VVA...

PRIČE SA AKADEMIJE


Carstvo crne mambe…    
pisano 24.04.2009. godine

Koristićemo pseudonim Rašo.
Ima razloga.
Bio jednom, jedan naš klasić koji se svega i svačega plašio, pa da baš svi ne znaju ko je.
Ko treba znaće? Ostalima i nije tako važno.
Hajmo’ sada malo na Akademiju.
No, to nikako ne znači da se poslije neću vraćati u srednju.Da mi neko ne bi prigovorio.
Nije sportski.
Al’ hajd’ prvo da pustim malo muzike biće mi lepše i lakše napisat’.
Priča je ,,strašna i jeziva,, pa da i ja nekako izguram…
Rašo je došao negde u sredini Gimnazije.
Ajd’ nemojte o pravopisu.Ja ovo velikim slovom samo iz poštovanja prema godinama tamo provedenim.Institucije i onako niko više nigde i ne poštuje.Bar južno od Alpa.
Rašo je bio veoma, veoma dobar lik.
Špicasti nos i rumeni obrazi.Debeljuca pitomih, smeđih očiju.
Naiva i dobrota generacija šumadinaca sublimirani u jednom jedinom čoveku.Dobar ko’ lebac, kruhac ili kako Vam drago.Ali sav isprepadan.
Danas, na žalost, ne znam gde je, znam samo da nije završio Akademiju.
Bio je veoma dobar drug.Pošten i nesebičan.
Ali i gušter, regrut ili slično u surovoj vojničkoj sredini.Takva sredina uvek prihvata samo one koji su spremni da se šale na svoj račun i na podsmevanje sopstvenim nedostacima.U suprotnom, u koliko ti iste teško padaju brzo postaješ žrtva kolektiva i život ti se značajno zakomplikuje.Za Rašine strahove većina je ubrzo saznala.Postao je predmet šala koje su znale biti i veoma surove.On je siromah, čak i to junački podnosio.
Međutim, kako sve ima svoje limese jednoga dana se desila ova priča koju sam ja, davež, po običaju ,,kratkim,, uvodom žešće zakomplikovao.
Moral je neobično rastegljiva kategorija.Posebno vojnički.Moš’ ga tumačiti kako hoćeš.Nama te prve godine s’ oproštenjem podizali, al’ samo moral, gledanjem filmova.
Malecka digresija.
Koja je najbezobraznija kovanica u svim balkanskim jezicima.Pa ,,s’oproštenjem,, kažu uz šta god je staviš po automatizmu postane bezobrazno.Ovo nije bio slučaj.Filmova bilo raznih, al’ nikad bezobraznih.Uglavnom neke bajate kopije.
Jednom ili dva puta nedeljno u amfiteatru nastavne zgrade imali smo uveče radnim danima projekcije.Na dobrovoljnoj osnovi.To je bilo i jedino dobro u celoj priči.I činjenica da su performansi bili džabaka.Film bez kokica, ,,košpi,, ili ruke nehajno zabačene preko nečijeg mirisnog ramena na susednom sjedištu i nije neki doživljaj.A morao bi biti prilično poremećen da ruku prebaciš preko bilo čijeg ramena u toj provizornoj dvorani.
I prisutnost nije bila baš impresivna.Filmove gledali samo oni koji nisu imali preča posla ili im još nije stigla lova od kuće a bilo ih sramota da se grebu u gradu.
Ajd’ da se ubije pitomačko veče.I to je bolje od bubanja neke vojničke besmislice.
Ali jedno veče relativno nov film.Koji bi se možda i mogao pogledati.
Mračni, jesenji utorak a na repertoaru film iz naslova.
Carstvo crne mambe.
Malo iskrenosti neće škoditi.Ipak ste Vi moja raja.
Užasno se bojim zmija.Svih. ( Cole jarane u ovom slučaju zavidim ti na klimi.)
Čak i gušterima prilazim sa oprezom.Ne ide baš uz moju karijeru sportskog ribolovca.Nebrojeno mnogo puta su me i bjelouške isterale iz pameti a i skoro bukvalno izule iz čizama.Pa ako poželite da me nekada isprepadate znate čime je najefektnije.Jer osim ljudske pohlepe i gluposti jedino se još bojim gmizavaca.
Klasića koji mi je pred kraj akademije pokušao rasterati navedene fobije donevši mi živog poskoka na dežurstvo bi verovatno srokao sa najmanje dva, tri metka iz ,,tetejca,, samo da je napravio još jedan korak.Pobjego bih ja kroz prozor ali osim mreže za komarce na prozoru dežurane bile i rešetke.Ja bih gađao zmiju, a kakav sam strelac ne garantujem za rezultat.
Ali ovo nije priča o meni, pa nazad na temu.
Te večeri u sali preko puta internata poprilična gužva.I kiša je uvećala brojnost publike.
Tu je i Rašo.I njegovi jarani iz voda.
Grozota od filma je tek započela a zajebancija na Rašin račun je već ufatila maha.I sa povremenim prekidima trajala do paljenja svjetla u sali.Čak i oni nazovi hrabri, sumnjam da su zbog žanra držali noge svo vreme na podu.Kada se film završio i mi krenuli nazad u internat, sirotog Rašu nisu i dalje ostavljali na miru.Uzvici tipa ,,Pazi Rašo mamba…,, i skakanje pred njega iz žive ograde su se ponavljali u talasima.Dodirivali su ga pa ušima i vratu nekim grančicama koje su ubrali sa čempresa u prolazu.Štipkali ga za potkolenice.
A on siroma’ skakao je kao na žeravici što je ,,ložačima,, davalo dodatnu maštovitost i energiju.
Internat je srećom blizu pa smo uskoro, što zbog kiše, a što zbog Rašinog tempa stigli ispred.
Za to vreme klasić Dinko je odlučio da propusti film i da se na miru okupa dok nema gužve.
Sad se pitate kakve to ima veze.Ima, ima, i te kako.
Dinko je od Raše pre filma posudio fen za kosu.
U momentu dok mi sa smehom i zahebancijom ulazimo u osvetljeni hodnik, Dinko sa peškirom oko struka i Rašinim fenom u ruci dolazi sa desne strane iz dela hodnika u kome se nalaze kupatila.On ne zna prethodnu Rašinu golgotu ali čuje poslednje povike ,,Pazi Rašo …,,
I odluči da Raši vrati fen.Na specifičan način.
Pošto je Rašo, kao Alonso, skrenuo levo prema svojoj sobi, Dinko mu se nenadano našao iza samih leđa.Mi tek ulazimo a Dinko želeći da se našali, prebaci gajtan fena otpozadi preko Rašinog desnog ramena uz povik koji je nedavno čuo ,,Pazi Rašo mamba…,,
Sve se desilo u trenu.Rašo se nije ni okrenuo.Sa obe ruke je zgrabio gajtan i zamahom bacača kladiva surduknuo sopstvenu ,,mambu,, otrgnuvši je iz Dinkovih šokiranih ruku pravo u azimutu gusanog radijatora.
To su ujedno bili i poslednji trenutci ,,otrovnice za sušenje kose,,.Kraj sa utikačem je još uvek u Rašinim rukama, a drugi kraj je popustio pod legurom i za delić sekunde se pretvorio u gomilu električnog otpada koji bi teško reciklirali i u San Francisku.Dovoljan je bio jedan zamah.
Žice, grejači i delići plastike na sve strane.
Dinko šokiran sa peškirom i sa pitanjem ,,Koji ti je quratz, kretenu?,, A Rašo takođe šokiran , ali saznanjem da je ,,mamba,, njegovo vlasništvo.Ili je to bar bila.
Pluskvamperfekt.Davno prošlo vreme.
Osim delova tj. sitnih delića fena, po hodniku u delirijumu leže i svedoci.Neki.
Meni, da li zbog mog antagonizma prema gmazovima ili Rašine face njega nekako bilo žao.A Dinko je tek po objašnjenju koji smo film gledali shvatio šta je jadnom čovjeku uradio.Poslije su se mislim dogovorili da kupe zajedno novi fen.
Sve se nekako sredilo ali ostala izreka, do današnjih dana ,,Pazi Rašo, mamba…,,
Bez obzira na dugogodišnju penziju, ostala mi navika da se šišam kratko, pa fen i ne koristim.Lakše mi nekako.Ni taj film više nisam nikada gledao.Međutim povremeno kad vidim kraj kakvog kabla sa utičnicom vratim se u taj hodnik i vidim nasmejane mladiće okupljene oko pogubljenih aktera ,,dresure mambe,,.
Interesanto ali kada na Vrbasu, Bočcu, Ugru, Neretvi, Trebišnjici ili nekoj sličnoj moćnoj vodi ugledam rep koji viri iz trave nikada mi nije smešno.
Isti sam Rašo.
Srce mi je još uvijek zdravo i mlado ali kad bih danas ugledao neki kabal preko ramena verovatno bih se nasmešio sa predzadnje strane lokalnih dnevnih novina.
Sve skupa sa potpisima Vas jarana i ožalošćenom porodicom.Bio je dobar čovek…
Rašo gde god da si, nadam se da te život nije kasnije mnogo ,,sušio,, takvim fenovima.
A Vi prijatelji gledajte vedriju stranu cele priče.
Ne treba ti američki narednik koji se non stop dernja da u pitomačkoj sredini očvrsneš.
Eto vidite, malo sam se zezao.
Nije tako strašna priča.

U zdravlje.
Vaš ja…

Ljaborant      
pisano 25.04.2009. godine

Jesen 87-me.
Lete se neke dosadne IFR zone i maršute.
Dosadno, da izludiš.
S-manevri i lutanje iznad hercegovačkih vukohebina u IFR uslovima sa manje instrumenata no što je imao Čarls Lindberg.
A na zemlji potop.Samo fali Noa, sve skupa sa barkom.Životinjke (mi pitomčuge) smo već tu…
Mostarske kiše razvaljuju.
Danima.Ni Pero Zubac ne pomaže…
  ,,U Mostaru sam voleo neku Svetlanu,
    jedne jeseni…
    Da mi je znati ko je sad ljubi,
    ne bi mu zubi, ne bi mu zubi…
    Da mi je znati sa kim sad spava,
    ne bi mu glava, ne bi mu glava…
    A padale su svu noć nad Mostarom
    Neke modre kiše…!,,

Kiše padale te jeseni danju i noću.
Ali mi mladi, puni pozitivne i drugarske atmosfere, nastavnici šampioni i lafovi, i teku dani.
Ni dosadne zone i maršute nam ne mogu ništa.
Posle nekoliko letova na ,,duploj,, i kontrole došlo i vreme za samostalno.Ma ništa posebno ideš i neko vreme se ,,drndaš,, iznad Čapljine, Ljubuškog, Stoca ili Nevesinja.Zaboravio sam mesta tih zona ali sve ti isto.Oblaci svuda teški i sivi.I onako se moraš vratit’ preko Domanovića a tamo ima jedna lepa institucija specijalizovanog tipa.Taman.
(Ledeni, klaso pobogu pa đe su nam više te košulje?)
Ha evo zamke.
Ako očekujete u ovoj priči neko zrakoplovno majstorstvo ili moje umijeće koje je spasilo avion ili promijenilo tok istorije vazduhoplovsta, nažalost greška.
Opet je ovo samo priča o zajebanciji i šali.A da se niko ne bi uvrijedio, ovo je naravno opet priča o zajebanciji na moj račun.
Jednog takvog, umalo sunčanog, prepodneva dođem ja sam na avion spreman za uobičajene podvige.Tu je i moj Božo da me isprati na avion.Stajanka puna živosti ali i bara od tek prestale kišurine.Što spominjem bare? Strpljenja, bitno je!
Dođem do aviona spreman za pretpoletni pregled i vidim jednog novog vojnika pored aviona.Meni nepoznat.
Sedište Foland 1b, mislim da se tako zove, se pre leta podešavalo po visini čistom mehanikom.Izvuče se jedan osigurač i po klizaču se pomeri tako da se vidi izvestan broj ,,rupa,, tj. otvora na koje klizač sedište nalegne.
I uobičajeni žargonski termin u međusobnoj komunikaciji je bio ,,Podesi mi tri ili dve rupe da vidim…,, Zavisi koliki si po visini i kolika ti je sedišna visina.
Naši vojnici su sve to znali i za tren oka, dok ti pregledaš avion sediše je podešeno po visini i veze spremne da prime nosače naših duša.Tela, normalno.
I ja, prišavši avionu, kažem vojniku ,,Podesi mi tri rupe…,, Na to mi on sav pogubljen sa specifičnim akcentom odgovori ,,Ne mogu ja to druze, ja sam ljaborant…Šta jel’ tri da gljedaš?,,
Upitam ga nasmejan i začuđen ,,Šta si ti?,,.
A on ponovo, sa ogromnim, najvećim osmehom koji sam do tada u životu video, ponovi ,,Ljaborant, drug pitomac…,,
,,Pa šta ti je to, prijatelju?,,
,,Aaa, pa ja samo sipam gorivo, ovde sam da zamijenim bolesnog vojnika…,,
,,Dobro ljaborant, ne diraj ništa. Sam ću.,,
 Ja se malo zezam sa njim a i on neki fini momak.Prihvata šalu.
Uglavnom, podesim ja lako sedište sam, vreme poletanja se bliži.
Skinem bundicu.Onu plavu, debelu, sa krznenim okovratnikom.I dodam je ,,ljaborantu,,.
Skinem i futrolu kacige pa mu i nju dodam.
Sednem u avion, vežem se, stavim kacigu, navučem rukavice i dalje sve po planu.
Odletim let bez problema, sletim i vozim po stajanci da parkiram avion.
Prilazim mestu za prakiranje, stanem i kupiram motor.
Krajičkom oka vidim mog borca.Čeka pored aviona sa nekom povelikom krpom, prljavo, plave boje koju vuče pored sebe.
Dok otvaram kabinu i skidam kacigu vidim da je krpa u stvari nečija bundica koju je pregazio kamion.Tragovi točkova još sveži.I to zadnjih.Zimske, ruske gume.Krupna šara.
Ne mogu da sakrijem zluradi osmeh i mislim ,,Čija li je ono bundica? Jadnik.,,
Silazim niz stepenice kad moja vojničina pravo prema meni.
,,Drug pitomac, izvini…,, I pruža mi moju bundicu.Ili barem ono što je od nje ostalo.
Šta se desilo?
Dečko je novi u poslu pa bundicu i torbicu nije pravilno spakovao ispod cerade, zagluški za usisnike i stepenica aviona.Dok sam izrulavao, mlaz oduva moju bundicu pravo pod točkove AP-e.Velikog ruskog kamiona za pokretanje motora.Videli oni o čemu se radi, moj jaran reagovao ali kad je vojnik koji vozi AP-u stigao točkovima skoro do kraja moje bundice.
I umjesto da je pređe do kraja, on se još jednom vrati unazad.
Znači dva gaženja o istom trošku.Mašala.
Uzmem onu bundicu.Jedva je držim koliko je teška.Puna vode.
Ostali na stajanci mi dobacuju ,,Daj mu neka je opere.,, i slično.
Ja pogledam u njega.Onaj neverovatni osmeh još tu.Samo se malo uvećao.Kako da mu dodelim takav zadatak.Ako ćemo pošteno i ja sam posledicama značajno doprineo.Možda sam mogao izrulati manjim ,,gasom,,.Ma zezam se, ali šta je tu je.
Dok me ostali, računajući i svo tehničko osoblje na stajanci nemilice zahebavaju ja uzmem onu jaknu.Mom ,,ljaborantu,, sa osmehom uzvratim ,,Ma neka sve je u redu.,,
I šta ću, pođem prema internatu.
Teška ko tuč.Jedva je vučem.
A pravo pravcato oduševljenje su izazvali tragovi mokrih rukava koji se u dva pravilna traga cede za mnom preko stajanke koja se u međuvremenu pod ponekim jesenjim zrakom sunca baš to prepodne prilično prosušila.

Bundicu sam nekako dovukao do kupatila.
Po staroj oprobanoj praksi, roknuo je u tuš kabinu i nasuo šampona da se kiseli.
Sutradan je nogama oprao.Sasvim solidno.Čak je prošla i bez poderotina.
Mog  jarana ,,ljaboranta,, sam poslije te godine često viđao.
Kad god ,,Labudica,, (velika cisterna) dođe na stajanku.Zezali smo se dosta pričom o toj mojoj bundici.On mi je pokajnički priznao da se siroma’ bio tada pravo prepao.
Ali meni bio veliki plus u njegovim očima što ga nisam izložio nekim daljim neprijatnostima.
Tu bundicu i danas zimi po nekad nosim na pecanje.Laganu i suvu.Sve sa onim lepim znakom na rukavu.Da nerviram publiku.
Zaključak ove priče bi mogao biti jedan.
Ali vredan.
Naučite da opraštate.Osećaj je dobar.
Lepo je.I plemenito…                                                                 

Vaš ja…

E pa …     
pisano 25.05.2009. godine

Inat je čudna stvar.
Pravo.
Na ovim geografskim koordinatama mnoge stvari se rade iz inata.I srcem nekako, sa najviše žara i energije.A što bi se ja razlikovo’?
Ja iz inata pišem.I to iz nekoliko inata (množina).
Iz inata životu.Bijedi i nemaštini.
Iz inata sudbini generacije šezdeset i neke.Bar ovog poštenijeg dela, koji nisu odradili ono avion-kamion i na kraju pre tridesete milion.
A najviše iz inata mnogima koji još nisu shvatili namenu, suštinu i svu lepotu ovog sajta.
ABG nije ponovo radio nekoliko dana.I ljudi se oma’ udaljili.
Da prekratim vreme, pošto sam ponovo pročitao Coletove, Ramine i Vuletove lepe priče sad čitam i neke druge topice.
I ne mogu naprosto da verujem.Lepo me drugar Garda upozorio još davno na samim mojim početcima ovde da se čuvam baruta.Ljudi moji, poslušaću svog prijatelja, ali naprosto ne shvatam.Zgađen sam i ogorčen.
Kako se lako govori o tome kako je jednostavno ubiti čoveka.
Neću reći ništa novo, ali tog istog čoveka, kako god se zvao i ko god bio, neko je morao roditi, dojiti, ljuljati i nadati se da će jednoga dana biti dobar i plemenit.
Kakvi smo to ljudi?
Pa braća smo.Sa istim problemima, navikama i istom krvi u venama.
E iz tog, najvećeg ljudskog inata ja pišem. Lud…Ma nek bude.
Vi ,,ratnici,, budite i dalje pametni, ubijajte u gomilama u svojim postovima zarobljenike i nejač.Ali ja to više neću ni čitati, a kamo li komentarisati.
Ja ću i dalje biti ludak koji piše o veseloj mladosti.
Zato iz inata, mog ličnog, evo u buduće nekoliko veselih priča o našoj mladosti.
Zbog mene će ovo moje lepo ABG ishodište biti bar malo bolje mesto.Za normalne, naravno…
A za ,,ratnike,, mislim da im nema pomoći…Sem želje da se sa svojim sećanjima bude u znoju u rano jutro.
Moram u sretna vremena.Dok smo bili ljudi…I dok sam još normalan.Barem malko.
Moj nekadašnji akademski cimer je laloš.
Dobrica i veseljak.
Strastveni ribolovac i neverovatni gitarista.
Prijatelj, koji nam je svojom gitarom uveseljavao pitomačka povečerja.Dobar ko’ lebac zamešen brašnom iz njegove ravnice.Beli, topao…
Naš Žare.
Opet treća godina na Ortiješu.Eto kol’ko’ o njoj pišem ko’ da nisam završio ni jednu drugu.Mislim godinu.
Ali tu smo bili svi zajedno i tu bilo nekako najlepše.Meni.
Lete se noćni krugovi.
Noći su mirne i tople.Ni daška vetra.
Nema ni mesečine.Ali ako se uzdaš u mesečinu nećeš ni postati neki pilot.Prije mjesečar.
I idu letovi, smenjuju se noći.Ide dobro, odlično.Polećemo, slećemo.Kružimo i uživamo u najneobičnijim noćima dotadašnjih života.Računajući i one romantične.
Miriše kerozin.
Trepću i trepere svetla.
A srce tuče.
Mnogo smo važni.
I dođoše kontrole.
Stari nastavnici treba da nas provere za samostalno.Nema ni neke preterane treme.
Sigurni smo u sebe.
Žare ide sa Slačom.
Ogromnim kapetanom, u eskadrili pomoćnikom za nešto.Ćelav a bez vrata.Jak čovek kome glava raste skoro direktno iz ramena.Pitomcima relativno nepoznat ali osim komandanta po funkciji, jedan od retkih od koga zaziru.Da li s razlogom ili ne, veliko je pitanje?
Uglavnom Slača ima kod đaka relativno nepovoljan rejting.
Niz aviona kreće u krugove bez većih problema.I do poslednjeg kruga sve ide ok.I kod Žareta.
U jednom trenutku na početku završnog prilaza Slača bez uobičajenog ,,pusti,, dohvati palicu i iskoriguje neku sitnu greškicu.
Ali…
Nakon toga i ne kaže ništa i pusti pitomcu ponovo.Međutim Žare misli da nastavnik još uvek drži komande.Stari dobri Galeb prilazi po pravcu.I drži vizuru.Gas podešen, brzina dobra.
Al’ niko ne drži.Dvojac bez kormilara.
E sad tu mirna noć ne pomaže.
I sve do samog ravnanja Galeb prilazi skoro savršeno.Dobri stari drug.
Delić sekunde pre udara nosnim točkom Žaretu palica sukne u krilo a Galeb sleti kao na nosač.
Kontolisan ili slično, rokne na pistu.Sreća, poslednji krug, nema protrčavanja.Slača odradio.
Tišina u kabini.Mrtva.
Žare se spremio za pljuvačinu ali nje nema.Izostala.
Voze na stajanku, stanu, još uvek ništa.
Kupiraju.Mrak.
Po izrazu Slačinog lica još ne može ništa da zaključi.
I kad su izašli, obukli jakne i stali pored aviona, naš Žare kao pudlica očekuje analizu.
Usledi pitanje :
-,,Pitomac, kako se ti ono zoveš?,,. Mirnim, sasvim normalnim glasom.Staložen.
Kolega se taman opustio.Neće biti ništa.
-,,Pitomac St...ov Žarko, druže kapetane.,,
-,,E pa St…ov,    miluuu li ti ma.ku hebem, što ne raaavnaš?,, I to sa sto deset decibela.
Ori se stajanka.
Šta je ovo?
Svi čujemo i niko ne diše.A klasić se zavukao u mišiju rupu.Nema snage ni za nužnu odbranu.
E sad, ako se sad izvadi svaka mu čast.
Na to Slača dodade ,,Ajmo na kafu…,, Malo se i on smirio.Valjda istreso’ bes a shvatio i svoju grešku.
Žare prošao tu kontrolu.Leti godinama.I danas radi.Pilot maher.
Ne sećam se svih detalja.
Pa da se ne ogrešim o cimera.
Ali poslije u svim letovima obavezno je bilo ono ,,preuzeo,, ,,pustio,,. Kod svih.
Za bilo kog pilota koji leti ,,na duploj,, nema ružnijeg i goreg osećaja nego kad ti neko iz druge kabine bez najave drži palicu.
Koliko god to bilo blago i oprezno izvedeno, uvek se primeti.
Mi smo se posle jako smejali, čak i sa mlađom rajom.
Dovoljno je bilo da neko upotrebi uvod ,,E pa…,, i nastavak bi bio više nego jasan.
I puno se zezali.
Oprosti klaso na ovakvom uvodu.
Ova priča o tebi, a i mnoge druge zaslužuju neuporedivo lepše predgovore.
Ali neka ovo bude suštinski kontrast zlim vremenima i događajima iz dolazeće bliske budućnosti.
Onima kojima bi moglo ikada pasti na pamet da dignu ruku na vezanog čoveka, civila, ženu, dete ili i vojnika bez razloga, nemam šta reći.
Osim možda ,,E pa…,,

Vojo.


P.S. Pošto postoji posebni topic o toj temi neću pisati više o tome, ali svima onima koji današnji dan doživljavaju kao praznik čestitam isti.Sve skupa sa sećanjima na štafete i Kumrovec, logično.



First blood…    
(Ili recimo, kako najlakše ,,proliti pilotsku krv,, …), 
pisano 30.05.2009. god

Život se vrlo lako i jednostavno zakomplikuje.
Posle privremenog prestanka sa radom ABG-a stvari su se dodatno zakomplikovale i usložnile i prestankom sa radom funkcije ,,view your topic,,.
Što znači uglavnom jedno, ostaće izgleda samo najuporniji.
Već nekoliko dana veoma mi je nepregledno i teško da vidim ko se sve javio i sa kakvim porukama.S obzirom da više nisu tu Vule, Cole, trenutno Ledeni postavlja se i pitanje daljeg smisla.Na topicu XXI klasa odavno nema nikoga, a jedina svežina se oseća na topicu vezanom za 31. klasu.
Tamo je sada novi Koska, naš Braco i ostali, pa se nešto ,,talasa,,.Srećom.
Nadam se da ovo ovakvo stanje oko foruma neće potrajati jer uz dužno poštovanje starim i ostalim korektnim i dobrim članovima, po mojoj skromnoj proceni drastično se uvećao broj čudnih tema i likova.Pa i ova situacija sa sajtom definitivno ne doprinosi kvalitetu, lepoti a i budućnosti našeg dobrog ABG-a.
Ali neću sad propagirati elitizam bilo koje vrste.Ljudska dobrota i osmeh su meni univerzalne vrednosti.Eto ponovo iz inata, sada dve ,,kratke,, pričice sa srećnim krajevima.
Čisto da se prikaže da se i ovakve mučne situacije mogu nekako prevazići.
No, najpre za sada samo na žalost verbalna podrška.
Gazda Lovre, i od moje skromne penzije spreman sam da odvojim iznos novca za dalje funkcionisanje našeg Zuje, u svim njegovim pojavnim oblicima.No, nisi ti valjda davno otišao sa Balkana.Ne znam ti ja šta ti je pay-pal i slično, a plastika ovde slabo radi.Pa ti druže daj nečiju adresu ili broj računa u Srbiji na koji se može uplatiti lova i sa zadovoljstvom ću dati svoj prilog.Biće to moj najlepše potrošen novac u novijoj prošlosti.
I da ne uzimam prostor i vreme hajmo na priče.
Kao u filmu Kuduz, jednom od mojih omiljenih, gde na zidu kafane stoji rukom napisana poruka na kartonu od vinjaka ,,Zabranjeno sjediti ‘nako…,,Da ni ja ovde ne bih sjedio ‘nako evo prva počinje…
Piće u šake i uživajte.
Proleće ’88 -me.Da, da, prošlog veka...
Startovale pitomačke zverke dugo čekanu borbenu obuku.Na našem Galebu…
Posle nekoliko fiktivnih poligona i uvežbavanja manevra, počelo letenje sa CAB-ovkama i školskim raketama.Kao da nosimo Maverike, ili ,,krmače,, , puni sebe i važni.Kako u međusobnoj komunikaciji tako i prema svima sa strane.
Uobraženost na ,,licinom mestu,, bez ikakvog realnog osnova.
Ko’ onaj Ementaler, sir oko rupa.
Takvo i naše znanje, al’ samo neka je počelo.
Jedva nas nastavnici iskontrolišu da ne vučemo preterana opterećenja ,,Ko majmun čizmu,,.Ipak bi oni trebali raditi još koju godinu.
Ima puno specifičnih problemčića, recimo zbor na poligonu.Održavanje pravilnog rastojanja u borbenom krugu i kakvo, takvo nišanjenje ali suviše je tu tema i za nove priče pa moram laganice.
Mali preskok.
Vraćaću se ja još puno puta na slične priče, pa odoh sad malo na prvi samostalni let sa CAB-ovkama (za raju van avijacije, ovo je skraćenica od Cementne Avio Bombe, liče na prave samo što su betonske sa dimnim upaljačem).Ima ih čitava brda složena po krugu aerodroma.Treba to pobacat’.
Toga jutra, ja prvi pratilac.
Vodi moj nastavnik sa cimerom u prvom avionu, a drugi nastavnik prati kao vođa para.Četvrti pratilac je njegov drugi đak.
Nosimo samo CAB-ovke.
Završimo skupa jutarnju pripremu, i na avione.Vrućina još nije ovladala kotlinom, pa daj da se odradi po planu.Do mostarskog ,,pakla,, a i obavezne prepodnevne fudbalice trebalo bi sve biti gotovo.Da odradimo ta tri izlaza pa onda ,,landohanimo,, do sutra.
Mi, naše odelenje, smo u drugom izlazu pa imamo vremena i za jutarnju kafu i finalni dogovor.Pored kontejnera za odmor, u ladovini.
Došlo vreme za poletanje, idemo na avione.Već je takvo doba godine da smo jaknice ostavili u internatima.Šta će nam? Uskoro će nam i kombinezoni biti teret.
I ključni trenutak iz naslova.
Priđem svom Gaši, primim raport od vojnika, pozdravim se sa njim i krenem na pretpoletni pregled.Sve ok.
Ali početnik, picajzla, ugledam nešto ,,sumnjivo,,.Na CAB-ovki koja je postavljena  pod mojim levim krilom visi neka zarđala žica.Na perajama zadnjeg dela bombe ostala žica.Verovatno kao su ih vezali tokom transporta pa komad žice zaostao.Nisu navođene i ništa im to ne smeta.Ali moram ja to skinuti, ,,da mi ne utiče na preciznost,,.Ma vide majstora.Ako me to ne omete, ništa neće.A i da mi ne zapne negde.Naivac.
Podvučem se pod krilo, već sam stavio rukavice i časkom odmotam onu žicu.Taman da je dam vojniku i ne gledajući dok sam se izvlačio ispod krila ,,spucam,, praznom glavudžom o nosač raketa.
Auuuu…
Da me nije bilo sramota, rikno’ bih ko moji ,,imenjaci,, sa Grmečke koride.Boli.
Izvučem se ispod krila.
Bacim vojniku onu žicu, normalno opsujem ono uobičajeno i pipnem odmah teme da vidim imal’ krvi’.Dal zbog braon rukavica il’ još nije krenula, nema ništa.Skinem jednu rukavicu.Pipnem ponovo.Čini mi se ko da ima mala posekotina ali nema krvi.
Boli i dalje.Malo protrljam.Dok sam se ja ‘akao sa žicom ostali već seli u avione.Ja požurim, uskočim, vežem se, stavim na brzaka kacigu i krenem sa pokretanjem kad je APA stigla do mene.
I dalje malo boli, ali stegla me kaciga, bitno da nema krvi, a đe ću bolan propustiti prvo samostalno ,,bombardovanje,,?
Kao ono Piroćanac kad mu dolaze gosti.
Ode u market da kupi onu najjeftiniju kiselu vodu u staklenoj flaši.I izlazeći sakrije je pod kaputa da ne vide komšije pa da i oni ne svrate na čast.I dok je izlazio i prelazio ulicu, gleda da  ga neko od raje ne vidi a ne gleda preko ulice.Spuca ga auto i u sledećem trenutku dok leži na trotoaru oseti nešto vlažno ispod sakoa.Zavuče ruku, napipa, izvuče ruku, pogleda i kaže ,,Uh, dobro je.Krv je.,,.
Kod mene nema krvi pa mogu nesmetano dalje…
Vozimo, poletimo, sve ok.
Zbor oko Huma i prema zoni čekanja.Hajde da se ne sramotim, pratim najbolje što mogu.
Nije loše.
Ali prethodno odelenje nije još završilo pa moramo koji zaokret u zoni.To mi baš i ne godi, al’ šta da radim.Po jedan ,,na vođu,, i ,,na pratioca,,.Vrtimo i čekamo.Malo se ja zanio sad više i ne osećam bol.
A i oznojio se prilično.A nismo još ni stigli.
Ajd ovi završiše, dođemo na poligon.Ono standarno, prekidači, razlaz pa u krug za bombardovanje.Lepo, tišina i sve nekako dobro ide.Malo me bolucka ,,bašuna,, al’ nemam sad vremena za te ,,sitnice,,.
Solidan manevar.Pratim moje i ne sikiram se preterano.Odbacim sad se ne sećam više, dal’ jednu ili obe, nisam siguran…Čak nisu ni daleko.Niko mi ne brani da vučem opterećenje ali moji ne sužavaju preterano krug pa nemam ni potrebe da ,,stežem,,.
Sve nekako super, prvo pa muško.Ali boli me glava, prilično.Čim malo prestanem da mislim na posao ko’ da mi malo pulsira na potiljku.
Završismo lako i fino.
Zbor pa povratak.Razlaz i sletanje.Već je vruće.I pored uključene ventilacije malo se oznojio.Ma šta malo? Mokar prilično.
Sletimo, vozim na stajnku, nađem staro mesto.Borac me navodi, prakiram.Kupiram…
Otvorim kabinu, skinem kacigu.
Borac postavio stepenice, stao na njih da uzme kacigu.Kad sam mu vidio facu zano sam da nešto nije u redu.,,Što me tako gledaš?,,
Kaže on ,,Jeste li dobro?,, Čim me persira nešto ne valja.Šta sam usro’.
,,Ma dobro sam, što?,,. On ćuti.
Izađem iz aviona, klasić do mene takođe parkirao i on me čudno gleda ,,Jel ti dobro?,,
Ja reko’ šta im je svima. ,,Ma dobro mi je, šta vam je svima?,,.
Uto, ide moj Božo.
Ja rekoh sad će analiza.E kad mi je i on rekao ,,Šta je s’ tobom, jel’ ti dobro?,, E tu sam se već zabrino’.Pravo.
,,Ma dobro sam, zašto?,,
,,Kako zašto čovječe, idi do kupatila i pogledaj se na ogledalo.Sav si krvav.,,
Ja pipnem rukom potiljak, imam šta da vidim.Sva krvava.Nije ,,mineralna,, a ni znoj.Pogledam kacigu, unutra se krv već zgrušala.
Pipnem se po kosi, ni tu nije sve znoj.Valjda već krenulo preko čela i tu se osušilo.
Dok idem preko stajanke svi me čudno gledaju.Ma dal’ je moguće da je toliko?
Dođem do ogledala kod kurira.I imam šta da vidim.Ko Kvazimodo.Ili Frankenštajn.
Čelo krvavo.Leđa kombinezona skoro kao kod ,,Letećih zvezda,,.Sva crvena.Al’ tamno.
U, odsekoše mi se noge.Malo se tu umijem.
Nastavnici pitaju dal’ da zovu doktora.Tu je blizu.
Kakav doktor, od sramote ne smijem ni ispričati od čega mi je.
Hasan mi reče ,,Idi odmah do sobe, operi se još malo pa pravac ambulanta.,,Pođe cimer sa mnom ali ja ne osećam ni vrtoglavicu a više ni glavobolju.Ni tek počelu vrućinu.Interesantno ali valjda adrenalin.Ili narodski, prepo’ se.Pipnem opet glavu.Ne curi više.Stalo.
Dođem u sobu, skinem kombinezon.I majica mokra i crvena.
Bacim to pod tuš.Okupam se.Pipnem glavu.Ma mala ranica, ko nokat.Ufatila se već krasta.
Hajd’ obučem se, odem u ambulantu, ispričam sve.
Tetanus već dobili nedavno pa i ne treba novi.
Doktor kaže: ,,Malo ti je ovo za šivenje.Nije široko.
Jest malo dublje, ali očistićemo pa ako bude popodne krvarilo da dođeš ponovo.,,
 Sav važan odem do sobe i malo prilegnem dok ne dođe vreme za analizu.U ja junak.
Ko neki heroj, ,,vas u krvi,,.
Sutradan se ponovo vratio normalno na letenje.Srećom nisam puno isprljo sedište od aviona.Nije procurilo mnogo do njega.Vojnik kožu odmah obriso’.
I tako ,,prolio junačku krvcu,, već u prvom bombardovanju.Pa ti vidi.
Valjda od opterećenja na poligonu krenula malo više.Sreća pa nisam to vidio do sletanja, možda bi se i ja prepo’.
I poslije sam skidao po neku žicu sa CAB-ovki ali mnogo, mnogo pažljivije.
To je eto bila moja prva krv prolivena u vazduhu i zbog njega.
Kamo sreće da je na tu temu bila i poslednja…
No prošlost Vam je relativno poznata pa ne bih da čačkam rane.Moje priče moraju biti vesele.I nevezane za stvarnost.
Pa bih drage volje danas rado ponovio taj let, u istom sastavu odelenja sve skupa sa glavoboljom…
I ,,mineralnom,, po leđima…
Ajd, drugu ću malo kraće.
Ako se bude članarina plaća po ,,učinku,, moraću pod hitno na ,,Bauštel,, da doradim kintu.
Isti period, isti poligon.
Samo ovaj put, gađanje mitraljezom.
I pitomačke fore.Uzajamna hvalisanja i nazovi tajne zanata.
Ali tajne zbog kojih se lako gine.Za čas.
Naime postojala je priča da se najbolji rezultati gađanja mitraljezom meta na zemlji postižu takozvanim ,,kontra štepom,,.Ili sam ga ja bar tako upamtio.
U čemu je caka?
U momentu otvaranja vatre, nišanska tačka je u dnu mete.Samo delić sekunde zadržati palicu ili je čak malo gurnuti prema napred podrazumeva da će većina zrna ,,pocepati,, metu.
E sad ima stara fora : ,,Zašto hleb zagori, deca se prave i piloti ginu?,,
Pa sve iz istog razloga.Zbog kasnog vađenja.
Ako si u momentu vađenja na nekih šezdesetak metara od zemlje, onda je lako zaključiti koliko imaš vremena za ,,slične fore,,.A i ,,znanja,,.
Ali znatiželja je gadna stvar.
Svi klasići pričaju kako oni to već odavno praktikuju, samo ja ništa.
Ko onaj čiča kad dođe kod doktora i kaže ,,Doktore imam ozbiljan problem, svi moji vršnjaci pričaju kako jure ženske samo ja ništa.Ima li tu nekog lijeka?,,
Kaže doca ,,Naravno da ima.Pa pričaj i ti.,,
Ama ja neću da pričam, no hoću i ja da probam.
Nikom ništa ne govorim.Prvi sledeći samostalni let, jedva čekam da završim krugove za bombardovanje i raketiranje.E sad u ovih pet, šest krugova za gađanje izabraću jedan da probam i ja.
Vrtimo se, sve normalno.
I dođe trenutak istine.
Uvedem recimo u treći, četvrti.Nanišanim i sastavim.Zadržim samo malo.Stvarno platno samo frca okolo.Vidim, razvalio.Super.
Vadim, čini mi se normalno.Ponosan na rezultat.
Kad čujem u slušalicama glas Rukovaoca dejstva ,,65-ti marš kući.Razgovaraćemo kasnije…,,
Auuu, ni Hasan mi ovaj puta ne može pomoći.
Ne idem u dalje krugove.Potvrdim da sam čuo ,,65-ti razumeo…,, i okrenem prema aerodromu.
Vraćam se sam.Ko džukac.
Svi znaju.
Čim se sam vraćaš ili je neki otkaz, što je na Galebu bilo ekstremno retko ili su te oterali sa poligona.Ni to nije bilo prečesto, ali kad se desi sramota, neviđena.
Vratim se, sletim i čekam analizu.
Od Bože sam dobio pljuvačinu i analizu iz koje sam shvatio kako su glupe dečije priče i koliko sam bio blizu ,,sred pušaka bajoneta…,,.
A od Gliše, koji je bio taj dan RD, kakvu sam kritiku popio ne bih smeo ni da Vam pričam.
Specijalno za mene odvojio šef celu analizu.Celcatu, pred svima.
U brate.I sad mi uši crvene.
Ovi moji klasići koji su se toliko ,,ku..ili,, njih iznenada ni od korova.
Ja dobio šlajma za sve.
A ako ćemo pravo i zaslužio sam.
Nisam to više ponavljao.
Nikad.
Hebo pogodke.
Dovoljna su mi posle bila i ona moja tri četiri…Standard.

Eto Braco, nisam bio neka cvjećka.
Poslije me život izbrusio.Nisam ni danas neka ,,sreća,, al’ šta ću?
Vaš sam jaran kakav god da sam.
Ne moš’ od bukve napravit Stradivarija…
Kolko’ god se patio!

Vaš Điđimilović.



Ulmer (…ili noćno mokrenje kod dece ) 
pisano 26.03.2009. godine

Osećaj prolaznosti je teško ,,svariti,,.
Vidiš da se završava nešto dobro i lepo, a nemoćan si da to zadržiš.
Kao u ostalom i sve u životu.
Remark pametno kaže ,,Nizašta u životu čovek ne treba preterano da se veže, jer ono za šta se veže želi to odmah trajno da zadrži.A zadržati se trajno ne može ništa.,,I to je valjda jedina apsolutna pravda na ovom našem dunjaluku.Svima isto.
Prolazi nam treća godina akademije.
Najbolji dani naših dotadašnjih života.Na žalost nas velike većine ispostaviće se u potpunosti i ukupno najboljih.
Već smo pri kraju ili bar debelo zagazili u drugu polovinu.
Puno letimo, radimo na borbenom poligonu.
Nakon individualne pripreme i rada sa nastavnicima ostatak vremena uglavnom provodimo na sportu, odbojci i fudbalici, i u gradu.Vikendom je posebno lepo.Nema nekih preteranih obaveza, pa smo najveći deo vremena ,,van žice,,.
Nedelje su nekako dinamične.
Ponedeljkom se ne leti, tehnički je dan, pa osim pripreme za utorak i nekih sitnih vojnih smaranja i nemamo baš previše obaveza.Znači kraj vikenda donese i poneki uobičajeni nestašluk ili glupost svojstvenu tim godinama.Čitaj pijanku.
Ajde prvo malo o opremi.
Još pre početka letačke obuke dobili smo tj. zadužili, između ostalog i kacige sa kiseoničkim maskama.Kacige su američke, rađene po licenci od strane neke ljubljanske firme.Dobre pravo.Mrzi me sad da je skidam sa vitrine, gledam u nju, ali bih morao obrisati nekoliko deka prašine da bih to pročitao.Kacige uglavnom odlične.Na mojoj još stoji petokraka pa mi danas uglavnom služi da se sin sa njom mangupiše pred društvom a i meni da nerviram komšije ugovorce.Zloba, al’ šta mogu?
Uz kacige smo, logično, dobili i kiseoničke maske.Francuska proizvodnja, firma Ulmer, izuzetne maske sa samo jednom, jedinom sitnom falinkom.Osetljive ko’ francuskinje a izraubovane ko’ francuske sobarice.E ta dva dela opreme su glavni junaci ove priče.
Suština je u sirotinji i bijedi.Dok se na zapadu kiseoničke maske po pravilu mijenjaju na svakih šest mjeseci, kod nas su se mijenjale kad se raspadnu.I to uglavnom na licu.
Naše bile još relativno nove.Stare tek nešto više od godine, ali bile su smeške kad nastavnici na stajanci po vrućini izađu iz aviona, a to je u Mostaru bilo veći deo godine, i skoro pola maske im ostane na faci.Zeleni ko’ Marsovci.Sve skupa sa parčićima gume.
Dobili smo mi uz njih i originalan puder, kao za bebinu guzu i morali smo ih redovno čistiti i puderisati.Maske a ne guze, kako ste odmah kvarnjački pomislili, ali kao što i sami znate starenje je proces koji se ne može zaustaviti.Ne uspijeva ni na Sunset boulevard-u pa što bi kod Ulmera.
I jedne od tih nedelja uveče desi se priča o kojoj zborim i koja je vrlo neobično uticala na kvalitet i dalju upotrebnu vrednost moje letačke opreme.
Naš internat se nalazio odmah do asfaltnog puta koji je bio glavna saobraćajnica kroz celi aerodrom.Odmah do parkinga i kontrolnog tornja.Baš nekako lepo, centralno mesto.Na aerodromima je sve uvek nekako daleko, a nama je srećom sve bilo nekako podjednako. Najlepše, restoran i kantina bili blizu.
Ali ovo nije priča o internatu pa samo da dodam da su u prizemlju bili nastavnički  boksovi, kancelarije za rad, a na spratu te relativno nove i lepe zgrade, naše sobe.
Četvorokrevetne doduše ali sasvim konformne i lepo nameštene.Mislim lepo, ajde recimo uobičajeno za to doba.Ostalo solidno a dušeci su bili odlični.Novi.
Na samom ulasku u sobu nalazilo se malo predsoblje svo u pločicama sa umivaonikom i ogledalom.Pored kreveta noćni ormarići a u centralnom delu sobe stolovi za rad.Spartanski ali mi na bolje nismo ni bili naučili.
Ali, problem.
Naša soba se nalazila baš preko puta WC-a i kupatila.Ama direktno.Samo hodnik nas delio.Prostorije su bile vrlo dobro i uredno održavane pa i na samu lokaciju sobe ni po najvećim vrućinama nismo imali primedbe.
A onda se desilo.
Jedne noći između nedelje i ponedeljka.
Došli smo iz grada i posle uobičajene večernje zajebancije legli da spavamo.Moj krevet je bio prvi do ulaza, odmah sa vrata levo, odeljen od umivaonika samo ispustom nalik na zid u dužini od recimo jednog metra.
Taman ivica mog ormarića leži na ivici one vojne, dvobojne staze.Nastavnici su u prizemlju imali svoje ormariće za presvlačenje, a mi smo svoju opremu držali u sobama.Vreću, torbicu, pravljenu za kacigu, i masku sa njom ,logično, unutra, sam uvek držao na podu pored ormarića.
Nije bilo razloga da tako ne bude i te noći.Da sam i malo vidovit imao bih sad lap-top i uzimao grdne pare naivnima, a te noći bih torbu stavio u ormar.Al’ nisam.JBG.
Taman me ufatio’ prvi sanak pusti, čujem odnekud žubor…Sve jači.
Sledeće što čujem su reči ,,Udari ga, udari…,,
Skočim u magnovljenju, sednem na krevet i imam šta da vidim.
Klasić urokan kao deva, recimo stoji, jedva, pored mog ormarića, drži se jednom rukom za zid i poliva moju torbu sa kacigom i ormarić po malo kapima koje zbog jakog mlaza imaju specifične rikošete.Moj cimer sa kontra kraja sobe se prvi probudio i savetuje mi da ga nekim krošeom otreznim.Ja skočim, a đe ću bolan pijana čovjeka udariti.To možeš i po Božijim i po ljudskim zakonima uraditi samo ako si jednako ukokan ko’ i on.
Prvo šutnem torbu sa kacigom da mu bude van dometa.Onda viknem, probudim i ostala dva cimera a njega bar malo dozovem svijesti.Ali sada ne može tako lako prestati.Po velični barice vidim da je već pri kraju ali ne mora ga baš i ,,otrest,, na mom ćošku.
Diže čovjek glavu, u dnu očiju mu vidim tračak prepoznavanja i da mu polako dolazi do svijesti šta je uradio.Ja ne čekam, okrenem ga i pokušam da mu pomognem do kupatila.,,Porodični nakit,, mu još uvijek visi ali ne ,,dampuje,, barem više.
Umijem ga malo, on brlja neka kao izvinjenja ali vidim da nije u ovoj dimenziji.Pomognem mu do njegove sobe i vratim se u našu.A tamo sva trojica mojih cimera budni.Tri je ujutro ali im to ni malo ne smeta da počnu sa zajebancijom.Na moj račun, logično.
Bez obzira na ,,otežane uslove,, ja moram pod hitno da uradim trijažu i ,,damage control,,.Prvo torba.Sa dva prsta ufatim’ rajsferšlus (u hebem ti, nikad nisam znao kako se ovo piše) i sve skupa sa cimerskom zajebancijom tipa ,,Probaj dal’ ti radi maska…, ,,Uključi mirofon,, ,,Pusti kisik na sto posto …,, i slične, probam da izvadim kacigu iz torbe.
Moja sreća.
Dobre torbe, postavljene.Kaciga i maska mi suve.Stavim ih na krevet.Gledam ovih godina onog Beara na Discovery-u, svašta jede i pije, ali ja po malo gadljiv.
Uzmem onu torbicu sa dva prsta i nekom kesom na ruci, odnesem je do kupatila i ubacim u tuš kabinu.Pustim toplu vodu i narokam šampona pa ostavim da se kiseli do jutra.Uzmem džoger, sklonim stazu i obrišem pod.Ovi ,,peđeri,, od cimera umiru od smeha.Niko da pomogne.Samo mi još fali da razbude ostatak eskadrile.Morao bih spavati pod čempresom na parkingu.
U ormariću knjige srećom suve.
Obrišem to sve nekako i vratim se u krevet.Skoro je pet ujutro.
Stroj, jutarnji, tad nismo baš fermali fiskulturu, se završio, a meni prilazi klasić crven ko’ ružica.Još mamuran i sa značajnim prazninama u pamćenju (valjda ih ovi ostali kvarnjaci to jutro već maštovito popunili) ni sam nije siguran šta je uradio i počinje da mi se izvinjava.Nudi da me časti u gradu i slično.Ja sa osmehom to sve slušam.Ako sam noćas i bio ljut, sad me prošlo.Vidim nije mu lako.To su one krize savjesti koje nam se u mamurluku svima dešavaju.
Odbijem ja čast ali dobijem prijatelja i veliku naklonost.Normalno u interesu mi je da sve ostane u što užem krugu.I njemu, naravno.
Ali avijacija je jedno veliko selo, pa ste ovu priču da sada možda i čuli.Ali da je čujete bar i iz prve ruke.Ili prve maske.
Popodne sam se okupao i nogama oprao torbicu.
A istog dana sam pažljivo očistio Ulmer-a , normalno medicinskim alkoholom i sa ,,original,, puderom.Ali miris amonijaka sam još nekoliko letova nosio bar u sjećanju.
Neću Vam reći imena aktera.
Klasić ,,pišonja,, koji je pomešao strane, pa umesto u kupatilo ušao u našu sobu, čuo sam da nije više među živima pa iz pijeteta prema njemu neka sve ostane na ovom nivou.
Cimer koji se prvi probudio zvukom ,,Nijagare,, još uvek radi sa potencijalno visokim vojnim ambicijama pa nećemo ni njega…
Znači od aktera poznat sam Vam samo ja.I naravno moj Ulmer koji još stoji na mojoj vitrini.
Nestalo mi jedino pudera…

Vaš Vojo.



Jelsa… 
pisano 02.07.2009. godine

E drugari,
odavno se nismo ,,tipkali,, što bi reko' moj jaran Ledeni.
Zato hajde pozdrav za sve na samom startu.
Posle uobičajenih životnih gluposti i obaveza koje su mi oduzele neverovatno mnogo energije ajd' da se malo uživa.Ovde.Pisanju nekada kasnije i o njima ali da ne kvarim atmosferu sada.
Ovu priču, u stvari niz šala i zezanja, mimo običaja želim da posvetim novom članu ABG-a pod nickom krkljan.
Dobio sam pozdrav sa otoka Krka pa želim na isti drugarski da uzvratim.
A kako drugačije nego nekom uspomenom i pričom?Kolegu ne poznajem lično, ali biće prilike.Do tada krkljan-e sve naj... i evo za uspomenu nekoliko mojih šaljivih sećanja na temu otoka.

U jednoj od sala za pripremu u 105. ap u Zemuniku ( pazi ovo, uvijek bio dobar sa matematikom, ali nazive jedinica nikad upamtio, možda to ima veze sa ovim čikom Alchajmerom koji bi mi mogo' svratit...) na zidu se nalazio veliki trodimenzionalni model jadranske obale sa otocima (dobro ostrvima, šta se neki oma' ljutite, isto je to).
Maketa, sudeći po količni prašine na istoj, odavno, baš dugooo nije korištena, bar ne u svrhu učenja i obuke.
Zauzimala skoro celi zid.
I bila lepo obojena.More tamno plavo a gipsane gomilice bile baš pravo ocrtane.U raznim bojama, ali baš ono nekako prirodno.Pored svakog ostrva bio nalepljen i mali natpis sa imenom ostrva.
Nekad bilo...
Ali u toj sali i generacije pitomaca pre nas održavale razne časove pripreme i dosade, logično, pa su vremenom sami natpisi doživjeli izvesne transformacije, logično u smislu zajebancije.
A ja do danas na žalost upamtio manji deo.A žao mi.Bilo to mnogo duhovito i kreativno nekako.Evo recimo sitan primerčić.
Tako su recimo o. Rava odavno u natpisu postao o. kuRava, zatim o. Čijovo u prošlosti postao o. piČi Jovo...I još puno, puno tako mangupski iskorigovanih natpisa kojih se na žalost više ne sećam.
Pa ovim putem molim klasiće kao i sve one ljude koji su nekada sedili u toj sali da napišu još po neki naziv.
Inače ta maketa bi trebala služiti upoznavanju obale.
Da đaci nauče gde su ili iznad čega su.
Nastavnici su se često šalili, da postoji ogromna razlika između opšte i detaljne orijentacije u vazduhu.Naime za pitomca druge godine Akademije, opšta orijentacija je da se nalazi iznad mora, a detaljna da je to Jadransko more.
Dosta je.
I onako okreneš u poznate kurseve i izbićeš neđe.
Ali nije ovo samo ta priča.Bilo bi tanko.
Ovaj drugi delić će govoriti o jednom drugom proljetnom jutru u toj sali.
Neko od naše klase je ssam smislio ili čuo sledeću pitomačku foru...
Naime, priđe ti klasić kao naivan i upita ,,Jesil' bio nekada u Jelsi na Braču?,,
Ti sav siguran u sebe odgovoriš ,,E moj krelac, pa nije ti Jelsa na Braču...,,
,,Dobro gde je?,, opet on ,,naivno,,.
,,Pa idiote, na Hvaru.,,
,,Gde?,,Kao ne čuje.
A ti glasno ,,Na Hvaru.,,
,,E uvalim ti .aru.Ha, ha , ha.,,
I tako, uglavnom navuku te jednom.Naučiš.
Ali došao Pero da zezne Lafa.
I dijalog teče ovako,
,,O đe si Lafe?Kako je?,,
,,Dobro.,,
,,Ej Lafe, jesil' bio ti nekada u Jelsi na Braču?,,
Laf ga čudno pogleda ,,E moj Pero, glupane jedan pa Jelsa nije na Braču.,,
,,Pa gde je?,,Ovaj već ukvasio očima, a mi svi slušamo.
Laf mrtav ozbiljan ,,Paaa, na Visu.,,
,,Ma daj Lafe,, razočaran prvim poluvremenom ,,nije na Visu.,,
,,Dobro nije, naaa Lastovu je.,,
I poslije jedno tri četiri otoka u nizu Pero skonta ,,Pa Lafe ti mene zahebavaš, znaš foru...
,,Normalno da te zahebavam, mene si našo...,,
Nisam nikada bio u Jelsi na Braču, ni na Hvaru, nemojte oma' da se vatate za rajfešlus.
Ako naravno ne računamo đačke brisanjce iznad Paklenih otoka i svih onih divnih obala i uvala koje nosim u sećanjima.I u kojima se još uvek po nekada okupam kada na kablovskoj u emisiji HRT ,,More,, vidim poznato, drago mesto.
Prijatelju sa Krka stvarno se ne sećam šaljivog imena tvog otoka na našoj mapi.
I Krk sam video samo iz ptičije perspektive.
Ali evo sad sam baš negde iznad u ovoj priči.Uvodim u kratki final.
U Niš si uvek dobrodošao, kao i svi Vi ljudi dobre volje.
A pogotovo u ove priče.
Bez Vas bi bile pravo siromašne.
Pismo limunovim sokom...

Pozdrav.

 Vaš Điđimilović

P.S. Opšta orijentacija je da ste na odličnom mestu.A detaljnu nekako sami vidite.



Nirvana 
pisano 05.07.2009. godine

Živio rock and roll.
U svim pojavnim oblicima.
Al’ ovde nije to.Nemojte se džabe radovati.
Za razliku od ostalih storija sa poduuugačkim uvodima u ovoj ću odmah reći o čemu se radi.Pa kome se čita neka nastavi a ako nekim prijateljima nije interesantna, nema ljutnje…Slobodno produžite napred.
Danas govorimo o jedinstvu sa prirodom.Čudnom al’ ipak  jedinstvu.I bratstvu.
Sasvim suprotnom od insomnie iliti nesanice.
Danas govorimo o pitomačkoj dremki.
Na časovima, klupama, podovima kabineta i učionica, u hodnicima, krišom između kontrola i pregleda soba i mnogim drugim čudnim i neobičnim mestima i pozama koje kama sutra nije ni dotakla.
Jedinstvo sa prirodom dakle u ovoj priči podrazumeva kunjanje, spavanjac, oduzimanje ili jednostavno najbrži efektan način dolaska u centar kosmosa.Prečicom, naravno.
I ovo će biti što bi ono rekli Never ending story…Bez kraja.
A od Vas, kao mojih prijatelja, u tom smislu očekujem realnu i nesebičnu pomoć.Ovo je toliko ozbiljna, značajna i široka tema pa će mi biti potrebna sva moguća sećanja koja mogu sakupiti.
Navalite.
Dok sam bio mali dečak ne sećam se da sam bio preterano velika spavalica.
Jednostavno, jutarnji sam tip.Najbolje funkcionišem rano.
Nikada majka nije morala da me isteruje iz kreveta, a lepo sam reagovo’ i na budilnik.Valjda nisam morao često ustajati vrlo rano.
Čak ni danas posle silnih godina penzije, nije mi teško ustati noću.To valjda mogu zahvaliti ribolovačkoj trenaži.Čestoj i upornoj.
Il’ prostati (ma šala srećom nije još dotle došlo…)
Jutra eto volim više od večeri.Ne svih naravno.Ali…
Kasni izlasci čak ni u godinama Ante Markovića, bez obzira na solidnu lovu, dobro društvo i dvadeset i kusur godina nisu nikada bili moj fah.Spava mi se već posle treće ture.Smor…
I ovo je već prevodnica, ko’ Đerdapska.Da ne odem daleko od teme.
Zaključak, nije mi nikada bilo teško ustati rano.Ali…
To se odnosi na godine i dane kada to sam izabereš. I naravno pojedinačne.
Kada si u kontiuitetu primoran na rana ustajanja, i ako da budem iskren nikada nisam razumeo zašto se u svakoj vojsci na svetu ustaje toliko rano ( neđe najranije oko osmice bi bilo knap), onda se okolnosti sasvim menjaju.Na gore, logično.
Po dolasku u Gimnaziju stvari su se značajno izmenile.Na gore, jašta.
Dečaci probuđeni naglo i često, u pola šest ujutro.Danima tako.
A nema mame da te vrati u stvarnost.Ovi koji nas bude, komadiri, dežurni i slično više su nam kao maćehe.
Zle, naravno.
Princeza niđe a patuljci sa očima buljavim od pospanosti.
U proleće još kako tako.Ali jesen.
Još ako za doručak budu jaja sa slaninom, kranjska ili slično šta voliš, bruka.
Dođeš na nastavu, jesil’ sjeo za sto, eto ti u goste neke miline koja počne da se šunja naivno a lukavo i neumitno kao stari ugojeni sivi mačak kraj bakinog ,,smederevca,,.
I ne primjetiš kad ti glava krene naniže prema klupi.Džaba profesori otvaraju prozore, pričaju glasno i izvode najekstremnije ,,sportaše,, u toj disciplini na tablu.
Ko’ malarija.Zarazno a ne treba ni komarac.
Bude tako dana kada u opšte nije bitno kakav si đak, jesi li mangup ili uvlakač.Jednostavno popusti hidraulika.Krv ti se slije u želudac i spasa nema.
Nekako sam uvijek zavidio onima koji mogu da kunjaju uspravne glave.Moj dugački, tanjušni vrat (bar tada bio) me primoravao da se moram negde nasloniti.A čim spustiš glavu na klupu, profesor vidi.Ma znali su oni.Sve.Ali morali po malo glumiti strogoću.
Od toliko srednjoškolskih ,,take a nap,, nikada se nije desilo da neko ozbiljno za to odgovara.
Prisilna umivanja ili luftiranja ispred nastavne zgrade čak i uz kafu i cigaru u kantini onih ozbiljnijih, starijih koji su pušili, su bile najteže ,,kazne,,.
Kakve sve uspomene i slike nosim na ta ,,odmaranja,, ne mogu opisati.Nikako.
A kakvi su to tek zabalavljeni, izgužvani, raščupani, ožiljcima od rajseršlusa na licu obilježeni dečaci bili.Al Paćino.Preko cele face rez.Sećate se i sami.Garant.
Najgora bila buđenja.
Profesor, zvono ili neki dežurni kvarnjak u razredu te istera iz pameti.Prvih par desetinki ne znaš ni gde si.Još ako ti tako neljudski prekinu’ neki divan pubertetski san…Ništa gore.
Ne mora biti ,,vlažan,,.
Ni na Akademiji se stvari nisu promenile.
Samo mi postali iskusniji, profesori opasniji a kabineti za nijansu udobniji.
Jedino takozvana Lekciona sala.
E ljudi moji, tako neudobno mesto za spavanje ne bi čovek našao ni u Gulagu.
Eee, ali zato kabinet bezbednosti sa lepim mekanim itisonima.Samo se zavučeš ispod klupe.Još ako ne hrčeš.Sreća, radost, uživancija…Što bi rekli Ren Hojk i Stimpy.
I amfiteatar nije bio loš.Veliki i visoko.
Obično više vodova istovremeno ima nastavu pa si u gužvi značajno manje uočljiv.
O spavanju na podovima i stolovima u sobama da ne kvariš ujutro već jednom namješten krevet neću stići ovom prilikom.Nemam mjesta.Moram po neku anegdoticu.
Ajd recimo tri kratke.
Prva.
Spomenuta lekciona sala.Nekoliko generacija pre naše.
Prva godina i masa pitomaca na času veoma ,,interesantnog,, predmeta RiK (Rukovođenje i Komandovanje – moš’ misliti zanimljivosti).Zasićenost ,,oksidženom,, kao na Himalajima u ,,zoni smrti,, (smrta – što bi rekli u Vlasotince).
Većina u fazi Nirvane.
Pukovnik Panić daje sve od sebe da crtice i dosadna nabrajanja učini barem malo ,,jestivim,, ali tanko.
U trenu popiz.i i pitomcu iz poslednje klupe ogorčen naredi ,,Vi pitomac, ustanite…,,
Ovaj jadnik bunovan ustane.Opisano zabalavio, ožiljak na faci…
,,Izvolite druže pukovniče,, jedva promrmljano.
,,Zašto spavate pitomac?,,
,,Ko spavao, ja spavao pukovniče.Nisam.,,Uverljivo, lažno.
Sav kao začuđen nepravednom optužbom.A ni sam još nije siguran gde je.
Hristivoje šokiran
,,Još lažete pitomac.Marš napolje.,, Sve sa Vi. Ljut a persira, smešno.
,,U redu, druže pukovniče, ali da znate da niste u pravu.Nisam spavao.,,
I krene između klupa.
Ali već prvi korak pokaže neumitnu istinu.Skoro padne.
Utrnula mu noga od neudobnog položaja i praćen urlicima od smeha ostalih klasića, čak i onih takođe probuđenih a srećnih što nisu isterani oni, šepajući napusti salu.
Šta ti je pravda? Spora ali dostižna.Bukvalno.Ovde i šepa.
Ajd i o tom kabinetu bezbednosti.
Stolice lepe, nove, mekane, ko fotelje.Same mame.
Neka taktika, jedna od mnogih tih godina i pukovnik Strugar.Stari, dobri crnogorac pred penzijom.Ogroman, sedi čovek.Obično vrlo tolerantan čak i prema očiglednim spavalicama.
Ali klasić Selim namerno ili ne zaspao na klupi baš ispred njegove katedre.
Slučajno ili ne takođe, u jednom momentu Strugar riknu ,,Viđi bruko, šta radiš to?,,
Selim skoro na lusteru.Neonskom.
,,Nisam ništa druže pukovniče, nešto sam umoran.,,
,,Aaaa viđi još i laže.Đe ti je čojstvo bruko? Marš napolje, viđi. Peri se.,,
Mislio je na umivanje ali sa skalom decibela preko stoje.Selim se onako crn kakav je bio vratio uskoro iz kupatila skoro istuširan.
Nije više nikada spavao kod ,,taktičara,,.
Ajd još malo o predavačima pukovnicima.
Pukovnik Bradić, duhoviti, ogromni meteorolog.
Predavo zanimljiv i važan predmet i stalno pravio neke šeretluke.Ali jednog jesenjeg dana, pad pritiska, skoro svi kunjaju.
On u kabinetu držao neku drvenu štapinu umesto pokazivača.
Kao pastirski, samo malo kraći.
Predaje nešto o vetru i priča teče ovako, vrlo tiho :
,,Imali smo mi nekada ranije praksu da ručne anemometre pred letenje damo pitomcima da odu na prag piste i za vežbu mere brzinu i pravac vetra.To su skupi uređaji i šta bude?,,
Stalno stišava glas, a štapinu drži horizontalno na metar iznad katedre.
,,Paaaadeeee…,, Drekne iz sve snage, a štapinom celom dužinom rokne po stolu.
Baci ga bukvalno.
A mi takođe na plafonu.
Svi.
I oni koji nisu spavali nije im svejedno.
A on ,,Ha, ha, ha, ha…dobro jutro đaci.,, I osmeh od uva do uva.

I mogao bih tako dugooo, dugooo.
Materijala ovde ima koliko hoćeš ali hajde da i Vama jarani dam šansu.
Za kraj ću dodati samo jednu situaciju za koju nisam verovao da može da se dogodi.U toku ispitnog roka krajem prve godine Akademije sam izašao u grad, pobegao mi autobus nazad, za taksi nikad para i vratio se bezmalo šesnaest kilometara pešice.
Uđem u internat, skoro je tri ujutro.Umoran.Već od ispita sluđen i iscijeđen.
Prijatelj dežurni malo popriča sa mnom.Ja se naslonio na zid i u sledećm trenu vidim čovek me čudno gleda.Na moje ,,Šta ti je?,, on uzvrati ,,Šta, šta mi je? Pa spavaš čovječe.Stojiš i spavaš.Zastao si u pola rečenice, ja gledam šta mu je.Ajd lezi.,,
Eto može se zaspati i na nogama.
Stvar je savjesti.Čistoće.
U Zadru se lepo govorilo ,,Čistoća je pola zdravlja.A šporkica druga polovica…,,
Mirne snove, dobro može i ,,vlažne,, želim moji dobri jarani.

Odoh prijatelji sutra opet na Dunav.
Som lepo radi, rovci (mrmci) su u’faćeni, samo durdubak poskupio.JBG.
Nekoliko dana nisam tu, a kad se ‘vrnem ‘oću da vidim još najmanje tuce vaših zahebancija o spavanju.Nemoj da Vam dolazim tamo…

Sve najbolje,                                                                                      
Vaš Điđimilović.


Mali, ali tehničari…   
pisano 20.10.2009. godine

Došao nam meda ( Medvedev- prim.aut.)…
Mali, ali važan.Pravo.Bezbeli…
Evo slušam Tadića i njega na TV-u i ako bude bar deo obećanog ostvaren biće valjda bar malo bolje.Meni lično, teško, ali…Ja bih nekako malo više volio da je došo’ gazda Putin ali u ovoj krizi, daj šta daš.
Svaki gost je dobro došao, još ako donese neku milijardu kreditčića, poklonu se ipak gleda u zube…Valjda je i onaj Bajden kano’ neku crkavicu.
Fala, braćo.
No ona učiteljica (istorija…) bi mogla ipak barem iz podsvesti malko upozoravati.Veliki uglavnom misle na sebe, a mali im, takođe uglavnom, služe kao podloga i moneta…
Velike su to stvari, a ja mali, skroman čovjek pa neću o tome.Ima i poseban deo na našem sajtu o aktuelnom, a ja ću o drugim temama.Uobičajeno, veselim i jednostavnijim.
Meni dražim a i lakšim nekako.
Za mene bi moglo da važi ono iz moga kraja ,,Bud..i je i onako more do koljena.,,
Veličina i tehnika imaju više zajedničkih osnova.Šaljivih i onih manje.Ja ću ovde o onim više.
Da bi opravdao naziv ovog dela biće ovo priča o letačkoj anegdoti i uspomeni na nju.
Let koji se pamti, ali kakav.
U prvom delu Akademije na Zemuniku, tj. u njenom početku, u CTN-u ili kasnije GTN-u imali smo neobično veliki broj ispita.O tome sam već pisao u knjizi, pa se neću ponavljati.
Jedan od najtežih predmeta je bila termodinamika.U delovima.
Majko moja mila.
Entropija, entalpija, raznorazne pod oblasti oko ponašanja i osobina gasova koje sam srećom, mojom, već zaboravio, nam je nedeljama i mesecima bila zubna bolest petkom ili vikendom noću (ono zub uvijek boli samo kad ambulanta ne radi…).Piloti uglavnom imaju više, manje zdrave zube, bar dok su mlađi, ali i dok su mlađi morali su položiti i termodinamiku.
Bilo je veselo.
Predavao nam pukovnik Barišić ili Barešić, izvinjavam se čoveku ali stvarno nisam najbolje upamtio.Sijedi dalmoš, pravedan, strog i sa po nekada komičnim, teatralnim, nastupom.
Uzme čovek formulu i razvuče je na celoj, duploj tabli amfiteatra, ko da je to najnormalnija stvar na svetu.U jednoj ruci kreda, u drugoj sunđer (Bob, kockalone…) i veći deo časa piše li piše.
Onda uz svoje karakteristično ,,Hmm, brrr, brrr…,, tako je nekako zvučalo, skonta da je negde na pola table neki minus zamenio plusom i ispočetka.
Piši, briši (ko’ ovi novi diskovi…).
A i mi piši, briši u sveskama za njim.
Ako je nekome na kraju časa, išta jasno, evo glave (a evo i panja…).
Tocilamo mi tako, a već u svojim relativno i poprilično odsutnim glavudžama vidimo da će ispit biti ravan nekom stratištu.Ovo naučiti ,,ne meremo,, nikako.Valjda ćemo nabubati nekako ali razumeti nikako.Il’ to ili puškice…
Ajde sada baš da ne tražim indeks, mrzi me da kopam po ovom malom stančiću i silnim knjižurinama, ali čini mi se da se nisam nešto proslavio.Položih nekako.S mukom.
Odosmo dalje, sudbinom vođeni i ne čusmo nikada dalje za jezive formule dinamičke.A koristila nam je u karijerama ko’ muška sisa.
Ni Barišića nismo više viđali.
Najupečatljivije sa tih časova zapamtio sam pukovnikovu plavu uniformu koja je krajem dvočasa izgledala kao Romelova kod El Alamejna ili maskirna kao nekog marinca u predgrađu Kabula.
Prašinčina od bezmalo kutije kreda, svuda po njemu.
I prošle gotovo dvije godine.
Mi pri kraju akademije.Četvrta godina, umal’ friške kolege.
Titograd, Golubovci.
Nastavnici leteli metodsko, ili se spremali za neku vežbu, ne sećam se, i pravi lav Elbl i čini mi se sa njim u drugoj kabini Markt, sve sa podvešenim sredstvima zakače pticu u letu.Direkt u usisnik.Ljudi fantastično odrade posao, slete sa takvim motorom i spasu avion.
Majstrostvo, pravo i u praksi.
Primer svima.
Dosta se pričalo o tome na aerodromu.
Elbl je inače bio stari skromni šampion koga je bilo nemoguće ne voljeti, pa nam tih dana na dežurstvu ukratko prepriča događaj.
Ali odlučimo mi da to pre malo sami pročačkamo.
Mali tehničari.
Zoran i ja već popodne poslije vanrednog događaja odlučimo da malo procunjamo po aerodromu i da vidimo kako to izbliza izgleda.I šta je ostalo od tice, a šta od motora.
Krenemo prema, onom zadnjem hangaru koji je skoro kod Plavnice i tamo zateknemo scenu kao iz filmova Vudija Alena.Na postolju stoji fiksiran, izvađen motor iz G-4.Oko njega sa kolicima za alat mota se dedica koji je verovatno započinjao na Aeru-2, JAK-u 3 i sličnim makinama sa malim ciframa (logično sledeće ide G-4).Ne znamo koliko ima do ,,pemzije,, ili nekog drugog fatalnog ishoda ali ovim tempom sigurno neće završiti.
Čiča radi kao draga baja.Od milion šrafova koji kompletiraju motor čiča skin’o šest.Recimo.
,,Dobar dan majstore, možemo li malo gledati…?,, odbrusi ,,Ha, viđi đeco, ko Vam brani.,,
Gledali jedno pola sata, tempo isti.Znači, nikada.
,,Bi li mi majstore mogli malo pomoći.,, ovako neće biti gotovo do novog milenijuma a mi moramo i školu završavat’.Na to on samo klimnu, i pokaza nam na ladicu sa ključevima.Zoran ima zlatne ruke (bez bezobraznih insinuacija…) a ja idem za njim, gledam šta on radi i ponavljam i ja.Rukavi zavrnuti.Klješta za sečenje osiguravajuće žice i ključevi u rukama, i cepaj.
Čiča prvo ispustio ulje, a mi agregate skinusmo očas posla.Vidimo tragove perja i krvi na ulazu u motor ali nas interesuju lopatice kompresora i turbine.
Čiči milo.
I on se raspričo’.Vidi mi nismo neki zahebanti.Ozbiljno pomažemo a i pričamo sa njim.Upoznali se, ćakulamo i posao ide brže no što se on nad’o.A i mi se utrenirali.Šarafi samo lete u neku konzervu.A ima ih, mašala rodilo.
Ko bi rekao da je to tako spakovano.Dobro su to zapadnjaci upakovali.Ko će ovo zatvoriti?Ovi iz Sokola su ga nahebali.Biće sreća ako još važi garancija.
I radimo mi tako, odmakli pravo, al’ kad đavo oće.Od sudbine se ne bježi.
Odvrćem neki nezgodan šaraf i iz ovih mojih bagljavih ručica isklizne ključ i pravac u kantu sa uljem.Buuuuć.Let koji se pamti.
Ko’ poručeni u tom trenutku ulaze u hangar, komandant puka, komandir eskadrile, još puno nekih nama nepoznatih oficira i Barišić kao član komisije iz Akademije.
U bruke.
Još one kapljice od ulja nisu ni spuznule niz moju nogavicu (viskozitet bajo…) a oni već prilaze.
Bi li gurno’ na brzaka ruku u kantu da izvučem onaj ključ?
Ma neću i onako su mi ruke štrokave, uzeću neki drugi ključ.Nisu oni ni videli a ja ću izvaditi pomagalo kad oni odu.
Priđoše, pozdravljaju se sa majstorom, a nas komandir Straja gleda kao da bi nas pojeo.Sve sa pucvalom i ključevima.Sijeva očima u stilu ,,Šta radite ovde?,,
Mi ko miševi.I onako nismo baš krupni a sad se skupili ko crvi u betonu.
Pozdraviše se i sa nama svi, osim komandira eskadrile.Mi malo ruke obrisali nekom onom spomenutom pucvalom i pozdravismo se, šta ćemo?Nemamo kape, logično, a ljudi nam već pružili ruke.
Barišić kad nas  ugleda učinismo mu se poznatima.
,,Hmm, brrr, brr…Koji ste vi?,,
,,Pitomci druže pukovniče, ovde u letačkom puku, četvrta godina…,,
,,Pa šta radite ovde?,,
,,Evo došli da vidimo motor, pa da ne stojimo zaludni, da malo pomognemo majstoru.,,
,,Jeste li vi piloti?,,
,,Nismo još druže pukovniče, a valjda ćemo poslije ovoga i biti.,,
Nabaci pukovnik osmjeh ko’ Boris Dvornik, okrenu se onima ostalima iz svite i reče ,,Vidite ljudi šta su pravi pitomci.Interesovanje za tehniku.Tako treba, bravo momci…Jesam li ja Vama šta predavao?,,
,,Jeste druže pukovniče?Termodinamiku.,,
,,Pa kako je bilo?,,
,,Vidite, prošli smo nekako,, dodade Zoran.
,,Ha, eto i pošteni su.Svaka čast…,,
Svi se raskraviše.
Čak i majstor nabacio kez a i Straja ubaci osmjeh u ćoše usana.Samo zaklima glavom, ko biva ,,Znam ja Vas, džabe se sada pravite cvjećke.,,Ali ćuti.
Svi, čak i komandant, dobronamjerno zaklimaše i okrenuše se motoru i majstoru.
Mi im više nismo interesantni.Poslije kraćeg vremena i nekoliko osnovnih pitanja, završiše.
Odoše.
Barišić ostade samo još da se pozdravi sa nama uz komentar ,,Tako momci, tako treba.,,
A nama ovo plus ko’ na Chevroletu.Što bi reko sin moga jarana kad ga pitaju ,,Šta je tajo kupio?,,
,,Pa, Veliki plus.,,
Kada delegacija izađe iz hangara, majstor se okrenu meni ,,Nisu viđeli, ne sikiraj se.No zavuči ruku u tu kantu i izvucider mi ključ da ga ne zaboravim tu.,, Majstor star, ali osjetljiv na pribor.Mora da su mu krali.Motor možda može zafaliti ali alat nikako…
Ostali smo sa majstorom posle skoro celi dan.Otvorili smo motor.
Nas trojica, nećete verovati.Napola.
I videli šta jedna mala ptica može da uradi od takve naprave.U nekoliko redova lopatice kompresora pune košcica i krvi a i iskrivljene prilično.Nekih i nema.Ni turbina nije prošla neoštećeno.
Stvarno fascinantno.I opasno nekako.
Ključ, okastu četrn’esku, recimo, sam lako izvadio.Obrisao i koristio do kraja dana.
Majstora smo kasnije povremeno viđali na aerodromu.Mi smo prije otišli iz Titograda no on u penziju.
A komandir Straja kad nas je kasnije sreo samo je sa smeškom rekao ,,Vas dvojica dođite ‘vamo.Vidi mangupa, ali ispade još dobro što ste bili tamo.Izvadi Vas onaj Barišić.Jeste li šta popravili?,,
Nismo popravili, a teško će i poslije nas to neko popraviti ali smo dobili veliko pozitivno brojanje kako u komandi puka, tako i kod majstora, a i ostalih iz tehničke svite.
Nenadano, uvlakači.
To je bilo jedini puta da sam motor sa G-4 vidio tako blizu.Uživo.
Nije mi žao.Žao mi samo što u životu nisam bio mehaničar.
To sad iz ovog ugla mogu da potvrdim sa sigurnošću.Što bi Balašević rekao ,,Meni često kažu – Ti nisi Srbin,, a ja im na to kažem ,,Mogu li ja to dobit’ napismeno, da malo putujem po svijetu.Ovako kao Srbin ne mogu niđe mrdnuti…,,
Kad smo već kod napismeno, evo potpisujem.Mijenjam svoju pilotsku diplomu, uramljenu, sve skupa sa odličnim ocenama, za zidanu garažu sa kanalom i kompletom ključeva.
Oglas važi trajno…Opremu za dijagnostiku ću sam kupiti.
 Vaš ,,ključar,, Điđimilović.




Plovak, gitara i .....ratori  
pisano 16.03.2010. godine

Vrijeme je.
Za vesele priče.Hajmo jednu.
Jutros Kemal ,,Dušo moja...,, pojačan do daske.
,,...ja tražim svijetlo koje nemam...,,.
Dobar je Kemo, pravo.
Sjetih se šale za njega.Kaže, zašto je Sarajvo’ mali grad?
Pa zato što je Monteno davno pjevo’ ,,Zajedno smo rasli grade ja i ti...,,  pa porasli isto.To je on sam pričo’ nemojte o’ma na mene.
I ide nova ,,...Kad mi živote prebrzo tečeš i kad me sjetiš da se stari, da svakom danu predstoji veče, ja se vraćam svojoj gitari...,,
Ko bi normalan povjerovo’ da je ovo priča o gitari.Recimo.
Podsjetio me lala u svojoj priči o buri, pa ćemo dodati i bure i oluje.Malo tek između prstiju ko za zaprške.Sjećanja za najmanje četriri osobe, šege po ukusu, i eto priče.
Malko moram popraviti i svojevrsnu nepravdu.Lako se to osjeti.Ovo mu dođe ko gletovanje.Da ispravim moje zidarsko književne početničke kerefeke.
U knjizi sam baš ocrnio teoretski deo Akademije.Zaslužili jesu, debelo.Ali da li je tu bilo sjajnih likova?Jeste, prilično.
Pa da bi barem malo popravio sliku davnih dana, u paspatu i ram o tom vremenu ću staviti šaljive kockice sećanja o nekim sjajnim ljudima.
Danas ćemo o Aci.
Prezime zaboravio, hebi ga.
Aca nam predavao Vojnu geografiju sa topografijom.Bio mornar.Ili po naški Plovak.Aca Plovak.Tako smo ga zvali.
Legendaran lik.
Ako sam ikada na nečemu zavidio mornarima onda je to bilo na uniformi.Aca je koristio svaku priliku da se sa svojom neviđeno šepuri po krugu CTN-a.Onako beličast odskakao je od plave pozadine ko prva visibaba.Bio je kapetan fregate.Jedva smo naučili da mu to dođe nešto ko potpukovnik.A on više volio kad ga zovemo ,,Druže Kapetane...,,
Plovak je bio dobar čovjek.Nije bio neki aman expert, ali nije ni previše tražio na ispitu.Valjda je znao da nas tek čeka navigacija i ostala algebarsko-računarska meraklijska iskušenja pa svojim predmetom nije previše smarao.Ni ispit nije bio preterano težak.Bar ga ja nisam tako doživio.Osim mom kumu.Koji je zbog naše zahebancije poništio osmicu pa završio na komisiji.
Ostali svi prošli.I on prošao, Aco htio samo da ga isprepada.
Ali taman posla da ovo bude priča o Acinom predmetu.Ovo je priča o našem ,,plovku,,.
Aca je bio ok lik, jednostavan i prilično komičan.Govorio je lagano, nekako pomalo unjkajući kroz nos, pokušavajući tako dati značaj svojim, kao teškim predavanjima.
A bio je i pravi expert za bisere raznih profila.
Recimo, najčuveniji su bili sledeći,
,,U Budimpešti postoji sedam mostova.Oni su čudo brodogradnje...,, ili
,,U Grčkoj se gaje suve grožđice...,, (jel’ u kesicama, profesore?).

Aca je stalno hodao kao da je na brodu.U hodu se nekako ljuljao, što bi u mom kraju rekli gegao, lijevo desno.
Jedanput ga čuveni meteorolog, stari šaljivdžija, pukovnik Bradić, pred svima upita ,,Je li Aco što ti stalno hodaš tako...?,,
Aca objašnjava...
,,Moj Bradiću, pa ja sam se rodio na Dunavu, do četrnaeste odrastao na brodu (ćale mu bio kapetan broda...).Poslije mornarica, i kad sve sabereš u životu, skoro četres’ godina sam na brodu...,,
Kaže Bradić, mangup ,,Pa šta Aco, i ja sam skoro četres’ godina u braku pa ne hodam ovako...(i pokaže pokret kukovima, napred nazad, onaj čuveni...).
Gledaoci leže po podu.
Đe je gitara?
Evo stiže.
Sin mog šure odlučio da počne svirati gitaru.U Idea-i popust, neka akcija pa došli juče u komšiluk da kupe.Solidna tambura, ono Kina majka, ali za te pare...Dobiješ i futrolu.
I dok smo pili kaficu i zezali se na račun njegove svirke ja se setim jedne Acine priče.
Sav zanesen je pričao o svojoj gitari.Dugo i često.
Jednog ranog proljeća negde pedesetih, Aca posudi cimeru gitaru da je ponese na školsko krstarenje Jadranom (ne brodom, no morem...).I u senjskom kanalu pod teškom burom, brod potone.Skoro cela klasa se podavi i između ostalih ode i cimer.Buć.
Aca se unio u priču a mi ne dišemo i čekamo poentu...
Malo neočekivano i neobično ali je unjkavo stigla ,,A samo da znate kakva je to divna gitara bila...,,
Pogled, zamišljen i setan, u pravcu lustera u kabinetu, a mi pod klupama.Cimera niko i ne spominje.Gitara je bitna.Ode i gitara.
Dan danas, poslije četvrt vijeka, niko cimera i ne spominje, ali kada sretnem klasiće dovoljno je samo da se pogledamo i da neko karakterističnim paranazalnim samoglasnikom započne ,,A samo da znate...,, i svi u trenu imaju osmehe o Kermit.
Pre par dana sam pročitao deo u kome se spominju Šepurine.Sad vidim sliku, ima i aerodrom.U naše vrijeme to bila teška vukohebina.Ili što bi rekao jedan stari čiča, vraćamo se davno sa pecanja iz Banje Luke i u Bogatiću na raskrsnici pitamo nekog starinu kojim bi putem za Mitrovicu.Imaju dva a na oba putokaza stoji Sremska Mitrovica.Kaže nam čiča ,,Ovim deco pravo.Možete i ovim levo ali to Vam je preko Zasavice.Teški zabiguz....,,
E tako nešto.
Kada smo ’85 te došli na VVA odveli nas u septembru u Šepurine, da vide kako plivamo.Uhu hu, ladna voda.Pravo.Neočekivano, za to doba godine.
I ko nije baš znao, veslao je prilično brzo.Zaliv plitak, do pojasa, pa čim profa proceni da znaš, trk napolje.Poplavili.
To je bio moj prvi susret sa tim metropoličnim mestom.Na žalost ne i poslednji.Moju.
Negde između prva dva semestra odveo nas Aca na neku praksu.Topografsku.Orjentacioni marševi, ma šta to značilo.
Busole, čizme i uniforma M77, šumetina.
Dobiješ itinerer i za određeno vreme treba u borovini da pronađeš neke bockalice koje je Aca stručno zvao perforatori.Valjda bušači, raznih profila.Dakle nađeš orjentir, uzmeš perforator i probušiš kontrolni papirić.
Na kraju, kad sve sakupiš, ti izmjere i vrijeme.
Ispostavi se da čitav dan lutaš po šumi.Pogubljeni u protivpožarnim usecima.Ali pitomci ne bi bili to što jesu kad ne bi ufatili krivinu.Čim prvi nađe ,,alatku,, zahebemo busole i azimute.Uzvik ,,Ljudi, ajte ‘vamo,, obično lakše reši problematičnu situaciju.
I jedan dan Aca odlučio da to spreči i postavio zamku.Obukao onu kaki uniformu (na boju se misli...) i sakrio se kod jednog od ....ratora.Zemlja crvenica, skoro kao marinac.Uklopio se u neku makiju.
Čim je čuo pitomce počeo je da nas imitira i doziva ,,Ajte ‘vamo...Ovde je.,,
Ali našem klasiću Robertu, se učini nešto sumnjivo, pa da ipak šaljivo proveri ,,Plovak, jes’ to ti?,,
Usledi Acino ,,Ajde dođite, nisam ja.,,
Toga dana taj perforator niko nije našao.Bili smo kao Crvenkapa, na skroz drugom kraju šume.
Utekli.Hrabro...
Poslije četvrtog semestra, našeg Plovka više nikada nisam video.Na moju bruku i sramotu eto čoveku nisam zapamtio ni prezime.
Ako želite i znate, pomozite.
Ne znam ni kako je prošao u zlim godinama, ni gde je sada.
Aca je nama pomogao da te teške dane proguramo nekako lakše, sa dozom humora te i danas kad ugledam nekog ,,plovka...,, iz sećanja čujem sledeće ,,A samo da znate...,,
Kao da čujem i zvuk gitare.I osetim ladnu vodicu iz Šepurina a na licu so od senjske bure.
Hvala Kapetane.

Jarani iz mornarice, nema ljutnje.
Ovo ,,plovak,, je od milja, to treba ipak zaslužiti.

Vaš Cvetko.


Basketball Referee, Arbitro di pallacanestro... 
pisano 28.04.2010. godine

Pošto će mi od prvog vjerovatno isključiti internet (vrlo su ekspeditivni, po tom pitanju...) daj da skarabudžim još koju pričicu pre proljetnje ,,pauze,,.
To mu dođe nekako ko igranje utakmice bez publike.Nema čari ni meraka.Mogu napisati brdo priča ali ako to nema ko čitati, mrka kapa.
Na jednom lokalnom fudbalskom terenu u okolini pročitao sam genijalan natpis na zidu tribina.Glasi ,,Ako nam publika ne dolazi, šta ćemo onda mi svi ovde?,,
Zato hvala draga ,,publiko,, sledeća priča samo za Vas.Za raju.
Lektor, žena koje je lektorisala moju knjigu, mi je diskretno, kao osnovnu zamerku, postavila to što po njenom mišljenju ,,koketiram,, sa čitaocem.Valjda mu se uvlačim, što bi rekli u mom zavičaju.Šta ću?Ne znam drugačije.
Pa dragi čitaoče, evo sada ,,koketiram,, sa tobom, ma šta to značilo.Valjda nije nešta’ bezobrazno, gluho bilo.
Ova priča, kao što sam multijezični naslov govori (nisam se mogao oteti Italijanskom, čujte kako lijepo zvuči...), pričaće o mom specifičnom ulasku u svet ozbiljnog sporta.Nije me Bog dao ni za šta, osim da laprdam, a posebno mi loše idu stvari koje najviše volem.
Sport i pjesma.Taraba, i to trula.Ali ljubav je teško, skoro nemoguće, svjesno neutralisati.
I mudrica našla riješenje.Solomonsko.
U verovanto najtežem poglavlju moga života, u smislu obaveza i psihičke presije, sasvim slučajno i nenadano otvorila se malecka vratanca da Vojkan postane ,,sportski radenik,,.Udarnik.
Negde sredinom prve godine Akademije u sivilu i beznađu naših traumatično ,,kanalisanih,, adoloscencija, dok nismo bili sigurni ni gde smo to, ni kuda idemo a posebno kada ćemo tamo gde idemo stići, igrom pukog slučaja, kolega je saznao da Košarkaški savez grada Zadra organizuje školu za košarkaške sudije i zapisničare.Prijavljivanje je slobodno, plaća se samo kotizacija za polaganje stručnog, finalnog ispita.
Hajde da izađemo malo iz kasarne i razbijemo ubitačnu monotoniju primorske kasne jeseni ili rane zime.Depresija do bola.Čak i bez ispita i ostalih vojničkih izdr... dovoljno za Bensedine od 10 mg.Tri puta po jednu, poslije jela.
Lepo nas tamo ljudi dočekali.Ima i devojaka na predavanjima.Nama neobično a i drago nekako.Predavači iskusne sudije i sportisti a najlepše od svega što te niko i ne pita ko si i odakle si.Fini ljudi i fina atmosfera.Prava drugarska.Predavanja popodne, te često i možemo u grad.I imamo neku obavezu osim bazanja pustom Kalalargom ili avetinjski ,,posećenog,, mola ispred hotela Zagreb.
Nas četvorica drugara.
Teku predavanja, nije teško.Zanimljivo i ima se šta naučiti.Ja prvo mislio bit’ zapisničar.Ko velim, lakše je nekako a i zapisničkom stolu mnogo rijeđe opšte sa užom familijom a i upaljači i sića, kao i drugi oblici agresije su usmereni uglavnom najčešće ka sudijama.Ali posle me bilo blam.Samo cure hoće da budu zapisničari a svi momci sudije.Onda ću i ja.
Dođe i ispit.
Neskromno zvuči ali stari štreber poput mene test uradio najbolje do svih.Skočio mi rejting.Bez obzira na ćage, prave sudije nećemo postati dok ne odsudimo par turnira osnovnim školama i nižerazrednim ženskim ekipama.
Idu interesantni vikendi.
Dobili smo i lepu sportsku opremu.Trenerke i dresove nežno golubije boje.Sudimo u paru sa već iskusnim sudijama, saveznog ranga.Uživancija.Progledamo deci za poneke ,,korake,, i ,,tri sekunde u reketu,, a na samim utakmicama najviše učimo gledajući glavne sudije koji majstorski preuzimaju teret na sebe i koriguju naše kretanje po terenu i po neku sitnu propuštenu odluku.Stičemo iskustvo.
Dobismo i papir da možemo suditi lokalnu ligu.Svaki vikend drugo mesto.Sukošan, Škabrnja, Vir, Nin, Vodice, stižemo skoro i do Šibenika.
Danas neverovatno zvuči ali i plaćeni smo za to što radimo.Za jedan vikend suđenja, poštar nam na Akademiju donese uplatnicu sa više no što moji mogu poslati love za mesec dana.Prvi put zarađujem.Ljepota.
Bude li frke?Pa bude naravno.
Jednom sam sudio utakmicu u Sukošanu.Divno sunčano nedeljno popodne.Neka zadarska ekipa, očigledno sjajan tim.Mnogo bolji od domaćina.Ali domaćih navijača oko hiljadu a utakmica bitna.Mnogo.A tada sudila samo po dvojica sudija.Policije ni od korova.Ni onih običnih, paličara.
Na poluvremenu mi priđe glavni sudija i kaže mi da će do kraja biti frke i da će on suditi skoro sve, on je iz susjednog sela, a ja samo pod svojim košem očigledne faulove.I da mi ne pada slučajno na pamet da domaćinu sudim tehničke ili namjerne faulove.A biće ih.Rezultat se lomi, a nas sve glavni sudija spasi da navijači ne polome i nas.Pobijediše domaći, tijesno.
Čak ni gosti nam ne prigovaraju.Vide gde su došli.Potpišemo zapisnik i tutanj.Od tada sam Sukošan gledao samo iz vazduha.
Zašto, sve što je lijepo ima kraj...?O zašto (znate pjesmu...)...
Naše sportske karijere se tog proljeća završiše naglo i začuđujuće tupavo.I to zbog vojničkih razloga.Klasić Dragan u povratku sa neke utakmice iz Vodica, umesto da se vrati autobusom, mrzilo ga da čeka, stopira i stanu mu neki momci iz Austrije.Njih dvojica.Dovezu ga do pred kapiju a on smota, dok se na tankom engleskom zahvaljivao i pozdravljao, zaboravi iza prednjeg sedišta torbu sa opremom i što je najgore, sa vojnom, pitomačkom legitimacijom.
Momci pošteno i korektno, primete to tek u Sloveniji, probaju da predaju torbu na granici, ali carinici otvore, nađu vojnu legitimaciju i naprave ljudima masu problema.Zadrže ih celi dan na ,,crti,,.
A nama?
Dragan dobije ukor, jer je stopiranje pitomcima strogo zabranjeno.A mi naredbom komande Akademije zabranu da sudimo sve osim vojnih turnira.Odoše dnevnice, ode i sudačka karijera.E ako je tako, nećemo da sudimo nikako.Neka turnire sude komandiri ili dobrovoljci ko i prije nas.
Da nije bilo te torbe, ko zna?Možda bi ste me upoznali i psovali na TV-u ili uživo.U Areni, Draženovom domu, Pioniru, Jazinama ili negde diljem svijeta.Ne da mi se da budem u sportu, pa to ti je.Ako pod sportom ne računamo ova snalažljiva preživljavanja od prvog do petnaestog i dalje do prvog.Višeboj.Sve do moga, moj.

I od tada nikada više.
Košarka samo na TV-u.I po nekada sa sinom na Čairu finale kupa.Gledalac.Stručni konsultant za sebe i komšije koje još trpe da ih smaram.
Što je najtužnije, zbog poznatih događanja nikada nisam uzeo ni dokumenta iz košarkaške organizacije grada Zadra.A volio bih ih imati, bar za uspomenu i kada se jednoga dana budem folirao pred unucima.,,Eee, šinko ja bih ovde sudio tehničku.O’ma.,,
Šta me neposredno ponukalo da napišem ovu priču?
Poslednja utakmica Cibona-Partizan i onih čuvenih 0.6 sec.
Sudili su trojica sudija.Kao i obično.Sudili su po mom mišljenju celu utakmicu pošteno i korektno.Možete li da pojmite koliko je šest desetinki?Mizerija.
Ali kako mi sve po običaju svodimo na nivo daleko od sporta jadne te sudije.Psovaće im vazda neko nanu.Kako god se završi.
Sudije koje su sudile meč Barselona –Partizan u Areni će biti kažnjeni ztao što su poslije utakmice pregledali snimak spornog skidanja lopte sa obruča Partizana.Nije dozvoljeno.
Ej bruke.Pa nisu sudije rentgen ili skener.Samo su ljudi.Uglavnom pošteni, pametni i vredni ljudi.
Već sam pisao ovde o američkom fudbalu.Da se ne ponavljam.Ali challenge nije tamo slučajno uveden.Prepisali ga pragmatični Ameri i u tenis.Pa dajte ga i u fudbal, vaterpolo a posebno tako brz sport kao što je košarka.Čega se bojite?
Uvijek u svom vijeku sam se držao one ,,Ni po babu...,,.Što da se poslije vatamo za vratove?
Zar nije do sada bilo i više no dosta?
Tamo negde posle ’95 te pao je predlog da u Baranji fudbalsku utakmicu odigraju ekipe novinara sa Srpske i Hrvatske strane.A onda je neko od aktera šaljivo prokomentarisao ,,Nemojte ljudi, od fudbala je sve i počelo...,,
E ako je od fudbala počelo, neka se sa košarkom završi.Dajte mijenjajte pravila.Bolje no da mijenjate sudije ili da svi mijenjamo komšije.
Imal’ zaključka?
Ima, ima.
Evo čujte moj, od umal’ iskusnog sportskog pregaoca.
Sport je igra.
Treba da donese radost.I tugu, po nekada.Što bi Balašević rekao ,,...A crnu nisi štedela, ali bez nje bi bela manje vredela, bez crne bela bi još izbledela...,,
Moj devetogodišnji sin trenira fudbal.Na njegovu nesreću povukao je talenat na mene.Ali sjajni trener koga ima a i ja kad god stignem i kad mi se pruži prilika učim ga da bude čovek, poštuje protivnika i da ceni poraze.Bez njih se i pobedama ne znaš radovati.
Svi možemo biti selektori.Razni.
Ali da li svi možemo i hoćemo biti i sportske sudije?Teško.

A chellenge bi mi pomogao često i u svakodnevnom životu.Da nam je svima usporeni snimak nekih davnih situacija ko zna kako bi danas postupili?Valjda, ispravno.No sigurno bolje no što smo...

Pozdav raja.
Ako ikako izbortam uplatu interneta neću Vas ostaviti same.U suprotnom, svi lopte u šake, vreme je lepo, i ajde na neki sportski teren u komšiluku.Sokić ili pivo mnogo bolje legnu posle tekme.
I sudijama.

Vaš nesuđeni potpredsednik FIBA-e,

El Grande,  Cvetko Điđimilović, sudac u pokušaju.  
Višestruki povratnik.