Transportnjaci...

,Ozbiljne,, veze…  
 pisano 12.06.2009. godine

Mamurluk, Hangover, Veisalgia…
Na Wikipedii se veoma lako za ovaj termin može pronaći da on predstavlja zbir neprijatnih fizioloških efekata nakon konzumiranja štetnih materija, droga, a naročito nakon alkoholnih pića…
Na mnogim drugim mestima, kao i u vrlo bogatom ,,usmenom predanju,, možete pronaći i celu galeriju simptoma kao i zvaničnih, i onih manje zvaničnih načina prevazilaženja nevolje koja Vas je ,,bez trunke Vaše krivice,, snašla.
Ehe, he prijatelji…
Ali ono što ne možete pronaći na Wikipedii jeste pomešan osećaj nelagodnosti i krivice i naravno povremene rupe u pamćenju.Pa ujutro niste sasvim sigurni da li se trebate, kome i koliko izvinjavati između dva podmetanja glavudže pod ,,pipu,,.
Te tako jedan naš mlađi kolega na nekom slavlju, mrtav ozbiljan odbi ponuđenu brlju sa objašnjenjem da je alergičan na alkohol.Na pitanje, kako to, čovek savim ,,korektno,, objasni da mu ujutro smeta svetlost, da ga boli glava, da mu je muka i slično.
A drugi stari jaran ga sa ciničkim osmehom ,,doradi,, .,,E moj prijatelju pa to ti je samo mamurluk, da je to nešto pravo zahebano i ozbiljno ja bi do sad od te ,,alergije,, garant rikno…,,
Može biti neprijatno, prilično.
Pa ima li to ikakvih dobrih strana?
Mislim radnja, stanje i zbivanje koji su Vas već doveli u tu neugodnu poziciju.
Pa ima jakako.
Kad se poslije dugo, dugo vremena sretnu klasići, jarani, dečaci nekako iznenada upakovani u tela četrdesetogodišnjaka, onda su sporedni efekti totalno irelevantni.
I ako ste pomislili da će ovo biti priča o mamurluku, greška.Veeelika.
Ovo je priča o zahebanciji.Sećanjima.
Ovo je priča o svim onim pričama koje smo mi, ponovo okupljeni stari drugari, ovih nekoliko prethodnih dana i noći prosuli iz mladalačkih uspomena kao Blatinu po novom damastnom stolnjaku.
Ni Veniš ne pomaže.
Ali fleke koje tu ostanu su izuzetne, neuporedivo lepše od onih Rošarhovih mrlja kojima su nas godinama ,,urnisali,, razni psiholozi i psihijatri.Po raznim komisijama.
Uvijek sam se pitao bil’ mogo’ kako slagati nekada na tom testu.Pa otkud oni mogu znati šta ja vidim? Al’ kakva sam baksuzčina ufatili bi me i tu garant.
Prepisivo’ pitomac…
Ma dobro ljudi, umorih sa uvodom.
Ovo je priča o zahebanciji i komičnim sećanjima sada već kao ozbiljnih ljudi.Ajde.
Da probam ja i pored ovih rupa u sećanju prepričati po neku anegdotu koje smo se prisetili u tim lepim momentima.Neposredno pred treću kafu.
Onu ranu, koju nam žene srećom još uvek kuvaju bez većih prigovora.Barem pred gostima.
Mislio sam ovde opisati par šaljivih situacija vezanih za radio-vezu i šale proistekle iz nepropisne upotrebe iste.A Vas sve molim samo jedno…
Dodajte po neku Vašu, imate ih sigurno.
Krenućemo od samih početaka ozbiljnije letačke obuke.
Druga godina na Zemuniku.
Dobili smo pozivne znakove a i brojčane indekse.I kao ponosni vlasnici istih svake prve nedelje u mesecu bili i laste i vrapci i orlovi i kojekakve druge ptičurine.Javljali se tornju, posebno na samostalnim letovima sa kojekakvim pozivnim znacima.Ako se sledećeg meseca lasta pretvori administrativno u sovu, cela pitomačka eskadrila je ipak celu narednu ,,heftu,, još uvek lasta.
Išlo je čak dotle da je komandir Slavo ljut, jednom na ,,izvršnoj,, prozvao klasića i pitao ga ,,Pitomac kako se ti zoveš?,, Ovaj siroma’ odgovorio sasvim korektno ime i prezime, na šta je Slavo rekao ,,Eto vidiš da znaš.,, Na djakovo ,,Što druže majore?,, ovaj još ljuće završio
,,Pa zato što su pozivni znak i indeks u vazduhu tvoje ime i prezime.Čovječe koga god zovemo sa tornja ti potvrđuješ.Ne možeš nikako biti u svim avionima.Da te više nisam čuo.,,
Kasnije je bilo nešto malo bolje.
Navikli smo se bar na indekse.
Ali došla navigacija i čuvena ,,tremaroška depeša,, Oblasnoj kontroli.
Leteli maršute preko Banije, Like, Korduna, zapadne i centralne Bosne.Poletiš kao gospodin iz Zadra i okreneš prema Velebitu.Penješ u kursu, prebaciš na peti kanal, a već i pre sedanja u avion imaš spreman tekst.
 ,,Kontrola Zagreb, galeb 65-ti, kako se čujemo?,,
Ljudi odgovore sasvim korektno čak i po malo brižnim i pažljivim glasom ,,Galeb 65-ti kontrola Zagreb izvolite čujem Vas za 5.,, i onda počinje frka.
Em moraš voditi računa o elementima leta, em treba izdeklamovati naučeno sledeće ,,Kontrola Zagreb, galeb 65-ti u penjanju na visinu tu i tu, trenutno prolazim tu i tu, pozicija ta i ta ,,recimo Slunj,, predviđam u 37-moj minuti,, A još ako ti PVD (predviđeno vreme dolaska) na prekretni orjentir prelazi u naredni sat, onda ti se život i dodatno ,,matematički zakomplikuje,,.
Treba to sabrat’ prijatelju.Ne znaš ni šta ćeš prije.
Oni ti ljudi sasvim korekno odgovore.,,U redu 65-ti popnite na tu i tu visinu i javite Slunj.,,
Sve ostale depeše su kraće al’ ta pozdravna ,,čupava,,.
I naš klasić, ovaj Slavin ljubimac u prvom samostalno letu na maršuti, spreman ko puška, bez ikakvog uvoda i prijave izbifla ,,Kontrola Zagreb taj i taj, u penjanju…,, i sve što uz to ide i sa druge strane čuje sledeće…
,,Bravo sine, super si ti to upamtio, ali ajd’ sad pređi na peti kanal pa to isto ponovi kontroli Zagreb, ovo je sedmi kanal a mi smo kontrola Bihać.,,
Klasić sve ,,dobro pripremio,, a ko će još misliti o ,,sitnicama,, kao što je radni broj kanala.
I evo još da ukrasim sa po nekom komičnim zadarskim dijalogom.
Pitomac sam u prilazu, pitanje sa tornja ,,57 mi koliko imaš goriva?,, i odgovor ,,U januaru ću napuniti dvadest jednu.,,
Ili čuvena definicija kvara motora, pitomac u povratku iz zone javlja opis otkaza sa objašnjenjem ,,Tuli mi penta…,,
Ili klasić samostalno prvi put jasno ugleda termometar izduvnih gasova motora i panično javi ,,Mala mi temperatura izduvnih gasova.,, .
A sa tornja čuje komandira Vučka ,,Čoveče, dodaj malo gasa, porašće ti.,,
I jedna stvarno ozbiljna situacija.
Srećom jedina te godine.
Po prilično oblačnom vremenu išli smo u zone.
Radili tamo, javili završetak rada.Nekoliko aviona je i u ličkim zonama.I mi među njima.
U avionu u zoni do nas, nastavnik Jure (nadimak) i klasić Ilić.
U jednom trenutku čujemo jezivu poruku u slušalicama, nastavnikovu naredbu đaku ,,Iliću odbaci kabinu…,, vrlo glasnim i čudnim glasom.Zna se šta sleduje.
Srećom i pitomac se zbunio, pa nije odmah poslušao.
Meni nastavnik u trenu zabranio da koristim radio vezu.I da ne javljam ništa.Osluškujemo napetu tišinu i srećom već sledeća depeša govori da je sve u redu.
Pali u nepravilni položaj ali srećom pitomac nije odmah povukao ručicu za odbacivanje kabine a nastavnik trenutak kasnije uspio da ,,izvadi,, avion.
Bilo je više nego jezivo, pa zato opet o veselim šemama.
Recimo pored Zadra bilo, a valjda i sada ima, mesto koje se zove Krmčina.I onda je uobičajena zahebancija bila, ti javiš neku tačku a sa tornja čuješ ,, Dobro. Javi kad si Krmčina…,, i slično.
Pripremali smo milion nekih varijanti za otkaz radio veze ali čak i tako stara i primitivna tehnika dobro nas služila i osim naših ,,brljotina,, nije bilo veće frke.
Ostale samo anegdote.
I za kraj dve malo svežije.
Kolega vrši obuku na An-u za vođu, prvog pilota ili kapetana.Zovite kako hoćete.
Uglavnom prešao sa desnog na levo sedište.Promenio ne samo stranu već i raspored dugmića za radio vezu.Naime na volanu An-26 unutrašnje dugmence na volanu je za interfonsku vezu među posadom, a spoljašnje za spoljašnju vezu.Logično.
Kod desnog pilota interfon je levo dugme, a kod levog, logično desno.
Ali hajde obrišite godine podsvesti.Levi palac mahinalno krene na dugmence.
I to sleteli na Surčin i dobili parkiranje na neku udaljenu poziciju.Kolega stisne dugmence i kaže komentar ,,A u tri qurtza i četiri p… m…,, iskreno, ali pogrešan palac i pogrešno dugme.
Kontra strana.
A sa tornja čuje ,,Kolega vojni ima li problema, ne mrdajte, šaljemo follow me…,,
a ovaj pokajnički ,,Izvinite pogrešno dugme.,,
I najfriškija.Iz treće ruke.
Snimanje nekih novokomponovanih vojno-reklamnih spotova.An-26 leti sa podvučenom rampom za desantiranje.Unutra puno fotografa i snimatelja a iza njih dvadesetdevetka, remontovana i spremna za slikanje u letu.Za komandama general, komandant.
Slikali i snimali.Iz svih uglova.
Nakon završenog foto-sesiona 29-tka se odjavi, da forsaž i klisne pored Anuške sve pod forcom.Blizu dovoljno da ,,zadrma,,.Jako.
Mladi major na kontra sedištu An-a stisne pogrešno dugmence i kaže kopilotu ,,Jesi vidio šta uradi kreten?,, A iz davno otišlog lovca začuje ,,Hvala kolega.,,
Auuu.
Ma nije posle bilo ništa.Lapsus.
I za kraj jednu skoro pešadijsku.Mislim, dešava se na zemlji.
Jedna davna subota, pre podne.
Klasić dežurni, dosada na kvadrat.
Zazvoni telefon u dežurani, a mini centrala svetli kao unutrašnja veza.
Zove izgleda neki smor sa matičnog aerodroma.Tad nije bilo mobilnih.
E, ali smor se predstavi kao general, komandant vazduhoplovstva.
Klasić konta ,,Vidi bezobraznika, em zove subotom em me zahebava,, i kaže
,,I ovde general, taj i taj.,, Imenom i prezimenom.A mi tek kapetani.
Kaže glas sa druge strane žice ,,Isto general.,, klasić odbrusi ,,Isto.Šta hoćeš?,,
Na sledeće pitanje sagovornika ,, Ima li tu iko stariji?,, dežurni odgovori ,,Ma čovječe, subota je pre podne.Nema niko stariji, ja sam ovde glavni.Reci šta hoćeš?,, usledi ,,E pa ,,generale,, poruči svom komandantu da me nazove u ponedeljak, ne mož’ ovako da razgovaramo.,,
Prebacila centrala i onda je posle bilo kasno ono ,,Hebo ja sam sebe g-dine generale…,,
Eto, vidi čuda, malo me prošo’ mamurluk.
Tajanstveni lijek je uvijek smijeh i zahebancija.
Probajte bar tri puta dnevno.
I eto, po dogovoru dodajte neku Vašu anegdoticu…

Pozdrav, Vaš Điđimilović.


Skupina đaka … 
pisano 15.10.2009. godine

Najneverovatnije priče uvijek piše život.
Mi samo lovimo trenutke.Za nas, našu sujetu ili budućnost, ko to zna?
I kako godine prolaze poneka asocijacija iz prošlosti nas vrati u neku davnu priču.Zahvaljujem se klasiću Ciletu koji je deo ove priče i koji me na nju nedavno, svojim ulaskom na ABG, sasvim slučajno podsetio…Dakle, ovu priču posvećujem tebi klaso.
Svakodnevnom umijeću i hrabrosti , jakako.
Posle puno tema vezanih za pecanje, fudbal i slične zanimacije evo jednog pilotskog sećanja.U ovom slučaju doduše više putničkog ali radnja se dešava u vazduhu pa je ipak svojevrsno vraćanje na davno izgubljenu temu.Ni ostale nisu promašene, đe ćeš promašiti život? Ali ova je tema baš ono zrakoplovna ili kako bi se već moglo reći za helikoptere?
Kako i u kojim okolnostima sam prešao na transportnu avijaciju to je za posebnu priču.
Dugačku.
Jutros je osvanuo rani mraz.
Zima će biti duga i na izgled vrlo oštra, pa će raznim pričama biti mesta narednih nedelja.Uglavnom, ostavićemo temu ,,transportnjaka,, za neku drugu priču.Samo ću reći da tu nisam stigao dobrovoljno, ali da sam po dolasku ipak bio vrlo srećan.
Prošle godine.Nekoliko ratnih, ružnih.
Bio sam već dugo tu, što bi se stručnom terminologijom reklo ,,na stalnoj trenaži,,.Kako se zove vanbračno dete pilota? Pa ,,kopilot,,.Eto, to sam bio.
Trajale i dalje teške godine, sankcije, operacija ,,Sprečiti let,, i slične dogodovštine.Goriva ni za upaljač.U avion sedneš jednom mesečno, ako imaš sreće.Sreća je i to što je višesjed, pa prvo, nije ti dosadno, a drugo ako se šta problematično desi, tješiš se, znaće valjda neko.
Ma zezam se, manuel-e znamo napamet, istanjile se i korice od listanja.
Ali praksa je praksa.Pilot vredi samo kroz nalet.
A nas inflacija polagano grickala.Još da je vreme uvek lepo, bilo bi super.Ali nije tako.
An-uška leti po svemu i svačemu.Samo je bitna dubina septičke…
U takvim okolnostima kad dobiješ bilo kakav nalet ostaje ti samo da mašeš repom.
Ono, ne moraš se baš šefu umiljavat’ oko nogu da ne bude sumnjivo.Ali raduj se slobodno.
Jedina redovna aktivnost tih mjeseci, bilo jednom u petnaest dana prevoz nekih elektronaca do Podgorice.Mogao bih sada i nazive jedinica ali to će Vas samo umoriti.Svakog drugog ponedeljka ujutro grupu pospanih sapatnika sa transportnim vrećama i nekim torbetinama popakujemo i pravac Golubovci.Uz njih se naravski nađe i gomila džabalebaroša koji se grebu za prevoz ali to je takođe za posebne teme.Kad dođemo do onih transportnih.
I kada stignemo na jug ako je vreme podnošljivo njih čeka ,,osmica,, ( Mi-8), pa ih ,,otpela,, na neku čuku ( Rumiju ili slično…) a mi čekamo smenu.One njihove koji su u Survivor-u proveli dvije prethodne hefte.
 E ali, ako je vrijeme loše a mi ipak sletimo (mi uvijek sletimo…) onda se avantura nastavlja dalje sa ,,kombe,, (kombi – niška verzija…).Sve do vrhova sa kojih se vidi more.I nazad.
Moram vic, zaboraviću, pita u Leskovac momak devojku ,,Hoćeš li da jedemo suši?,, a on mu odgovori skoro umiljato ,,Ja ću j’em s’ usta a ti jedi š čim ‘oćeš.,,
I dok braća ,,elektronci,, taljigaju do vrha i nazad mi čekamo po cijeli dan na aerodromu.Obiđemo klasiće, gluvarimo, odemo na doručak.Po malo vadimo mast onima što jedva čekaju da zapale u prekomandu odatle.Ispade čak da smo srećni što smo na transportnoj.Pravi džekovi.
Ali i to je za druge teme.
Hajd’ sad na ovu bitnu.
Sedimo ispred nastavne zgrade na klupama i pijemo ko zna koju kafu po redu.Klasići nam otvorili račun kod kurira-kafedžije, pa volj’ ti sok, čaj ili kafu dok se ne upišaš.
Elektronaca povratnika ni od korova.
I sedimo mi tako, i sami sebi dosadni, kad…Što no kažu, u svakoj ,,vojski na svijetu,, ili čekaš da bi trčo, ili trčiš da bi čeko…mi čekamo, uvijek i stalno.

Ide moj klasić koga dugo nisam vidio, sa još nekoliko pilota, nose slušalice i karte.
-  ,,E đe si zemo? Kako je? Kad si se zadnji put vozio ,,gazelom,,?,,
      ja na to srdačno
- ,,O kako je zemo, šta ima?A vidiš, i nisam odavno.Mogo’ bih.Šefe kad stižu ,,banderaši,,?,,
     (ovo ja zezam komšiju Zokija čitaće i on ovo, nismo ih nikada tako zvali…).

Ajd vala, što da ne.
Da vidim malo i pravog letenja.I vidio sam…Sve.
Dođemo na startnu, usput malo priče o familiji i tako to.Kako kući u zavičaju? Vršnjaci, klasići, drugari i zemljaci.Braća, pa to ti je.
Ali zemo mi ne govori sve.
Vidim ja čudno mi nešto.Na startu stoje četiri Gazele a na levim sedištima već sede neki momci u kombinezonima.
Na moje ,,Zemo šta je ovo?,, on sa osmjehom ,,Ma đaci treba da lete grupu, pa zbog lošeg vremena, jakog vjetra, stavili smo ih na ,,duplu,, Ajd ulazi pozadi.Mali daj mu jedne slušalice.,,
Vidim ja đe sam došo’ sad me sramota da se vratim.Kakva grupa po ovakvom vjetru, ali vjerujem zemi.Još uvijek.
Polijetanje prođe nekako.Mi čini mi se na mjestu vođe para.Sendvič.
Ono tarapana.Ripanje u svim smjerovima.Onaj siroti mališa, đak, do prvog zaokreta već mokar ko čep.A moj zemo turio kartu kao štitnik ispod slušalica i prekrstio ruke.Stari vuk.
Meni najgora visibility.
Prvo što primjetiš kad sa borbenog aviona dođeš na An-a je vidljivost iz kabine. Ko da si ušao u zemunicu.Nema baš periskope kao ,,Junak,, ,,Uskok,, ili T-72 ali vidiš napolje samo najosnovnije.Voženje, polijetanje i slijetanje.Za ostalo, ti skoro i ne treba.
Eeee he he, ali sa zadnjeg sijedišta ,,Gazelice,, ko da sjediš na banderi.Vidiš i ispod.
Vidiš i rotor prethodnika skoro kod svojih gležnjeva.
U stvari nekako vidiš samo bjeličasti krug koji opisuje njegov vrh kod tvoje lijeve pertle.
I čuješ zvuke.
Kad krenu u zaokret, a mali se zaleti na prethodnika ili ga vjetar neđe ,,nabači,, čuje se karakteristično lupanje rotore.Tup, tup, tr tr ili slično.Daj nemojte se smijati, nije lijepo.Meni nije bilo do smijeha.Ni blizu.
A moj zemo drži prekrštene ruke i samo povremeno kaže mališi ,,Ej, nemoj tako blizu, nemoj.Daj odmakni malo.Nemoj se zalijetati u njega…,,
E ljudi moji, šta mi je ovo trebalo?
Ajd što je mališa mokar.Vidim i ja već u drugom krugu curka mi nešto ladno niz leđa.Visoko je za urin, osim ako mi ne puštaju bubrezi.Mora da je znoj.
U sebi mislim ,,Zemo hebo ga ti, pa ne mora mali baš sve odletit’ samotalno, daj pokaži mu jedan krug kako treba.Samo dok ja izađem, a Vi poslije po volji.,,
Ali ćutim ko zaliven.I osmijeh mi je zaliven, ko’ da sam na Grand paradi.
Vaka iskusna pilotčina a da ga stresira školski krug.Ma ovo nije školski, da izvinu ova đeca ovo mi dođe ko’ predškolski.Ili ja dugo nisam letio grupu?Srećom na transportnoj je nema.
Ili se odavde previše vidi.
A bura lomi li lomi.
Zemo izgleda naviko’. Ne ,,odkršta,, ruke. Ič.
Ne stižu srećom pogledati u mene.
Bil se držo za sedište, poplaviće mi jagodice?Joj đe mi je sada ona čini mi se žuto-crna ručica sa G-4.Ona između nogu.Lijepi Martin-Beyker.Zakon.Ustavni.
No kao što kažu, sve je prolazno, čak i doživotna robija, prođe i tih pet krugova.Jedva.
Stadoše samo da se zamijene đaci a na zemino ,,Hoćeš li još jednu turu?,, ja držeći još uvijek onaj zaleđeni smiješak, da ne brukam klasića pred đacima, samo odmahnem glavom iskočim napolje i uzmem od mehaničara jaknu.Brzo je obučem da mi se ne vide mokra leđa i viknem ,,Ajd, fala.Vidimo se tamo na kafi.,,
Ma hebala Vas grupa, i vjetar, i duple i još po nešto.
Dođem pred aneks a na pitanje ostalih iz posade ,,Što si tako mokar?,,  promrsim ,,Ma izgleda pustili grijanje.,,
Kako mi je sjela kafa moj brate.
Eto moga zeme.
Završili za taj dan.Osmijeh mu oko glave.
- ,,Kako je bilo?,,
- ,,Ma se..m Vam se u grupu.Mene si našo’ prepadat.,,
- ,,Što, pa baš je mali dobar. Da si vidio one malo lošije.,,

Od tada prošlo više od decenije ( kad prije…) a zemo i ja kad god se sretnemo, prvi osmjeh nam izmami to Podgoričko vejtrovito, oblačno prepodne.Hvala zemo.
Bio sam na Kursu nastavnika letenja (i to je za jednu dugu priču, drugu…) i upoznao sa nastavnicima godinama puno lepih i teških trenutaka ali po nešto se vremenom i zaboravi.
Ja srećom definitvno od tog prepodneva sasvim drugačije posmatram i mnogo više poštujem posao nastavnika i pilota na helikopterima.
Sreća pa nije bila noć.

Ah da, iz Podgorice se i mi vratili kući tek predveče.
Takođe srećom iz An-uške se vide uglavnom samo instrumenti.Valja i odmorit’ nekada.

Vaš ,,neustrašivi transportnjak,, Điđimilović…





Prekomande 
pisano 12.11.2009. godine

Od mog nek’dašnjeg plana da hronološki pišem događaje iz Gimanzije, pa sa Akademije i tako dalje očigledno već odavno nema ništa.Biće kao i sve na Balkanu, znači zbrda – zdola ili kao i u žutoj štampi.
Dobro neće baš biti tako ali neće biti ni neke ‘ronologije.
Neka onda ova priča bude nekakav logičan nastavak prethodne.Tužni i teški deo vojnog poziva.
Reč koja Vam je svima jednom verovatno donela razočarenje i ređe radost nakon dugo čekane iste…
Prekomanda.
Moj babo često koristi uzrečicu da je  pamet najbolje raspoređena stvar na svetu.Niko ne misli da mu je Bog malo dao.
Ali hajde ti ovde budi pametan?Znaš ti šta bi volio ali tu je Država i Vojska da brine za tebe.Ko tebe šta pita?Valjda mi bolje znamo.Kao u onom fazonu kada poslije saobraćajke doktor u pratnji pandura vrši trijažu na putu.,,Ovaj je mrtav, ovaj je živ, ovaj mrtav…,, i tako dalje.Jedan od ,,mrtvih,, reče jedva ,,Ja saaaam još živ…,, Na to ga pandur spuca pendrekom ,,Ćuti tu pi..a ti mat…na, nemoš ti znat bolje od doktora…,,
Tako je nekako bilo i kod nas.
Kako ti možeš znati šta je bolje za tebe?Valjda Država zna?A tu je i bratstvo i jedinstvo.Što dalje, to bolje.Kao poručnik Pašić u Karauli.Ne do ti Bog ako nemaš debelu vezu i da tražiš nešto u tvom kraju.Dobićeš sasvim suprotno.
Pred kraj Akademije nama je bilo nekako lakše.Mnogo pre diplomskog, recimo skoro mesec dana ranije, znali smo otprilike ko gde ide.Tuga.
Ja sam hteo da idem u Mostar.Na Orlove u 353. iae.Lepota od posla.Banja.
Ali neće moći.
Moraću izgleda biti nastavnik.Dobro ako mora daj da bude mostarska prva.Tamo kao što sam već pisao ni nastavnički posao ne pada tako teško.Ali ne valja uvijek ni biti među najboljima (a skromnosti Tito dragi…?).Meni su rekli da se džaba koprcam i da mi poslije KNL-a Titograd ne gine.
Još da bude gore dođe jedan nastavnik, moj zemljak i sav uzbuđen ubeđuje me  ,,Šta ti bolan fali da dođeš ovde?Znaš koliko ćeš bombi baciti i raketa ispaliti godišnje? Kakvu ćeš obuku dobiti?Znaš da smo mi ovde najbolji…,,
Ajde…
Pa prijatelju, ja radim samo osam sati dnevno.A živim 24.
Šta ću sa ostatkom?A i to najbolji, ispade diskutabilno.Vrlo.
No nije to tema priče.
Mi smo barem znali kuda idemo.Otprilike.
Da ste videli face naših kolega potporučnika iz pešadije i drugih vidova i rodova kada su na Banjici nalepili kartu SFRJ (skoro 1: 50 000…) a bila to velika zemlja i stavili je u jednu sobu.Kada su im saopštili gde idu da žive retki su iz te sobe izašli sa osmehom.Neka mesta su jedva našli.
Prisjela im promocija.
Već ste imali priliku da pročitate šta se sa mnom dešavalo u Zadru.Ali nastavak ide ovako …
Prošlo bolovanje, proleće i leto devedesete.Prošli i višestranački izbori.U jesen treba da se javim na službu u Zadar.Nalazim se na tzv. Raspolaganju.Čekam prekomandu.
Dobio već i čin poručnika.Samo šetam uniformu po aerodromu i očekujem papirologiju.
Dobio i odluku lekarske letačke komisije.
,,Sposoban za pilota po kr. 2.Samo za tran. avijaciju…,, Joj, meni i to više nego dovoljno.Posle svega sešću ponovo u kabinu.I Dirižabl bi mi izmamio osmijeh.
Načuo sam da ima nekoliko slobodnih mesta na transportnoj.
Dva u Beogradu ali na ,,beloj avijaciji,,.Nemam štelu, tupavi bosančero, zna moj đed neke generale i Narodne heroje.Zajedno ratovali, ali Kozarčani su to, neće da se bave takvim stvarima.
Znači Begiš ništa.
I po jedno mesto ima u Nišu i Zagrebu.Meni Zagreb po kilometraži mnogo bliži.Pusti sada HDZ, proće to.Biće sve ok.
Niš mi i ne pada na pamet.Neće valjda.Punac mi bio tu konjički oficir 48/49 tu.Stari mi bio tenkista 68/69 (ono sranje sa Rusima i Češkom…).Mnogo je brate.Svaki dvaes’ godina neko od nas zaglavi tu.Ali nemam ozbiljnu štelu pa ćutim.
I bi Niš.
Ne znam ja ni šta me čeka.A da znam…
Uglavnom komandant neće da me pusti dok ne dobijem naredbu o postavljenju.Džaba naredba o prekomandi, to se ne pika.Ne mogu se ni razdužiti.
Žena trudna, podstanari.Proleće ’91 je tu.
Prošle Plitvice.
U Zadru rutavo.Prilično.Mi na poso’ u uniformama.Kao imamo neke male Zastavine pištoljčiće, (ono ko plašljivci, ma ni to…) i rekli nam u komandi, da nismo dužni da otvaramo gepek na barikadama.Njih četiri, pet do aerodroma.Ma nemoj?
Pa ajde ti ,,bezbednjak,, mudrac, nemoj otvoriti ljudima u crnom i sa šahovnicom na rukavu a kalašnjikovom uperenim u facu sa deset centi.A broving iza vreća sa peskom.Nisam ja junak.
Jok.Komšije već upoznale naše gepeke.Viđamo se svako jutro i popodne.Isti mi, isti oni…
Kao Vuletova priča iz Fojnice.
Onu noć iz filma sa Špegeljom ja bio dežurni u puku.Ali kod nas nije bio prikazan o’ma to veče.Sutradan moji zovu, kao šta se to dešava i slično?Otkud poručnik zna.Ko da poručnike neko nešto i pita?
Preko nekih komšija kupim ženi kartu za poslednji JAT-ov avion iz Zadra.Pomogo mi neki komšinicin rođak, komandant ili slično u HOS-u.Ne znam ga lično a možda ni on nije znao za koga je.Ostadoh ja sam.
Mašinu za veš i televizor spakovao u kola i čekam papir.Vidim ja biće sr..a i to uskoro, a i to žestokog.
Negde oko Borovog sela dođoše ćage.Donio mi kolega koji je išao kući kod svojih.
Uzeo papir od zastavnika, personalca.
Naš personalac, kome sam kasnije bio i neki pretpostavljani zaboravio moj papir u ladici.Ima i među tim personalcima svakake’ mrake…Od genijalaca do lezilebovića neviđenih.
I pođem ja iz Zadra.
Poslednji put.
Od tada sam ga viđao samo na TV-u.Pozdravim se sa kolegama.Oni me nekako čudno gledaju.Tuga nam se svima nazire u perspektivi.I ne slutimo kolika.
Nema fešte za oproštaj.Nema poklona.Čak mi i zastavnik materijalac kaže da opremu ponesem.Ako šta treba razdužiću u Nišu…
I kude je taj Niš?
Dođeš nekako do Užica a onda i zaboraviš kada si krenuo.O’ma tu levo ispred table Damask…
Ili se meni tada učinilo slično.
Došao poručnik, zver u novi grad.Prilično veliki.Ali meni daleko, od svega do tada.Kod nekih prijatelja se smestio prvih dana.
O’ma sledećeg jutra opremio se oficir.Komplet uniforma.Čizme, opasač sa uprtačem.I rukavice.Bele.Ma ko upisan.
Zastavnik u penziji, moj domaćin, ljudina Veskadiaga, rodom sa Preka, vodi me na aerodrom.Idemo pešice, tu je blizu.Čudno mi.Aerodrom, a u gradu.Jutro sunčano, predivno.
Dođemo u komandu puka a oni ,,Nisi ti momak kod nas idi javi se u eskadrilu…,,.
Nađem zgradu, trošna, ruševna, naslonjena na neki hangar.
Onako uparađen pitam ko je komadir.Objasniše mi čudno me gledajući.Oklen ovaj?
Sretnem čoveka na hodniku i na moje vojničko, odlučno ,,Druže potpukovniče, poručnik taj i taj, javlja se na dužnost…,, usledi njegovo antologijsko ,,E do qurtza, samo si mi još ti falio…,, Vala baš tako.
Eto tako ja postadoh pripadnik 677. trae i evo već 18 godina žitelj grada Niša…
Na moju veeeeeliku rado’s.
Neopisivu.

Za kraj ću dve anegdotice.
Umesto teških zaključaka.
Jedno od tih prolećnih jutara u Zadru idemo na posao.Još je rano.Na prvoj barikadi dvojica stražara.Jedan traži dokumenta, a drugi prislonio glavu i tandžaru na prozor suvozača.Na tom sedištu sedi naš klasić Stevica.Nije još ni oči otvorio a već jede onu čokoldaicu Kit Ket.Pao mu šećer, šta li?
U jednom trenutku Steva otvori prozor i ovog pomoćnog branitelja podnoseći mu čokoladicu pred usta upita ,,Hoćeš malo…?,,
Čovek se trgnu ko da ga je udario, a ovaj prvi se nasmija i reče ,,Hajde prolazite…,,
Na toj barikadi nas više nikada nisu ni zaustavljali.

I druga, vezana direktnije za prekomande.
Dva klasića idu iz recimo Tuzle u prekomandu.Jedno mesto slobodno je u Kraljevu a drugo u Skoplju.Obojica hoće Skoplje a ništa jedan drugom ne govore.Rade veze.
Jedan je Makedonac i veza mu je pukovnik u Generalštabu.A drugi je Vojvođanin ali kao vodnik radio u Skoplju i zna neke konobare.
I šta mislite ko ode na kraju u Skoplje?
Pa odradio konobar.

Prekomande nikada nisu pitale ni za porodice, ljubavi i prijateljstva.I one su po meni bile i najteži deo vojničkog poziva.Kažu da je nekom tipu životna ambicija bila da bude general.I posle puno godina i  petnaestak prekomandi to je i postao.
Kada je došao kući da se pohvali čuo je sledeće ,,Budalo, sve si nas upropastio…,,
Meni je i moja jedna bila više no dovoljna.Apatrid i večni stranac.Svima tuđi.

Nedavno sam bio na nekom komšijskom dečijem rođendanu na kome me domorodac koji poseduje nekoliko stanova, kuća i nikada nije mrdnuo iz svog mesta ubeđuje kako mi je super i šta bi ja hteo.Velika penzija (oko 400 evrića…) i ,,silne,, privilegije.Službeni mali stan, deca već uveliko školarci, student i đak, i žena bez posla…
I šta da mu kažem, a da ne pokvarim slavlje?
Ustanem i odem.
A Ustav kao garantuje sve slobode.
Šala.

Vaš Điđi iz ,,prekomandu…,,

P.S. Obećajem da će naredne priče biti veselije.Biće bar više o letenju.

Pusti… ( Drvce, Božićno…) 
pisano 15.11.2009. godine

Biće, biće.
Svoja obećanja uvek držim.
Dobro, logično onih kojih se još sećam.Beše nedavno pa nisam srećom još zaboravio.Dakle kao što rekoh u prošloj priči ovaj puta ćemo o letenju ili slično.
Stara poslovica kaže da je i pad let.Nisam siguran u koju kategoriju bi avanturu iz sledeće dogodovštine mogao svrstati ali radi se o letu na mojoj kontroli u preobuci na An-26.
Upamćenom.Savršeno.
Fabula se dogaja u kabini Anuške, na istočnom kraju piste u Nišu (onom koji nema pretpolje…) gorem i težem za zrakoplovstvo, sa veoma promenjivom brzinom i visinom.
Ali polako, pa zar ste od mene navikli da odmah pređem na razradu.
A đe je uvod?
Evo, evo.Vuk dlaku mijenja ali .ud nikada…
Nakon mog dolaska u Niš teku neki čudni dani.Mešavina oduševljenja i razočarenja.Ne verujete da to može da bidne.E more, mere.
Čime sam oduševljen?
Jednostavnom činjenicom da sam se opet vratio na letenje.
Bilo kako.
U toku mog ležanja na VMA dva sjajna čoveka, prvi među jednakima su mi u šali na neki način i nagovestili ovo što se tih prvih niških dana dešava.
Duvančić Davor, ortoped i Bajtajić Vladan, neurohirurg, su bili ljudi koji su bili moji ordinirajući odelenjski lekari i kao takvi, po prirodi stvari učestvovali u operacijama i brinuli o komunikaciji sa mnom i o mom ozdravljenju.
Ljudine.
Setio sam se jedne stare šale koja kaže …
Pita pacijent hirurga poslije operacije ,,Doktore kako da Vam uzvratim na sve ovo?,, a doca odgovara ,,Daj mi pola od onog što si mislio pre operacije i bićemo zadovoljni i ja i ti.,,Vremena se danas izmenila ali ne bih o tome.
Meni Dača kaže jednom kad sam bio u posebnom bedaku ,,Ma daj Vojkane šta se sekiraš, pa spasio sam te od čizama i kacige.Od sada ima da letiš u košulji kratkih rukava i šimikama…,,
E moj Dačo, mislim u sebi, samo da ja ustanem i prohodam lako ćemo za ostalo.
Između ostalog neizmerno sam zahvalan i mojim starijim kolegama i starešinama iz Komande Vazduhoplovstva te 89-te.
Naime lekari su mi pokazali dopis koji je stigao na VMA u kome je pisalo, parafraziraću ,,Obavestite nas da li u Vašoj ustanovi može da bude kvalitetno izvršena takva vrsta operacije.Ako ne može, gde u svetu može biti najkvalitetnije i najbolje odrađena?,,
Otprilike tako.
I momci mi kažu ,,Vojkane, preuzeli smo odgovornost, veruj, biće sve ok.,,
I bi tako.
Za uzvrat ja mojim doktorima samo poslao pismo zahvalnosti i jednu fotografiju iz Anuške.A oni sa njom otišli da se pohvale kod načelnika VMA.
Spasili mi ljudi i glavu i život.Osim zahvalnosti nikako i nisam mogao drugačije da im se odužim.
Hvala Vam ljudine još jednom, i majstori svog posla.Posle dvadeset godina pamtim Vam imena, osmehe, sve one divne reči i zlatne ruke koje su mi spasile budućnost.
Bukvalno.
To je bila lepa stvar.
Ostale su nešto manje.
Prvo, ludo i smutno vreme.Proleće 91-ve.
Čekam preobuku a stari lavovi iz eskadrile samo sumnjičavo vrte glavom, u stilu ,,Teško ćeš ti sine i imati vremena za preobuku, a i ako je počneš odradićeš je ,,uživo,,.,,
I u junu poče bujica fekalija naše mladosti.Svi znate detalje.Možda im različito pristupate ali meni sa stanovišta jugoslovenskog vaspitanja sve nekako sumorno.
Neću detalje.Ne treba.
Ali sve to baca tamne senke na moje nove letačke početke.
Kada sam došao u Niš, stajanka puna aviona.U eskadrili nekih sedam osam ispravnih aviona.Ali sad prazna.Svi odu na put, a ja od šefa dobio na zaduženje kombi i šofera.Da razvozim posade kada dođu sa puta.A uspjeha matero mila?
I u jednom od nekih bezbrojnih primirja poče ja sa preobukom.Ajd malo ću kasnije…
Drugo, nikako da se naviknem na atmosferu u jedinici.Svi su mnogo stariji od mene i ovde nekog inače tako karakterističnog za pilote druženja, jednostavno nema.Ljudi imaju skoro decu mog uzrasta pa nije ni logično.
Treće, svi su ovde došli ili zbog bolesti ili na avion tipa Niš.Ambicije su nula a ovde ne moraš ni pitati odakle si?Možda je bolje pitanje ,,Gde ti je kuća?,,Većina mogu pokazati kroz prozor.
Ima to i nekih dobrih stvari, meni doduše čudnih ali…
Niko te ništa ne pita.Za razliku od Zadra i drugih školskih centara gde si svakog ponedeljka ujutro dobijao stručni test koji ako ne rešiš sa visokim procentom znanja (ne sećam se više ali mislim 95% i više…) te nedelje nema letenja.Kakva god da ti je funkcija i čin, a ovde te niko ništa ne pita.
Čak smo u saradnji sa našim divnim ispitivačima, zastavnicima, delimično namestili i pitanja na teoretskom ispitu iz preobuke.Ma učili smo mi prilično ali ni blizu školskim ili borbenim jedinicama.Nije bilo neke strogoće.Iz naših jedinica samo Žutić bio general zbog Tite, a mi ostali smo znali đe nam je mjesto.
I četvrto, ono čime sam bio ubedljivo najviše šokiran su bili uslovi života na aerodromu Niš.
Ovde od odlaska Nemaca nije uložen ni dinar u infrastrukturu.Osim dela navigacijske opreme i piste objekti su bili recimo iz 39. te ili najkasnije 44. te.
Pedesetak ljudi u dve prostorije.Presvlačenje u hodniku.Dva WC-a ,,čučavca,,.Bez tuševa i bilo kakvih drugih pogodnosti.Dugo vremena nisam imao ni svoj sto i stolicu.Katastrofa.Aneks naslonjen na stari hangar.Žirafa radar i još neki izdrndani kamioni u hangaru a avioni i helikopteri napolju.Haos.
Šta je ovo ljudi?Jel moguće da se ovde ovako živi?Moguće, moguće.
Školski drug našeg starijeg kolege bio narodni poslanik u Skupštini SRJ (ona malecka Juga, falš…).Jednom čovek došao kod nas u goste i umal’ nije povratio od gađenja…Nije mogao da veruje da piloti i ostalo osoblje tu živi i radi.
NATO je moju zgradu ,,oduvao,, 99. te ( po mojim procenama ova laserica spucala baš nekako po sred srede…) pa su posle napravljene neke novije zgrade ali ja otišo u pemziju pa ne mogu, a i neću o tome.
Još jedna stvar mi je bila krajnje neobična pa evo sa njom nekako zaključujem uvod i prelazim na radnju ove priče.Valjda nisam razočarao dužinom uvoda?
Sastav i veličina posade.
Meni pravo neobična.Ruski sigurna (Avarini…) ali o potrebi angažovanja toliko ljudi bi se dalo raspravljati.Nadugačko.Skoro sve detalje o An-u 26 mi je jaro Cyber već postavio na ovim mojim prethodnim stranama pa tu možete potražiti tehničke sitnice.
Ja ću o ostalom.
Posadu čini pet ljudi.
Prvi pilot, vođa posade, sedi na prednjem levom sedištu.Napred desno, moja malenkost, drugi pilot.Između nas, na sedištu koje se podiže, sedi mehaničar.Iza vođe sedi navigator, a iza drugog pilota, leđima okrenut pravcu leta radiotelegrafista.Za šezdesete godine u SSSR-u možda optimum, ali eto procenite sami…
Čim sam počeo preobuku već posle prvog leta video sam meni jako neobičnu situaciju.Totalno.
Sa ručicama snage motora, za sva tri, a i prekidačima konfiguracije aviona, trapom i flapsom tokom leta rukovodi na glasovnu komandu pilota, mehaničar.Znači pilot samo drži volan, i po potrebi trimuje avion.
Meni to totalna truba.Nikako da se naviknem.Ne znam šta ću sa lijevom rukom.
Ko moj stari kad je na auto putu vozio stričevu mečku automatik.Prvo ide 190 (nagluv tajo pa ne čuje mašinu… a i ne trese trap…) i drugo kaže kasnije kad ga je strikan opomeno’ ,,Ma nije ti ovo za mene, ne znam šta ću sa lijevom nogom i desnom rukom…,,
Ja u početku u Anuški ne znam šta ću sa lijevom rukom.
Ostalo odlično.
Avion stvarno lijep za letenje.Komande mehaničke, sluša ko curica.Jest malo poveći za mene tada, ali to samo u voženju.I onako vođa vozi po zemlji…
U vazduhu su svi avioni isti.Pisaću ja još puno o ovome ali neki drugi put.Uskoro.Sad moram upast’ u onih ten miles (znakova ođe…).
Preobuka mi ide odlično.Primirja srećom traju, pa ja zone i krugove brzo rešavam.Imam i odličnog nastavnika a jeste neskromno ali ja ponovo živim san pa učim i trudim se prilično.U Anuški je frka što skoro i nema QGO, a moderni uređaji i instrumenti su došli kasnije.
Ali guram ja pravo dobro.I prilaze ILS i ostale sam završio i ostao mi ispit sa komandantom.
Taj dan neki istočni vetar, pa poletanje u 110.Neobično sve mi udesno, preko grada pa u zonu.
Posada je uz mene.Ipak je ispit.Šef ćuti, a starog mehaničara je dovoljno samo da pogledam i već je namešten savršen gas za tu fazu leta.Zaća pred penzijom.Ko zna kolikom broju klipana je pomagao godinama.
Ide sve super.I gašenja motora i svi ostali elementi u zoni su mi prošli odlično.Sad još samo sletanje i jedan školski krug.Ovde sigurno neću letiti samostalno a u dugom nizu narednih godina valjda i naučim još po nešto.
Sletim bez problema.Na moje ,,poletni…,, zaća doda pun gas.Zalet, nos na gore, odvojimo se i na moje pravovremeno ,,trap na uvučeno,, desi se…
Suština priče.
Sledeće što sam čuo je bio šefov recimo extremno glasan povik ,,Pusti…,, i čuo sam sirene iz meni se učinilo svih delova kabine.A šta sam video?
Pun gas stoji.
Kao Božićno drvce, kabina je zablještala.Uglavnom crvenim lampama kakve u narednim godinama kako po broju tako i po rasporedu nikada više nisam video.
Naravski u momentu sklonim ruke sa volana.Šef skoro mokar od znoja u momentu a ja ne znam ni šta se dešava.Jedino vidim da mi je kapija aerodroma, parking pored nje, sve skupa sa parkiranim krševima a i preduzeće ,,Skretnice i Blok signali.,, opasno blizu.Ili ja njima.
A u, zašto smo ovoliko nisko?
Mic po mic.Ja se ni prepo’ nisam.I ne znam šta je.Samo sedim i gledam.Preko autobuske, i dalje preko grada pređosmo u skoro brisanjcu.
Šef ne govori ništa.Ali i ne pušta volan.Šta sam zahebo?Zar ni ovde ne mogu sve uraditi ko čovek?E smoto jedan.A meni se sve učinilo odlično do tada.
Kad smo sletili, vidim posada ćuti.Niko ni reč.Ćuti i šef.
Stanemo.
Ugasimo motore.
Zaća brže, bolje ustane i ode da otvori vrata.Komandant pogleda u mene i kaže mi ,,Mali, ti si slobodan…,, na moje poluuvlakačko ,,Jesam li položio?,, samo me mrko pogleda i reče ,,Razgovaraćemo kasnije.,,
I kasnije uz kafu saznam ocenu sa kontrole.Prošao sam.Ali saznam i problem i koliko smo bili blizu da omastimo ledinu.Jedva prošli, svi.
Zaća umesto trapa, uvukao flaps.Ili je bar pokušao.Prekidači blizu i slični.
Anuška potonula a šef nas prevuko preko niskog napona, pravo nisko.

I ja naučio za ubuduće.Trajno.
Verujem kolegama, ali uvek pogledam u prekidače i ručice gasa.

,,Tuđa ruka svrab ne češe…,,

Pozdrav jarani,
Vaš,  ,,Potonuli,, Điđi.


Višak… 
pisano 29.12.2009. godine

Vreme je praznika.
Radosti, sećanja i dobrih želja.
U mom kraju poslovica kaže ,,Što mi veliš nek mi bude.Što mi želiš nek ti bude…,,.Zato malecki besplatan savet (a čim je besplatan odmah i ne vredi Bog zna šta…) U željama budite umereni, lakše se realizuju ( a i ako se ipak ne ostvare, manje Vas je poslije sramota…).
Nakupilo mi se gradiva, mašala.Kampanjac pa to ti je.
I ovih nekoliko priča što nosam u ovoj promajnoj bašuni bi lako moglo izvjetriti ako ih o’ma ne pribilježim.No dobio sam nekoliko saveta, besplatnih, besplatnih, koji me teraju na pojačanu opreznost.I to od kakvih ljudi? Od onih čije mišljenje neobično mnogo cenim i do koga mi je izuzetno stalo.
Drug sa ovog sajta mi je rekao da bi priče ipak trebale biti više o letenju.Dobro, ako ne baš sasvim o tome, onda barem o vojničkim ili sličnim temama.Da ne bih morao celi svoj minuli rad turati pod ,,Razno…,,.I u pravu je čovjek.Ja ovde često o pecanju, i sličnim stvarima a vojska u drugom planu.Meni je srećom vojska već odavno u četvrtom planu a mislim da ovaj sajt zaslužuje da se na njemu pišu i stoje i svi ostali događaji koji zaslužuju da se upamte te ću ja i nastaviti sa letačkim ali i sličnim dogodovštinama pa kako mi bude.
Druga kritika je takođe dobronamerna, topla i ljudska ali me zabolela neverovatno.Nisam to smio otvoreno pokazati pa mi bilo još teže ali da me pokolebala, jeste.Prilično, tj. pravo.
Nedavno su mi u gostima bili roditelji.U pauzama vremena provedenog sa unucima, pošto je napolju bilo i do minus dvadeset, dao sam majci da pročita neke od ovih priča.
Pohvalila me, majka ko majka, ali mi je rekla da su mi poslednje priče nekako ,,zbrkane,,.Puno događaja na malo prostora.
A za sve su krivi oni tarabići iz San Dijega.
Kako majko da ti objasnim da sam se pridržavao pravila o deset hiljada znakova po priči?
E neću više.
Jarani ,,obećajem,, skoro svečano.Od sad će priče biti takve kakve su bile na samim početcima.A ako baš moraju stajati u više priloga, molim lijepo.Nemoj poslije da razočaram i Vas i roditelje.
Nije me bilo neko vrijeme na ABG-u.
Razlozi su više nego opravdani, no pošto ste Vi uvijek najbolje sudije, ABG narode ,,Čujte i počujte…,, Da se malo pohvalim.
Osim sinovljevog rođendana, registracije auta, odlaska kod jarana u selo, u lov i da pečemo rakiju i još nekih sitnica, desio mi se ovih dana i onaj predivan događaj koji sam dugo, dugo čekao.
U petak ujutro, tek sms-ovima čestitao Božić zapadnom delu prijatelja, rodbine i familije, pa pristavili drugi kazan jabukovače, kad zvoni mi mobilni.Zove me sav nasmijan moj Veso (moj izdavač i sada već prijatelj…) i kaže mi otprilike sledeće ,,Vojkane evo me u štampariji i baš gledam u prve primerke ,,Janjičara…,, koji izlaze iz štampe.Čestitam ti…I nemojte odmah slaviti tom ,,patokom,, (prvom koja poteče-prim. aut.)…,,
Fala Veso, uljepša mi dan.Šta dan, godinu…Konačno.
Raja, postao sam književnik.Izašla mi knjiga iz štampe.Prvenče i mezimče.
Ma kako to zvučalo.
Klasić mi kaže da nisam baš Dostojevski ili Remark.Meni je i ‘nako mnogo bliži Hemingvej.A i volio bih postati slavan (može i neka kinta…) dok sam još živ i zdrav.Da mogu neku crkavicu i popiti sa Vama.I otplatiti barem ovu ekskurziju u Italiju, kupiti dvije nove prednje gume.Ove su mi slik (bez šare, ko Baričelo…) a zakon o saobraćaju novi… I tako još neke sitnice.
Neće biti dovoljno za Cubu i pecanje plavog Merlina, Garmiš Parten Kirhen i slične destinacije iz kataloga, ali ovo je tek prvo izdanje.Šta bi ti mali htio?Tek si počeo i to na kakvoj geografskoj širini i dužini.
Hebo posthumnu slavu.A i lovu je teško, nako pravo, teže potrošiti, prohlađen i plavičast.
Dakle eto Voje pisca.
Pa ti vidi.To je dobra vijest, kad sam mogao ja, znači može svako.
I nećete verovati juče na Božićnom sajmu u Beogradu su već prodate dvije.Ljudi koji su ih kupili i ne slute da su postali delić istorije.Doduše moje lične, ali i to je nekakva.Bolja od ovih naših devedesetih, garant.
Da mi ne bi i ova priča zbog emocija bila zbrda, zdola dosta sam se hvalio.I previše.
Knjiga će uskoro biti dostupna u knjižarama.Neki moj kontigent sam skoro celi već utopio ponosnoj ( i naivnoj …) familiji, komšijama i klasićima.A Vi odavde, koji ste na neki ljudski način najviše doprinijeli da izađe na svetlost dana i koje spominjem u svakoj pozitivnoj emociji što me održala ove zadnje i teške 2009-te, e Vi ćete po svoj primerak morati lično doći.Ili Vi vamo, ili ja tamo.Uglavnom, uručenje lično, uz posvetu.I eto, neki sitan alkohol…
Znate, znate Vi dobro koji ste.I hvala, prijatelji.
Upozorenje za neupućene.Da ne bi bilo poslije da nisam spomeno.Ne očekujte od štiva neki kvalitet, samo uspomene i zahebanciju.
A htio sam ovu priču započeti sasvim drugačije.
Sin ide na fudbalske treninge i igra ovih dana  neku dečiju ligu.Ćerka je otišla sa bakom i dedom u Banja Luku.Ja završio svoje lovačke i druge avanture, pa sad u vreme praznika kompjuter mi je potpuno na raspolaganju.Više mi ni igrice ni facebook nisu konkurencija i mislio sam nadoknaditi propušteno pa ću narednih dana oplesti po pričama.
Sam naslov se odnosi neverovatno ali tek na sledeću priču.
Hoću da pišem o vojnim viškovima.O tome kako smo svi nekako nenadano postajali višak.Ili brzo, pa pametno otišli u Kanadu, Australiju ili Novi Zeland.Ili smo to kasno shvatili pa je sada tako kako jeste…
Želim da pišem i o višku istorije na ovim brdovitim krajolicioma.O višku praznika koje više ni popamtiti ne mogu.
Hoću takođe da opišem i dežurstva na praznike.
Ali polako.
Moraću pisati i o jabukovači i lovu na divlje svinje u kome sam za vikend bio.Za sada samo u grupi za lajanje.A tako sam se po logici stvari i umorio.Ko lovački ćuko.
Biće priče, uželio sam se.
Pa eto lavovi.
Neće nam za ove predstojeće dane biti dosadno.Ni meni, ni Vama.
Vi ko i dosada, čitajte i pljujte, a meni danas stiže prvi kontigent moje drage knjižice.I konačno ću je moći protabiriti sa papira, ležeći ko čovjek, a ne vako zgrbljen za kompjuterom.
I za kraj logično, dve sitnice.
Hajde reko da pročitam sinoć još jedno poglavlje, da vidim kako je to ispalo, a sin mi kaže ,,Ma dobro tata, šta je više čitaš.Sad je gotovo.Hajde da gledamo američki fudbal…,,
Tako i bi.
I nešto kasnije, takođe sinoć, lemio sam daljinski, ispao klinji, pa da opravim, probam ga, kad na jednom sportskom kanalu vidim Radomir Antić drži predavanje studentima.Čovek me inače oduševljava a sinoć sam čuo i nešto što bi moglo imati veze sa mojom knjigom.
Na pitanje kako komentariše svoju saradnju sa sportskim novinarima rekao je nekoliko šala a ja ću ovde samo poslednju anegdotu.Kada je potpisao prvi ugovor sa užičkom Slobodom, uz naslov u dnevnim novinama izašla je i njegova slika.Kupio odma’ dva primerka…
Sav ponosan donio je novine majci i rekao ,,Pogledaj me majko, uspio sam…,,.
 A ona, divna dobra žena ali i Ercovka, šeret, mu je sa osmehom rekla ,,Jeste sine, uspeo si.Sad će narod moći sa tobom lepo i du.e da obriše…,,.

Ne brini mama, valjaće ova moja knjiga barem za nešto.
Čujemo se ovih dana češće jarani.
Sve najbolje, Srećni vam prošli praznici a ove buduće ćemo tek čestitati.

Vaš ,,ponosni književnik, početnik,, Điđi.

Šejker... 
pisano 27.01.2010. godine

Utepaše Rodika.
Ubi ga Marin ko’ zeca.
A meni ovaj Open zakomplikovao život.Pravo.
Sezona NFL-a mi ušla u završnu fazu, finale konferencija, pa po cijelu noć ko mjesečar hodam po kući da ne bi zaspao, a onda me ujutro ,,dorade,, teniseri.Hebem ti ove vremenske razlike.Ko da sam na DC-10.Jedva čekam Južnu Afriku, sa njima smo neđe ublizu.Po zonama makar, sve kontam.
Pa za priče nemam cajta.Umoran sam brate, i pospan.A imam ideja, dosta.
Bravo Marine, nek si ga puko’ malo si me razbudio.Dok nisu počeli Marej i Nadal, daj da napišem bar uvod, zakuntaću ko pitomac na nastavi.Za stolom.Ima da izbalavim i rukav i tastaturu.
Odakle podnaslov?
Ostalo iz Gimnazije.
Sećate li se serije Dinastija? Bio tamo i onaj Blejk Karington.I sin Stiven.
Komšinica moga đeda unuku dala ime Stiven.Malecki nešto proslinavio donijela ga baba kod doktora.Doktor šeret je upita ,,Hoćel’ mali bit’ homoseksualac kad poraste?,, a komšinica ponosna uzvrati ,,Ako Bog da, doktore...,,
Bio Stiven popularan, pravo.
Jedne nedeljne večeri vratili se mi klasići iz grada.Ono, prva nam usput TV sala i obavezan Sportski pregled.Uđemo u zadimljeni polumrak, neki već gledaju kroz oblake dima tek stigo’ tv u boji.Dobro nije imo’ daljinac ali za to doba, čudo tehnike.
I neko od došljaka upita ,,Šta bi večeras u Dinastiji?,, a na to klasić Pirge iz prvog reda dade važnu obavijest ,,Utepaše Blejka...,,
Eto i nama ostalo.Utepaše Rodika.
Sad klasić velika vojna čivija, ali kad god je fešta ili nešto slično, neko se prisjeti Karingtonovih.
Ma nije Stivena, nemojte biti bezobrazni.

Joj kakvi su ovi dani napolju.Crkać.
Minus ‘iljadu.
I poslije mi neko kaže da je zima lijepa.Možda na Madagaskaru.Ili Singinom Mauricijusu...
Kablove za paljenje više i ne turam u gepek.Moj akumulator je nov ali komšije samo čekaju na parkingu sa otvorenim haubama.Pomoć prijatelja.
Ne mili mi se ni da izlazim iz pidžame.Jes’ da mi račun za grijanje prisjedne u julu ali brate ljudi ovih dana ,,razleđuju,, danjom i noćom.Svaka čas’.Grijanje superiška.Ljepota jedna, za moje stare koske ko mehlem.
Jes’ da sam se rodio i do osnovne škole živio u Sjenici ali ‘ladnoću brate nikad nisam gotivio.
A sećate se godina pre globalnog zatupljivanja, ovaj zatopljavanja.To ide jedno s’ drugim.
Glavna vijest, na meteo delu dnevnika, je bila temperatura u Delnicama i Sjenici a prohodnost putnih pravaca tj. oni neprohodni su vazda bili ,,Peć-Kula-Rožaje,, , ,,Čakor-Murino,, i ,,Bor-Žagubica, preko Rtnja.,,
Dnas ćemo po logici stvari govoriti o zaleđivanju.
Hajd da malo uvedemo i avijacije u ove priče.Kažu, valja se.A i u skladu je sa pogledom vani.
Pre neki dan gledam na Nacionalnoj Geografiji priču o vazduhoplovnim nesrećama na ATR-72 uzrokovanih zaleđivanjem aviona.
I setim se nekih svojih impresija i iskustava po sličnoj temi ili temama.Bilo je više veselih večeri.I dana.
Prvo malo o tom serijalu.Malo su ga čini mi se utupili.Neke nesreće očigledno ne mogu adekvatno objasniti pa se služe pretpostavkama i poluistinama a taj NTSB mu dođe ko neko vijeće staraca čija želja je optužiti kolege civile za sve i svašta.Neko mora biti kriv.
Ali ovo su samo moje lične impresije, da ne kvarim priču.
Na moju neopisivu rados’ imo’ sam često priliku da letim u uslovima zaleđivanja raznih vrsta i intenziteta.Nije lepo.Ni prijatno ni malkičak.
Braća Rusi su tako napravili Anušku da ima odličan sistem za razleđivanje.Ajd sad da ne vadim VTN ali znam da se različiti delovi aviona razleđuju toplim vazduhom (krila, rep...), neki električnim putem (stakla, elise itd.) a neki alkoholom na veliku radost majstora u Ukrajini.Naime kada su osamdesetih Anuške išle na remont pričali nam ovi stariji...
Majstori lokalci, na stajanci u džepu nose one plave lončiće sa bijelim tufnama.Istoče alkohol iz radara i blistera (staklo navigatora...) pa iz džepa dodaju iz male plastične bočice nešto nalik na boju za kolače sa mirisom mente i ,,Opa Đurđo ( što bi reko’ ,,Šaujić,,) a zdravstvuje druzja.,,
Ko kaže da je alkohol vazda štetan?
Signalizacija zaleđivanja na An-u je tako postavljena da se ne može isključiti.Svijetli kao ulična rasveta, kako po velični sijalice, mašala, tako i po snazi osvetlenja.
Sijaličke su baš nekako tačno ispred drugog pilota i baš ono filmski ti osvetle facu.Štapići i čunići, zbogom.
Osim sijalica, slabo drugo šta vidiš.Instrumente pomalo a vani ko Filip Višnjić.
Imao sam prilike da u nekoliko letova koliko god gasa da dodaš nekako toneš a iz jednog leta u vežbanju ILS zalaza u Prištini sam se vratio sa ovećom kockom leda na prednjem točku otprilke jedno trista kila.Ko za koktel.A tokom holdinga i finalnog prilaza čulo se karakteristično tandrkanje i pucanje leda koji otpada sa krila.
I to noćom.Mrklom...
Merakuša.
Svi nas najblaže rečeno čudno gledali kad smo sletili ali srećom moj nastavnik Ibra je bio pravi maher, pa osim što sam malko ćoravio još jedno dva dana zbog sijalički i ovih uspomena, taj let mi nije ostao preterano traumatičan.Ali vidio sam jako dobro koliko je led opasan.
Vazda.
Počinju mi Marej i Nadal.
To moram gledati, pa ću dovršiti poslije.A ima još toga dosta.I do proljeća, na žalost, ima dosta pa ću valjda stići dovršiti priču ove zime.Ajd u zdravlje...Još da Marej utepa Hispanjolca i možda se Nole dočepa No. 2.

Nadal predao.
Žao mi ga ipak nekako, čini mi se vrlo dobar i pošten dečko.
Ja iznenada danas bio na aerodromu.Došao mi klasić iz BGD na desantiranje pa sam išao malko da ćakulam sa njim na tornju.I vidio ostale klasiće.Svi mi platili knjigu po punoj ceni pa sad nema zime.Izguraću do uplate, možda i struju platim (deo...) čisto da mogu arčit još malo ovaj ABG i daviti pričama.
Vratio se pa dok čekam futsal protiv Portugala daj da dovršim priču o zaleđivanju.
Negde u drugoj polovini ’92 ge došla nam neka ,,najavljena vojna kontrola,,.A to su tako logične stvari da te glava zaboli.Pa đe ima najavljena kontrola? I na šta to liči?
Podijelili nam testove.U jednom od ispita u delu za meteorologiju, spominjala se i tzv. ,,blocking situation,,.
Vezana je za HPF (high preassure fog...) i dugotrajne zimske magle nad ogromnim površinama.Ja pročitao odgovore i ne sluteći ništa, upamtio ih.
Prošlo nekih dva, tri meseca.
Valjda JAT dugovao vojski neke pare za gorivo pa ponudili kompenzaciju u vidu škole za pilote transportnih aviona.Saobraćajna, ATPL.
I negde krajem iste godine našao se u povlašćenoj grupi zrakoplovnih zverki.Mlad i perspektivan.U hebalo patka.Nalet ko u Sjevernoj Koreji.
Nema ga.
Smešteni na Bataji a nastavu imamo u Zemunu.U zgradi Komande vazduhoplovstva.Dolaze nam profesori iz JAT-a da drže predavanja.Sjajni likovi.
Ali pričaću još puno kasnije o ovih par meseci koji su bili meni izuzetno sadržajni i korisni pa da se ne ponavljam.
Ovaj puta ću o Nebojši Stričeviću, predavaču meteorologije.
Sala velika, nas tridesetak.Stolice udobne, toplo a klopa ujutro solidna.Uvlakači u prvim redovima i svi najnužniji uslovi za dremku su tu.Ja neđe do ulaznih vrata.Pozadina...
Ima vremena do metar, trend izveštaja i ostalih bitnih stvari.Dok prođemo ove dosadne teme, osobine vazduha, vazdušne mase i slično, more se malko i zabušavat’.
Ali u jednom trenutku čovek postavi pitanje koje se meni učini od nekud poznato.Šta je to ,,bloking situacija,, i da li bi neko mogao da objasni?
Vidim, svi ćute.
Dignem poslije kraćeg premišljanja  ruku, čisto ne verujući da jedini znam.Ili sam se prvi probudio.
Slava, nezaslužena i rezultirana vojnim kontrolama.Ubode me pitanje.
Objasnim, on čovek malo začuđen ali potvrdi.Još me i pohvali.Ali meni to veliki, neslućeni problem za kasnije.
Neša od tada gleda samo u mene.Srećom čovek odlično predaje a mene dalje sramota da spavam.
I dođosmo do teme.
Ljudi imaju puno primera iz prakse.Radimo zaleđivanje.Neša nam objašnjava udes ATR-a neđe u zimu ’87 me, preko Alpa.Unio se pravo.Kao lete oni, zaleđuju se, a piloti svako malo ,,resetuju šejker,, i šta bi?
Pravac u Alpe.
Zvek.
I svi ćute a opet samo ja dignem ruku.Čovek gleda u mene i na njegovo ,,Izvolite kolega...,, rekoh ,,Profesore da li bi mogli da nam objasnite šta je to šejker, i kako im je to pomoglo da se ukucaju?,,
,,Uh.Ja zaboravio kome predajem.Vojska...Ne brinite, objasniću...,,
I objasni nam lepo da civili imaju uređaj koji pojačava znakove stolinga, prevlačenja.Pa je kolega misleći da ga zeza uređaj i nekoliko puta ga isključujući, doveo avionče u brdašce...
Kod nas je bilo vrlo teško dovesti avion u te uslove.A kad sam počne da se ripa i otima dovoljno je da ga pustiš, dodaš zeru gasa i da se nadaš da nisi blizu majčice zemljice.
Dalje smo se sa Nešom, sjajno provodili, postali drugari i mnogo toga naučili a ja i danas kad god vidim nekog barmena sjetim se alpskih mučenika.
Šejkera...I zaleđivanja.
Imao bih još jednu priču o nesreći u Skoplju početkom 93-će, na poletanju, takođe izazvanu ledom ali neću stići ovde.Ostaviću za neku sledeću.
Od te škole smo se slabo ovajdili.Zle godine tek počinjale, a u civilstvu dalje od IFR ovlaštenja bez puno lične love je skoro nemoguće.
Ali kad smo to shvatili nije nam poslije ni bilo previše krivo.Lepo smo se družili.Upoznali genijalne ljude, od kojih smo puno naučili...
Doduše profesorka engleskog za koju takođe imam puno anegdota nam je neposredno po početku rekla ,,Vi ste jedna mnogo neozbiljna grupa, sumnjam da će neko položiti...,,
Tako vala i bi.Seča knezova.

A zaključak?
Hebo priču bez zaključka.
Skonto sam da se kolege civili često kriju iza engleskih skraćenica i čudnih termina.Reko bi čovjek ko zna kakva mudrost a ono neka obična anglo saksonska skraćenica.Kad se prevede ko prebranac.pasuljče.
Profesorica me na ispitu razbila dok se nisam setio skraćenice UFN, a čovek koji nam je predavao tehničke stvari u vezi elektrike, 70 % vremena potrošio je na opis nekog uređaja CSD, koji ispade naprečac važniji od krila i repnih površina, zajedno.Srećom meni su se već tada otvorili vidici i da me neko ne bi optuživao za bilo koji vid diskriminacije shvatio sam suštinsku razliku između vojnog i civilnog letenja.
Normalno da neću o detaljima.Valja mi ovde još pisati, ali niđe veze.Ili vrlo malko...Što bi rekli u mom rezervnom zavičaju (Ercegovina...).
Ja se držim prostih stvari.U životu i u pisanju.Teško je biti otvoren, iskren i govoriti istinu ali sve to ima jednu ogromnu prednost.Ne mogu te nikada ufatiti u laži.
Nemojte se ustručavati da kažete svoje mišljenje možda i Vas nekada ,,ubode,, pitanje.U suprotnom ćete potrošiti život na formalne osmehe, lažna prijateljstva i tračeve za koje ćete saznati kad najviše zabole.
Ja ću još puno nekih kasnijih priča o tih četiri, pet mjeseci a moj lični, prosti i jednostavan zaključak u ovoj priči je da ne volim zimu.Sa zaleđivanjem ili bez njega, to mi je bljak.Indijanci su, ko što jednom rejkoh, brojali samo ljeta.
Pametno.
Nekako bi mogo izdurat deset dana Kopaonika, drage Jahorine ili Kranjske gore, a sve preko toga poklanjam ili mijenjam za noći sa mirisom bagrema.
Tri ovakve, ladne, zimske za jednu zvezdanu...
Još ako ima slavuja...
Uglavnom više od amorfnog leda, bojim se samo amorfnih ljudi. ( to mu valjda dođe bezobličnih...)
Srećom, ođe ih nema.

Pingvin  Điđi...
 
Dodaćemo u zaključak i treći deo.
Naknadni poslije ovih kratkih analiza u prethodnim postovima.
Ubuduće neću svoje priče skraćivati, čak ni zbog ABG-a.
Planiram ja sve ovo jednom objediniti i ostaviti kao svedok vremena i događaja.Pa ako moram da ga skarabudžim zbog broja znakova, ne moram vala zbog sebe.
Dakle nastavci...

Pa kako bude.
I da ne otvaram teške teme ali moj stav je sledeći (u mom zavičaju bi rekli ,,Ako nemaš stav, odmah ti ga stave...,,), postoji toliko događaja iz naših mladosti, a i onoga što nam se sada dešava pa bi ovde bilo kakvih priča trebalo biti mnogo, mnogo više.A mogu biti i duže, značajno.Vidim lav Cyber postavio priču o onom čoveku, grobaru iz Čačka (Topalovići...) koji je sebi u pedesetim, kupio časove naleta.I dozvolu.
Za svaku pohvalu, nisam siguran kako je došao do kapitala ali u to i ne ulazim.Devedete su očigledno grobarima valjale, pravo.
Pa ako grobar ima šta da kaže onda je greota da mi ćutimo.
Ja neću...
To mi liči na ono kad je tip imo objekat od 50 centi i ništa...Nijedna neće sa njim.
I šta će siromah, na kraju zaglavi kod neke vračare koja mu kaže ,,Ima lijeka.Idi iza sedam brda, planina, šuma i kako već ide...U jezeru koje ćeš tamo nađi, zateći ćeš na sred jezera na lokvanju zlatnu žabu.Doplivaj do nje, prvo je poljubi i pitaj da se uda za tebe.Svaki put kad ti kaže NE, skratiće ti se po deset cenata...,,
Plati on, i ode siroma’.
Jedva nađe jezero, ugleda srećan žabu i dopliva do nje.Malo gadljivo je poljubi i upita ,,Hoćeš li se udati za mene?,, žaba ga još gadljivije pogleda i odgovori ,,NE,,.Opa pogleda on, ono četres.Opet je mnogo.
Ponovo ,,Hoćeš li se udati za mene?,, uslijedi žabino ,,NE,,.Pogleda on, uh super, ali mnogo mu je i tries.Dvaes’ bi bilo ideala. I ponovo isto pitanje, a žaba ga pogleda već ozbiljno ljuta i sasu mu u facu ,,NE, NE i NE i nemoj više biti dosadan...,,

Tako da ja ne skraćujem ništa.Ni priče...

A Vi jarani, po volji.

P.S. Hvala puno Gardo.Oprosti, ali moraću te i dalje faliti (izvini još dosad nisam našao ni jedan razlog da te kritikujem...).
Jedino da pređem u ilegalu...

Osmi sekretar SKOJ-a, 
Vaš Điđi.

Ah da.
Možda sam malko lošije volje i zbog ovog tunjavka Noleta.Izgubi ja čitav dan zato što se njemu povraća.I meni se povraća od njegove snuždene face i igre u više od pola meča.Ipak su izgleda Rodik i Federer u pravu.Čim ne ide...
A da mi je jedna njegova dnevnica, kak’e bi to tek priče bile...

Conga brate, mladi Muhamede Ali, ali tebi iskreno čestitam.
Pošteno...

Umalo teniski kritičar,
Điđimilović.


Česnica... 
pisano 07.01.2010. godine

Danas je Božić.
U to ime, svim prijateljima koji slave praznik, Srećan Božić sa onom drevnom Mir Božiji, Hristos se rodi…
Veliko je pitanje koliko ću jutros imati vremena za pisanje.Sin je kao polaznik ili u Bosni položajnik, otišao u komšiluk da čestita praznik.A do dolaska gostiju imam malo vremena pa ću nekoliko falsh back-ova iz daleke prošlosti vezanih za današnje slavlje.
Ajde, prvo, po običaju, malo o naslovu.
Znate termin.
Pogača, svečana sa sitnom, kvalitativno poboljšanom osobinom.Ima paru.I ima nadu.Neizvesnost i radost u izgledu.
Ono što mi je kod moje bake bilo sigurica, iz jedan u jedan, poslednjih godina mi nekako slabo ide…

Priču nastavljam tek uveče kada mogu i da se pohvalim.Dok sam kao dete paru uvek nalazio ja (imate već u jednoj davnoj, dragoj priči, nameštala moja divna baka, tj. imao sam insajdera…) poslednjih godina utanjilo.
A eto, danas sam paru opet našao ja.Ovih godina nisu mi novčani tokovi bili baš nešto posebno naklonjeni.Nešto računam, ako budem šta zaradio, cela familija će imati vajde.
Možda nas ipak krene.
No ono o čemu želim jeste neki kvazi religijski pristup na čijoj periferiji godinama svi balansiramo.Ne znam šta bih pametno kazo’ po ovoj vrlo osetljivoj temi.Recimo neki agnosticizam.I ako verujem u nešto, ne bih to radio preko posrednika.Posebno ‘vakih.
Do sada smo sasvim dobro komunicirali nas dvojica i bez službenog osoblja.
Volim običaje.Volim mir i spokoj koji donosi ovaj praznik.
Volim i mnoge druge praznike.
Sećam se Sjenine rijeke, sela u kome smo živeli pored Doboja, gde kad hodži poljubiš ruku za Bajram dobiješ zelenu, čini mi se tada petodinarku za koju se mogla kupiti tih ranih sedamdesetih sasvim solidna lopta.A mi bili jedina familija, od drugih.
A moj stari zamoli ljude u selu da tih dana ne slušaju hodžu i da učitelju za Kurban Bajram ne donose meso, jer nemamo zamrzivač a sa četristo, petsto kila mesa je teško izaći na kraj.Odjednom.
Čak su nam opraštali kada smo na Emirov nagovor (gazdaričinog sina…) jednom izmješali cipele pred džamijom.Svi nam oprostili, ali ne i moj stari.Tako nas je oplavio da sam to dobro upamtio.Jedino se Emir provukao’ bez marisanja.
Uvek se nekako držim onih zapovesti.
Tumači ih bukvalno, postupaj po njima i nećeš se pokajati.Ne moraš biti vjernik.
To je moj rezon.
Zato volim da pojednostavim stvari.Ne činite ono što ne biste željeli da se Vama desi.
Od moje bake sam svakog Božića dobijao narandžu.Ko zna od kuda nabavljenu ali svežu kao tek ubranu.Gde li ju je čuvala i kako uopšte izgledaju tek ubrane narandže, nisam nikada odgonetnuo.Ali bila je tu.Ne samo za mene, no za sve unuke za stolom, po jedna.
Bojim se, raspilaviću se u skladu sa lepotom popodneva.Večeras bi trebao kod kumova pa nisam ništa popio (novi zakon o saobraćaju…) te su mi misli čiste i bistre.
Znači nije zbog alkohola.
U celu priču bi dodao još par detalja.
Ne gotivim agresivne i napadne likove.Ni u čemu, pa ni na ovim osetljivim temama.
Moj Jovo kaže da nekako ima osećaj da su ga vratili u rani srednji vek.Ima rezona.
Ili što bi moj kum rekao na moje davno postdejtonsko pitanje, šta ima novo u zavičaju ,,Eto ruše vrata od crkve…,,. A na moje začuđeno ,,Što…?,, jer crkva je baš preko puta naše zgrade, sasvim ok zgrada.On me još više zbuni ,,Da bi mogao da uđe viljuškar…,, ,,Šta će viljuškar u crkvi, kretenu?,, on objasni ,,Sad se krste ovi veliki Srbi.Od sto kila i četres’ godina.Ne može ih kum držati, moraju na paletu…,,
Zato budite slobodno šta želite, ali budite veliki ljudi.
To je prilično teško ali kad jednom i ako, postignete onda je poslije lako.Poštujete svoje, ali se veselite svim drugim praznicima.
Šokirao sam se jednim današnjim podatkom.
Devojka koja već godinama dolazi da nam čestita Božić na moje pitanje gde joj je majka, reče da mama radi.Vidi čuda.Komšinica ne radi ni u kakvoj hitnoj službi, no kod privatnika na pripremi mesnih prerađevina.
Zadnjih par godina rade i za Novu i za Božić.I to do uveče.I to bez Božićnice ili bilo kakve materijalne nadoknade.Za sto pedeset evrića mesečno.Jel to normalno, hajte Vi meni sad recite?A gazda ide na skijanje u Njemačku.
Ne mogu danas, ali recimo sutra, bih tom smradu od njenog gazde poželio da te pare koje je uštedio na njihovim božićnim poklonima potroši u apoteci.
Prisjelo mu…
Neću se danas nervirati, evo jedne davne priče.Kako je počelo?
Neke davne ratne godine, ćerka stara dvije, tri godine dobije temperaturu.Upala srednjeg uha nedeljom kasno uveče.i sve što uz to ide.Nosaj, pjevaj, tješi cijedi čuvarkuću…
Pred praznik, kako to obično biva.Ujutro, klasiću i komšiji kažem da moram dete voditi kod lekara i da ću zakasniti na posao.Da javi tamo šefovima.
Završimo kod lekara, a znate da aerodrom nikada nije u centru, i dok sam moje vratio kući i stigao na posao već je oko podne.
Opa, u moju čast, sastanak vojničkog kolektiva.Komandir otvara sastanak.Merak.
Samo jedna tačka dnevnog reda.Poručnik tj. ja, dozvolio sebi da ugrozi borbenu gotovst jedinice i da ne dođe ujutro na posao.
Ne verujem svojim ušima.Završi se pljuvačina i tirada i na pitanje ima li ko šta da kaže, ja dignem ruku.Ljut i povređen.I kako mi je genetika dala dugačak jezik i mali mozak (i veliki ali manji…) ustanem, uspravim se, i kažem recimo sledeće…Da sam vrlo počastvovan značajem koji ja kao pojedinac imam u pomenutoj jedinici jer se moje kratko odsustvo tako značajno osetilo.Da nas tu ima ko kusih pasa i da samo landohanimo.Nema ,,čorbe,, pa neko ni …malim prstom, ne mrda i da se razumemo i za ubuduće.Kada mi dete noću, praznikom ili drugim sličnim danima bude bolesno, sigurno ću i uvek, prvo ga odvesti kod lekara a da šefovi mogu da rade šta hoće.Toliko o b/g.
Ili da žena predsednika neke susedne velesile može slobodno abrotirati ili neka tako važna spoljnja prijetnja će morati ipak proći bez druga poručnika.
Potpukovnik, sav poplavio ko indigo i vidim da mi hrabrost u bliskoj budućnosti neće izdobriti a već sam opisao onaj razlomak između jezika i mozga.Ali poručnik, sve može.A i više voli naravno svoje, tada, jedino dete.
Za par dana ide Božić, pa neko od prisutnih upita hoće li se raditi.Ovaj se još nije smirio i odbrusi da vernici ne moraju ta dva dana na posao.
Neka dignu ruke oni koji slave.Od nas skoro pedeset ruke digoše samo dvojica iskreno verujućih i ja zbog upale uva.Srednjeg.Nećemo tako, šefe.
Platio sam ja za to poslije, ne brinite.Debelo.
A u susednoj protivoklopnoj eskadrili kasnije vidio dobar grafit.,,Pre stavljanja jezika u pogon, obavezno uključiti mozak.,,Ali ne kajem se.Ič.
Kolege me nakon sastanka zezale da će svratiti na Česnicu i pečenicu a to bio moj prvi starešinski, slobodan Božić.Stvarno sam uživao ta dva dana.
Uživam u svakom Božiću.
Možda u tome što mi moji divni prijatelji kojima ja čestitam njihove praznike svake godine čestitaju.Sa raznih strana svijeta.U stvari najviše u tome.Hvala puno.
U blizini ljudi.U našoj bliskosti.U tome što je ABG poslednjih sedmica prepun čestitanja.Ako je to religija, aferim.
Ja bi prije reko da je to ljubav, pažnja i razumevanje.
A toga nikada dosta.
Moram kod kuma.
Naljutiće se.Već kasnim zbog ove priče.
Ali kad mu kažem razlog, razumeće.Svi već znaju da sam se navuko’ na ovo mesto.
Srećan praznik svima koji slave.Hvala Vam svima koji ste nam čestitali…

Uživajte sa dragim ljudima i neka Vas atmosfera praznika prati cele godine.A ja ću biti tu negde blizu da Vam, nadam se, još dugo godina čestitam sve što slavite.
Budite veliki ljudi.Za to ne treba viljuškar.
Dovoljno je veliko srce.
Lavlje.

Da bude što manje teških misli i ne zamerite, malo sam skarabudžio ovu pričicu.Poruku ste skontali, a moje dobre želje, za Vas dobre ljude su i ‘nako već odavno jasne.

Srećno…
I da u svakoj Česnici nađete svoje blago.Tu je ono, samo se osvrnite...


Kao u Dispozitivu… 
pisano 13.01.2010. godine

Žuljaju ove lovorike, majku im…
Slava, jelde? Jah.
E neće vala.Kao što se u ovim krajevima i na ovim GPS pozicijama sve radi iz inata, tako ću i ja.Umrtvili me ovi praznici pa teško kreativno zaroniti u prošlost i nešto ostaviti za pokoljenja.Ali, ako išta od ovoga uđe u neku lektiru pokoljenja bi mi mogla spomenuti moju staru majku.Više puta.
Odavno sam htio pisati o sledećoj neljudskoj pojavi, srećom davno prošloj, ali uvijek sa mogućnošću relativno lake aktuelizacije.
Druga strana.
Kada se običan čovjek nađe između čekića (i srpa…) ma jok, nakovnja.
Priča neće biti vesela i laka.Biće tužna, jadna i žalosna.Hajde, šta se ‘oma bunite, pa nisam napisao mnogo takvih, a još da vidite kakvo je napolju jutro.Taman.
Takve mi višestruko manje leže ali da nema takvih kako bi se radovali ovim veselim.
Treba i to trenirati.
A naslov?Vjerujte, nemam pojma.
Znam da je nešto iz tupavih naredbi decenijama čitanih ispred stroja a ako mi se već tako zove priča valjda će me biti sramota pa ću proveriti a možda mi po običaju i ABG pomogne pa kampanjskom prečicom, saznam šta li bi to moglo biti.
He, he, he…Opet tri pričice.Ili više.U jednoj…
Sad sam ,,književnik,, pa imam tremu i moram voditi računa o kvalitetu teksta.Jes’ al kad bi se zezali.Moram voditi računa o istini, prvo to.A poslije, kako dođe.
U ovoj priči ću pokušati bar otvoriti temu ,,druge obale…,, jer jednom smo sigurno svi bili tamo.Ili su nas tako tretirali…Na priču me još davno podsetio prijatelj Cyber sa integralnim tekstom o Marjanu Jelenu.Naime o čemu se radi? Hajde konačno odapni, ugnjavi.
Negde nakon početka rata stigla je naredba, sve sa dispozitivom, da svi oni koji nisu ,,prihvatljive,, nacionalnosti moraju na ,,godišnji,,.
Prinadležnosti sve ostaju, plata, letački i tako to, ali…,,Godišnji,, bi se mogao otegnuti.Jedan po jedan kolega odlaze kod šefa na razgovor i odande izlaze sa nekim čudnim izrazima lica.Nešto između rezignacije i dubokog razočarenja.Pakuju stvari i odlaze na odmor, kad mu vrijeme nije.Nas ostale sramota.Pravo.
Ćutimo svi.Niko ‘s nikim ne progovara.Potrošnja kafe i cigara neverovatno porasla.Matorci samo dime i ćute.Kakav je ovo način? Šta li će od ovoga ispasti?
A onda jednog dana pozove šef i mene.Preko svog pomoćnika, dežurnog uvlakača.Ja još i ne kontam, još u najranijoj mladosti stari kum mi dao ime koje mi baš i ne daje mogućnost maskiranja.
Uđem u kancelariju, uredno pozdravim.A tamo sjedi komandant i personalac za stolom.A taj personalac je bio takva ljiga da neću da prljam stranicu sa pričom o njemu.
I počinje kao razgovor.Ne nude me ni da sjednem, a oni su nekako na pola kafe, pa ni kafice nema.Za mene.Hajd’ sve kontam sigurno će brzo.Ali…
Šef kreno’ izokola.Odakle sam, gde sam rođen, koju Slavu slave moji, gde sam radio pre?
Ej, imaju moj karton ispred a pitaju me gluposti.Ja namerno svako malo pogledam ovu ljigu.
On više i ne sedi.Brada mu je nekako u visini stola, potono’ u stolicu.E moj majore, pa što se bojiš poručnika.Jel’ moguće da mi je pogled tako moćan?
Istina je moćna.I pravda i poštenje…Sve se to broji.
Na pitanje kako mi se zovu roditelji već sam bio pravo ljut.Odgovorim.Ali na sledeće, održavam li vezu sa roditeljima, ne mogu izdražti.Upitam šefa, održava li on vezu sa svojim roditeljima.Vidim i komandiru nezgodno.Pošten čovek, valjda i njemu takvu budalaštinu neko naredio.Reče mi da su njegovi roditelji mrtvi a da se izvinjava na pitanju i da sam slobodan.Personalca nema.Samo stolica vidljiva.
Pozdravim, izađem.Ni sam više nisam siguran gde sam.Zla vremena, gori običaji.
Ja ostanem na poslu, kolege odoše na ,,godišnji,,.Srećom, sve se dobro završilo.Kolege se, bez posledica, osim ljudskih, posle izvesnog vremena vratile na posao, neki i danas rade.
A meni ostala kugla u stomaku koja se pojavi ponovo čim neki čistunac pokuša da pokreće slične teme.A Juga kao nije valjala…
I svima koji ste jednom bili nepodobni, na bilo kojoj strani, biće sasvim jasno o čemu govorim.
Tužno, ali istina.
Druga priča se dešava malko kasnije.
Došao sam avionom na Batajnicu taman negde u vreme prelaska zagrebačke transportne eskadrile na istok.
Godinama mi komšija pričao o nekom svom rođaku iz Potkozarja koji radi u toj jedinici.Normalno da Vam neću reći kako se čovek zove.Ovo verovatno po službenoj dužnosti čitaju i pospani bezbednjaci, na svim stranama, pa da slavni penzioner, književnik, časkom nahebe.Neće moći.
Moram i iskoristiti deliće slave.Ko što rekoh, hepo posthumnu, to se ne računa.
Dakle, uđe mladi poručnik u učionicu gde su smešteni došljaci i posle ,,dobro jutro,, upitam za tog komšijinog komšiju.
Na to me stari kIkl odmeri ispod oka i smrknuto upita ,,Šta ti je on?,,.Upali mi se lampica za uzbunu, vidim nešto nije u redu.Odgovorim ,,komšija,,.
A ovaj veteran me ponovo pogleda i reče otprilike sledeće ,,E moraćeš kod komšije u Zagreb.Ostao je tamo sa ženom.I ostavio nas da po jedan preletimo ove krševe ovde…,, Upali cigaretu i pomnoži me sa nulom.
Izađem, vidim i tu druga strana.Kako je komšija prošao tamo nikada nisam saznao i nije mi važno ali da mu je bilo lako, nije sigurno.I na drugim stranama ima ljiga personalaca.
Garant.
I treća, čisto vojnička.
Ženin dalji rođak je ostao u Sarajevu i bio mobilisan u Armiji BiH.Tamo je i ranjen i ima penziju značajno veću od svoje familije na drugoj strani.
Posle puno godina sreli se svi zajedno na nekom slavlju.
I nakon šege i zezanja na račun raznih strana, jer tako to rade normalni ljudi, a i poslije nekoliko tura on ispriča i sledeću priču za dalju šegu.
Otprilike ,,E moja familijo, spominjete neke specijalne jedinice i kako je rat strašan.Da ste Vi mogli čuti sebe noću na Treskavici kad počnete da se dernjate…,,

Jadna naša generacija.
Kako god se okreneš, dupe ti pozadi.
Sinoć na HRT 2 gledam film ,,Doktor Mladen Stojanović,,.Poznati glumci, događaji a i krajevi moga zavičaja.Ali meni prikazivanje tog tužnog filma daje neki osećaj povratka normalnosti.Bolje komunikacije i želje da živimo normalno.Ako ne zajedno a ono bar jedni pored drugih.
Konačno.
Pre par dana sam gledao i film ,,Sveti Georgije ubiva aždahu…,,.
Takođe težak film ali ja upamtio tri sjajne, sentence.

Prva, glavnom junaku Lazi Ristovskom kaže gospoja da je dobar čovek, a on na to odgovori ,,Lako mi je biti dobar čovek, kada mi ništa drugo ne preostaje…,,

Druga je šaljiva i pred juriš kaže jedan od likova
,, Bolje da poginem, nego da mi se nešto desi…,,

A treća koja mi se još najviše dopala, takođe pred sami juriš, kaže, naknadno regrutovani, invalid ,,Ko nas je kleo nije dangubio…,,

Svim prijateljima koji večeras slave Novu godinu, Srećna Nova godina, sa pored onih uobičajenih o zdravlju i sreći, dodam i onu o normalnosti.
Da ostanemo dobri ljudi i da se više nikada ne moramo odlučivati između nekih tamo strana.
Teško je, jer nama, ispade naivnim, Jugoslovenima su još uvijek sve nekako naše.

Pozdrav raja.
Srećom, tužne priče su valjda davno iza nas, a ja bih za kraj samo onu profesora Tomovića ,,…da Vas mržnja ne otruje…,,

Pozdrav i Srećna Nova…

U šaljivom Vujaklijinom rečniku slenga stoji sledeće...

Dispozitiv...

Obavezna reč u svim rešenjima kako bi ista dobila na težini a nama pokazala koliko ne razumemo umne glave koje su rešenje donele. Rečenica u rešenju koja to ilustrije glasi uvek isto: "Kako je navedeno u dispozitivu rešenja".

Ko razume shvatiće...         
Pozdrav  Điđi.


Kuper GINA
pisano 26.02.2010.god.

Tek sam se malko rasanio pa kontam bil’ počeo odmah sa pričom il’ da prvo popijem kaficu.Nisam baš neki kavopija.Sam je ne bih nikada ni popio.
Kaže davno, jedna gospoja, naša jaranica, koliko vrsta kafe postoji?
Pa, četiri osnovne.
Sačekuša, razgovoruša, sikteruša i četvrta, najvažnija ,,Ajmo kod mene na kafu...,,Tamo u mom zavičaju, to je skoro sveto piće, napitak, koji prija kako god ga zvali...
Kafa, kava ili kahva.
I što je najljepše, rijetko ga od rakije razdvajaju.Malte ne, nikada.
Odoh moram se barem šljisnuti (umiti, niški-prim. aut.), pa dok se plaknem i voda će provriti a onda ću lakše dalje.
Šta?Ostao mi zeleni pramen iza uva.Ma nije, to mi je iz nosa...
Šala, valjda niste gadljivi.
Umio sam se i oran sam za nastavak.
Popodne sam se bezbeli ubehutio, spavao sam skoro četiri sata.Valjda me stigao sav umor prethodnih dana.Bio mi je klasić i dragi prijatelj u gostima pa je spavanja prethodnih dana bilo vrlo malo i retko ali je zato bilo svega ostalog.
Pod stare dane me drugar učio preferans pa sad samo sanjam rekontre, sansove i betlove.
Igrali smo i preko interneta a moram se malo pohvaliti, kompjuter već sad pobijedim, razvalim ga ko od šale.Bilo je i drugih stvari.Bilo je i kafane, bilo, bilo.Ne mere bez toga.
Ma more, al’ nije isto.
Al’ najviše bilo smijeha i zeze.U procentima? Preko 90 posto.
To su oni dani što budu trajno urezani u uspomene.Već sam pisao u ,,Ozbiljnim vezama,, o ovim i sličnim momentima pa se neću ponavljati ali imao sam priliku prethodna tri dana da češće boravim na aerodromu.
Povezi jarana, otiđi sa njim do posla, i tako to.Razgovoruša.
Već me klasići i drugari sa aerodroma počeli i zahebabavati da dnevnica ovih dana nema i da džabe dolazim.Nisam se srećom dovoljno dugo zadržavao da vidim koliko se ljudi pate.Probaću u ovoj priči o onome što se dešavalo svih mojih vojničkih godina.
A njima ovih dana.
Kontrole.
Razno, razne.
Kad smo već kod raznog, mislio sam pitati moderatore da li bi bilo bolje ove moje priče staviti pod ,,Razno,, jer ja ne mogu samo o letenju.Nikako.
Možda o poslu uopšte mogu, a o plavetnilu samom, jok.Najlakše mi o životu.
To najbolje pamtim.
Pa moderatori odlučite.Nemam zamjerke.
Ej, došla im GINA, GINO ili kako se već to čudilo sada zove.I tri dana opštenarodnih radosti.Upoznali i čika Kupera.Ne znate ko je?Pa, ne znam ni ja.Juče sam tek čuo za njega.
Ali o njemu ćemo malko kasnije.Predstavićemo mahera.
Suština ove priče jeste analiza kontrola.Ne mislim razvlačiti menadžment storije, nego iznijeti svoja mišljenja.A ko se ne slaže, nek mi slobodno kaže.
Čitav život sam se pitao kakve su to najavljene kontrole?
I za šta služe, kakva im je namjena?Kome koriste?I da li su se promijenile kroz vrijeme?
Hajd’mo otpozadi.Odgovore.Lične.
-Nisu se promijenile.Možda malkice, ali na gore.
-Osim debelim pukovnicima za đuveča i dnevnica, sumnjam više ikome.
-Služe da se ispune neki besmisleni planovi.NATO ili VU oblika, totalno nebitno.I da viši oficiri malo obiđu domovinu.

Dakle, po mom skromnom mišljenju, najavljena kontrola je najveća glupost za koju sam čuo.
Gde to ima?
Ako ćemo frizirati stanje, mogu proći.Ali ako želimo ugledati stvarnost, onda bup.
Iznenada, pa šta se nađe.
U svojoj karijeri transportnog pilota imao sam nebrojeno mnogo prilika prevoziti ,,uvaženu skupinu,,.Napuni se pun avion podgojenih i maskiranih, sve skupa sa kožnim torbicama i transportnim vrećama.Ni pukovnici nisu imuni na strah.Mnogo sam volio kad je loše vrijeme pa ih turbulencija istrese iz gaća.
Oćete u kontrolu?Daćemo Vam malo realnog života.
Osvetoljubivo?Ma kakvi.
Evo vidite da li su zaslužili.
Ostave nas u nekoj vukohebini sa po jednim SDO obrokom.Znate li šta je?Ili da objašnjavam?Ne mogu stići u ovoj priči.Većina sigurno zna a mlađoj raji ću lako objasniti.
I dok ,,uobražene pilotčine,, ko pacovi glođu dvopek i rizi-bizi, čitav dan, pod krilom na recimo Ponikvama, ovi Kuperovi skauti dođu tek predveče.
Smrduckaju na bijeli luk, janjetinu i preprženu džigericu a oči im svjetlucaju od viška Rizlinga ili sličnog derivata.
Još kad počnu sa moronskim šalama tipa ,,Što još ne polijećemo?,, i slične onda ne mogu da se ne obradujem kad vrate deo sadržaja po podu kabine.
Ono kad tip uđe u bus i pita vozača ,,Majstore bil’ mogo’ ostaviti kilo janjetine i para litara vina ovde na prednje sjediše?,, ,,Ma more komotno.,, uslijedi dugačko ,,Bljaauuk...,, (to bi trebala biti stilska figura koja označava bljuvačinu, u mlazu...).
I tako generali i pukovnici i na najmanji oblačak i treskanje ,,razduže,, veći deo ,,menija,, po sebi, podu u kabini i radnim kolegama, a mi se nak’o pravo obradujemo ,,vožnji,,.Malo ,,noge,, i klizanja u horizontalnom letu i prolazak kroz oblak kroz koji i nisi morao, a deluje i na radaru prilično svetlucav i eto rezltata.Olimpijskih
Obraduju se čak i vojnici koji moraju prati poslije avion.
Sedam dana nagradnog, nikada lakše zarađenih.
A gle čuda, nama od SDO-a ništa.Valjda je tajna u vodi iz čuturice.I dvopeka.Ljekovito.
Pa kontrolori iz aviona izađu ko zombiji a mi veseli transportnjaci zlurado pomislimo ,,Oćete u kontrolu, e evo Vam...,,
Juče vidim došli bus-om.Smanjila se država a i nema se.Utanjilo.Ništa avion.
Prije nastavka moram jedan vic.Ovo mi neće klasići baš blagonaklono pogledati ali nisam ga ja izmislio, samo sam ga čuo.
Sretnu se šumski i zemunski medved.
Ovaj šumski oslabio, dlaka mu se linja, zubi ispadaju.A ovaj ,,Zemunac,, sija, ugojen i raspoložen.
Na pitanje gradskog mede kolegi, što je tako oslabio, šumnjak odgovori ,,Ma ostario sam.Ništa više ne mogu stići ni pojesti, živim samo od krušaka i meda.Pčele me sve izujedaju.A od čega si ti tako debeo? Gde živiš?,, građanin uzvrati.
,,Ma ja ti se krijem u onom parku izpred Komande vazduhoplovstva.Imam tamo neku malu pećinicu.Svako jutro pojedem po jednog ,,kaloričnog,, trigliceridnog pukovnika, a niko i ne primeti...,,
Moji klasići srećom još uglavnom potpukovnici.A i prilično su šlank.
Zasad.

I tako, kad najave kontrolu samo se nasmijem.To mu dođe nešto ko krečenje.Svakog proljeća.
Đe Kuper?
Evo sad ćemo.
Jutros odvezao klasića.Još par desantiranja pa i oni kući.I vidim jarane sa lokalnog letilišta.
Vuku se po krugu, kiseli to turšija.Ona aprilska, što kontaš bil’ je prosuo ili čeko neke neomiljene goste da im izneseš uz rakiju.
Šta je bilo?
Opaaaa, fizička provera.
Kuper test.
Eto to je.Trčanje u krug.
Onih dvanaest minuta o kojim sam već pisao.Samo se sada integrisano zovu.Mislim iz ovih integracija.Pa ko preživi.
Ej ljudi imaju više od četres’ godina a oni im dupe pomeraju.Jest da su za testove znanja, onih vojno praktičnih, životnih, po običaju spremili puškice al’ od ovog odbrane nema.
Pocrkali.Svi.Jedva se vuku.
O lijepa penzija.Ima puno prednosti.
Ja šta ću? Samo se osmjehnem.Nemam volje ni da ih zahebavam.Nema smisla.Već ih je Kuper dotuko’.
Ne znam baš sve Kuperove stavke ali nadam se da ga i neću upoznati.A kad budemo znao više, javiću.
Žao mi jarana i klasića.Kakva su sve sranja do sada proživili a sad im neki kancelarijski štakor, koji je i vojsku verovatno služio ,,civilno,, drži štopericu...
Nekada davno sam ih zezo’ da bi mi doktor trebo’ preporučiti jednom u dva, tri mjeseca da dolazim na kafu.Na njihovo ,,Što...,, ja uzvratim ,,Ma ja taman pomislim kako mi je loše i kako teško živim a onda dođem ovde, vidim Vas i shvatim da mi je super.Moj mir nema cijenu, ne vrijedi razlike...,, A Kuper i GINA nisu jedna od stvari na kojima bi mogao da im zavidim.
Ovu mlađu raju možda i mogu driblati, ali moje kalsiće i starije teško.Ne bih im preporučio.
Bolje da pogledaju šta će sa perspektivom, platama i stanovima.Da vide od čega se živi.A ne da zahebavaju ljude.
Eto tako.
Pozdravio sam se sa drugarima, i mojim gostima i zaputio se ka gradu.Zvali me na letački doručak sa njima, nisam imao vremena a i što da se motam po krugu u civilu i da bodem oko ovima iz (va...) GINE.
Smanjiće ljudima ocene, a zadnjih godina se i ‘nako sve svelo na lovu...
A ja nisam iz te priče.
Utekoh ja na ABG, tu sam siguran.
U nekim narednim pričama ćemo malo o transportnoj avijaciji i doživljajima iz tih godina.
Ovde sam samo načeo temu, a ljudi rade vrlo težak posao.
Srećom sad ne voze Kupere i slične.

A ova raja u loklalu, je sad mirna valjda do sledeće godine.
Na mestu voljno...

Dok nekome iz nekog BG parkića, opet ne zafali dnevnica.

Idem malo da rezilim kompjuter u onoj divnoj igri, preferansu.

Dva, moja dva.Tri, moja tri.
Rekontra...

Vaš Cvetko.

,,Slepi ...,, putnici   
pisano 02.03.2010.god.

Sredio krevet, i umio se čak.
Stavio slušalice u uši.Pustio ,,Portret mog života...,, Đoletov, Đoletov.Pojačao malo preko sedamdeset decibela i na šta Vam to jutros liči?
Pa na novu priču.Sedamdeset i prvu po redu.
Moju ovde sa Vama.

,,Uzeh oker sa sveće svečarske, drap sa svilene mašne bećarske...,, te dok mi divan muzički background olakšava, neću još podizati roletnu.Ovako zamračen i sam sebi delujem kao Dučić.Nažalost, jedino sebi...
,,Jedne noći ko ova znaće Bog, doslikaću portre’ života svog.,,
U mozaiku moga života, nekako iznenada, početkom zle decenije pojavile su se i transportnjačke kockice.Od kojih u malter prošlosti i starosti jutros pokušavam utisnuti sliku tih godina.
Mladog poručnika omašili fudbalski klubovi, vikendi na moru, putovanja u inostranstvo, rad sa civilima tj. prevoženje ekskurzija i raznih seminarskih i AFŽ grupa.Rada sa izdavačkim, novinskim i naftnim firmama i slično.Ali ga zato dočekali ranjenici, padobranci, jadni izbegli ljudi i na žalost mnogi sanduci...
Šta ćeš, baksuz se ne postaje, baksuz se moraš roditi.
U ovoj priči ću pripovedati o onima koje smo povezli a i raznim onima koje smo ostavili tih godina.Naravno da neću stići o svima, bilo je toga mnogo, neverovatno mnogo.Ali probaćemo...E sad, ako u budućnosti dođe do po nekog nastavka, nema zamerke.Tema je stvarno više no obimna.
Priču ću podeliti, uslovno, na pozitivne i negativne doživljaje.
Koje ćemo prvo?
Ajd’ negativne.
Nećete verovati ali njih je bilo neuporedivo više.A sa ovim pozitivnim ćemo samo ukrasiti priču.Kraj priče.
Bilo je tu stvarno puno letova koje sam zapamtio.Dooobro.Pa eto konačno se i ja uklapam u naslov podforuma.
Već sam davno opisao koliko teško sam se borio da posle bolesti stignem ponovo na nebo.Transportnu avijaciju sam tako video i doživeo kao gospodski, elegantan i lep izlaz iz beznađa koje bolest sa sobom nosi i sjajan način da provedem ostatak svojih letačkih dana.Stvari koje ne poznajemo dovoljno spremni smo uvek da idealizujemo.
U nekim narednim pričama ću pisati o mom ,,razvojnom putu,, tih godina.Ali ću najpre o jednom terminu.U svetu se glavni pilot u višesednim makinama obično zove Captain.Kod nas se zvao zvanično prvi pilot a među nama, žargonski ,,vođa,,.Hteo sam ovo poglavlje nazvati i Duche ali mi bilo daleko od suštine, nekako.A i sačuvaću naslov za priču kako sam umalo i ja postao lider.Nekada kasnije.
Šta ,,književnik,, želi reći?
Moja prva impresija kad sam stigao na An-ove, osim razlike u godištu imeđu starih lavova i nas mladih (jednog , dvojice...) koji smo stigli u firmu, je bio da su vođe pravi majstori letenja.Stvarno znalci.Ljudi sa naletom i ogromnim iskustvom.
Samim tim, bio sam frapiran činjenicom, tj. elementima unutrašnje organizacije koji tim ljudima nisu dopuštali bilo kakav ili najblaže rečeno, mizeran, nivo odlučivanja po temama koje su se ticale prijema i prevoza putnika.
Molio bih kolege civile da nam svima zajedno pojasne elemente kompanijskog rada po ovim pitanjima.Da li Kapetan ima pravo da primi određeni broj putnika?Koji, kada i koliko?
Dok odgovor ne stigne, ja ću malo o našim doživljajima.
Stanje po ovoj osteljivoj temi je najviše zavisilo od komandantovog raspoloženja i u nešto kasnijim godinama od nivoa ,,saradnje,, šefova na relaciji Bg-Tg.Pojasniću ne brinite.
Evo ličnih primera.
Negde u maju ’91 bio sam već petnaestak dana u jedinici.Supruga u šestom mesecu trudnoće je ostala kod svojih u Mostaru.Dok nađem neki stančić, otići ću po nju.
Avion ide za Mostar.Upitam vođu, mogu li sa njima do Mostara i da se vratimo a on mi reče da za to moram pitati šefa.Ok, pitam ga i ne mogu da verujem svojim ušima ono što sam čuo.
,,Ti možeš do Mostara, ali nazad ne možete...,, Da napomenem avion je skoro prazan u oba pravca.Kad smo sleteli, pogledam u vođu, on sagne glavu, a ja sagnem glavu pred ženom, uzmem njenu torbu i samo kažem ,,Ma pusti...Ajmo...,,.U Niš smo stigli prekosutra, vozom.
A šef poslije par dana prišao do mog radnog stola i kao brižno me upitao ,,Kako ste putovali?,,
Ja pogledam i pomislim ,,Jel me ovaj zahebava?,, i bil odmah pomnožio dalju karijeru sa nulom i hebo mu mater, ali poltron, oćuti...I tako to krene.
Ako tako nešto dozvoliš jednom poslije ide teže.Mnogo teže.
Doduše svima sam odmah rekao ,,Jednoga dana ću ja biti komandant ove jedinice, pa će mnoge stvati biti drugačije.Značajno...,,
Koliko puta sam morao gledati vođe koji rizikuju kažnjavanje od sada pokojnog idiota generala pa mu neću spomenuti ime (,,raketaš,, u Zucama...) kada na svoju ruku odluče da mimo spiska prime u avion svog klasića sa porodicom ili svog bivšeg nastavnika letenja to bi bilo za dugačke opise.
Svoje prvo sletanje u Tivat sa porodicom, avionom naše eskadrile, sam platio.Imam i uplatnicu, čuvam bruku i sramotu.I to prilično platio.Skoro kao civilni avion na toj relaciji.
Nakon prelaska zagrebačke eskadrile u Beograd naše severne kolege su se prema nama odnosili kao prema džukcima.Zadatke koji valjaju uglavnom pokupe sebi (ko bliže vatri...) a nama uvale resto.
Pa tako interesantnije zvuči sledeća anegdota...
Tivat, stajanka, ljeto, pakao.Beograđani primili tetke, ujne i strine i oti[li, a nama ostalo više od sto ljudi (sa decom i stvarima...) sa plaćenim ,,vojnim,, kartama.Vođa, jaran Mika, dobar ko lebac, sa samo jednom sitnom manom.Nema fitilj.Samo kapislu.Kad mu pređeš granicu, bolje beži.Brzo.
Telefoni rade.Mobilnih tada još nema pa Mika svaki čas trči do zgrade aerodroma i nazad.Ljudi nervozni, čekaju.
Vreme je negde leto ’96 te.Daj šaljite još aviona, ne možemo ništa sa ovim.Ko je ovo ‘vako oraganizovo hebo li ga ćaća?
U tom trenu priđe čikica u havajki do Mikojana i kaže mu ,,Majore, ja sam pukovnik iz generalštaba, taj i taj.Zbog ovoga ćete me zapamtiti.,, Svi čuju.
 Al’ mi i vidimo šta će biti, naš Mika nako oznojen ko Mufid Memija, mu se malo s visoka unese u facu, zvrne mu svojom ručerdom jedan rever šarene koše i grunu...Nekako više riknu ,,Znaš šta pukovniče, (ovaj deo kao uvod, malo tiše...a onda krešendo)  puši q...(znate već šta...) i bježi mi sa očiju.,,
Šmugnu pukovnik u lad ispod krila.Poslije jednog sahatka dođoše još dva aviona.A nama sutra u Niš dođe i Lear Jet sa komisijom iz generalštaba.I svima po papirić A4 sa nekoliko pitanja.Recimo, koga, kada, kako i zašto ste vozili?
Ali svi u eskadrili su reagovali recimo ,,Ako Miko, neka si...,,
U puno godina koje sam proveo kao pilot na transportnoj avijaciji bio sam i svedok nebrojeno mnogo puta teške pozicije u koju su vođe dovedene.Umesto da ljudima daju odrešene ruke bar u promilima neko odozgo je volio da odlučuje i o sitnicama.Čak i takvima.
U vreme poslednjih udisaja vanbračne zajednice šire poznatije kao SRJ, najveći problem nam je bila relacija Batajnica-Golubovci.I to ne zbog meteo situacije ili kvaliteta opreme za prilaz.Nego zbog užasavajućih spiskova putnika.
Vozom nikad doći, pa malte ne jedina veza između dve prestonice, jadni mi.
I tu svaki put ludnica.
Još se Podgorički i Beogradski šefovi zavade pa onda po našim leđima.Bilo je i tu više interesantnih situacija ali neću stići pojedinačno.Neki od ljudi još rade pa da ne ofiram.Ali kad vođa čuje da ide u Podgoricu, naježi se.Ni kralj Solomon se tu ne bi uklopio.
Bilo je i svakojakih mučnih situacija.Mi drugi piloti se ko prdež (onaj tihomir...) izvučemo a jadan vođa mora da pogleda kolegama u oči dok zatvara rampu i kreće sa startovanjem Rujke.
Ako primiš kazniće te, a ako ne primiš već te kažnjavaju oči kolega i klasića dok ostaju.
Kako god okreneš, frka.
Ja se sećam jednog dolaska u Mostar neposredno pred opštu rokažu.Treba nešto da se vozi iz Sokola ali tu na stajanci čeka jedno dvadesetak ljutitih i nervoznih rezervista.Tu su već dva dana od sedam dodijeljenih.Prevoza nikakvog nema.
Asortiman psovki koje nam upućuju teško je oslikati.Spominju nam i užu familiju.A i aktuelne predsednike (demokratski izabrane...) bratskih republika.U stilu ,,Hebo Vas, pa taj i taj..., mi Vas ovde branimo a Vi nećete ni da nas primite,,.Jaka odbrana, odsudna.
Kiša pada.
Pitam vođu, mog nastavnika, šta da radimo.On mi kaže ,,Puni smo, ne možemo sve primiti, čekaj da odu neki.Kad ih ostane desetak najupornijih, povešćemo ih...,,.
Izađem iz kabine i krenem do kantine da kupim cigare.
Tad sam tek bio počeo pušiti ( prešo’ na cigare pa i kupovati...).Za mnom celim putem ide jedan momak ko ker.,,Poručniče molim Vas, preklinjem... nisam bio kući više od godine.Iz vojske me direktno preveli u rezervu,,.Ja ga pogledam, mlad, još dete, ali džaba moja objašnjenja da se ja ništa ne pitam.On stalno za mnom.
,,Slušaj...,, rekoh ,,...Major je mnogo dobar čovek.Budi strpljiv.Idi reci mu da se ženiš, da si kum na svadbi ili slično.Smisli nešto.Primiće te, samo da drugi ne čuju.,,
Kupio cigare i vraćam se.
Cela posada u kabini umire od smeha.Lik došao i rekao vođi ,,Reko mi poručnik da kažem da se ženim pa ćete me primiti.,,
,,E ako ti je poručnik reko’ da se ženiš, nemoj ništa pričat’ nego ćuti i čekaj.Primićemo te ali nemoj da se poslije nisi oženio...,,
Ostade njih sedam, osam.Kiša i dalje sipi.Ajd, brzo ulazite i cepaj dalje.
Bijeg od sopstveno ,,obezbezbeđenje,,.
Jesmo li nekada namjerno ostavljali nekoga?Naravno.
Ako je bio mnogo bezobrazan to se podrazumevalo.Jednom su baš pred rat neka dva potpukovnika pešadinca na Zemuniku, zavodili red oko aviona pa greškom oterali i posadu.Onda ovi otišli na višečasovnu kaficu i tek kada su ih posle toga jedva telefonom našli, došli ponovo na avion ali škartirali ,,redare,, na drugi vid prevoza.Primili sve, osim njih dvojice.
Jedanput opet, pred sami rat se vozila neka lova za Bihać.I naredili nam da niko osim para i policije ne smije sa nama.Na Bataji došao čovek u maskirnom i pita može li sa nama.
Ne može naravno.Naređenja su jasna.Samo crni paketi.
Čim se sletilo u Bihać nakon desetak minuta stiže drugi avion a tip u maskirnom pravo prema vođi.,,Ja sam komantant ovog aerodroma.Ovde Vi više nikada nećete sletiti...,, Uh jesi nas zahebo.Pa što nisi odmah rekao ko si?Možda bi te i primili.
Na žalost nije održo obećanje.Bihać nam se poslije krvi napio.U logističkom smislu.
Uglavnom preko mojih leđa su prešli skoro svi aerodromi bivše nam otadžbine pa će ovakvih priča biti još dosta.
U budućnos’.

Da li za nekom situacijom posebno žalim?
Da za jednom.
Ličnom.
Moja majka se do sada vozila, letela, samo civilnim avionom.Vozio je moj klasić iz Ciriha do BL.Ćale jeste par puta i ovim našima ali ne sa mnom u posadi.A bilo je prilike.
Ljeta ’97 bili su starci sami na moru.
Javio telefonom da dolazim, konobaru u kafanu, kraj koje su bili smešteni i gde su redovno svraćali na kafu.Avion prazan, vođa, pravi laf.Idemo odatle samo još do Prištine, pa kući.Dan divan, sunčan.Sad će sin da ispadne heroj.Viđi junačina.Možda bude prilike da i ponosni roditelji sednu malo na sedište kopilota.
Naređenje je bez gašenja motora.Samo izađu putnici u Podgorici i cepamo dalje.
Sletimo, sve ok .Ali mojih nema.Šta je ovo?Gde su?
Stajanka pusta.Nigde nikoga.Molim vođu, zamenika komandanta, da sačekamo.Čovek me pogleda.Ajd pola sata.Ispade četres’ minuta.Stvarno ne možemo više.Mojih nema.Pokunjim se, kresnemo motore i kući.
Moji došli sutra ujutro vozom.Konobar zaboravio reći tj. poruku im preneo tek te večeri.
Eto propade prilika.Nikada više.

I šta bi još mogao o ovome?Puno priča.
Ali ostaviću za neki naredni put.
Već mi i krče tanka penzionerska crevca.
A zaključak?
Pa ima normalno.
Bio bi sledeći.
Vi koji rukovodite i komandujete, okružite se pametnim, iskrenim, poštenim i odgovornim ljudima.A ne uvlakačima i poltronima.Kvare i Vama sliku.
I dajte im ovlaštenja.Velika tj. odgovarajuća.
Nemojte ih svoditi na nivo svojih kurira.Ružno izgleda a ni Vi lično nećete zbog takvog pristupa izgledati pametnije.
Ako čoveku već poverite celi avion omogućite mu i da odluči koga će voziti.
Barem u malim procentima.
Ljudi sa kojima sam radio mogu biti ponosni jer skoro nikada nisu ostavili čoveka kog su poznavali.Ni mnoge ostale.I po cenu kazne.A bilo je i toga.Dosta.
Sad čujem da je takvo stanje da ni mene ili nekog našeg penzoša ne bi smeli primiti u avion.Valjda sad novi avioni, remontovani, pa da ne prljamo...
Moraću vozom do Tivta.
Imal’ tamo pruge?

Vaš Cvetko.

U sledećim pričama ćemo još malo o transportnim temama.Ima ih stvarno puno.
Kako sam i ja umalo postao onaj Duche (vođa...) i još mnoge, mnoge druge.

P.S. Nisam priču zbog nekih objektivnih razloga stigao postaviti jutros pa evo tek večeras.Ali osim odličnog ručka niste ništa drugo propustili.Mi transportnjaci i ‘nako uvijek stižemo na vrijeme.
Otprilike.


Domaćica, Jadro,  (ili my point of view...) 
pisano 23.03.2010. god.

Možda je za sve kriva pjesma.
Muka je to.
Jutros Halid, ,,U meni jesen je...,,Ubi.

Sve isto je, ali ništa isto nije...
Mada kažu svi da sad je proljeće...

Daj odma’ naslov.Pogubiću se, po običaju...
Naslov je zbog keksa.
Domaćica, Jadro i slični su oni keksovi koje smo voljeli.Kao djeca.Koji su savršeni a koje ‘vako debeli, slatki i masni sad ni primirit’ ne bi smjeli.A nekad smo ih jako, ono baš puno, voljeli.Za Božiće, Bajrame i Slave ih dobijali od familije pa meračili pred rajom iz ulice.Daš im po jedan a poslije im vadiš mast.
Ovo je priča o nekada.
Ovo je priča o Jugoslovenstvu ili mom viđenju istog.
Jednom davno rekoh, moje priče, može mi se.
U mom kraju u Bosnien kažu da ako nemaš stav, ‘oma ti ga stave.Dakle da ne bi bilo ono, pošto pametniji popuštaju, svijetom uglavnom vladaju...Da kaže i Cvetko šta ima po ovoj temi.
,,Oću i ja da izjavim za Dnevnik...,,
Pomislio bi čovjek šta ima o ovom da se priča.To se podrazumjeva i odavno je riješeno.Ali kad sam vidio da se i na ABG-u počeo analizirati genetski kod, došlo mi da povratim.
E neću ćutat, pa nek’ bude šta će biti.
Oćel’ bit’ o letenju?
Neće ovaj put.Osim što ćemo ako nastavimo biti ‘vaki, odletiti svi lijepo u tri lijepe...A bolje nismo vala, izgleda ni zaslužili.
Ej, ukinuli državu, pa onda i naciju.Lijepo, Bogami.E đe si mi sad Tito, samo na tri dana?
A šta ćemo mi mješanci?
Što baš Jadro i Domaćica?
Pa zato što su raznobojni i višeslojni.Ko i svaki normalan insan.
A šta ću ja sa đedovima sa obe strane?
Šta ću sa one četri godine u logoru što je jedan izguro’ a ja to mislio ovde opisati?Šta ću sa Bajramima kod komšinice Vahide, ponoćkama i Božićima kod moje drage tetke Jele.Sa setnim Đurđevdanima kod drugog đede.
Šta ću sa uspomenama na dobrotu i ljubav?Neću vala na to pljunut’ nikad, a Vi koji mislite drugačije i prebrojavate krvna zrnca, ajd pljunite mene slobodno.
Čujem spominju se i mješoviti brakovi.
Ajd kad smo već kod toga.
Došao sam novi u eskadrilu.’91. ljeto, ljepota.
Nekoliko matorih drtina, nenadano samosvjesnih i nacionalno ,,konačno probuđenih,, zakuvalo sa mladim poručnikom, mješancem.Tema, mješovite sredine i brakovi.
Ej, mene budale.Tog ljeta braniti jednakost i mješovite brakove.
Al’ ja to volim.
Najviše.
I moram.
A iskreno, i hoću i znam puno pričat’ pa najviše uživam kad branim ono što stvarno poštujeim i u šta vjerujem, a i kada takve povremeno napravim budalama.
Sam protiv svih.No, ne smeta mi.
Tek se zakuvalo.
Ostali ćute.
Verovatno moji drugovi, stigli nedavno u prekomnadu, sa svih strana, vide da sa ovakvima, po ovoj temi, mogu izaći na kraj i sa lijevom rukom, ne uključuju se u raspravu.
Dok jednom jaran, mješanac, nekako ko i ja, podiže glavu sa podebelog VTN-a i reče ,,Dobro je, dosta je bilo...,, ,,Znate li Vi u opšte šta je to mješoviti brak?Mješoviti brak je između čovjeka i koze.Đe može biti mješoviti brak između čovjeka i žene...,,
Kud ćeš bolje poente?Ućutaše svi.I ja.
A moj drug je sada friški Kanađanin.Nisam ga vidio deset godina.A volio bih.
U njegovoj familiji ni jedan brak nije iste nacije.A nisu mješoviti. A svi srećni, i pravi ljudi.
Blago Kanadi što je dobila takve.Puno njih.
Njihova djeca će toj zemlji i mnogim drugima kojima smo rasuti po svijetu, valjati.A nama ni onakva nije valjala.
Da se razumijemo, po ovoj temi mogu raspravljati samo sa onima koji su živjeli u mješovitoj sredini, imaju neki oblik porodičnog ,,Jadra,, ili ,,Domaćice,, i onima koji su dovoljno stari da upamte Jugu u najboljem izdanju.
Oni znaju obe strane.
Ostali, izvinite.
Hajmo još jednu o kolačima.
Moj cimer imao šest, sedam godina.Davno.
Dala mu majka pare da ode do slasitčarne da sebi nešto kupi.
Kupio puslicu, a djeca iz komšiluka trče za njim po Sanskim ulicama i traže malo.Normalno, ne da nikome.Smije se, i dok gleda unazad, ne gleda kuda trči.Radnici čistili kanalizaciju i ostavili otvoren šaht koji je tek na redu.
Buć, upadne trkač i zadrži se samo na laktovima.Zadržo’ i ostatke puslice u ruci.Djeca okolo, na pristojnoj udaljenosti, zahebavaju.A on ‘nako iz mirisnog underground-a priupita
,,Oćel’ ko malo puslice?,,
Neće niko.
Čudo.
Izvuko ga radnik, komunalac, a majka temeljito oprala šlaufom čim je kročio u dvorište.
Puslica ostala u ruci.

Oćemo’ l’ zaključak.
Jašta.
Jugoslovenstvno nije želja.To je sudbina.
Ako vidite koliko smo zajedno mali, tek onda i vidite koliko nam je pojedinačno i šahta duboka.I aromatična.
Dakle ne talasajte i ,,Oćel’ neko puslice....?,,
A šta meni ostaje?
Da ponosno podignem glavu.
Mješavina u pravom omjeru, ko za motorke.

Da sačuvam mješovita sjećanja, prijatelje i familiju.
I razgulim jopet Halida ,,Ko bi rekoooo, čuda da se deseeeeee...,,

Jugović Cvetko.


Vatra Svetog Elma... (a i dim St. Eola...) 
pisano 15.04.2010. godine

Urnisa kiša napolju.
Nije ovo baš proljeće kakvom se radujem ali daj šta daš.Bolje je od neke zimčuge, sasvim sigurno.
Razgulilo, ko ono birvaktile u Mostaru.Možda baš zato što su odlučili da i ispred naše zgrade postave finalni sloj asfalta.Trebalo im je samo petnaest godina od useljenja.Sića.
E sad, oni šahtovi i ventili koji su virili i obračunavali se godinama efektno sa našim poluosovinama, karterima i homokinetičkim zglobovima dotrajali ‘naki otkriveni pa se moraju stavljati novi.
Iskopali radnici rupe ali im ih kiša već par dana konstantno puni.
A mi seirimo.Ako.Zloba, ali retrogradna.Merak.
No, da ne gnjavim po običaju, hajmo na priču.Šta ako sutra prestane kiša pa budem mogo’ napolje a sve ovo ostane neispričano.

Ajd’ opet malko Wikipedi-u u pomoć.Oklen’ naslov?

Vatra svetog Elma (en. St. Elmo's fire ili Saint Elmo's light) je svetlosni efekat koji se javlja usled električnog pražnjenja u atmosferi. "Vatra" svetog Elma je zapravo plazma niske gustine i niske temperature. Efekat je vekovima poznat moreplovcima pošto se manifestuje na jarbolima brodova, uglavnom tokom nevremena. U moderna vremena efekat se manifestuje i na visokim stubovima dalekovoda i na isturenim ivicama aviona.
Naziv je dobio po svetom Elmu, zaštitniku moreplovaca. Električnu prirodu fenomena je prvi objasnio Bendžamin Frenklin.
A za Eola znate.
To je onaj zadužen za pirkanja, jača i slabija.Sva, komplet.

Eto naslova.Nisam neki mornar, pre će biti da sam pristalica one međunarodno-kopnene ,,’fali more, drž’ se kraja...,, pa će ovaj puta, biti o avionima.
A šta je neposredni povod?
Ovaj siroma’ Kalčinjski i njegova tužna svita.To jest, nekakav blagi, uravnoteženi, moj nastavak priče sa drugog dela foruma, o ličnim iskustvima po sličnim temama.U stvari o,,dinamičnim,, iskustvima.Od pre, skoro, dvadesetak godina.
Na transportnu avijaciju nisam došao dobrovoljno.O tome sam već pisao.Smatrao sam a i danas smatram, da takva vrsta avijacije i nije neka sreća za mladog čovjeka.Više bi se mogla nazvati ,,utješnom nagradom,,.,, A još kada na istu stigneš u takvim decenijama.Ali i o tome sam već,
da ne gnjavim.
Kolege koje su došle pre nas imale sreću da se malo i uživa.Inostranstvo, fudbalski klubovi i slično.A mi samo kašika i septička.Kašičica malecka al’ zato šahta povelika.I puna.
E ovo će biti priča o dva moja ,,sportska,, iskustva.
U stvari bavio sam se sportom slično ko u onom vicu ,,Kako Crnogorac o’će da oslabi? Pa gleda atletiku na TV-u.Višeboj.,,
Ovo je priča o prevoženju dva različita sportska kluba u mojoj režiji.Kao spoljnjeg saradnika.Čitaj, posmatrača i držača za ,,rogove,, (volan...)
Prvo ću malo kraće.Da mi ostane mjesta i za drugi deo.
Wind shear...

Neđe ono davno, pred samu šorku u BiH, odbojkaši Vojvodine idu na neku vrlo važnu utakmicu sa Jedinstvom u Bijaću.
Batajnica, došli odbojkaši, a došli i mi.
Ja na preobuci u delu za navigacijsko letenje.Spremio se  poručnik sve po ps-u.Znam pročitati i meteo a i popuniti i plan.Pravi badža.
Imam izvrsnog nastavnika, ali pošto ću o njemu još puno priča ovde nekada kasnije, hajde da sada ne spominjem imena.Biće prilike, a i zaslužio je čovjek.Veliki deo onoga  što sam naučio o letenju na An-u i transportnoj, naučio sam baš od njega.
Vrijeme, naravno loše.
Kiša pljušti, oblaci nisko.Ali iznad QGO-a.Moći će se.
U Bijaću je malko rutavije, ali i tamo za sada može.Samo, tamo i vjetar.Roka i razvaljuje.Sreća ima više pista pa ćemo valjda ubosti neku.Prognoza je da će kiša stati, oblačnost se unekoliko podići ali se zato vjetar pojačati.Plješevica, majka.
Put do tamo bez veće frke.Oblačnost prihvatljiva.Osam osmina ali ne prenisko.
Sletimo, recimo korektno.Ko na nosač.Na četvrti kabal, traverza i drk.Bez ravnanje.Ič
Pojasevi zategnuti skoro maksimalno a putnici upozoreni da sjede vezani.i ‘nako su dugajlije samo nam još fali da ,,ripaju,, po teretnoj kabini.
Gluvarili po aerodromu nekoliko sati dok se utakmica igrala.Otišli i na klopu, a od tolike kafe me skoro stomak zabolio.Ajd’ konačno dođoše.
Pobijedili.
Stručni štab se već u autobusu uroko’.Flaše na sve strane.Buteljke i viskići već sve po pedalj odmaljeni.Slavi se.
Mi gledamo i sumnjičavo vrtimo glavama.Ako ne bude bljuvačine do Begiša biće super.
Vjetar razvaljuje, mijenja pravac i po šezdeset, sedamdeset stepeni.Na granici, a pođe i zeru preko.Samo malkičak, čisto za dileme.
Vođa ode na toranj.Vraća se ubrzo i kaže ,,Ajmo odmah.Ako ne krenemo uskoro vjetar je u pojačanju, poslije nećemo moći...,,
Popne se na otvorenu rampu i ,,veselim,, odbojkašima zapovednim tonom naredi da spakuju flaše i po dolasku u avion sednu napred prema pilotskoj kabini i što čvršće se vežu.
Biće tarapane.
Uđoše, sedoše.Kao vezaše se, torbe na sredinu.Ja već seo na sedište i zategao pojas da skoro jedva dišem.Čekam i gledam barice na stajanci.Talasići, ko’ za jahanja na istim.
Kaže onaj vic ,,Otvorio Mujo školu jahanja na talasima.I poslije tri dana zatvorio.Što?Pa podavili mu se svi konji...,,
Ako uskoro ne poletimo ni mi nećemo bolje proći.Ko fol gledam neku divlju odlaznu proceduru a krajičkom oka posmatram vođu dok se vezuje i izdaje naredbe za ček liste.
Vidim ozbiljan, pogleda u mene i kaže otprilike ,,Ne sikiraj se, biće sve ok...,, Ne ide mu baš pokušaj da me oraspoloži ali nemamo ni vremena za razmišljanje.Odobrenje za voženje je tu a do piste kratko.
Na liniju poletanja, još jedna ček lista, gas na poletni, pogled prema sumornom nebu od koga se jedva naziru obronci planine, potvrda odobrenja poletanja i puštanje kočnica.Ode jedna pedala u stranu.Vođa drži pravac a mi guslamo u nekoj čudnoj traverzi. Vr i V1 minuše.Op, eto nas u vazduhu.Trese i tandrče, ali prihvatljivo.Recimo, uobičajeno.
Trap prođe, bezbedno odlazimo.E jel’ baš?
Šef ostavi pun gas i flapsove dosta duže i to se pokaza kao pun pogodak.
Taman na nekih manje od dvije stoje meteri, desi se.
Prvi put.
Puče nas nešto s’ lijeva.Skoro nas prevrnu od planine.Volan odleti ulijevo, mi udesno, a vođa dreknu ,,Drž’ i ti, šta gledaš...,,Spucam glavom u navigacijski komplet i ventilator iznad glave ali od tolikog adrenalina ne osjećam nikakav bol.Ufatim se za rogove.
Taman ispravismo nekako jedno šeset stepeni nagiba kad nas puče ponovo.Ovaj puta nekako nadole.Čini mi se, Izačić mi se nikada nije učinio bliži, ni veći.I manje drag.
Motori tutnje, krila škripe, prašina u kabini na sve strane, želudac kod trećeg krajnika, a mi ko ona mala plavušica u rukama ovog meteo King Konga.
Još smo ispod baze i srećom sa uglom penjanja.Čudnim načinima ali još odlazimo.
Roknu nas još jednom malo blaže i stade.Treska još povremeno, ali ‘nako standard.Ništa posebno.Na radaru sve čisto.
Uđosmo u oblake, uvukosmo flaps, vođa naredi mehaničaru da smanji gas za režim penjanja a mi se prvi puta pogledasmo u kabini i prodisasmo.
Uh, sunce ti Božije.Jel ovo to smicanje vjetra o kome govore?Mora da jeste, ovaj umal’ da nas smakne.
Okrenemo se prema teretnoj kabini.Vrata između se sama otvorila i njišu se.Ja na mah, između dva ljuljanja vrata, mogu da vidim dugajlije, neke, kako leže po podu, bliže repu nekako.Ispovraćali čitav avion, a želudačni sadržaj poprilično razrijeđen porazbijanim rizlingom, Balantajnom i Johnom ,,šetačom,,.
Srče po podu, ko u kafani kod željezničkog pristaništa u Bojićima, poslije fajronta.
Vođa pogleda.
Pogleda u mene, pa u mehaničara.Sačeka nepun minut da dospijemo do hiljadarke, uzviknu ,,Drži ti, preuzmi...,, a mehaničaru naredi ,,Ustaj da prođem...,, i ode u teretnu kabinu.
Sad ne mogu da se okrenem a volio bih više no pare.Dobro ne baš neke velike pare, ipak sam potkupljiv, prilično.Držim ugao penjanja, kurs i brzinu.Tolko’ zasad, znam.
Izgleda da je progazio između onih flaša i održo im takvo slovo da su do Bataje sedili ko bubice.Niko da mrdne.A i otreznili se u momentu.
Kad ne slušaju.Posle poletanja, odvezali se neki i krenuli da nazdravljaju.A onda im nazdravio Eol ili slavenski pandam, Pohvist.Sve porazbijo’ i isprevrto ko stogove đedinog sijena po mojim Kablovima, krajem ljeta.
Bogovi vetra su ovaj puta ipak bili na našoj strani.
Vođa se vrati na mjesto.Ne zna bil’ se smijo ili se nastavio ljutit’ ?
Pogleda u mene, nasmija se, zapali, otpuhnu dim i reče ,,Kako je?Jesil’ se prepo’?Eto vidiš, nije bilo strašno...,,
Tek tad se sjetih da pipnem tjeme.
Dobro je, suvo.I ja se kiselo nasmijem i odgovorim ,,Nije, nije...,,
Dalje do Bataje bez frke.ILS nas lako uvede u prilaz a ne bi ni vjetra, pa ko po ulju.
E sad, ni kod odbojkaša, osim ugruvanih, ne bi ni posječenih ni ozbiljnije povređenih.Samo štrokavih.Platili su poslije i pranje aviona.Platili, platili.
A mislim da se i danas u životu vezuju i u autu, čim pirne onaj proljećni.
Tijak...


Mrčo, zemo, Elmo...

Moram ići šmrknuti malo kafe.Umori me ova odbojka.
Al’ ne sikirajte se.
Sledeća priča je nekako fudbalska.I na drugom kraju Juge.
A da je lakša, e to ćemo viđi, tek viđeti.Meni, Bogumi, ne bi.

E oduži mi se ova kafa, pa priču nastavljam tek sledeće jutro.Ovi završili asfaltiranje ali kiša još nije prestala.Roka li roka.Cema, što bi rekli Mostarci.
Na šta li će taj asfalt ličiti Boga pitaj.Verovatno na ove moje priče ili na skoro sve na ovim meridijanima.Drži vodu...
Nastavak priče je nekako logičan.Nastavlja se sledeće godine u kasno proljeće.Na marš ruti Niš i tada već Podgorica.Operacija ,,Sprečiti let,, je odavno već počela pa su jedine destinacije magični trougao Batajnica-Podgorica-Niš i ponekad prometne metropole Kraljevo i Priština.Avioni skoro sami znaju put.Samo ga napujdaš ,,Aport mali...,, i on sve sam.
Jes’ kad bi se šalili.
I jednog vikenda poručnik dobije premiju.Dobro, recimo šesticu.Treba da se vozi FK ,,Radnički,, Real sa Nišavu na prvenstvenu utakmicu protiv Budućnosti u Podgoricu.Kraj prvenstva pa ni Džarovski to ne bi raspetljao.Tekma kao mlogo važna, možda ostanemo i cijeli vikend.Idemo i u civilu.
Ha, lijepo baš.Svratiću kod kumova, tamo prenoćiti, biće baš dobro.
Sve isplanirao, Mirko S’ Kojotovski, genijalčina i naučnik.
Vrijeme nekako ko ovih dana.Nisu ovi slojasti oblaci.Više su gomilice.Ali ima ih puno i kiša često loži.Ma nema tu neke muke.Podgorica ima odličan ILS.Surdukneš se do VOR-a, a onda preko jezera, u zaokret i zalaz.Ništa lakše, ja još skoro đak, ,,preobukčanac,, a radio to sto puta.
Tako i bi.
Skupili se svi na civilnom delu.Došli fudbaleri, uparađeni tupsoni i gledaju nas nekako sa visine.Šta ću, pogledam one svoje izlizane farmerke i jaknu što mi je buraz poslo, valjda njemu dosadila (lijepa ‘93 ća ej.) i pomislim, bolje da smo išli u kombinezonima, u njima mogu i pred cara a i bar me ovi trećeligaški sportaši ne bi ‘vako rentgenisali i begenisali, u svojim trenerkama od oko aproksimativno dvjesta marona.Svaka.
Ajd uđemo u avion, sad da po ‘vakom danu ne vraćam i sebi takva sjećanja.Na te ,,uspješne,, godine.
Let do Podgorice kao što sam i očekivao rutina.Vedro samo malo oko Sjenice.Taman da šmeknem zavičaj.A onda u kanjon, od Mojkovca nizbrdo i očas posla sletimo na odredište.Oblačno i tamo, ali ne pada.Još.
Javim se nastavniku da ću kod kumova, neću na utakmicu.Volim fudbal ali ne bih baš da se smaram gledanjem takvih velemajstora.Draža mi je kumina baklava.
Srećom, šef mi reče ,,Nemoj ništa piti kod kumova, znam Vas obojicu.Možda ćemo se morati vratiti večeras.,, Dobro ajde.Neće biti jednostavno odbiti mog kuma, ali služba je služba a...
I ja ne pijem na dužnosti, nema veze uniforma.
Odosmo.U bus, oni na stadion a i ja u grad.Predsednik kluba i vođa posade su kućni prijatelji.I komšije, valjda.
Kod kumova super.
Nismo se dugo vidjeli pa priči nikada kraja.Tad nije bilo mobilnih pa me iznenadi kad se kum predveče javi na telefon i reče da mene traže.Broj sam ostavio samo šefu.
,,Ajde, dođi odmah kod motela Ljubović.Idemo nazad...,,
To mi blizu, samo preko parkića i ulice, ali đe ćemo sada?Već se mrači, a kiša i vjetar razvaljuju.Pozdravim se sa kumovima, dođem tamo.Bus samo mene čeka.Svi sede unutra.Ovi Mesiji i ostali maheri, veseli a izgubili utakmicu.Šta je ovo?
Drugar mehaničar mi objasni da im to i nije bilo baš bitno za plasman a važno za Budućnos’ pa im svejedno.Jedan, nula.U kešu ...
Upitah, što se sada vraćamo, a on mi pojasni da su se vođa i predsednik kluba dogovorili da ne plaćaju večeras hotel pa da odmah pođemo.A vrijeme?
Videćemo kad dođemo na aerodrom.Stigli.
Parkirali se na centralnu stajanku, na pedesetak metara od aviona.Ali kiša toliko pljušti i sjeverni vjetar razvaljuje da pada skoro horizontalno.Ne možeš ni pretrčati do aviona mlogo suv.Sad mi je drago što kod kume bi limunada.Ajd i ručak i baklava, što cjepidlačite.
Vođa uze onog bijelog stojadina, inventar svake vojne stajanke i ode na toranj.Mi pretrčasmo do aviona, a ja uze fasciklu sa procedurama da vidim, ko fol, kuda ćemo.
Kroz prozor vidim munje koje tuku okolinu.Nekako simetrično.Ne bih baš mogao dati prednost ni primorju ni sjeveru.
Vođa se dugo zadrža na tornju.Vidim i fudbalerima nije više do smijeha.Sad će se morati osloniti na nas ,,odrpance,,.Trenerke im ovde ne koriste.Ni kopačke.Pregled igre, posed lopte i inicijativa su trenutno na našoj strani.
Stučni štab je nekako posebno istraumiran.Sa blago kiselim smijehom (ko pavlaka), posmatram kako ekonomu nude sto maraka da samo pogleda kroz prozor.Ne pada mu na pamet.Drži glavu među rukama i ponavlja neku svoju mantru za specijalne prilike.
Biće veselo.
Dođe i vođa.Odluka, idemo.
Niko ništa ne progovara.Ček liste i pokretanje bi za tren gotovo.Brisači ne pomažu.Anuška ima čudan brisač, na ‘idrauliku.Samo otvoriš slavinu a on ubrza.Ali ovde ne može dovoljno.Svjetla na stazi za voženje i samoj pisti se skoro stopila jedna sa drugima.
Ispred nas poleti JAT-ov ATR i zaputi se pravo prema Mojkovcu.
Mi gledamo u vođu a on samo promrsi ,,Ne brinite, čuo sam se sada sa šefom.Moći će u Nišu onaj ,,naš, niski krug,,.
Ajd’ kad ti kažeš.
Radilo se u ratu svašta.Probiješ do VOR-a na dole, pa ako je jak sjever onda nisko preko željezničke i centra grada zavrneš jednu kraću imitaciju kruga.Veći nagib u trećem i četvrtom pa onda kratko u final.Isprariraš sjeverac i to je to.Zvuči jednostavno.Pasuljče.
Ali do toga ima još da guslamo.
Na liniji poletanja vođa upita ovoga iz otišlog ATR-a,   ,,Kolega može li jedna meteo?,, a iz šušteće veze čuješ samo ,,Ne mooože saaada.,, Uh, oni otišli pravo prema Mojkovcu pa im je sada poslednje bitna naša molba.
Odlučimo da posle poletanja radimo zaokret iznad aerodroma.Da malo ufatimo visine.
Jeste li nekada radili zaokret sa oko pet stepeni nagiba?E ja jesam, tada.Poletimo i konfiguraciju uvučemo nekako.Lomi, krši i razvaljuje.Na vođin zahtjev obojica držimo volan.Ili se bar držimo za njega.Gde god ti pogled dopire kao usred dana.Iznad aerodroma mala čistina i u njoj se mi vrtimo.I tada ugledam.Malu munju koja piči po našim brisačima.Treperi i osvetljava lice vođe i mehaničara, a verovatno i moje, samo ga ja ne vidim.A možda je tako i bolje.Ko zna šta bi ugledao.Došo’ nam Elmo u goste.Sletio na brisač da nas pričuva.Potraja nekih petnaestak sekundi pa ode.Ima pametnija posla.
Lovćen, Rumija, brda iza Tuza, prema Albaniji i dalje a i Komovi bukvalno gore.Svako malo se pojavi vijugava svetlost.A radar kao kinseki lampion.Svuda svijetli.Jezgra više ne možemo ni izbrojati.Anuška škripi i trese se, ali gura.
Odluka da uradimo zaokret se pokazala kao pun pogodak.Prema Mojkovcu smo okrenuli relativno visoko i mnogo mirniji.Radar majka.Ko ga izmisli u dupence meko da ga ljubim.Provlačimo se ali sada i nije tako strašno.
Pređosmo ispred Sjenice, na Oblasnu i čujemo prijatan ženski glasić koji nam saopšti ,,Kolega vojni da li znate da je niški aerodrom zatvoren već dva sata?Hoćete li na Batajnicu, tamo može?,,
,,Nećemo, nećemo, čuli smo se sa našima, probaćemo kući.,,
Dobro, po želji.Kontrolor verovatno misli, ko će izać na kraj sa ovom vojskom?
Vođa me pogleda i da li zbog mene ili i zbog ostalih članova posade reče otprilike ,,Ne brini.Biće sve ok.Radili smo to više puta.Ti samo ne diraj ništa i radi samo ono što ti ja kažem,, Pa nisam ja izgorio po ušima da probavam sam nešto.Ufatim sebe samo kako me malo noge zabolile od dužeg upiranja u pod.
Opustim se, šta bude biće.Sa pravim sam majstorima, neće biti problema.
Za razliku od odbojkaša, fudbaleri ko drage baje.Ne čuje se ni da dišu.Teret ko teret.
Prilaz do petnaeste milje prilično miran.Dole malo rutavije a na VOR izbismo na malo preko dvesta metara.Brda okolo, noć prozirna od gradskih svetala, ali majstor zna.Malo veća snaga i zaokret u pravac od oko četres’ stepeni nagiba.Pravo preko zgrade TV5.Skoro smo u studiju.Uživo.
Vjetar malte ne potpuno bočni, sa moje strane.Pistu vidim samo kroz vođin prozor.Kako lijepo svijetli, brate rođeni.Vođa, maher, drži traverzu skoro do samog dodira.I to kakvu.Neviđenu.Tj. ja skoro ništa ne vidim.A nogama bi mogao izbit’ zakovice na podu.Gas povelik do praga.Dodir negde kod T, kontra noga neposredno pre i po mokroj pisti spusti nos, elise sa upora i RUD 0.
Eto nas.
Ni nepuna tri četiri minuta od oblaka do junaka.
Pozadi tada aplauz kakav ni pre ni posle nisam čuo.Uzvici i radost.Preko ramena vidim Johny opet krenuo u šetnju.Od ruke do ruke.Stadosmo.Čak i ekonom pogleda kroz prozor.
Flaša uđe u kabinu a vođa odbi, kao kasnije ćemo.
Meni se usta osušila ali ćutim.Mali karijerista.
A vojnik, kurir, pametan dečko.Za najmanje sedam dana nagradnog.Čuo elise i turio džezve.
Pokupimo slušalice, ,,Džepsone,, i ostale andrmolje i dok smo došli do aneksa i kafe gotove a i u viskiću led.
Mokri ko čepovi a duša nam suva.Fudbaleri i ostali nas sve tapšu po ramenima a ja mislim o nezasluženoj slavi.Kofer se proslavio.
Samo pogledam u vođu i pružim mu ruku.On se nasmeši i stisne moju.
Dobro je, kući smo.
Fali nebo ali se nekad’ i majčice drži.
Sjede nam kafa a i resto, ko budali šamar.
I tako što se sporta tiče, to bi moj višeboj.Umal’ ko u Smolensku, gluho bilo.
Porodicama stradalih Poljaka iskreno saučešće pa ne bih da zvučim morbidno ali moram citirati jednu babu sa mog jučerašnjeg boravka na pijaci.
Kupujem neke jabuke i čujem krajičkom uha zabrađenu babu koja jaranici sa susjedne tezge kaže otprilike ,,E, jadni ljudi.Kad li će ovi naši na neku turneju...?,,
Ćuti baba, to ti je za najmanje tri mjeseca Padinjaka.
A sezona krompira je tek počela.

Tako ja ni kriv ni dužan prođoh ,,obuku u realnim uslovima,,.Bilo je toga još.Mislim ovakvih letova, i priča o njima.A sportisti su mi narednih godina ređe zapadali za vožnju.Valjda i oni osiromašili.Ovi iz Radničkog danas nemaju ni za autobusa a i trenerke im progledale na kolenima.

Ako ovo nisu letovi koji se pamte e ja onda ne znam šta su.

Pozdrav raja, do sledećeg kišnog dana i neke nove priče.

Vaš, pokisli...Cvetko Điđimilović.



Ab ovo... 
pisano 04.04.2010. godine

Jesam li rekao?
Jesam rekao da će se nekako ujediniti?Evo došlo.Pa samim tim Srećan Uskrs, Hristos Voskrese i srećni praznici svima onima koji slave.Da slavite još dugo.I lepo, složno.
Moji još kunjaju.
Bili nam sinoć kumovi pa smo po običaju ostali do kasno.Uvijek izvučemo nekih novih priča i ako se relativno često viđamo.Ali kasno legli.Sad stižu sms-ovi sa svih strana pa sam ustao ranije.I kad je već tako da pozdravim prijatelje.

Naslov?
Latinski tj sa Wikipedie, opet se malo foliram.Trebalo bi da znači ,,Iz početka, u originalu, iz jajeta...,,Smatra se da je život i sve ostalo nastalo iz jajeta.A kad pogledaš tako mu nekako i dođe.
Pita učiteljica malog Pericu ,,Šta je pre bilo, kokoš ili jaje?,, , ,,E draga učiteljice, pre je bilo svega.,,
Ovo će biti priča o jajima.U osnovi.Iz početka.
Razgovaraju dva penzionera.
Kaže prvi ,,Mene pamćenje tako dobro služi da se skoro sećam grudi svoje majke kada me dojila.,, a drugi replicira ,,Nije to ništa.Ja se sećam da sam jednoga dana otišao u park sa tatom a vratio se sa mamom...,,
Ja dugo pamtim.Ono baš dugo.Dobro pamtim izuzetno a loše ko slon.Klasičan Balkanosapiens.Jesam penzoš, ali ipak ne pamtim baš ovoliko.
A šta pamtim?
Kao i svako dete moja prva sećanja su vezana za bojenje jaja i sve doživljaje i smicalice koje su po tom pitanju ukrasile moje detinjstvo.Mislim da je to religiozni običaj kome se deca ubedljivo najviše raduju.Čak i ako te poslije zaboli stomak od silnih žumanaca koje pojedeš.
Kakve su prednosti života deteta seoskog učitelja, na Balkanu u osmoj deceniji dvadesetog veka?Po pitanju ovog praznika, vrlo velike.Bez ikakvog preteranog dodatnog napora nabaviš iz sela raznorazni arsernal jaja, svih vrsta i veličina.
Od sitnijih ali neviđeno tvrdih, norkinih, koja se teško boje i niko posle neće sa tobom da se tuca, pa sve do ogromnih guščijih i tada retkih prepeličijih.
Čak smo se pentrali po šumama, uz visoko drveće i probavali prazniti i prva prolećna gnezda.Uglavnom, bezuspešno.
Uvijek sam volio boju lukovine i miris voska kojim je moja baka Milena ukrašavala jaja ljepše od prizora prozora kuće ukrašene najboljom šarom negdašnjih mrazeva.
Kada dođu ovakvi dani vrate se uvek čudne uspomeene.Nekako takvih boja sada nema.Ni takve radosti.Iz sela se vratiš sa punim naramkom osvojenih jaja.Raznih šara.A borbe su lepše od onih sa današnjeg Svetskog prvenstva iste discipline u Mokrinu.
Odavno nisam neki vazduhoplovni element u priči.
Ajde jedan.
Nema veze sa Vaskrsom.
Ali ima sa jajima.
Negde 93-će stanje u vojsci je bilo toliko teško da su na aerodromu vojnicima pomerili ustajanje za sat vremena kasnije da bi mogli da im izbace jedan obrok.Ode užina.
I pozove me pomoćnik komandanta jedno jutro i kaže da se sutra spremim za ispitni let sa njim do Batajnice.To će biti moja ulaznica za prelazak na tzv. ,,Stalnu trenažu,,.
Relativno jednostavan posao.Poletanje i pravac Pančevo.Samo paziš gde počinješ snižavanje i surdukneš se preko Dunava na Bataju.Lepo vreme, proleće, ništa lakše.
Ali nazad?
Naviše prazni, a nazad vojska utovaruje neke kutije.Peza, vođa, šaljivdžija mi kaže ,,Evo nazad vozimo skoro trideset hiljada jaja, pa pazi da vojska ima šta jesti.Ne moram ti davati ocjenu na kraju.Prebrojaćemo slomljena kad sletimo...,,
I nazad talašika.
Bez problema sve odletim.Na An-u kad je lepo vreme, sve je banja.Sletim, odoh na stalnu trenažu.A dok su borci istovarali teret, ispuste kutiju, srokaju 360 komada odjednom i zažute nam teretnu kabinu za narednih hiljadu praznika.
Tada sam na jednom mestu video i najviše jaja.Čak i sa ovima za kajgane.
Stara fora kaže ,,Zašto su u svakoj kafani tri jaja na oko skuplja od kajgane od tri jajeta?,, Prosto.
Zato što jaja na oko možeš izbrojati.A kajganu ko će razabrati?

Volim proleće.Generalno.Zato volim i ovakve praznike.Moji se polako izvlače iz kreveta pa odoh i ja.
Jaja u šake, samo obojena, i krenite na kucanje.
Ove godine sam komšijama spremio posebno iznenađenje a nije ono drveno, lako uočljivo, kinesko... (pst...plovka...)
He, he, he....

Srećan Uskrs i Hristos Voskrese.
Vidite da je lepše zajedno.

Iz početka.
Ab ovo...