornji Vakuf, Donji Vakuf…,,
Tako to oni rade, ali i kod njih ima nešto slično kao što je ,,Crnobrnja,,.Garant.
Oduži mi se vic pa ću nazad na priču.
Priča govori o tome kako je naporno i teško biti ljubazan i fin.
Za vikend sam bio na ,,mutnu Moravu,,.Da probam prevariti nekog naivnog soma prije mrijesta i zabrane.Samo sam sebe ,,prešo,,.
Pokido sam mnoge drage varlice, a povadio sam samo travuljine, plastičnih kesa i onih higijenskih gumica.Iskorištenih, iskorištenih.
No bili smo kod druga, prijatelja vojnog penzoša, ljudine u svakom smislu.U njegovoj ,,trafiki,, kako mu kaže dobra komšinica koja srećom nikada nije neutralisala svoj ‘lipi splitski akcenat.
,,Trafika,, je metalna i ima oko osam kvadarata ukupne površine, ali i ogromne breze ispred i slavuje na njima.Pogled na Jastrebac i Moravu i sasvim logično uveče u gostima po nekad oveću četu komaraca.Malo ljudi, a puno ljepote.
I kad neće riba, uvijek hoće ,,mučenica,, ljuta.
Pa kad Šemso Bondo more imat’ on ,,Licence to kill.,, mi to nekako u datim uslovima tumačimo kao trodnevnu ,,Licence to drink.,,Neki somovi udaraju vazda.
,,Slušaj babo, orasi su skupi.Il’ me ženi il’ tamburu kupi.U nešto se udarati moraaaa…,,
U ponedeljak ujutro tek završili jutarnju ,,šihtu,, opet ni da pipne,  skuvali kafu i masuli po jednu za dezinfekciju, kad dođoše gosti.Gost.
Gostina.
Draganče ,,Gumeni,,.
Lokalni, seoski vulkanizer i najbolji somdžija USR (udruženja sportskih ribolovaca) Južna Morava.Bar sa našeg stanovišta.
Opremio se prijatelj.
Biciklo i štapovi na njemu.
Ali neće valjda odbit’ poziv na jutarnju ,,molitvu,,.
Brzo krene priča a i ljuta.
I tako ja saznah za ,,Crnobrnju,,
Ovo je priča o Gumenom kao glavnom junaku.Bar njen prvi deo.
Pre nešto više od dvadeset godina Draganu je umro otac, a nepunih mesec dana nakon toga zaglavio je u bolnicu.Jer čudne temperature i drhtavice nisu bile posledica tuge, no tuberkoloze.
Nakon sedam meseci još uvek je bio u Knez Selu u sanatorijumu ali i Onkološkoj klinici.
Kaverne se otvorile.Šest njih.Pa je bilo blizu i hemoterapije.Rekli mu da ne znaju kako će se sve završiti. Nisam popamtio zbog ,,brlje,, pa ne zamerite na anamnezi.Uglavnom Dragan nakon više meseci krene na vikend kući.Bled, nakljukan lekovima sa već bradom i brkovima, kao ono kad je na ostrvo došao Petko.
Izađe iz bus-a kod železničke stanice i tu sretne starog prijatelja, već pod gasom.Samo na po jednu, se pretvori u dve ili tri za Gumenog skoro fatalne.
U neko doba u kafanu rutinski uđe patrola.Tu im skoro living room.I to oni Titini, ko iz ,,Kuduza,,.Golubije šapke i uniforme.I sve bi prošlo potpuno nezapaženo da Draganče ne odluči da ih za svoj prvi izlazak časti pićem.Samo im privukao pažnju.
Dokumenta sva u bolnici.On izgleda kako izgleda.I za tren se i bez prethodnog dosijea našao kod dežurnog stanice.Dežurni sudija za prekršaje vidi da nema od čega naplatiti.Objašnjenja ,,gasiranog,, Dragančeta ne piju vode i on se preko noći nađe na petnaestodnevnom ,,seoskom turizmu,, (branju jabuka) u KPZ Leskovac.
Petnaest dana robije zbog toga što je htio častiti za prvi vikend van bolnice.Srećom prijatelj u piću je imao dokumenta pa je alarmirao bolnicu i izvukli su ga prije kraja ,,berbe,,.
Ostalo mi ime kafane i tužan osjećaj u grlu.
Osim ,,mučenice,,.
Dragan je srećom danas dobro, i sportski lovi dvadesetak somova mesečno. Što je za ovakvu Moravu ogroman uspeh.
Kakve veze ovo ima sa drugim delom priče.
Juče popodne, u sred moj popodnevne dremke zvoni telefon.Javim se.
Čovek se uredno predstavi imenom, prezimenom, činom i titulom i ospe po meni.
Iz celokupnog arsenala.Prepoznao se pukovnik.Zapretio mi i sudom.Pa evo koristim priliku da se izvinem javno za stvari koje su se desile u vreme neke naše ,,Crnobrnje,,.Izvini pukovniče.
Nismo mislili ništa loše.Uvijek je najlakše pucat’ u pjesnika.Nisam još završio ni sporove u kojima sam ja tužio aktuelnu vojsku i državu, pa za neke nove nemam ni para ni živaca.
Ali želim da pojasnim namjeru.Namjera je uvijek samo šala i zajebancija.Nikada uvreda.
A zar nešto od pre četvrt veka ima danas takvu snagu.Ko’ Meša Selimović.
Dakle pukovniče ako ste se osetili pogođenim, oprostite.Posebno se izvinjavam vašoj porodici.Svi imamo porodice.Žao mi je.Jako.
A i krivicu za sve ostale učesnike preuzeću…
Doduše, iskreno sumnjam da će se Vaše kolege i Vi i na kakav način bar pokušati izvinuti za sve ono što ste nama radili tokom našeg odrastanja..Valjda se to kao u Zabeli ili sličnoj ustanovi poodvodi pod ono ,,Postupo’ sam po naređenju…,,
No, neću tako završiti priču.Ipak sam ja samo probao viknuti ,,turu za patrolu,,.
No i ja sam ovca.Vazda bio.
Dok se svi kriju pod pseudonimia i čudnim nadimcima, ja turio ime i prezime.
Čobanin.
Da sam ja šta loše mislio ne bih nikad ovako počeo karijeru.
No i na greškama se uči.
Najbolje na svojim.
Sad kontam, u mojoj budućoj knjizi će se svi zvati ženskim imenima.
Kad vidite ubuduće isti stil pisanja a drugo ime znači eto mene ko’ Zoro (ili Zora)…

Vaš Điđimilović…


Karanfil 
pisano 01.05.2009. godine

Nije cvijeće.
U pitanju je nadimak izveden iz prezimena.
I divni, duhoviti, plemeniti čovjek koji se iza njega krije.
Prijatelj.
Prijatelj moga oca i moj prijatelj.Najbolja moguća kombinacija.
Na sreću u njegovom slučaju to nije jedina najbolja kombinacija.
Biće ih u ovoj priči jako, jako mnogo.
Ovo je priča o dobrim ,,kombinacijama,, moga druga.
Učitelj, duhoviti vaspitač nebrojenih generacija banjalučkih đaka.
Kombinacija prvo lična, po genetici.
Onda porodična, takođe po genetici, koju samo ljubav može da stvori.
Lepo vaspitana i dobra deca, sada odrasli ljudi, takođe u raznim najboljim genetičkim kombinacijama.Kombinacije koje je samo bivša Juga mogla da kreira.
Sada ljudski proširena diljem Evrope.
U neko doba, pred rat, oni već drevni Banajlučani, starosedeoci.
Deca talenti za tenis.Ćerka barabar igrala sa Ljubičićem, više nego egal.A oni sa njegovim roditeljima bili prijatelji.Odricali se svega za razne turnire i skupa takmičenja.
Jedan ipak lep, skladan i miran život.
Dođe rat i sve izokrenu.
Branko, moj drug, zaglavi četiri godine rova.I sve što uz to ide.
Ko’ da je bitno na čijoj strani, pa sve su iste.Koga baš kopka neka upotrebi termin ,,na našoj,,.Svi ćete biti u pravu.
Za to vreme porodica u dvadeset i nešto kvadrata.
U bakinoj garsonjeri. Centar.
Bez struje najčešće, a samim tim i vode i grejanja.I sve što i uz to ide.
Srećom prođe ludilo…Branko se vrati živ i zdrav.
Sa kerom Džimijem koji mu je jednom spasio život, a ime dobio u čast posete predsednika i njegovog pokušaja mirovne misije.
Deca porastoše i postadoše svoji, pošteni ljudi.
Sin teniski trener, inžinjer u Njemačkoj.
Ćerka cenjeni novinar.Jedan od retkih na čiju molbu Ivan, na vrhuncu slave, bez dvoumljenja pristaje na intervju.Ali pre svega dobri ljudi.Za ponos.
A Karanfil i njegova plemenita, tiha Jadranka odluče da slave.
Prvi maj.
Iz nekog ljudskog inata.Prema životu.
A i da malo oduže i vrate prijateljima kod kojih godinama idu na Slave, Bajrame i Božiće u goste.
Baš u ovo vreme su negde kod legendarnog srnećeg gulaša.Pa koristim priliku da prijatelju i gostima čestitam slavlje.Prijatno.
Kakve su to proslave, za pamćenje.
I to sve ,,redno,,.I pite i sarme i pečenja raznih.
Za probirljive i roštilja po volji.
Od pića i od ,,tice mlijeka,,.
Dvojici jedinih ,,bezalkoholika,, mom starom i svom šuri Branko u šali kaže:
,,Postoje dva načina da vama čovjek obezbedi sledovanje.
Ili da vam kupim ovu skupu bezalkoholnu Bavariu, pa da se njom nalivate.
Ili da popijete na početku ko’ ljudi po jedan veliki ,,Nektar,, pa da ga onda do kraja dana do besvjesti razređujete česmovačom…,,
A ovo govori o najboljem delu toga slavlja.
Nisu to savršen ambijent i ketering, no atmosfera i ljudi koji im na slavlje dođu.
Oni radi gostima, a gosti pravi.Najbolji.
Ljudi svesni prolaznosti života i besmisla u kome živimo.Ljudine.
Boemi i zahebanti.
Jedina opasnost koja na tom slavlju može da te snađe, da poslije više aperitiva i ,,Nektara,, kasno kreneš do ,,svetog mjesta,, ne nađeš prekidača koji je Ljubičićev stari greškom postavio sa pogrešne strane vrata i slučajno poprskaš dasku.
U svemu ostalom si potpuno bezbedan.Što je na Balkanu, priznaćete, poprilična rijetkost.
Prijatelji Srećan Vam Prvi maj.
Međunarodni dan jednakosti i ljudske pravde.
Vama mojim Karanfilovićima još puno godina ovakvog slavlja.

Žao mi je što nisam sada sa Vama, pa Vam umesto toga kao poklon za slavlje donosim jednu staru i manje poznatu Balaševićevu pjesmu, meni dragu skoro kao i Vaše današnje slavlje:



           Sedam osmina

 ,,Kada se noć i subota sretnu
Zakuva se takav žur na Menhetnu
Da bele rade iskaču iz saksije.
Startuju tada opasne njuške,
Protuve ženske, seke muške.
Al glavni provod, ipak je lov na taksije.

Majstor je stao ko da je znao,
Sitna mu kiša farove tiho gasila.
I učini mi se momenat pre tog,
Da na visuljku prepoznah svetog Vasila.

Svi su taksisti uglavnom isti
Stari kontraši i nihilisti
Ili ćutljivci nemi od ružnih prizora.
Na poznat govor samo se trže
Neko već trubi da tera brže,
Proviri mišić iz ugla retrovizora.


Al svaka psovka mišolovka
I on je jedva čekao da se ulovimo
Odgurnu volan ko’ supu vrelu
Okrenu se, lupi po čelu
Zaglavljen metak i tišina
A srce tuče sedam osmina.

,,Mi smo još juče bili zemljaci,
Poznam ja odmah naše oči iste.
Šta se tu folirate da ste stranci,
Kada niste.

Mi smo još juče bili tim snova,
A evo kako danas stoje stvari,
Ne smeta ništa što je zemlja nova
Mi smo stari.

Devedes` prve spakov`o kofer
Hortikultura, trenutno šofer,,
`Ajmo do njega, po ženicu i svastiku.
Tri čaše kaže, rečicu prave.
Četiri bome, Njujork poplave
Ote se suza i zamuti mastiku?

I reče nam gorko ,,Ne d`o Bog nikom
Da `leb zaradi politikom, greh je to…
Vidiš, moji sinčići Vangel i Blaže
dohvate globus, Strumicu traže…
I gde god prstić na Balkan stave
Pokriju barem tri države…,,

I tako krene cuga za cugom
Proveja jutro kao sitno brašno
Javi se onaj stari žal za Jugom
Ništa strašno…

Čuvaj mi Bože bivše zemljake,
Moje su pesme njinih reči pune
A tuge su nam tako podjednake
Da me zbune…,,




Mojim prijateljima srećno slavlje.
Svima Vama ostalima Sretan Prvi maj.
Stavite karanfil u rever i iz iznata onima koji imaju mnogo a misle da su bogati, izađite u prirodu.
A svi Vi koji želite ovaj dan da povezujete sa nekim mučnim datumima iz nedavne prošlosti, nemojte.Možemo o tome sutra ili najbolje malo…



Nedelja kad je otišo’ Hase  
pisano 07.05.2009. godine

16. lipnja 1990-te.
Ivković odbrani Maradoni…A onda…
Stojković, Hadžibegić i Brnović… i Goikočea.
Ode Osim u svlačionicu, a ja u kafanu preko puta, jer sam mislio da ću stanu odlepiti totalno.
Sretnem tamo istomišljenike, klasiće i Mostarce, puno njih, i vratim se tek naveče ,,izmijenjenog stanja svijesti,, koje na žalost, ipak, nikada ne donosi zaborav.
Ni danas.
Kakve veze ima sa naslovom?Da nisam šta pomiješo’?
Ima, ima.
Danas sam nekako podjednako tužan, kao tog popodneva.To je connection…
A ne znam, kao ni tada, šta bi najpre preduzeo.Osim kafane.
Zato u čast mog prijatelja nastaje ova ,,južnjačka utjeha,,.
Da ne bi bilo, kako kažu moji kući, da pravim podugačke uvode, ova priča bi se mogla zvati i ,,Utorak, kada je otišao naš Vule…,,
Srećom, živ je i zdrav, samo je ABG od danas mnogo, neuporedivo, siromašnije mesto.
Ili što bi rekli Nadrealisti ,,jedna lasta, men’ se čini proljeće…,,
Simbolika naslova je vezana i za prekučerašnji, datum.
Skoro isto sumoran, i od strane Zabranjenog pušenja tako dobro opisan


Mog heroja Ivicu Osima su jednog davnog dana pitali
-,,Da li je tačno da ste mogli predriblati najmanje dvojicu kod protivničke korner zastavice na površini veličine maramice?,,
Na šta je on šmekerski odgovorio
-,,Mislim da ipak malo pretjeruju...,,
E pa ja tvrdim da je naš Vule u jednu podjednako malecku priču mogao ,,turiti,, smijeha i suza i zahebancije, dječijih slika zavičaja i moje omiljene sintagme ,,preko brda i dolova… i preko Olova,, podjednako vješto kao naš voljeni Švabo.
Bolje od svih nas ovde. I ne pretjerujem, ni malo
Nisam na žalost upamtio Asima Ferhatovića pa svoje obožavanje zasnivam samo na davnim pričama.Ali srećom, upoznao sam ovde Vuleta i imao ( i imaću… futur drugi ) tu čast da čitam njegove priče.
Šta je ovo? Ko neki nekrolog.
Pu, pu, pu… pomeri se smesta, Vojo, baksuze jedan.
Nek si ti nama Vule prijatelju živ i zdrav a ja o tebi mogu sve najljepše i ovako.
Il’ što bi rekla stara bećarska pjesma iz moga zavičaja
-,,Volim popit’ volim zagalamit’.Imal’ iko da će mi zabranit?,,
Ja ću ovde zagalamit’ u čast našeg druga i svega što je uradio u svojih više od ,,milju,, nezaboravnih ,,letova,,.
I napraviću jednu pauzu u pisanju dok sve tvoje postove ne iščitam.
Po istilahu, ponovo, otpočetka…
Ali…
Nakon tog junskog popodneva, naš fudbal, a i naša Juga nikada više nije bila ista…
Ni ja.
Kakav će biti ABG bez Vuletovih priča, ne smijem ni da pomislim.
Zato se još potajno nadam da odluka nije konačna…
Radovao sam se hrvatskom trećem mjestu u Francuskoj, Ćirinoj kapi, svakom skijaškom skoku Ulage i raje, pobedama Đokovića, Ljubičića, Janice i Ivice, pobjedi Bosne nad Belgijom, svim pobjedama Srbije, i ostalih, Jasni Šekarić, Đorđevićevim tricama i još koječemu, svemu ,,našem,, a nekako u zadnje vrijeme najviše Vuletovim i Coletovim pričama i mojim dobrim klasićima.
Šta ću sad?
Vule baš kad se poželim, daj bar po neku, ili makar na pm.Sebično, al šta ću? I nisam jedini.
Neće svijet stati jaro ni zbog mene ni tebe.Ali bez tvojih priča i tebe neće biti ni bolji.Garant.
Posebno ovaj naš.Virtuelni…
No, promisli ti još jednom.Please.
A ako te ko šta ovde ,,najedio,, reci slobodno da mu se odmah ,,naopštimo,, uže familije.Redaljka.
A ako ipak ne bude više pucnjave na ,,Ljubinom grobu,, barem pripazi negde iz daleka da šta ne ,,brljam,,.Tvoje kritike i komentare smatram retkom i dragocenom privilegijom.
I ne zaboravi ono piće, nekada, na Dolac Malti…
A Vi ostali nemojte dangubiti, dajte, nagovorite ga da ostane.I Vama će faliti…
Puno.
Neka su ti jarane sretni puti, đe god polazio.
Sjedište od ,,stojadina,, koje si mi prvi donio na naselje ću čuvati da se ne nažuljaš i udobno sediš dok budemo ,,roksovali,, po ,,Nektaru,, na nekom drvenom tremu koji gleda na plavi Vrbas.
I čepovima probavali gađati zgodne kupačice, mlade banjalučanke.
Jednog ljetnjeg predvečerja kada konačno, u starosti, dosadimo familiji…
Ajd u zdravlje.

Kako reč, prijatelj, ovde jednostavno zvuči.
I dobro odzvanja.Sa alpskim ehom…
Srećno druže.

P.S. I najbolje pojašnjenje bi moglo biti sledeće.
        Pre nekoliko godina sin mog brata od strica je upoznao i prvi put sreo mog         sina.
        Sudbina vojnika i cena svih vojnih škola.
        Igrali se celi dan i kada se vratio uveče kući, dečije umiljato, je rekao                 mojoj strini 
         -,,Bakooo, našao sam brata …!,,
        Pored mog Gorana, rođenog, jedinog, ja ovde našao Vuleta i Coleta…
       Pa ti vidi…




Specijalitet ,,Dolac Malta,, 
pisano 10.05.2009. godine

Bio je mart ’91- ve.
Velike reči i obećanja su već bili tu.
Tu su bili i normalni, pošteni, dobri ljudi.Ljudi koji su očekivali da su višestranačje i predstojeći izbori samo šareni, modni, kolaž papir.Da će se stvari vrlo brzo vratiti u normalu.
Šestorica dogovoriti, a mi svi nastaviti nesmetano naše ,,male, velike,, živote.
Mladi poručnik sa ženom došao na svoje, ispade poslednje, sarajevsko skijanje.Od velikog snega spasio ga njegov stari citroen GS.Vazdušno hlađenje i komšijini zadarski ,,često korišteni,, zarđali lanci nekako ih izvukoše do ,,Rajske doline,, koja i taj put opravda svoje lepo ime.
Jednog od mamurnih i oblačnih dana, koji i nije bio bog zna kakav za skijanje siđoše njih dvoje do Buća Potoka.U kuću ljudine Atifa.Oca našeg Safe.
Safeta i Snežu nismo videli više od pola godine.
U Zadru živeli zajedno.Potporučnici sa ženama.Delili stan kao brucoši na nekom faksu.
I onako kažu da je potporučnik samo pitomac sa platom.Nismo se odvajali.Nerazdvojni.
Oni otišli dalje.Prekomande ne pitaju za prijateljstva, a mi ostali.
I eto prilike da se vidimo u Saraj’vu.Kud ćeš ljepše?
Susret neću opisivati.To ne bi ni Andriću uspjelo.Smeh, suze…Sve u paketu.
I odlučimo da odemo malo do grada…
Vozi nas Safin rođak.Sarajevski taksista.Momčina ovako, a Bogami i rastom.
Ajd’ mi smo gosti, pa on bira mesto.
Prije čaršije i ćevapa, tek smo smazali mesa, pite i baklave kod Safine majke pa dok svarimo trebo bi nam ,,po neki,, aperitiv.
Kafić na Dolac Malti.
Parking veliki, ali kafić mali.
U staklu sa nekim stubovima.Velikim šankom i malim mermernim stolovima.Negde kasno popodne a pun ko šibica.Stanemo uz mali mermerni pult oko stuba.Naručimo piće.
Oslobodi se srećom ubrzo jedan stolić do samog stuba.Iza naših leđa.Samo dve stolice.Ajd neka žene sednu, nek malo ,,proćakulaju,, nikada im dosta.Nas trojica ostanemo da stojimo.Obrnusmo brzo par tura.Lepo brate.Dobra ,,glazba,, a društvo još bolje.Moš’ misliti ljepote kad te ni žena ne goni iz kafane.Savršen brak.
U jednom trenu vidim nešto se čudno događa.Safin rođo već usijao očima.Pogledam a neki momci za susednim stolom do naših gospoja prelaze u verbalnu akciju.Jedan od njih već se nabacuje i pokušava da ostvari prvi kontakt.Vidim da je malo pod gasom.Ove naše dvije se ko’ fol prodaju da im ne godi.Da su same u kafani (,,šta će žena sama u kafani…,,) bila bi verovatno druga priča.Ali ovako, malo malo pa pogledavaju u nas.
Vidim ja sr.nje u perspektivi.
Sreća Safa je okrenut leđima ali uskoro će primetiti kako se taksista i ja ,,pogleđujemo,, (vid’ kakav izraz al’ nemam bolji, valjda je i prikladan mjestu).Dečko je vrlo uporan.Ako se ovako nastavi nećemo stići ni izaći iz kafića a Safa će mu skočiti na grkljan.
Gledam rezervne opcije.Nema ih.
Dok se pokupimo i izađemo ludnica će već ući u završni čin.
Meni najgori pištolj.Kud ponesoh govno.Nikad ga i nisam gotivio.Šta će mi sad?U takvom krkljancu samo ću još više dobiti batina kad mi ispadne na pod.
Moram nešto preduzeti.Vrtimo kao sa Safom neku priču a situacija iza leđa se komplikuje.
Odlučim da delujem.Bolje sprečiti…
Pomerim malo Safeta priđem do stola gde momak sedi sa još tri neka jarana i sa najlepšim osmehom koji imam u arsenalu kažem ,,Momak nemoj dosađivati…,,Znam da mi je rođak (Safin ko’ da je moj) zaleđina.A i Safa sad vidi šta je.Konobari izgleda istrenirani skoro da počinju sklanjati krupniji inventar.
On na to meni ,,Šta ti ‘oćeš? Znaš li ti ko sam ja?,, i slično, prikladno situaciji…
Nemam gde da se povučem i opširnije ponovim ,,Nemoj, molim te, dosađivati ženama…,,
Kad on ču ,,ženama,, ugleda i moju burmu.Otrezni se čovjek u momentu.,,Joj jarane izvini, molim te.Hajd’ šta ćete popiti.Izvini, izvini, izvini…,,
Valjda ćemo izaći prije nego što rođo taksista ,,overi,, bar jednog?Za Safu ne garantujem.
,,Ma dobro,,  rekoh ,, ne treba piće, hvala.A vas dvije hajmo’…,,
Neda da platimo ali mi ko’ fol uvrijeđeni platimo sami i odemo iz kafića.Prođe frka.
Dan, a i skijanje se završe bez problema.
Vratili se.
Mi u Zadar a ja na Zemunik.Čekam prekomandu pa samo šetam uniformu po aerodromu.Proljeće došlo.Hajde da prohodam na doručak do letačkog u Akademiji.
Dan savršen.Nigde ne žurim.Uđem u restoran.Skoro prazan.Sednem, poručim klopu i uživam.Kad me neko roknu po ramenu ,,Đe si mali, jel slobodno?,, Okrenem ozbilljno i bukvalno ,,potrešen,, glavu i vidim Jovu, Drvarčanina, pukovnika, komandanta letačkog puka.
Moj zemo.Kad taj udari bogami boli.
,,Ma samo izvolite druže pukovniče.,, Đe neće biti slobodno.Restoran prazan pa ljudina sjeo sa mnom da ne jede sam.
Taman pojeli supu.Onako pričamo neke obične, ljudske teme, kad ulaze pitomci na doručak.Druga godina.Tek prešli na letenje i dobili blokove za klopu.Njihov deo restorana odvojen samo žardinjerama sa rijetkim platnenim cvijećem.
A ono kad  đavo oće?
Ulaze u koloni i sedaju redom.Ne znam šta mi bi, i pogledam između dve veštačke recimo difenbahije i …
Šta mislite koga vidim? Šmekera sa Dolac Malte.
Jel on? Ma jeste, garant.
E, ali on mene još ne vidi.Jedva se suzdržavam da se ne nasmijem.Misliće komandant da se nešto njemu smijem.A ne bih baš da mu objašnjavam.I glumim kao strogoću, da malo prepadnem ovog ,,Maltežanina,,.Pričam ja i dalje ko’ fol sa Jovom ali netremice gledam između cvijeća.Udaljeni smo ne više od tri, četiri metra.
Došla i njima juhica.
I u tom trenu specijalitet kuće.
Podigne pitomčuga pogled.Valjda je osetio da ga neko gleda.Ugleda poručnika i pukovnika za stolom.Vidi da me odnekud poznaje.Ja mu namignem, a njemu ispadne kašika u supu.Sve po stolnjaku.Setio se…
E kad se tad nisam nasmejo, neću nikad.
Okrenem glavu prema šefu i nastavim jesti.A njemu se siromahu verovatno čitav film života odmota pred očima.Horor.Otkud baš ovaj sa komandantom?Ko zna u kavim su relacijama?
Svet je ipak mali.
Završim doručak.Pozdravim se sa Jovom uzmem šapku i vratim se u puk.Ali da budem sasvim siguran.Srenem klasića Stevu i upitam ga imaju li, u nihovoj eskadrili, nekog pitomca iz Sarajeva.Kaže on ,,Imamo kako nemamo, evo jedan je kod mene.,,Ispričam mu priču a on sa osmehom prokomentariše ,,To je taj.Hoćeš li klaso da ga malo ,,pritisnem,, ,,.
,,Ma daj klaso, kakvo pritiskanje.Dovoljno mi je bilo to što se siromah skoro oduzeo.,,Mislim da se niko u životu od mene nije tako prepo’.Nikada.
Bilo mi ga poslije i žao.Nisam ga kasnije vidio.Ne znam je li završio i gde?
 Ali normalno da mu želim sve najbolje…
Sa Safom i gospojama smo se često smejali ovoj priči, a ja?
Ja se sjetim riječi nadam se još živog i zdravog babe Atifa ,,Sine, ko’ igra za raju i zanemaruje taktiku…,,
Ja ne znam drukčije.
Fair play…





Viđi jadan, a što pucate…?  
pisano 12.05.2009. godine

Priča iz poručničkih dana.
A đe si vidio bolji čin od poručnika?
Što bi rekli naši stari ,,Poručnik može ono što potporučnik ne smije, a može i ono čega se kapetan stidi.,,
Znači poručnik može sve.
No pre svega ovoga moram se vratiti u još malo dalju prošlost.Kad si mator to ima mnogo svojih prednosti.Možeš se vraćati podaleko.
E sad i to je uslovno.No, Vi mlađa raja nemojte zamjeriti.Vratiću se za tren u proleće 87-me.Nije daleko.Bar meni se ne čini.
Počeli smo kao pitomci, samostalno letenje u Zemuniku i ja se, sav srećan i ponosan, posle jednog uspešnog sletanja vraćam prema zgradi aneksa.Taman prošao zgradu kad iza ćoška sretnem dvojicu nastavnika iz druge eskadrile.Kopanju i Ratića.
I sve bi prošlo totalno neouobičajeno i potpuno standardno da me jedan od njih, npr.  Kopanja, zapovednim tonom, ne upita ,,Pitomac, šta bi ti uradio da ti ja sad opalim šamar?,, Po starom običaju iz mog kraja, u Bosni se naime kaže ,,Šta dobiješ kad Bosanca poliješ vodom?,,.Dobiješ šamar, odmah, odgovorim ,,Druže kapetane, vratio bih Vam.,,
Nije mi baš ni jasno što me to pito’?
Pa zemljaci smo, zna kako se to kod nas inače rešava.Na moje ,,Zašto druže kapetane?,, odgovori ,,Zašto nisi stavio kapu?,,
Ja tek onda vidim da sam odavno prešao svetu žutu liniju na stajanci i sav srećan stvarno zaboravio da stavim kapu.A tada bile ,,titovke,, koje lepo stanu u džep, ne moraš ih gužvati ko ove beretke.Zavučem ruku u džep kombinezona, onaj donji i munjevito stavim kapu.Možda me stvarno ,,rokne,, pa šta ću onda?Moram i ja ispuniti obećanje.
Srećom Ratić, dobar čova, smiri situaciju.,,Ajd, dosta obojica…,,
I tako to prođe.
Nit je Kopanja ozbiljno mislio a niti me poslije prijavio nastavniku.Ispade i on dobar čova.
Prošlo puno godina.
Dosta toga se i promenilo.
Ja već poručnik.
Prešao na An-26.Ma pravi gospodin.A tek poručnik.
I došao jednog leta u tada već Podgoricu.Na godišnji.
I dođosmo do glavnog dela priče.
Nemojte da zavara uvod.U odnosu na većinu drugih fabula, on ovde nije osnova.
Osnova je ovaj puta Facebook.
Pre par večeri, našle se na tom virtuelnom mestu za izlaske moja ćerka i ćerka mog klasića kojima je i posvećena ova večerašnja priča.Addovale jedna drugu za prijateljice i ako se nikad nisu videle.Ovo je priča o noći kada se rodila Jovana, ćerka mog nerazdvojnog druga Zokija.
Jovana neka si živa i zdrava.Roditelji su ti verovatno puno pričali o ovome ali da čuješ i zanimljive detalje.
Tog leta 1994-te, taman u vreme SP u fudbalu u USA zatekli se mi porodično kod našeg kuma Šuleta u Podgorici.
Letnja noć, igra se neka važna utakmica.Garsonjera mala, a nas puno.
I taman pred kraj utakmice, ulazi komšija Lazić, naš bivši nastavnik i jedan od šefova kumu a i Zokiju.
Znamo da je Maja na Cetinju, u porodilištu.A tada nije bilo telefona.No Laza komšija, imo’ telefon za kontakt.
Kaže on nama ,,Vas dvojica hajte’ odmah sa mnom.,,
Na vesela i radoznala pitanja naših gospoja ,,Šta je ? Šta je rodila?,,
On se samo osmjehuje i čeka.Ne treba nam dugo da se spremimo.Ljeto, Podgorica.Zahebemo odmah kraj utakmice i trkom sva trojica u komšiluk da ponosnom tati javimo prvenče.Dok idemo prema susednom ulazu Laza nam priča
-,,Zvoni telefon, ja se javim i umoran glas sa druge strane žice me upita:
-,,Jeste li Vi ti i ti? ,,
-,,Jesmo,,
-,,Ovde doktor taj i taj, jeste li Vi prijatelji te i te porodice?
-,,Jesmo.,,
-,,Samo da javim, Vaši prijatelji su maloprije dobili zdravu djevojčicu, tešku… i dugačku…Da Vas nisam probudio?,,
-Na moje: Niste, evo gledamo utakmicu.,,
Usledi doktorovo umorno :
-,,Uf, koji je rezultat?,,
I dok mi tako ćakulamo i žurimo prema susednom ulazu i ne slutimo problem koji nas očekuje.Naime, kolega koji je pre živio u toj garsonjeri imao je nekoliko meseci ranije  avanturu.Obili mu stan, ako se službena nameštena garsonjera može tako nazvati, i odneli sve što su našli.Video, tv, pasoše, pištolj i slično.Nisu našli 500 marona koje je klasić sakrio ispod naljepnice na rupi od regala.A on kad je to vidio tako ljut, ode i kupi najskuplju bravu na tržištu.Brava 470 maraka i 30 ugradnja.Za sve pare.
I otišao on u vihor devedestih a Zokiju dao garsonjeru da stanuje.
Dok se mi penjemo na prvi sprat, ne kontamo da novopečeni tata poslije dežurstva spava ko top.
Lupaj, udaraj, zovi a vrata od toliko marona ne bi probio ni C4.
Jedva ga nekako avertimo.
Čim je bunovan otvorio oči a i blindirana vrata, počinje cepanje garderobe, čestitke i nazdravljanje.Slavlje kakvo samo vodnici i poručnici mogu da stvore.Friški tata spemio zalihe pića i meze, domaćinska kuća i rokanje startuje.
Topla noć i dobar, najbolji razlog.Svi uslovi za feštu su tu.
I traje to tako, noć odmiče.Stigle i kolege iz eskadrile.Skoro svi.Već smo uveliko ,,gasirani,,.
Eto ti i Kopanje i Ratića.Kopanja sad šef.Pozdravimo se.On se čovek mene i ne seća.Ko bi i upamtio sve đake?.U jednoj odličnoj, stvarno dobroj atmosferi odmiče veče.
I dok se tako zezamo počne i pričanje viceva.
Šef ispriča jedan vic, a  ja stari zlobnik i kvarnjak, odlučim polupijan da mu vratim za onu pretnju šamarom od pre skoro desetak, tačnije sedam godina.On zaboravio ali ja nisam.
Jedini nisam iz njihove eskadrile.
Rekoh ,,Šefe, vic ti i nije nešto.A ja pošto nisam iz tvoje jedinice, ja se i ne moram smejati.,,
Uf, bili oni pravi momci, tek onda poče zahebancija, a Ratić, laf, se jedini doseti i prokomentarisa ,,Vrati ti mali izgleda za onu davnu pretnju šamarom.,,
No, to bi samo signal za dalju količinu šala i naravno alkohola u bebinu čast.
Ni Kopanja nije zamerio.
I jako se već brinem.Za ove moje priče.
Kako opušteno pišem uvodi su mi sve duži.Pa kako u šali moj brat često kaže našem ocu ,,Tajo, uveo si puno ličnosti ne mogu više pratit’ radnju,, da se i ja konačno vratim naslovu.
Geni su čudo.
Slavili mi do duboko u noć rođenje male Jovane.
Nakon poprilično tura i zdravica počela i pucnjava.Tačnije jedan ,,počasni plotun,, je ispucan odmah sa terase.A nastavilo se kasnije raznim kalibrima i popriličnim arsenalom.
Od magnuma do tetejaca.Šta je, i koliko ko imao.
Pred zoru se društvo razišlo i umor stigao.
Taman da se bar pokušamo i mi iz komšiluka razići, kad ulaze dva maskirana i naoružana policajca.
SWAT tim.
Panciri, šlemovi i automatsko oružje.
Neobično za tako mali prostor.O’ma gužva.
,,Dobro jutro…,,
,,Dobro jutro.,,
,,Šta se ovde dešava?,,
Šule odgovori
-,,Hajd’ popijte prvo nešto pa onda kažnjavajte.Kolega dobio dijete pa slavimo.,,
-,,Viđi, sa srećom, a šta je dobio?,,
-,,Ćerku.,,
-,,Pa što jadni toliko pucate, ka’ da se đetić rodio?.,,
Ne moš’ da se ne nasmiješ.Montenegro u najboljem izdanju.
Čujemo prijavile nas komšije.Dalje.
A SWAT team ušao jer su ovi prethodni ,,hodočasnici,, ‘nako pijani zaboravili zatvoriti vrata.
Sednu ,,specijalci,, upoznamo se i poče priča.Jednu po jednu, ka’ da smo klasići.
-,,Eto, viđi nemojte više, a da nemate koji metak viška?,,
Ponosni otac izvadi dvanaest komada .357  i reče
-,,Vidi prijatelju ovo mi je poslednje pa da podijelimo.Šest tebi, a ja da još ovih šest ispucam?,,
Sijaju mu oči i nevoljko presudi ,,Hajd’ kad je dijete u pitanju, al’ odmah dok sam ja tu.,,
Tako i bi.
Ne odosmo mi kući.
Ujutro se nas trojica probudili.Ili oko podne po lokalnom vremenu.Soba smrdi na pivo i cigare, a na balkon ne moš’ ni izaći od čaura.Raznih.
Jovana neka si živa i zdrava.I da ličiš na roditelje.Imaš na koga.
Vidim ti sliku na Facebook-u.Velika si i lepa devojka.Što znači da je slavlje bilo davno.
I jedini dobar zaključak ove priče je da su naša deca srećom bolji ljudi od nas.Nalaze se po svijetu i druže se bar putem interneta.
Veliki Duško Radović je jednom prilikom rekao ,,Tucite Vašu decu čim primetite da počinju da liče na Vas…,,
Naše cure su definitivno mnogo, mnogo bolje od nas, pa smo mi izgleda već zreli za batina.
Jedino ako se ne sažale na senilne starce.
Eto tako je to bilo.Jednom davno…
Ja Vam velim…




Kalif umjesto kalifa…  
pisano 05.06.2009. godine

Dođe nekako kao radio emisija.
Želje, čestitke i pozdravi.
Ova priča je posvećena klasiću sa tribina.Nadam se iz lože.I to VIP.Logično.Pozdrav klaso.
Ajd’ prvo o naslovu.
Ja ga nekada davno zvao Iznogud.
Tako ću ga i ovde zvati.
Po običaju, dobronamjerni će znati ko je, a za ostale sumnjam da me briga.
Osim mojih krivih nogu svi su govorili da neviđeno ličimo.To mu baš i nije neki kompliment ali da ne bi ispalo da ga samo ‘falim neka ovo bude retka kritika!
A da smo ličili, ličili smo.
Ma, ko braća.
Sad se ja udebljo ko’ krme a njega nisam vidio osamnaest godina pa se možda bar on proljepšo.Ja sigurno nisam.
Čak smo i zemljaci.
Doduše, deli nas za bosanske uslove nekoliko sitnih planina ali to je normalno.More se stići za vida biciklom.Ili kako bi reko jedan moj rođak.Osamdeset i neke kad je to bilo pravo popularno krene on sa većim društvom planinara preko brda i dolova (i što bi reko Vule …i Olova) pješice iz Sarajeva na Titin grob.Kad su bili neđe prije Višegrada sretnu nekog čiču kako čuva ovce.Taman izvadio kremen da pripali lulu.Sjeli sa njim da zapale i pitaju starog koliko ima do Drine.
,,Pa djeco moja, oko po’ lule duvana!,,
Do reke su stigli tek kasno naredne noći.Mora da se lula stalno gasila…
E tako, između mene i Iznoguda nema više od po lule duvana.
Efektan dokaz, o sličnosti je sledeći.
Druga godina Akademije.Zemunik.
Neko proljetno popodne.
Sedim u sobi i nešto ko’ fol učim.Prozor otvoren.
Čujem neko se dernja sa platoa ispred internata ,,Eskiću…,,. Na moje ,,Molim…?,, nema odgovora.Nakon sekund opet ,,Eskiću…,, Ja opet, skoro sa isto decibela ,,Šta je…?
Opet nema odgovora.
E na treće ,,Eskiću…,, skočim do prozora i umal’ da viknem ,,Šta je u p.m.?,, Prepoznam glas jednog od komandira kad se proderao ,,Eskiću, žašto ne staviš kapu?,,
Pogledam oprezno kroz prozor i vidim junaka naše priče kako ide bez kape prema internatu u kome su bile kolege sa helikoptera.Komandir ispred našeg internata ga sa leđa pomiješao sa mnom, a on se, logično, ne okreće na tuđe prezime.I tako, zbog sličnosti umal’ komandir da ode malo kod mame.
Kao đaci u Zadru smo bili ista eskadrila.
I evo poslije više od dvadeset godina meni ostao u sjećanju jedan stih za njega.Kako?
Jedan od najtraumatičnijih delova letačkog dana za svakog pitomca je Izvršna priprema.
Ajd uvodni deo kako, tako, ali na kraju svake Izvršne sledi propitivanje đaka.I to vrlo strogo.
Logično je da smo tih prvih dana imali popriličnu tremu.
Nikad se ne zna šta i koga će pitati.
Da bi smo se nekako razonodili neko vreme smo čekajući nastavnike da stignu podeljeni u više  grupa zezali jedni druge sa desetercima.Pjesmicama.
Poslije toliko godina eto ja upamtio jedan stih koji se odnosi na njega, a glasi…

 ,,E moj Mujo, steže li te maska,
   bićeš pilot kad procvjeta daska…,,

Nisam do sad, ni u brojnim pilanama moga zavičaja vidio dasku sa beharom, ali Mujo (nadimak)  je odličan pilot već skoro četvrt vijeka pa je onda žanr pjesmice lako utvrditi.
Pitomačka zahebancija.
A šta su tek oni nama pisali to nije ni za napisat’.Znači, zaslužili su.Debelo…
Klasića sam zadnji put vidio u Skoplju, 1991-ve.
Bili smo kumovi na svadbi kod drugog klasića.Žena i ja došli vozom, a moj komandir ,,divan čovek,, dao mi samo jedan slobodan dan.PMM (…mu materina…).
Klasići popodne stižu sa letenja u restoran a kumovi moraju kući.
Bruka.
Što sasvim logično dovodi do zaključka da se nismo baš ispričali.
Moj Iznogude, ako se primedbe ovih klasića odnose na tebe onda ti moram reći prijatelju…
Javi se, biće mi mnogo drago.
Ovaj pseudonim koristim samo zbog sličnosti sa njegovim imenom.
A inače, ne stoji uopšte.
Jer, He is good, very, very goood !
Definitivno.

P.S. Klaso, pošto je ovaj termin iz čuvenog crtanog, od sveg srca ti želim da postaneš Veliki vezir.Zaslužio si prijatelju…

Ostalima pozdrav…
Vaš ja…





Šape (…ili Srećni praznici)  
pisano 17.04.2009. godine 

Ovo je priča posvećena mojoj baki Mileni.
I svim našim dragim bakama, nanama i svim onim ljudima koji su nas iskreno voleli.
I koji nas još vole.
Ovo je i svojevrsna čestitika za predstojeći praznik kao i ovaj prošli svima onima koji slave. Ovo će biti priča o kolačima tj. ovo će kao i sve drugo biti priča o ljubavi i razumevanju.
Za početak bi voleo da se i ovi kalendari nekako ,,ujedine,, i ako ni ovako nije loše.Pametan čovjek uvjek nađe razloga da proslavi više praznika.
Ovo je i priča o toleranciji i razumevanju.Prikladna datumu.
Sudbina je čudna stvar.
Sa jedanaest meseci bio sam težak samo šest i po kila.Ne treba neonatolog da bi zaključio ivicu katastrofe.Bio sam kod bake i kao pravi slina, dobio upalu pluća i istovremenu upalu oba uha.Normalno, ne sećam se toga, govorim o sećanjima mojih najbližih.
Bio sam već tada blizu kraja.Veoma.
Na očajno pitanje moje majke upućeno jedne mračne aprilske noći ’68 me, dežurnom pedijatru dečije bolnice u Banja Luci ,,Doktore recite mi hoće li preživjeti?,, usledilo je samo sleganje ramenima.
Rečito, nema šta.
Ali kao što vidite jesam.Preživeo sam.Očigledno.
Lavovsku ulogu u celoj toj priči sa eventualno srećnim krajem imala je moja baka.
Danima i noćima nije se odvajala od moje postelje, odmenila moje roditelje kad god je to mogla i sačuvala svog najstarijeg, tada jedinog, unuka.
Moja baka nikad nije skrivala da sam ja njen najdraži unuk.
I uvek je i pred svima to pokazivala.Žena starog kova.
Majka sedmoro dece i tihi borac, heroj svakodnevnice.
Njen najstariji sin, moj tata, je i danas komunista.U najboljem smislu te reči.Moj otac je dobar čovek, kakav ja verovatno nikada neću biti.Ali i pored svoje ,,partijske pripadnosti,, morao nas je voditi na svaki Božić i Uskrs kod svojih roditelja.Logično u svakoj ,,Česnici,, paru sam uvek nalazio ja, a i količina dodeljenog džeparca je za sve unuke bila samo prividno ista. Moja dobra Milena je po prastarim receptima za praznike uvek pravila šape.
I oblande.
Obožavao sam svoju baku ali šape nikada nisam mogao da smislim.Tvrde, hrskave i jako slatke.Posute štaub šećerom.Jeo sam ih iz ljubavi prema njoj.Na silu.
Jedem ja njih, jedu one mene.
Ali zarad ljubavi se često moraju prinositi žrtve.Ove su bile slatke ali svejedno prilično teške žrtve.No, junački sam to podnosio i nikada pred bakom nisam pokazao da mi je frka.
Prošlo je puno godina sa ,,šapama,, ,,česnicama,, i ,,oblandama,, dok ja genijalno nisam odlučio da odem u vojnu školu.Mudrac.
I na taj način ostao željan porodice.Svega osim šapa.
Jednoga od nekih kasnijih raspusta kada sam već počeo sa letenjem, dobra žena me pred polazak odvojila na osamu i tihim zabrinutim glasom mi rekla ,,Sine, ako gore letiš gledaj nekako da to bude polako i nisko.Čuvaj se…,,
E moja bako.
Pa jedino se treba čuvati zemlje.I ljudi.
Moja Milena je umrla tiho, kao što je i živela, u snu.Na ahiret se preselila jedne zimske noći negde pred godišnjicu stroja u Rudom, sada već davne 1987. me godine.
Imala je samo šezdeset jednu.
Bio sam već treća godina akademije na Ortiješu i jedva sam se pred klasićima suzdržao da ne plačem.Posle kad sam ostao sam bilo je sve jednostavnije.Bar što se suza tiče.
Uvek se žali samo srcem.A ja nisam nikada mogao prežaliti što nije poživela još samo neku godinu.
Nije dočekala da svog Voju vidi sa prvom zvjezdicom na ramenu.
Ni ja nisam stigao da probam svoje prve potporučničke šape.Ali obrisi mojih pozlaćenih krila na uniformi uvek su imali, i danas imaju, deo koji pripada i mojoj Mileni.
Toga decembarskog dana baš kada je sahranjena bilo je izuzetno hladno, sunčano i vedro.
Iznad Banjaluke, nekako taman iznad naših glava u brišućem letu, su na svakih deset minuta proletali srebrno, sjajni MIG-ovi iz Bihaća.
Bilo je to jedini put da sam ih u zavičaju video tako nisko.
Hvala Vam kolege i neznani prijatelji.
Na svojevrstan način ste tako odali poštu mojoj baki ali i svim našim sestrama, majkama i bakama.Koje su godinama strepile u tišini nad našim sudbinama.
I spremale nam šape, tufahije, buredžike, česnice sa testom zalivenim ponekom izbeglom suzom.
Šta bi trebao biti recimo zaključak ove priče?
Svima Vama koji slavite predstojeći praznik, Srećan praznik.
Svima Vama koji ste ga nedavno već proslavili, takođe Srećan praznik.Svima Vama koji slavite neke druge praznike naravno takođe Srećni praznici.
Jer sve dok imamo šta da slavimo, srećni smo ljudi.
Ovo je možda prilika i da se sa setom setite dragih ljudi iz Vaše prošlosti.Ovo je takođe prilika da pređete kod komšije i čestitate mu praznik.Njegov ali i Vaš.Bilo koji…
Ja svom Memi svakog uskršnjeg pecanja ponesem za marendu (i tucanje, logično) po jedno jaje obojeno u zeleno.A na bajramska pecanja tamanimo baklavu.Na maslu jakako.
Nećemo valjda sa uljem.
Kao što ranije rekoh, ja nisam vernik, ali ako me odnekuda na ove i ovakve praznike gledaš bako, znaj da sam dao sve od sebe da te nikada ne razočaram.
Oprosti ovo za šape.
I sada jedva pojedem po jednu, samo tebi za uspomenu!

Tvoj …


Otrov  
pisano 15.09.2009. godine

Kao i obično, na ovom egzotičnom mestu, moj dobri daleki prijatelj Vule je i moj uzor i vrlo često moj pokretač iz domaće, neprskane (ničim…) apatije u bure i nevere naših pisanija.
Svako dešavanje je bolje od nerada jer samo su bezgrešni oni lijeni, uobraženi a i smote.
Znači oni koji ne mrdaju dupetom, da ne iskoristim neku prednju komparaciju, su u prilici i da ne pogreše.Nama inima, kako bude.
Više pisanje na ABG-u u opšte nije stvar inata.
Men’ se čini da je i opstanak u pitanju.
Mislio sam, proći će leto pa će se početi sa diskusijama po raznim temama.A nekako raja upala u apatiju ko šljiva u balegu.I meni se stvaraju slični posredni osećaji.
Ali ne dam se.
Nikad robom.
Žao mi je samo što nisam znao za ovo mesto prije par godina.Ali pošto će se sve ovo jednom zvati juče moram malo poraditi i na ovim zapisima i danima.
Doći će za nekoliko godina neki novi klinci ovde pa će reći ,,Jesu li ovi radili išta u ovoj butigi…,,
Jesu, jesu.Ili su bar pokušavali.
Garda i Vule me podsetiše na neke davne događaje i mog dragog prijatelja koji na žalost više nije među živima.
Neka ova priča o čojstvu i junaštvu bude iskonska priča o dečijoj naivnosti i dobroti.
Ja ću danas pričati o mom klasiću i drugu iz detinjstva.Neka ova priča bude moja uspomena umesto epitafa na spomeniku u njegovoj Ričici, selu između Vakufa i Bugojna.
Neka moja priča bude poslednji pozdrav mom drugu Jurić Marku.
Obično ne spominjem imena u ovim besedama.Ovde ću ipak prekršiti to pravilo.
Iz nekoliko razloga.
Prvo…
Svi događaji će se odnositi na detinjstvo i školske dane pa mi u svemu tome niko ne može ništa prigovoriti.Drugo, od Markove smrti je prošlo mnogo vremena pa zaslužuje da bar ovde bude pomenut imenom i prezimenom.
I treće i najvažnije, a nadovezuje se na drugo, kažu da čovek uvek umire dva puta.
Prvi put fizički, a drugi put onda kada bude zaboravljen.
Marko, u mojim sećanjima si još uvek živ.
Odakle naslov?
Nadimak, nadimak.
Kada smo došli u Gimnaziju Marko je bio jedan od retkih koji su bili niži i manji od mene.
Na nekom od prvih časova kod razrednika bila je i priča o veličini koja je rezultirala šaljivim zaključkom da se u malim bočicama drži otrov i logična replika da se u sličnim malim bočicama i urin ali i izmet nosi kod lekara, na analizu.
Marko uz puno šale dobi i nadimak Otrovko.Ili Otrov.
Zbog veličine.A samo zbog svoje dobrote i ljudskosti izbegao je i srodan nadimak.
Ovaj sa analize.
Interesantno, ali kada sad odmotam koporan sećanja, prisetim se da sam ga ja uvek zvao imenom.Nadimak neka posluži klasićima za sećanje.
Ajd sad’ o liku, posle ćemo o delu.
Marko je bio nizak, plav dečak iz čestite seoske porodice.Mislim da je imao starijeg brata Zorana, a siguran sam da je trpio neviđenu šegu i zahebanciju zbog kraja iz koga dolazi i najzastupljenije poljoprivredne kulture toga kraja.Kupusa.
Čim kupus dobro rodi, Marka svake godine razvale od zezanja.Te gde su ga našli, te kakva mu je glavudža i slično…Maštovito.
Imao je kao što rekoh plavu kosu.Izrazito plavu, žutu što bi rekli u mom kraju.Kao četka.
Takvu vrstu kose bilo je skoro nemoguće počešljati pa je naš Otrovko dobijao često poprilične kritike od komandira u vezi sa frizurom.Šta će čovek, slama ko slama.
Lice su mu naglašavale tirkizno plave, skoro prozirno plave oči i izrazito rumeni obraze.
Zdrav, domaći izgled.
Uvek veseo i spreman za šalu.Imao je izraženu sklonost ka jezicima i mislim da bi sa lakoćom savladao vrlo brzo niz različitih da je imao dovoljno vremena da im se u tim godinama posveti.
Izuzetno dobro je imitirao kako profesore, tako i sve nas klasiće.
Pošto smo prvih meseci nas nekolicina tako malih i sa nedovršenim pubertetom bili totalno neiteresantni suprotnom polu, devojčicama iz Mostara i okoline logično je da smo u grad izlazili u grupama.Niko nas nije fermao ni dva posto.
Imao sam tako dovoljno vremena da dobro upoznam Marka.
U duši je bio veseljak, neiskvaren i uvek spreman za šalu.
Bio je i izvanredan sportista.Brz i okretan sa urođenim talentom za fudbal.Odličan igrač i jedna od naših uzdanica u utakmicama protiv suparničkih odelenja.
Marko je bio moj prijatelj.
Nikada niko od nas dece nije u tim vremenima, a normalni ljudi to ne rade ni danas poklanjao pažnju našem porijeklu, nacionalnosti niti vjeri.
Jel’ se i Vama čini da ja naivno u ovim svojim pričama forsiram jugoslovenstvo i Bratstvo i jedinstvo?Meni da.
Meni se to posebno učini kada ophrvan dosadom čitam neke druge delove ovog sajta koji bez srama veličaju tamna balkanska vremena.
Hajde radi ravnoteže, neka bude onda i jedan naivan protiv mnogih ,,svesnih,, nacionalno, vojnički ili kako god.
Trudim se da na svoj način uveličam čojstvo i junaštvo.
Bez granica, avio ili drugih.Strana je i onako bitna samo onda kada se gleda po horizontali.
Sa jedne od…Odozgo je sve isto.Ili bar liči.
Proveli smo tako Marko, ja i ostali, četiri izuzetne godine.Prepune šala, zajedničkih mangupluka, konzervi po pola, odlazaka na nezaboravne fudbalske utakmice i turnire od Starog Veležovog iza Gimnazije ,,Aleksa Šantić,, po sve do Metkovića, Opuzena i čak Sarajeva.
Svi sa Banjalučkog prazničnog pravca autobusa, čitaj petak u 13 i 30, ako nas Oreško pusti, busom preko Jablanice, Rame, Makljena, G.Vakufa (e tu između dođe Ričica, mislim Gornja, oprosti Marko, ne sećam se više…) sećaju se niza šala i zahebancije kojima se smejao čitav autobus.
I onako svi znaju da smo pitomci, pa kad zeza krene skoro da i ne prestaje dok Marko ne izađe.Onda mi umorni dalji put posle prespavamo sve do pred Banja Luku.

Marko nije otišao na Akademiju.
Pao je na jednoj od letačkih kontrola i nakon toga sam ga u narednim godinama veoma retko viđao.Izabrao je Rajlovac i mislim smer Veze.
Nakon završene Akademije, kao potporučnik stigao je u Mostar u svoje prvo mesto službovanja.Dalje ne znam baš mnogo, skoro ništa.
Moj stav je da se ljudi ne menjaju, barem ne lako.
Mnogi su kasnijih godina pokušali da mi prodaju priču da se Marko mnogo promenio.
Ja im baš i ne verujem.
Početkom rata otišao je u svoje selo i sa kakvom takvom vojnom školom postao verovatno deo komandnog kadra vojne organizacije u svom kraju.Dolina Lašve i taj kraj je bio neverovatno najblaže rečeno ,,dinamično područje,, tih godina.
Poslednja vest koju sam čuo za mog druga je bilo da je, kao ,,velika zverka,, bio zarobljen u Drvaru.Njegov cimer iz srednje škole je čak otišao da ga poseti.Pustili su ga u posetu uz opasku da ništa ne pokušava i da mu u toj situaciji ne može nikako pomoći.
To je bar cimerova interpretacija događaja.I to da je Markov komentar bio da smo mi dva različita sveta i da on sa tim čovekom nema šta da razgovara.
Kasnije o Marku nisam čuo ništa.Barem ne nešto sa dobrim ishodom.Čuo sam da su ga ubili.
Ne znam ništa o pojedinostima.U čovekovom životu se za tren dese stvari koje ga izgleda promene zauvek.Nisam siguran da bi u tim okolnostima bilo ko i kako mogao pomoći našem Otrovku ali bi smo zbog neke buduće ljudskosti svih nas, i naše dece, morali bar pokušati.
Na žalost, za sve sam saznao kasno.A siguran sam, sasvim, da bi i ja, a i Marko iz slične pozicije imali jedan drugom šta reći.Ako ne rečima, onda makar očima.
Zbog starih, drugih vremena.
Markovoj porodici saučešće.
A mojim prijateljima ali i svima onima koji bilo šta znaju detaljnije o sudbini mog druga iz detinjstva Jurić Marka molim neka mi jave.
Skoro dvadeset godina je dovoljno da postanemo ljudi…Ili bar pokušamo.
I da prestanemo da se svetimo.
Niko ne brani da budete oprezni.Izgubićete silne godine ali sačuvati nacionalnu i ostale svijesti.
Bićete budni…
Ali radi lakših i mirnijih snova volio bih čuti šta je bilo sa našim Otrovkom.
Samo činjenice molim.
Bez ratničkih komentara.

Počivaj u miru školski druže.
Nismo baš mogli birati naše Čelince ni Ričice.
A mogli smo biti tako dobri fudbaleri ili lingvisti.
Samo da nam nije Balkana.

P.S. Čini Vam se čudno ovo moje viđenje čojstva i junaštva.Nije, nije.
Možda je samo malo manje stereotipno.
Svaka medalja ima nekoliko strana.
Probajte gledati obe.Ili sve…

Vaš Điđimilović.



Voz za Portugal… 
pisano 17.09.2009. godine

Sutra odlazim na proslavu dvadesetogodišnjice završetka Akademije naše klase.
Događaj kome se neizmerno radujem pa ako provod i emocije budu bar u promilima ravni mojim nadanjima onda će za druge teme i priče biti malo prostora sve do kraja nekih narednih meseci.
Zato, pre početka pakovanja stvari ( i novog odelca…) , imo’ bih doduše popravljati i vodokotlić da ne bih familiju u toku mog odsustva vratio u srednji vijek (imaju internet, al’ nemaju vodokotlić) imaću ja mislim vremena za jednu kratku pričicu.Ostalo nek’ pričeka.
Eh, kod mene kratku, pa kad ste to videli?
Na priču me asocirala moja mama.
Sinoć smo se čuli telefonom i mali detalj tog razgovora je bio kamičak koji je pokrenuo lavinu uspomena.
Umrla je strina moje mame.Nisam je poznavao.
Žena je živela u Lozani, a želja joj je bila da bude sahranjena u Banja Luci i porodica je to ispoštovala.
Kako to na brdovitom Balkanu obično biva, bila je to prilika da se poslije ko zna koliko godina (verovatno od neke prošle sahrane…) okupi porodica.Iz cele bivše Juge, a i izvana…
Iz Švice, stiglo njih četrnaestoro.
Sa majčine strane potičem iz porodice Matoš.Nisam siguran da nam je pjesnik rod ali sam siguran da ako jeste, barem dalji, imo’ bi me poprilično iskritikovati i napljuvati za ove moje brljotine.
Oprosti rodjooo, ja se uzdam u vežbu.Možda i od mene bude nešto.Jednoga dana…
Ajd barem u prozi.Bar treniram redovno.
Moj deda se često šalio da naša familija ima i svoj voz ( AGM… ) a mi se moramo potucati i drndati po nekim ofucanim, štrokavim i rastočenim kompozicijama.
Što bi rekli Nadrealisti u epizodi o protestu rudara ,,Vidi, imaju svoj voooz, a mi se moramo gurat’ po četvorica u taksiju…,,
Uglavnom, moji Matoši još nemaju voz.Nemaju ni taksi, a ove iz Lozane nisam vidj’o pa čim budem, reći ću vam.
A zašto za Portugal?
Molim malo strpljenja, znate da su moji uvodi dugaaački.
Nakon sahrane, mama i tetka pozvali familiju da se malo vide i da dođu u goste kod nas.
Tj. kod mojih.
Ljudi po pravilima pristojnosti odbili (ipak četrnaestoro… kilo kafe ode oma’ - ma šala) i seli zajedno u neki restoran da se malo ispričaju.Majka i tetka objašnjavaju da su ih tražili u imeniku i našli su više od dvadesetak familija Matoš ali sa nekim čudnim imenima.
Familija se nasmejala i rekla da su to uglavnom Portugalci.
Vid’ ovo.
Ima nas i u Portugalu.
Moraću ,,familiju,, potražiti barem nedje krajem juna.Ko zna?
E sad sa očeve strane prezime vidite u nicku ali ima i tu interesantnih sitnica.Nemamo pjesnika ali ima nas od Anadolije, do Pitsburga i Bostona.
Na skype-u mi se javilo masa ljudi sa istim prezimenom i raznim imenima.
Sa svih strana sveta i svih mogućih nacija.Ima nas i u budizmu garant.
Nisam ni znao da u okolini Beograda, negde kod Mladenovca postoji veliko selo u kom se većina stanovnika preziva ovako.
Dok mi se čovek nije javio preko ovog lepog programčića.I ispostavilo se da su nam koreni veoma slični.Ne bi ni znao da nije te’nike da imam toliko prezimenjaka u Sarajevu, Varešu i tim delovima Bosne.
Ima familije svuda.Jer ako pažljivo promislite i još ako ukucate u pretragu Vaše prezime bićete baš ono lepo iznenađeni.Rod je elastična forma pa se radujte rođacima ili bar prezimenjacima, gde god bili.
I jedna lepa anegdotica.
Moj brat od strica Dragan radi u sudskoj policiji, kao čuvar na Tunjicama (KPZ Banja Luka).To je legendaran lik (po više osnova…) pa će u budućnosti biti puno priča o njemu.
Nepotizam, nego.Imam za koga.
I jednoga dana došao u kontrolu ministar pravde RS.Na žalost ali bitno je za priču.Čovek se zove Džerard ili slično, nisam baš upamtio.
Uglavnom uvidom u dokumentaciju kod šefa ugleda i naše prezime.Upita za mog brata i poželi da ga vidi na razgovoru.Šef interfon i pozove ga.
Buraz se ,,oladio,,.Šta je sad ,,uneredio,,?
Zove ga ministar na raport.
Čizme, opasač, dežurni osmeh krivca i sve što u tim prilikama ide uz to, i pravac u šefovu kancelariju.Tamo sedi ministar, mlađi, fini čova.Buraz stoji mirno a na pitanje
,,Znaš li ti Eskiću šta je tvoj najveći problem u životu?,, samo zbunjeno slegne ramenima.
Sad je gotov, nešto je zahebo samo da vidi šta…
Na to se ministar nasmeja i reče ,,Pa po tome što je moja žena od Eskića.Hajde bolan sjedi da nešto popijemo…,,
Eto ti vidi, imamo familiju i u vrhovima vlasti, ne bih savjetovo’ da se sa nama kačite.
Šala jarani.
Provjerite Vi lepo Facebook, Skype i slična ćeresta.Možda moremo i zajedno u Portugal.
Samo da izvadim ovaj novi pasoš, a onda familijo, drž’ se.
Gori sam od onih afričkih siromaha od kojih, malo, malo pa neko potone na relaciji Atlasko gorje i ovaj deo Evropske obalice.
Ja ću vozom.
Valjda još imam svoj.
A ako me i gepe i deportuju, imam štelu na svim nivoima vlasti.Bar na zapadu.
No, dok se ne zaputim u Portugal odoh prvo riješiti ovaj vodokotlić.I odoh u Morović…
Ipak mi ne ostavljajte svoje adrese, ko zna?
Ma šala, nađite familiju po svijetu.Sad je talašika.Tehnika ima i prednosti.
A ako baš i ne nađete treće koljeno, naći ćete masu prezimenjaka kojima ćete se veoma obradovati.
Hoćete, hoćete.
Tako je sa apatridima.
Ima nas svuda…
Srećom.

Vaš ,,prezimenjak,, Điđimilović…


‘Leba i …  
pisano 13.10.2009. godine

Euforija, pa to ti je.
Koga god sretneš ovih dana svuda ista priča.I žene počele.
Pa poslije neka neko kaže da je fudbalica najvažnija ,,sporedna,, stvar na Svetu.
Kaki’ sporedna, to je za naivne.Glavna…
Sinoć gledam ,,Otvoreno,, na HRT-u.
Bilić ispade sada kao komadir Arkanovih tigrova a razni Srebrići i slični bolje i da se ne ‘vrću iz ove metropole sa ,,derbija,, tj. iz ovih …stanova ( Tadžikistan, Turkmeni…, Avgani….).
Čak se i Milojko uživo uključio u program sa svojim elokventnim analizama nedavne istorije ,,zapadnog Balkana,, i UK-a.Merači i seiri.A sagovornici ga još potunjeno slušaju.
Ljudi moji šta balun more uradit’ od normalnih ljudi.Ovo mu dođe bolje od sexa, nekakav produženi orgazam.Kolektivni, narodski.
Ovde na jugu Srbije sada ‘ko da je Švica.Niko više i ne misli o tome što pola miliona ljudi bukvalno nema šta jesti, što im dugovi za struju i pretplatu za istu TV preko koje jedino možemo gledati i utakmice na domaćem terenu (daleko Beograd…) a koju takođe odavno niko ne plaća (još od vremena TV Bastilje, Miška i njegovih…), prelaze prosečnu Vidićevu nedeljnu zaradu (skoro…).Bitno je da smo u Afriki.Mislim i fudbalski, konačno.
Ni Riberi, Anelka, bezobrazni umalo zemo Mutu i ostali nam ne mogu više ništa.
Srbija do Johanesburga.
Stigla jesen.Prava.I ajvar i ostala zimnica je zanemarena i stavljena u drugi plan zbog te subotnje večeri na Marakani.
Sve mi to liči na onaj stari vic kad dođe Srbin kod Boga i pita ga ,,Pa dobro kad će nama Srbima biti bolje, kad ćeš učiniti nešto za nas.Svi ratovi Dvadesetog vijeka preko naših leđa, sada ova kriza, Hag i slično…,,
A Bog ga pogleda ispod oka, nasmeši se i reče ,,A Đorđevićeva trica protiv Hrvata, to si zaboravio…,,
Meni mnogo smešno.
Sad svi hoće da budu fine komšije i kao jedni podržavaju druge.U dobru i zlu, kao savšen brak…A ne do Bog baraža jedni protiv drugih.Malo smo zaboravili da je od fudbala skoro sve i počelo.
Ali ja neću o tome.Ja hoću o suboti i o fudbalu.Ali o suboti popodne.
O jednom divnom popodnevu i skoro antologijskoj pobedi.Pravoj, muškoj, tj. dečačkoj…
Nije Marakana.
Sin mog prijatelja je izuzetan fudbalski talenat.Igra kao zadnji vezni u pionirima Radničkog iz Niša.Ima četrnaest godina.Visok, vitak, duge kose.Nadimak koji zasluženo i ponosno nosi u timu je Maldini.Savršena odbrana i skok igra…I liči.
Rekao bih Vam i puno ime i prezime ali ovo je ipak internet, a plus toga dečak će biti slavan jednog, ne tako dalekog dana, pa ćete onda čuti više o njemu.
Zvaćemo ga ovaj puta kao i njegovi drugovi - Maldini.
Zezam se sa njegovim roditeljima da sam mu ja kao ,,manager,,. 5 % od narednih ugovora je šala kojom trenutno baratamo.Malo li je?
No srećom još dugo će to biti na nivou šale.
U tome i jeste suština.
Ovi momci fudbal još igraju zbog uživanja.I radosti pobede.Iskonske, najčistije…

Uvertira za Rumune je bila savršena.
U Niš dolaze vršnjaci iz Zvezde.Do sada neporaženi ali i bez remija.U prvih osam kola lige koju zovu kvalitetnom (nešto kao Prva liga za taj uzrast…) osam glatkih pobeda.Gol razlika za plašenje protivnika.
Dan sunčan, divno Miholjsko vreme.Stadion Želje (jes’ da su pioniri Radničkog ali ne daju im centralni teren… sramota) , pored pruge za Pirot i Sofiju.Ne shvataju da ta deca igraju mnogo bolji fudbal nego što će ga prvotimci Radničkog igrati još dugi niz godina.
Kasnimo desetak minuta.
Kumov sin, moj Gile i ja.Pogrešno parkirali pa dok smo se od Čaira dovukli prečicom do Želje, ono počelo.
Sednemo, ni košpice nismo uzeli ( špice - što bi rekli na stadionu Borca u Banjoj Luki…) a već od jarana čujem da Zvezda vodi jedan, nula.Auh, ne valja.Greška posle kornera.
A ovi momci iz Beograda nekako odrasliji.
Prilično mnogobrojna publika pežorativno i cinički komentariše Zvezdine igrače, da se nisu obrijali, jesu li služili vojsku i slično.Ha, ko na domaćem terenu.
 Borba žestoka.Svi strepimo.
Ravnopravno je. Maldini i raja, daju sve od sebe.
Jedna dobra akcija i krajem poluvremena eto izjednačenja.Baš Maldini prebaci ogromnog gostujućeg golmana, a njegov saigrač Figo samo overi gol.
Jedan, jedan.
Na stadionu ludnica.Ajd roditelji što ne znaju gde su.Ali i šira familija, kumovi i prijatelji su u delirijumu.Igrači Zvezde u šoku.
Ko se to usudio njima da da gol?A naši dečaci kao da su dobili krila.Vide da su ravnopravni.Uto sudija uskoro svira kraj poluvremena.
Dobro je.Biće dobro.
Ja malo sednem do Maldinijevih, naših dobrih komšija.Vidim ljudi srećni ali ima još pola.
A i tuku im sina, prilično.Ovi brale ne žale…
Profesionalci ili je to samo Beograd kriv.Milosti nema.
Kaže mi komšinica da se okrenem i pogledam ko je tu.
Ja to uradim i oduševljen vidim da iza nas sedi Vladimir Jugović, po meni jedan od najboljih fudbalera u istoriji Jugoslovenskog fudbala.Jedini igrač sa ovih prostora sa tri titule prvaka Evrope i titulom klupskog prvaka Sveta.Moj idol i čovek koga u fudbalskoj istoriji poštujem mnogo više od raznoraznih šminkera i ,,centarfora,,.
Zamolim legendu da se slika sa mojim sinom tj. Gile sa njim.Igor i ne zna ko je to, a Juga ga nasmejan pita ,,Koliko imaš godina? Kako se zoveš ?Baviš li se nekim sportom?Ako tako i treba…,, i slično.Ja procveto.Ljudina je tu, sa nama.
Legenda, veliki u svemu.Pokušavam sinu tiho objasniti…
Bio najveći radnik i Zvezde ali i Juventusa.Čovek koga je Alen Bokšić na vrhuncu slave devedesetih, kada je to bilo prilično nepoželjno spominjati, zajedno sa Deschampom spominjao kao ključ tajne toga što je postao najbolji strelac Kalcia.
Čovek za koga su govorili da mu i ne treba automobil.
Da ima dovoljno snage da dotrči na utakmicu i posle nje se vrati trčeći kući.Čak i na gostovanjima.Ha, …
Po meni, kao što rekoh, jedan od najvećih.I najskromnijih.
Počinje drugo poluvreme.
Vratimo se ponovo na svoja mesta.
Šta sada? Da li će naši čuvati rezultat?Da li će igrati po ,,balkanskim pravilima… (ko prebaci Crkveni toranj ili Munaru odmah u prvi tim, ili najmanji faul a slede bolovi i valjanje ko za amputacije…).
Ništa od toga.Ne možemo da verujemo.Momci igraju sve lepršavije.Maldinijeva kosa takođe leprša svaki put kada skine loptu protivničkim napadačima u skoku.Ili je iznese do pola terena.
Sredina second halfa, jedan od naših dečaka sa skoro trideset metara opali po lopti i kao Lane Jovanović ,,zaturi,, je iza leđa ,,odraslog,, golmana.Zakoprca se u mreži, samo u gornjem uglu (što bi naši stari rekli - ,,rašlje,,…) a tada su se i onako trošne tribine zatresle kao (ne daj Bože…) Hejsel.
Ljudi je li ovo moguće? Što bi Mladen reko’…
Gooooooooooooooool. Dva, jedan.Protiv velikih.Trenutno najvećih u tom uzrastu.
Ni naši dečaci na terenu skoro ne veruju.Šta bi tek bilo da im neki prvotimci nisu na ekskurzijama za osmi razred?
Da ne duljim.Do kraja Termopili…
Svi gledaju u sudiju.Da ne svirne neki čudan penal i kada će pogledati u sat.Okrenem se preko ramena.Legenda pažljivo gleda dešavanja na terenu.Da li da mu kažem da pogleda domaću peticu?Ma neću, to mi nekako bez veze.Videće on i sam.
I onda, posle ,,večnih,, dvadesetak minuta sudija uze loptu i odsvira kraj…
Ja ustanem i kažem Vladi ,,Nemojte se ljutiti, Vama je ovo samo još jedna utakmica u nizu a nama ova pobeda mnogo znači…,, a on onako smireno kao da nekada davno plasira Deji ili centrira Pančevu odgovori ,,Ma nema ljutnje, u tome i jeste lepota ovog sporta…,,
Kažem ja, ljudina.
A uh, te radosti na terenu.I van njega.Pala je velika Zvezda.Ovaj puta padalica…
Možda dečaci još nisu ni svesni šta su uradili?Tek kad prenoće osetiće modrice koje se hlade i biće svesni veličine uspeha.
Maldini će jednoga dana biti sigurno veliki igrač zato što je pošten i lepo vaspitan dečak.Neka ga posluži zdravlje i malo sreće a svoje prve pobede protiv Zvezde će se sećati celoga života.
Srećno prijatelju.
I šta je zaključak ove priče?
Prosto je.
Svi Vi veliki igrači, ali i veliki selektori, Antići, Bilići i ostali bitni, posmatrajte, organizujte i igrajte ovu predivnu igru, srcem, pošteno i hrabro.
Radite kao Jugović a imajte osmehe i želje kao pioniri Radničkog.I onda nema zime.
CHF, Kune, dinari, $, Evrići… će sami doći.
Ni Afrika nije daleko.Čak ni na televiziji.

I nemojte da se više prepucavamo i svađamo.Bar ne oko fudbala.Isti smo mi.Sve se to vrti u krug a meni nekako žao ovih Europljana.Kad su razbili Jugu, samo su se zahebali.
Sada više neće moći biti ni drugi ili treći u vaterpolu, košarci, odbojci, rukometu ili slično.
A tu je sada i fudbalica.Dosta su im i šesta mesta (vide, rimuje se…).
Srećno komšije.
I nemojte zaboraviti svoju prvu Zvezdu padalicu…



Pitur… ( ili prvi samostalni let…) 
pisano 16.10.2009. godine

Trebo’ bi okrečit’ kuhinju.
Već liči na prvobitnu zajednicu.Dobro nismo još stigli do sakupljanja plodova (ono nisam lovac a ribolov je već odavno tu…).
Ali ne da mi se, nekako.
Ladno, otisle ove kišurine, temperature malo iznad nule ili ja samo tražim dobre izgovore za ono što ne volim.
Cvrčak, pa to ti je.
Ljetos rajzovo a sad me stiglo.
Selidbe i krečenje su mi dve najmrže aktivnosti.Srećom kao podstanar imao sam uvijek sjajne gazde, nisam se baš namučio ali kad dođe vrijeme za krečenje, smrkne mi se.
Na kao i u svim mojim uvodima ovo je samo posredno vezano za temu.
Akteri su jedan naš stariji kolega i jedan pitur.Majstor, moler.
Priču sam čuo iz usmenog predanja, davno, pa uzmite elemente malko sa rezervom.Ali godinama smo je prepričavali kao jedan od najboljih vazduhoplovnih fazona pa molim sve kolega i one koji znaju više detalja da je slobodno dopune.
Ajde prvo izokola da predstavim našeg jarana.
Haso je stigao u našu eskadrilu nošen ratnim vihorom.
Za nas, mlade pojava legendarnog lika u našim redovima.
Jednoga jutra u buvari u kojoj smo spavali na krevetu smo zatekli ,,uspavanu lepoticu,,.
Recimo.
Koliko su u tadašnjim okolnostima brinuli o svojim pilotima a i ostalima dovoljno govori i činjenica da je čovek došao u prekomandu bez obezbeđenih ikakvih osnovnih uslova.
Znači, idi ti jarane tu i tu, pa se sam snađi.
Dakle Haso, dok se nije odmah snašao, spavao u učionici ili onome što bi se tako moglo nazvati.
Porodica u sasvim drugom gradu a on, legenda sa nama ,,na pansion,,.
I tu je bilo više smeški i anegdota a ja ću dve kratke.Ovako sam ih ja upamtio.
Prvo jutro, vojnik, kurir i kafedžija upita ga kakvu kafu pije, pošto ga nema na spisku.
A Haso mu kaže ,,Mali, ja sam novi komandant jedinice, ujutro prvo meni kafu, i sedam dana nagradnog ti ne gine…,,
Tako i bi.Svako jutro Haso pije kaficu dok ostali čekaju na red.
Ali nekog od narednih jutara aktuelni komandant na brifingu pita vojnika
,,Mali, gde je moja kafa?,,
,,Izvinite druže potpukovniče, morao sam prvo odneti novom komandantu?,,
,,Vidi i ne znam da sam smijenjen, a ko je novi komandant?...,,
Vojnik siromah objasni situaciju.
Uz osmehe komandne skupine šef reče ,,Nema problema, njemu i dalje prvom, ali meni molim te drugom, ja sam sada komandant pa ću ti dati bar tri dana…,,
I tako borac ubrzo sazna za Hasinu šegu, ali je iako razočaran obećanim sedmodnevnim odsustvom poštovao redosled kuvanja i dalje.
Haso je legendaran lik.Mnogi od Vas ga sigurno poznaju a ja radi zaštite privatnosti od ove pošasti interneta neću dalje detalje.
Uglavnom priča iz naslova teče ovako…
Haso je nekada davno radio u Puli i jednog sunčanog, nedeljnog prepodneva odluči da svrati na sportski aerodrom u Medulinu da popije piće i vidi kolege.
Zatekne tamo dvojicu prijatelja, pilota koji su popravljali neki sportski aviončić.
Tip aviona nije bitan za priču.
Za priču je bitna skela i majstor moler koji je krečio ili farbao nešto na hangaru.
Ispostavi se da je pitur iz Bosne i to iz Hasinog mesta.
Vemenska odrednica je, mislim druga polovina osamdesetih.
Hajd’ da i majstor popije jedno piće, posao može pričekati i uz piće ide i priča, i upoznaju se malo bolje.
U tom i avion bi gotov, popravka završena.
Sledi probni let.
Majstor se nikada nije vozio avionom pa očas posla padne ponuda da se provoza sa njima.
Uz malo nagovaranja, pristane.
Sednu sva četvorica, pokrenu motor, sve ok.
Krenu sa voženjem, zatim zaletom za poletanje i dalje sve ok.Ne znam detalje pa da ne umaram ali neposredno nakon poletanja motor stane a avion sa znakovima prevlačenja se smandrlja pored piste.Uz tumbanje, drndanje niz livadu i sve što uz to ide.Otpadanje delova, prašinčinu i tako to.
Sve se relativno dobro završilo.
Svi živi.Požara nema.
Malo su bili obehućeni, ali dođoše sebi.
Izvlače se i podižu onako poderani i ugruvani, prljavi i zasuti zemljom i travom.Na međusobna pitanja kako su, ispade da lomova i ozbiljnijih povreda nema.
Ali problem…
Nema ni molera.
Pregledaj olupinu, nema ga.Pregledaj travu okolo, nema ga.Malo širi krug, nema ga.
Šta je ovo, ljudi moji?Pa nije mogao ispariti.
Šta da rade?
Pretražili sve okolo od molera ni P (mislim pitur, pa…).
Moraju ići da zovu policiju i hitnu.Da prijave slučaj i da traže čovjeka.Gdje je mogao nestati?
I dok ‘nako izubijani žure ka hangaru kroz glavu im verovatno svašta prolazi…
Kad ono…
Dovukli se do zgrade ili blizu a ono majstor na skeli, sve skupa sa valjkom u ruci i travom u kosi.Piči i pitura.
Na pitanje ,,Otkud ti ovde čovječe?,, majstor se samo okrenu malo u ramenima, pogleda prezrivo sa skele u njih i reče antologijski komentar ,,E ser.m Vam se i u avion i u avijaciju.Bolje je meni da se držim ovog mog valjka i četaka…,,

Događaj je tekao otprilike ovako.
Čim su roknuli, i kad je prošlo najgore pitur je valjda pomislio da tako treba i da se svi letovi tako završavaju.Te čim se izvuko’ zapalio sam ponovo trista, četiristo metara nazad na skelu i nastavio sa poslom.
Da on ne bude šta kriv.
A komentar bi u ovim novim vremenima mogao biti i šire primjenjiv.Zar ne?
Sreća i Haso i majstor su iz mog zavičaja (tvrde glave…) a meni je samo žao što Vam ovo Haso lično nije ispričao.Tada bi ste se tek povaljali od smeha.
Ali hajde neka ovo bude ,,radna verzija,, dok se jaran ne javi.
Meni i danas kad se setim priče pođu suze od smeha.Pokušavam da zamislim molerovu facu i viđenje vazduhoplovstva u celini.
A zahebane igre, majko mila.
Mog starog kolegu i jarana Hasu puno pozdravljam.Dugo godina ne znam ništa o njemu pa ako ovo pročita molim ga da se javi i pojasni nam ovaj komičan i srećno završen događaj.
Ili nekoga od ostalih aktera priče.
A ako se javi pitur njega osim priče molim da svrati da mi pomogne da ,,opituram kužinu,,.
Piće ja plaćam, skela ne treba, a nećemo se ni vozati jeroplanima.
Obećajem.

I umesto zaključka evo jedan vic i jedna kratka priča…
Sedi Mujo (Vojo) kraj Drine, zabacio štapove u vodu a na glavi drži ciglu.
Prolazi Fata i uz ,,Dobro jutro Mujo (Vojo) šta ima?,,
,,Evo ništa, pecam?,, ,,Pa šta će ti ta cigla na glavi?,,
,,Ha bona, daj mi pa ću ti reći.
,,Ma marš, stoko bezobrazna…,, i ko biva krene dalje.Ali, radoznalost ubi.
Hajd’ šta je košta poslije kraćeg premišljanja i preganjanja, pristane.Završe radnju, stanje i zbivanje.Ustaju i na ponovoljeno pitanje Mujo (Vojo) odgovori ,,Vidiš li bona one štapove zabačene u Drinu.E na njih od jutros ništa a na ciglu ti si mi već treća od jutros…,,
Stigao mom kumu rođendan prije par godina.
Kupim flašu pića i vidim preko puta naše zgrade majstori na skelama postavljaju fasadnu ciglu.Dođem i zamolim za jednu.Na majstorovo ,,Šta će ti?,, ja objasnim i ispričam mu vic.Skoro je čovjek od smeha pao sa skele i reko’
 ,,Ma uzmi celu gomilu, hebeš cigle, samo ako pali.,,
Operem malo ciglu, zapakujem u fini šareni papir i kod kuma.
Na kumino sa vrata ,,Ma nisi trebo’ kume, što si se trošio…,, i slično, moj kum, stari ribolovački sapatnik sa samo nasmijo’ i rekao ,,Vratiću ti ovo…,,
Cigla još stoji na prozoru kumove dnevne sobe.
Da li je nosi u ribolov? Ne bih reko’.I meni slabo treba.

Dakle jarani…
I u krečenju i u letenju princip je isti.
Ako nađeš finu ravnotežu između uživanja, šege i ozbiljnog rada, uspeo si.
Pozdrav za sve aktere priče, a oprostite na umjetničkom viđenu iste…

Namjere su uvijek pozitivne.

Vaš Điđimilović.

P.S. Osta’ mi kuhinja i danas neokrečena.Ali evo na ovom mestu imam neka preča posla.



Trica đaku 
pisano 01.11.2009. godine

Ili u podnaslovu mogao bih reći ovako ,,Višnje, šljive, jabuke, dunje…,,
Naslov je u skladu sa podnaslovom sajta.
Treba da ima veze sa avijacijom.
A moj podnaslov treba po običaju da ima veze sa životom.Kao ona stranka Srećka Šojića…
Recimo neka zdrav razum bude light motiv ove priče.
Nanovo, moj omiljeni metod rada.Omnibus od tri kratke priče koji će prosvijetliti moj nedavni boravak u selu.
Jutros smo se izvukli iz temperature, ove virozne.Klinci su ok, a i mi matori se ne žalimo na bol u koskama.Ili to u ovoj fazi možemo već pripisati požutelom rodnom listu.
Izvadio sam i onaj trn iz šape koji me mučio već tri dana.Kud baš u kažiprst? Jedini aktivan na tastaturi.I sada mogu polako.U novu priču.
Nisam ponio aparat.U selo.
Zaboravio, krelac matori.
Tako da ću sve morati dočarati rečima.Znači davež ponovo u akciji.
Ugnjavi ih muški, treći deo…

Priča prva
B-52

Već prvog popodneva, nakon dana provedenog u njivi, i olimpizmu u vidu razbacivanja stajnjaka po mladim šljivicima pozvani smo kod prijatelja na Slavu.
Jedva se oprali.
Susedno selo.I naš stari jaran, iz davnih ribolova, drug opisan i čuven ovde.
Stolovi postavljeni za puno gostiju i meni za nezaborav.I u smislu izbora a i količina.
Počesmo sa nekoliko ladnih šeftelija, prepečenicom od vinogradarske breskve.Ručno vadili košpice, no šta.
Društvo se skupilo.
Ja slabo koga znam.Moja prva Slava kod prijatelja.
Ide veče.Došli smo kolima ali povratak će izgleda taban fijakerom.
Kontamo nas dvojica da nam ne gine momački život naredna tri dana i klopa u vidu podgrijanog pasulja i po neke konzerve.Pa ne žalimo ni na hrani.Jedemo prilično.Na samoj ivici bezobrazluka.Ono za hastalom, uzmeš po neki komad i iz susjednog ovala.Da u tvome ostane bar onaj ,,stidak,, (zadnje parče…).
Kreće špricer.
A kreće i priča.
I eto avijacije, prvi put.
Znam da zvuči ,,Gledaj al’ se folira…,, ali vjerujte ako hoćete, ne mogu Vas natjerati…
Uvijek mi je bilo teško kada na nekom slavlju ili druženju sretnem ljude koji prvi put čuju za moje bivše zanimanje.
U početku naravno analiziramo rodoslov.Uglavnom, rijetko se desi da nekoga od spomenutih njihovih rođaka i prijatelja ,,vazduhoplovaca,, površno poznajem.
I to počne da liči na situaciju koju opisuje moj prijatelj, lekar.
Poslije treće ture svi počnu sa onim ,,E doktore, žiga me nešto tu ispod desnog rebra, šta bi moglo biti?,, i onda doktoru prisjedne i meza a i ,,preliv,,.
Tako i meni.
Kad počne priča o avijaciji ulavnom bude ono ,,Kakav je osjećaj?,,.
I šta da kažem, a da ne smorim totalno?Zavisi koliko sam ,,utučen,,.
Najdraže i najčešće, samo diplomatski promijenim temu.Samo su mi osjećaji još i ostali, pa ako i njih budem dijelio eto kokuz totalni.
Ali ove večeri stvari se odvijaju sasvim drugačije.
Baš preko puta mene i do mene za dugim stolom sede ljudi mojih godina, komični i dobroćudni likovi.Život juga ih primorao na česte i čudne promene zanimanja.Eto nisam zapamtio kako se ljudi zovu ali sam zapamtio da su šampioni.
I zapamtio sam još sledeće.
Kada se otvorila tema avijacije kaže jedan od njih, najstariji.
,,E prijatelju, pa imali smo mi avion.,,
Poslednje što sam očekivao.
Na moje začuđeno ,,Koji…?.. uslijedi još čudniji odgovor.
,,Pa B-52.,,
E neće biti ,,Pa gde ste ga kupili?,, još čudniji odgovor ,,Pre jedno dvaes’ godina sletio u Prištinu i polomio jednu nogu stajnog trapa, pa ga mi kupili na nekoj licitaciji.Sve na angro.I još neke kamione i traktore.,,
Meni tek tada niša nije jasno.
,,A kako izgleda taj avion?,,
,,Ma mali, beli.Čini mi se da ga zovu Utva…,,
A, to li je.Vidim ja u čemu je nesporazum.U pismu.
Kao ono kad spiker kod Indeksovaca kaže ,,Poštovani gledaoci, Rara je došao na Kivi. Uh oprostite iznenadila me latinica Papa je došao na Kubu…,,
,,Ma nije to ljudi B-52, avion se zove V-53 ili Utva 75…,,
,,E taaaaj. Taj smo kupili.,,
,,Pa gde vam je sad?,,
,,Ma maznuli mu likovi motor ili neke dijelove još prije licitacije, pa smo ga odmah utopili nekom ,,tašna, mašna,, biznismenu iz Novog Sada.I zaradilo se tu po nešto.,,
Eto kako avijaciju sretneš gde si se malo nado’.
E rekoh, bolje bi bilo da ste kupili ovaj latinični model (B-52) više bi se zaradilo.A i krivo mi što ih nisam poznavao ranije.Lako bi jednoj od mnogih napuštenih njiva preinačili namjenu a uz mali ,,prezent,, određenom ministarstvu možda uspjeli i napraviti koju panoramsku turu po tom divnom kraju.
Ali eto lepo smo se ismijali.
Kolega zaća, moj jaran i ja smo uspijeli zapaliti sa slavlja prije nego što se situacija totalno zakomplikovala.Tačnije, prije nego što su počeli ukrštati zdravicu.Običaji tog kraja su u tom smislu vrlo surovi.I samo za najjače.Survivor…
Umalo da nam Sveta Petka dođe glave…
Ipak smo bezbedno stigli na konak, odvezla nas prijateljeva ćerka.
Po auto smo došli sutra.

Priča druga
Prater

Za Novu ’91 sam bio i u Beču.
Video sam kako svijetli Prater.Lijepo brate, prelijepo.
Otad’ više Wiene ne viđoh, ni Pratera.
U knjizi koju sam napisao opisao sam kako su ispred prozora naše Gimnazijske sobe u Mostaru godinama letele Gazele danju i noću.
Kada odelenje Gazelica prođe noću, e to slično tako svijetli.
Sledeće večeri, nakon Slave i teškog rada na krčenju nekog starog višnjika vraćali smo se traktorom kući.Noć, zvezdana i hladna.Jesen u najboljem izdanju.
U daljini začujem čudan zvuk i vidim poznata svetla.Par Gazelica na noćnoj maršuti.Prva asocijacija mi je, da su kolege iz EULEX-a dobili neku dozvolu za prelet pa idu prečicom do obližnje destinacije.
Ali nije.
Baš negde iznad nas krenuše u zaokret.Hebi ga, sada  nam ove nove države tijesne za lovačke zaokrete.I DBA škripi.
Hajde, valjda su barem helikopterima dovoljne.
Lepo svetle.To treptanje sam skoro zaboravio.Nisu ni visoko.Ono taman.
Meni nekako drago.Kao da me vratiše u sobu 66, trećeg internata u Rodoču.
U neku mostarsku vjetrovitu dječiju, jesenju noć.Ili Prater.
Hajde neka su i jarani iz pohe dobili koju kaplju čorbe.Da i ova mlađa raja izađe konačno iz školskog kruga.
Dok stojim u onoj prikolici, krmećoj jakako, što da virus bude jedina asocijacija, na pustom seoskom drumu mislima sam savim, čudno daleko.
Eto šta je avijacija i brzinom misli te odvede nekuda drugo…
Odoše svetlucavi jarani prema Prokuplju a mi kući da se pripremimo psihofizički za branje kukuruza i sakupljanje jabuka koja nas sutra čeka.


Priča treća
John Deere

Poranili.
Zoru prevarili.
Imamo taj dan brdo posla.Kad je čovjek sam ništa mu se ne mili.Nemoš’ sam ni piti (ono ako nisi već prešo ćizu – špajizar ili kroner ).Teško je sam i pjevati a raditi nikako.
Kad sam već došao, daj da ne džabalebarimo.Da pomognem čovjeku.
Tužno je brate.
Ljetos sam već pisao o tome kada sam spominjao višnje.Da se ne ponavljam.Ali sada ljudi krče šljivike, višnjare i ostale voćnjake da bi zemlju ustupili ,,uspješnom biznismenu devedestih,,.
Napravio čovjek uz pomoć Vlade farmu pa mu sada fali zemlje.Treba ‘rane za silažu.
I dao ponudu.Za hektar zemlje na godinu dana plaća najam od 10000 dinara ( da Vam se ne učini puno to je oko sto evrića…).Od svojih jarana i verovatno suvlasnika firme iz ,,administracije,, dobije za isto skoro duple subvencije i eto sreće.
Odoše voćnjaci.
Nepovratno.
Još ako se uzme u obzir da je otkup jabuka nedavno prestao a dok je trajao kilo se plaćalo 2.5 dinara ( euro je malo preko 90…) onda je računica prosta.
Kao oni stočari na divljem zapadu.Ovčari su oma’ donji.
Ima da jedemo kineski bijeli luk do kraja života.A jabuke iz Perua verovatno.
I dok mi krčimo neki stari voćnjak koji je kolegi stara komšinica ustupila samo da ga ,,poravnimo,, a da kolega uzme ta drva, putem pored nas u koloni prolaze veliki zeleni traktori koje do tada nisam tamo viđao.
I eto veze sa avijacijom.
Upitam onog jednog majstora što je stao da malo vidim Johnija.Ajd, što da ne.
Uđem i vidim da je bolji od bilo kog aviona u koji sam do sada ušao.
Klima, on board comp. , GPS i još par nekih sitnica.
Sve u boji i novo.
Lele, majko.
Majstor samo ukuca koliko ,,veštaka,, hoće po ‘ektaru i cepa.
On sve sam.
Ima i auto pilot.Ili nešto što liči.

Jadna moja avijacijo.
Još puno balkasnkog đubriva treba ,,razbaciti,, da neki naš pilot sedne u mašinu sa sličnom opremom.I novom.
Al’ ajde da vidimo šta budućnost nosi.
Nemo’ da bude zamerke.Kad kažem ,,naš pilot,, mislim na bivšu SFRJ.

I eto nemam vremena više.
Javila mi se sada gospođa lektor.
Lektura knjige je gotova pa ja moram dati svoje mišljenje jer gđa ujutro putuje u Egipat.
Zato jarani završavam bez zaključka.Ovaj puta.
Izvedite sami.
Stara poslovica kaže a nutricionisti preuzeli da je svaki dan bez jabuke izgubljen dan u životu.
E pa kad bacamo ovakve, neprskane, crno nam se piše.
Ja donio jednu gajbu djeci pa ako svratite odmah čast.

Moram ići a samo za kraj po obećanju sledeće.
Za drugare sa ,,zapadne tribine,, koji današnji dan doživljavaju kao svojevrstan dan sećanja a i za sve one nama drage koji više nisu sa nama ovaj puta jedna od meni najdražih pesama. (pesma ,,Mrtvi,, Balašević –prim.aut.)
P.S. Slušajte reči.       

Pozdrav jarani. Jabučar Điđimilović….



Najvažnija sporedna stvar na svetu… 
pisano 06.12.2009. godine

Ide nam juni…Ide nam i SP…
Mnoge stvari će se desiti po prvi put.Prvi put u Africi, prvi put kao Srbija, prvi put sa takvim selektorom, prvi puta, dobro možda ne baš prvi puta, ali ovaj put sa vrlo jakim složnim i srećom već definisanim timom…
I još puno toga, prvi put.
Ali neću o tome.
Barem ne na ovom delu vezanom za moje priče.Kolege su otvorile lep, poseban deo, na ovom sajtu vezan za SP 2010. pa tamo možemo o sličnim temama.
Ja ću ovde o samo jednoj podvrsti fudbala, vojničkoj fudbalici, tj. vojnom fudbalu i svim implikacijama koje on sa sobom nosi.
Celo moje odrastanje je nekako vezano za fudbal.Pošto sam otišao u Vojnu gimnaziju vremena pre toga u fudbalskom smislu se jedva ili malo sećam.Dakle skoro svi moji fudbalski uspesi i neuspesi u sportskom smislu su i vezani za vojni fudbal.
Kao dečak sam navijao za Hajduk.Malo zbog serije Velo misto, malo zbog petokrake na dresu, malo zbog tada odličnog tima (braća Vujović, Simović, Gudelj…) a najviše kao i sve na Balkanu i u Bosni, iz inata.
Pola razreda navijalo za Zvezdu, pa smo fudbal igrali na fizičkom uvijek Zvezdaši protiv ostalih.Skoro stalno smo gubili dok nam u sedmom razredu, iz Našica ili Slavonskog Orahovca nije došao drugar Tomo koji je navijao za Partizan.E tada smo bili ravnopravni.
I bilo je tu odličnih utakmica, ali…Uvijek u životu to ali…
U jednoj od davnih priča opisao sam svoje lično prokletstvo.Fudbal obožavam kao igru ali sam vrlo veliki antitalenat.Najblaže rečeno.Pokušavam to isparirati razmišljanjem (ono fudbal se igra glavom…) pa dok sam u odbrani to na nešto i liči.Jesam li prešao centar igrališta na protivničku polovinu, prorade mi obe leve.Evidentno.
U Gimanziji i na Akademiji sam čak i na nezvaničnim utakmicama (ono iz zeze…) služio za popunjavanje broja.Hebi ga, pored toliko dobrih fudbalera nije ni čudo.Posle sam oguglao pa mi je bilo bitno samo da igram.Nije važno ni sa kim ni protiv koga.
Kada sam postao starešina stvari su stajale neznatno drugačije.
Selektovanje igrača u vojnom fudbalu barem kod oficirskog kora izgleda ovako.
Potporučnici uvijek brane i ne mijenjaju se na golu.Poručnici su bekovi, a mladi kapetani eventualno mogu igrati zadnjeg veznog ili ako su baš talenat onda malo i po krilu.Komandna struktura čini napad u raznim varijantama, a šef je, logično, uvijek centarfor.Koji sebi može priuštiti enormnu potrošnju vrlo izglednih i upotrebljivih lopti bez bojazni da mu iko ozbiljno prigovori.Normalno uz česte omašaje.
Ja živac, posebno na fudbalu pa me takav raspored izbacivao iz takta.Rat nam je sve pokvario, pa ni fudbalice nije bilo previše.Ni te vojne.
Sećam se đačke anegdote kada krajem osamdesetih u Mostaru igraju nastavnici a mi gledamo.U jednom momentu Fagi ljut, kaže sad ne znam više kome Munji ili Lukiću ,,Jeste aut…,, ovaj ,,Nije…,, i stvar se zakuvala.Kaže Fagi besan kao ris ,,Ako nije aut, da mi vratiš moju bušilicu…,,Od tada bušilica bila sinonim za rasprave u spornim momentima.
Barem u fudbalu.
Kada sam došao u Niš, i posle par godina imali smo sledeću situaciju…
Ništa se ne leti.Sankcije, goriva ni za upaljač.
Dakle vremena za fudbalicu koliko ‘oćeš.Ali drugačije organizovana.Jedno vreme u eskadrili pet potpukovnika, dvadeset tri majora i nas osam kapetana prve klase.Kapetana, poručnika i potporučnika ni za lijeka.Često sam se šalio da rampa (ulazna…) na An-u 26 služi da uđe posada…( ko’ Broj 1, svi u kolicima… ,,Sine, suviše sam star da bih ti pomogao, ali ti mogu dati par korisnih saveta…,,).Za fudbal se i pored tolikog broja jedva sakupimo.Ali po sledećem principu.
Kapetani protiv majora.
E to je bila dobra podela i odlične utakmice.Još kada smo u igru uveli i jagnje, a i pivo (u smislu plaćanja normalno…) bilo je nekoliko odličnih utakmica.
Oni (majori…) imaju bolje tehničare, izuzetnog golmana i Kosku (nick na ABG-u..) iz 31. klase, izuzetnog igrača ( i čoveka…) koji uz to neverovatno dobro igra glavom.
A šta nemaju? Kondiciju, naravno.Matore drtine…Ko mi sada.
Nekako se nose u prvom poluvremenu ali mi ih poslije lako preuzmemo, opkolimo i tučemo iz svih oruđa, i onda ako ih golman spasi, spasi.Pa evo i tu jedne anegdotice.
Za našeg golmana.
Izvode majori korner.
Lomi se rezultat i vreme pri kraju.
Ide oštar ubac (centaršut…) negde u kazneni.Naš golman se prodere ,,Jaaaaa…,, ali negde iznad moje glave stvori se senka i Koska nam ga glavom ispred, nekako između mene i golmana zabode u rašlje.A mali fudbal.
Pogledam u golmana a on šeret sa osmehom kaže ,,Pa viknuo sam jaaao…,, .
Šta ću, nasmijem se i platimo posle svega turu.
Napraviću malu pauzu.
Moram na Google-u naći koja je to tačno utakmica bila pa ću vam opisati tačno kako je izgledao taj dan u ljeto 96-te.Bilo je EP u Engleskoj, reko’ bih polufinale, Francuzi-Česi, ali nisam siguran.Izlapotina.
Priča je o fudbalu, ali da me ne bi pljuvali da ovde pišem o svemu osim o letenju (i onako nisam izgleda na glasu…) ovo je priča o jednom letu koji sam dobro upamtio.Idem malo na net, da proverim (što kaže moja kuma za nekog lika ,,Pametan ko internet…,, ) detalje pa se brzo javljam ponovo.
Evo našao sam.
26.06.1996. god.
Za ove ostale podatke konsultovao sam i svoju staru Knjižicu evidencije naleta.
Stoji, uslovi SMO (složeni, ne mogu teži…), 6 letova, tri sata (okruglo…) na marš ruti Ns-La-Sur-La-Sur-La-Ns.Celi dan.
Vozili se avioni iz Kraljeva u Muzej JRV.Tuga i jad.
Galebovi, ispravni moraju na Surčinsku livadu.Došli piloti iz raznih eskadrila da prelete makine do Surčina.I to makine koje više godina nisu poletele.Naš zadatak je da u dve ture povezemo naše dobre jarane mehaničare, ali i opremu, zagluške, stepenice, pokrivače i ostale andrmolje.
I tako dva puta u danu.
Prvi puta sve prođe ok.Još je prepodne pa je i vreme solidno.I drugi put solidno, ali treći…
Na Surčinu čitav dan čekamo primopredaju.Gluvarimo po muzeju i gledamo TV.U drugom sletanju u Kraljevo situacija što se meteo tiče, se već blago komplikuje, ali šta je to za nas, mahere.I negde u kasno popodne dok utakmica Češka-Francuska  još traje, negde pred drugo poluvreme treba da krenemo ka kući.Ionako je 0 : 0. Dave li dave.
Svratićemo samo u Kraljevo još jednom da pojedine kolege ostavimo tamo.
Ajd, odemo na toranj da popunimo plan, i tamo čujemo da se zakuvalo.Nestabilnost, Cb-a svuda, i to rodilo mašala.Provućemo se nekako, to često i stalno radimo.Ima An-uška dobar radar.
Već u prilazu Brđanima dok navigator isčitava proceduru za final, vidimo da neće biti baš laganica.Jezgra svuda na putanji prilaza.Biće čupavo.Na radaru sve blješti.Pozovemo GCA i dobijemo odgovor koga smo se bojali ,,Kolege ne vidimo Vas od  jednog  jezgra na Vašoj putanji...,,
Ajde nastavimo po proceduri, drma, trese ali mašimo baš centar oblaka.Biće veselo.
I u jednom trenu dešava se sledeće…
Navigator ugleda rupu u oblacima iznad puta Čačak, Kraljevo pa vođa poslušavši ga, odluči da prekrši sve propise, pređe na vizuelno i da se kroz rupu strmeknemo ispod baze.Totalno protiv pravila, posebno u takvim uslovima.Glasno prokomentarišem da se sa tim ne slažem.Ako omastimo ledinu da bar voice recorder zabilježi kršenje pravila.Vođa me samo čudno pogleda, nema sad vremena da se aka još i sa mnom.
Ugledamo pistu ali mnogo desno.Missed approach…Debeo.
Kiša pljušti, a mi neki čudan krug na dvesta metara ili manje.Ispod baze.Po moravskim vrbacima.Na smicanje vetra niko i ne pomišlja.
Sedim sa nekim čudnim mirom i gledam vođu koji se lomi i pati.Iz desnog niskog kruga sletimo u drugom pokušaju.U Kraljevu pista uska ali stari lav bez problema utrefi.
Bočni vetar roka li roka.
Lagani smo prilično.
Tanki smo sa gorivom.Na moje pitanje hoćemo li sipati čorbu, dobijem odgovor da smo blizu kuće a i pljusak je napolju.Odluka je da nećemo gasiti motore, idemo odmah dalje.Ni sa tim se ne slažem ali ovaj puta ćutim.Ćuti i vođa, a i on i navigator me smrknuto gledaju.Vidim da ako promašimo Niš iz bilo kog razloga u Prištini imamo za još jedan prilaz ili ni toliko…
I umesto da ustanem, i posle takvog prilaza izađem i kući odem bus-om, bez obzira na mrke poglede, ja ostanem.Poltron…
U avionu još desetak pilota.Putnika.Sutra treba da prelete još neke Galebove iz Niša.Među njima i moj prvi nastavnik letenja, Rajko.
Poletimo prema kući, nema ni dvadesetak minuta.Ali kako to obično biva jedan režim radara nam iznenada otkazuje.Onaj bitan.A čim smo se javili našoj kontroli ljubazan i smiren glas kontrolora javi da VOR Niš ne radi već neko vreme.Sve lepše od lepšeg.
Tih nekoliko minuta ko večnost.
U oblacima smo.Teškim i mračnim.
Obojica držimo volan a svi puntnici i posada su čvrsto vezani ali ripaju ko krpene lutke.Još nam samo protivgradna fali.Napraviće malu pauzu zbog nas.
O znoju lica svoga ne moram.Gorivomer gledam ko đedov zidni sat.Ne trepćem.Ide brzo ko na EL-ovima.
Sad su nam i NDB dobri.Jedino to i imamo.Kontrolor nam javlja da se nad aerodromom razbija, baza je već visoko.Biće ok, treba samo proći ovu liniju nestabilnosti.
I negde u traverzi između Malog Jastrebca i Soko Banje odsečeno ko nožem.Finalni prilaz skoro čist.
Jedino turbulencija ubi.
Čim smo izašli iz oblaka, prijavili pun graund kontakt i prilaz za 29 kontrolor nam sa osmehom reče ,,Dobro došli drugari, slobodno za 29, vetar na sletanju je taj i taj…I da Vam javim, ako Vas interesuje, Česi su pobedili na penale…,,
Hvala drug, interesuje nas, jakako.I mi skoro na penale.
Sletimo bez problema, sa dovoljno goriva za još jedan krug.
I dve karakteristične opaske na moj račun.
Nakon sletanja moj nastavnik izlazeći iz aviona sa svojim uobičajenim osmehom mi reče ,,Kakvo je ono sletanje, jesam li te tako učio?Nikada se više neću voziti sa tobom…,,
I druga ozbiljnija…
Vođa me posle pozvao na kafu i rekao mi da nisam trebao baš pred svima onako.Zna on da je protiv pravila ali nekad se mora…Da se meni samo učinilo rutavo ali da sam mlad i naučiću.Sve je bilo u granicama…
Ajd kad ti kažeš, mislim u sebi.Ali mehaničar, telegrafista i ja ne vidimo stvari baš isto tako.Navigator me kasnije prozvao vunderkind, i nije više kada je sa mnom u posadi davao  takve i slične predloge.
I ovde ću izaći iz broja znakova pa na brzaka zaključak.
Nisam na žalost u karijeri stigao ni do zvanja vođe a ni do mesta vojnog centarfora ali jedno sam skontao.Definitivno i jasno.
I u fudbalu i u letenju neka stroga pravila poštovati moraš.
Ako misliš hodati uzdignuta čela ili ako misliš hodati u opšte.
To ne zavisi od godina ili iskustva.
Zemlja je za sve isto tvrda a fer play se takođe odnosi na sve, i stare i mlade.
Zato je meni Pele šest puta bolji igrač od onog lečenog narkomana rukometaša i ako, Bog mi je svedok da ne navijam za englesku reprezentaciju, a u toku frke na Foklandima sam bio Aregntinac veći od Kempesa…
E zato bi volio da nam dođu Francuzi neđe na penal u Afriki.Ili bar da ih doradimo kao Česi tog dugačkog dana.
E moj Anri, nije ti to trebalo, mogo’ si ostati upamćen ko baš dobar igrač i čovek.A ovako pamtiće ti samo ruku.
Sreća fudbal još igrati ne znam.I u letenju sam napravio poooveliku pauzu ali bar sam još pošten.Prema sebi i drugima.
To se teško uči, a danas nekako vrlo lako zaboravlja.

I na kraju poenta.
Pošteno, bez kompromisa, prvo prema sebi…
Ostalo je lako i dođe samo po sebi.

I odmah da ste mi vratili moju bušilicu…

Vaš Điđi.